Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2802/11 (Ti-Le Hoch - und Tiefbau Gmbh Berlin,R. B.,M. G.,V. K.,E. D.,Z. J.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2802/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2802/11, rješavajući apelacije Ti-Le Hoch - und Tiefbau Gmbh Berlin i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ti-Le Hoch - und Tiefbau Gmbh Berlin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000453 09 Rev od 10. marta 2011. godine;
Razija Bešlagić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 045895 11 Gž od 29. aprila 2011. godine;
Milka Gavranović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 007432 11 Gz od 31. maja 2011. godine;
Vladimir Kopanja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005835 09 Rev od 19. maja 2011. godine;
Ejub Džaferović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000257 10 Rev od 14. jula 2011. godine;
Zvonimir Jelić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900762 10 Rev 2 od 21. juna 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2802/11 Ti-Le Hoch - und Tiefbau Gmbh Berlin (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 8. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000453 09 Rev od 10. marta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime štete na vozilu i na ime umanjenja vrijednosti vozila određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite presude kada su tuženog obavezali da apelantu naknadi štetu nastalu na njegovom vozilu prema cijenama u Bosni i Hercegovini, a ne prema cijenama u SR Njemačkoj. Također, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbe čl. 18. i 190. Zakona o obligacionim odnosima, naglašavajući da se na predmetni pravni odnos, s obzirom da u njemu ne postoje međunarodni elementi, nije mogla primijeniti odredba člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, kojim su regulisana pitanja primjene prava u slučajevima u kojima međunarodni element postoji.
2. AP-2961/11 Razija Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 045895 11 Gž od 29. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. Okružni sud je konstatovao da je, s obzirom na izvedene dokaze od strane apelantice, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan, jer ona u toku postupka nije, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, izvela sve dokaze kojim bi dokazala činjenične navode iz tužbenog zahtjeva.
3. AP-3064/11 Milka Gavranović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ribnika, koju zastupa Mile Marčić, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 28. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 007432 11 Gz od 31. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezane su tužene da apelantici umjesto iznosa od 5.762,60 KM na ime naknade materijalne štete, nastale izvođenjem radova na parceli apelantice bez pravnog osnova, isplate iznos od 4.162 KM. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 154., 185. i 207. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-3083/11 Vladimir Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005835 09 Rev od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete po osnovu izgubljene zarade, koju je pretrpio zbog povrede zadobijene u saobraćajnoj nesreći dana 26. augusta 2004. godine, isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, dok je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu određenih novčanih iznosa za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu materijalne štete od 1. juna 2007. godine pa nadalje, dajući za svoju odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva jasne, određene i uvjerljive razloge, koje je prihvatio i taj sud.
5. AP-3539/11 Ejub Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnio je 6. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000257 10 Rev od 14. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati na ime naknade materijalne štete za izuzeto motorno vozilo za potrebe Vojske Republike Srpske, određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. Vrhovni sud je donio odluku u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
6. AP-3714/11 Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 17. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900762 10 Rev 2 od 21. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži tuženoj da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prema utvrđenju nižestepenih sudova tužena u konkretnoj pravnoj stvari u cijelosti postupila shodno odredbama člana 170. Zakona o izvršnom postupku, kao i da se propust nadležnog izvršnog suda ne može stavljati na teret tuženoj. Također, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, u smislu odredbe člana 175. navedenog Zakona u vezi sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, tužbeni zahtjev u cijelosti odbili.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2802/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić