Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2861/11 (S. P.,B. Ć., T. Ć., V. T., O. J. i Z. B. M.,A. S.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2861/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2861/11, rješavajući apelacije Safeta Puškara i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Safet Puškar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001215 10 Rev od 28. aprila 2011. godine;

Božana Ćosić, Tomislav Ćosić, Vesna Tabaković, Ozana Jurišković i Zdenka Brkić Malić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 047036 10 Gz od 25. maja 2011. godine;

Ajša Saldum, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 022105 11 Gž2 od 30. juna 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2861/11 Safet Puškar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001215 10 Rev od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženi putem tendera prodao apelantu kao kupcu nekretnine, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, za kupoprodajnu cijenu u određenom novčanom iznosu, koju je apelant isplatio u korist prvotuženog, da se obaveže drugotužena da da suglasnost za zaključenje tog ugovora, te da se obavežu tuženi da izdaju apelantu ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva na kupljenim nekretninama između apelanta i prvotuženog temeljem koje bi se apelant uknjižio u z.k. uredu kao vlasnik kupljenih nekretnina sa dijelom 1/1, a koja bi ujedno nadomjestila saglasnost i odobrenje drugotužene temeljem koje bi se kod nadležnog registarskog suda izvršio upis izvršene privatizacije navedenih nekretnina u korist apelanta. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u osporenim presudama pravilno primijenili materijalno pravo i važeće odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća i Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća.

2. AP-3404/11 Božana Ćosić, Tomislav Ćosić, Vesna Tabaković, Ozana Jurišković i Zdenka Brkić Malić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupaju Ratko Brkić Malić, te Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 25. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 047036 10 Gz od 25. maja 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa 1/5 dijela parcele, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, kao i da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženih u dijelu u kome je prvotuženi prodao, a drugotuženi i trećetužena kupili pomenutu parcelu pravno ništav, te da se naloži brisanje prava vlasništva drugotuženog i trećetužene sa po 1/2 dijela na predmetnoj parceli u korist apelanata, svakog sa 1/5 dijela. U obrazloženju presude, Okružni sud je, između ostalog, naveo da kako je izostalo izvođenje dokaza, vještačenjem po vještaku geometru, koji bi rasvijetlio činjenice vezane za položaj, površinu sporne parcele i ko je drži u posjedu, to apelanti dokazima koje su izveli u toku prvostepenog postupka nisu, ni po ocjeni tog suda, dokazali pravo suvlasništva, pa je bilo opravdano temeljem odredbi čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku apelante odbiti sa takvim tužbenim zahtjevom, a kod takvog stanja stvari, odbiti i zahtjev za utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih, zbog nedostatka pravnog interesa, jer i eventualno rješenje tog dijela spora u njihovu korist, ne bi rezultiralo upisom prava suvlasništva apelanata u javnim knjigama, kako je to traženo tužbenim zahtjevom.

3. AP-3740/11 Ajša Saldum (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 22. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 022105 11 Gž2 od 30. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantici da se iseli iz stana, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, te da stan preda u posjed tužitelju slobodan od lica i stvari. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2861/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2861/11 (S. P.,B. Ć., T. Ć., V. T., O. J… | Sudska praksa | Aktio