Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2836/11 (B. H.,S. Ć.,E. S.,N. L.,M. G.,D. P.,M. M. i R. B.,I. D.,Ž.K.,E. V.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2836/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2836/11, rješavajući apelacije Begana Halilovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Began Halilović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046481 09 Rsz od 26. aprila 2011. godine;
Snježana Ćenanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040785 09 Rsz od 27. maja 2011. godine;
Emir Sulejmanović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 005939 10 Gž od 3. juna 2011. godine;
Nermin Lević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048343 09 Rsz od 16. maja 2011. godine;
Mirjana Grubač, Dragan Perić, Mirko Matić i Radoslav Bodiroga, protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 005651 11 Rev od 5. septembra 2011. godine i S1 3 P 005651 11 Gž od 6. juna 2011. godine;
Ilija Drpa, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 005130 09 Rev od 18. maja 2011. godine;
Ž.K., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006164 11 U od 7. jula 2011. godine;
Enes Vlahovljak protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006154 10 Rev od 31. maja 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2836/11 Began Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladanja, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046481 09 Rsz od 26. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba za isplatu naknade za smještaj u mjestu rada. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije pružio sudu dokaz da je u spornom periodu stanovao u mjestu rada u toku radne sedmice, na koju okolnost je morao prezentirati ugovor o podstanarstvu, ako je bio podstanar, ili dokaz da je koristio hotelski smještaj. Nadalje, apelant je morao dokazati da je tokom svake radne sedmice bio na poslu, jer za slučaj godišnjeg odmora, bolovanja ili drugog odsustva, ne bi imao pravo na naknadu troškova smještaja. Osim toga, cijenjena je i odredba člana 43. Zakona o državnoj službi, te zaključeno da apelantu ni po navedenoj odredbi ne bi pripadala predmetno pravo, s obzirom da udaljenost od Semizovca do Kladnja nije prelazila 120 km.
2. AP-2837/11 Snježana Ćenanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040785 09 Rsz od 27. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja kao nezakonitih odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici i odluke tuženog, vraćanja na posao, uspostave radno-pravnog statusa, isplate neisplaćenih plata i naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova, te je odbijen apelantičin prijedlog za donošenja privremene mjere. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici izrečena disciplinska mjera – opomena, pa nakon što je apelantica ponovila povredu radne dužnosti, izrečena joj je mjera otkaza ugovora o radu. Dalje je utvrđeno da je tuženi, prilikom donošenja predmetnih odluka, postupio u skladu sa članom 90. Zakona o radu (omogućio apelantici da iznese svoju odbranu, što apelantica nije iskoristila, kao i obavijestio predstavnika sindikata), te je stoga tužba odbijena.
3. AP-2838/11 Emir Sulejmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 005939 10 Gž od 3. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja odluke upravnog odbora tužena o imenovanju direktora tužene, te davanja naloga upravnom odboru tužene da Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike dostavi suglasnost za rang listu na kojoj je na drugom mjestu bio apelant. U toku postupka je utvrđeno da je u postupku izbora i imenovanja tuženog u svemu ispoštovana procedura propisana odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u FBiH.
4. AP-2879/11 Nermin Lević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048343 09 Rsz od 16. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate naknade za odvojeni život. U toku postupka je utvrđeno da kako apelantu nije doneseno rješenje kojim se priznaje pravo na odvojeni život, već mu je doneseno rješenje kojim mu se priznaje pravo na troškove smještaja u mjestu rada, u smislu člana 20. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, apelantov tužbeni zahtjev je bio neosnovan. Nadalje, sudska zaštita radi ostvarivanja prava na naknadu iz radnog odnosa, propisana odredbama čl. 3. do 24. navedene Uredbe, mogla se ostvariti tek nakon što se iscrpe pravna sredstva propisana odredbom člana 21. stav 4. i člana 65. tačka 7. Zakona o državnoj službi u FBiH, koja je predviđala da Odbor za žalbe odlučuje u drugom stepenu o svim žalbama koje se izjave na rješenje rukovodilaca organa državne službe.
5. AP-3066/11 Mirjana Grubač iz Banjaluke, Dragan Perić iz Banjaluke, Mirko Matić iz Banjaluke i Radoslav Bodiroga iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 29. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 005651 11 Rev od 5. septembra 2011. godine i S1 3 P 005651 11 Gž od 6. juna 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 14. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta radi isplate novčanih sredstava na ime razlika u plati, naknada za regres za godišnji odmor i naknada troškova toplog obroka, te uplate pripadajućih razlika poreza i doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelantima obračunata plata i druge naknade u skladu sa odredbom člana 185. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
6. AP-3196/11 Ilija Drpa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Tomislav Danilović, advokat iz Novog Beograda, podnio je 10. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 005130 09 Rev od 18. maja 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete zbog neisplaćenih plata, isplate regresa i uplate poreza i doprinosa na plate i druge naknade iz radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije ni imao zasnovan radni odnos kod tuženog, jer mu nikad nije prestao radni odnos zasnovan kod drugog poslodavca. Nadalje, utvrđeno je da je Odlukom Visokog predstavnika za Bosne i Hercegovinu apelant udaljen sa rada kod tuženog, što je Visoki predstavnik, kao konačan autoritet u zemlji, imao pravo prema odredbi člana 5. Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosne i Hercegovini, te je apelantova tužba odbijena.
7. AP-3552/11 Ž.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa Snežana Gvero iz Banjaluke, podnijela je 8. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006164 11 U od 7. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev podnesen Komisiji za implementaciju člana 182.(152) Zakona o radu za ostvarivanje prava na otpremninu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao na njen pismeni zahtjev, te stoga se nije radilo o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana 182.(152.) Zakona o radu, već o sporazumnom prestanku radnog odnosa u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
8. AP-3689/11 Enes Vlahovljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006154 10 Rev od 31. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta i druge tužiteljice radi isplate razlike plate i uplate pripadajućih doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je do manje isplaćenih plata apelantu došlo zbog toga jer je prema zatečenim ugovorima o radu apelant primao manje plaće, a ne što mu je tuženi isplaćivao manje plate zbog toga što je općim aktima vrjednovao njegov posao i zadatke na drugačiji, nepovoljniji način. Nadalje, zaključeno je da je različita plata apelanta posljedica zatečenog stanja, odnosno, ranije zatečenih ugovora o radu, a ne normativne regulacije tuženog, kojim bi se apelant doveo u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlenike.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2836/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić