Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3154/11 (Š. D.,S. Č.,R. N.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3154/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3154/11, rješavajući apelacije Šukrije Dizdarevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Šukrija Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043425 11 GŽ od 27. maja 2011. godine;

Stjepan Čolak, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 061027 10 PŽ od 11. jula 2011. godine;

R. N., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 000543 10 GZ od 24. juna 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3154/11 Šukrija Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amir Salihagić i Armin Mušija advokati iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043425 11 GŽ od 27. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Elektroprivredi Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Sarajevo, isplati novčani iznos na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju. U postupku je utvrđeno da apelant, kao registrirani kupac električne energije u poslovnom prostoru, nije platio naknadu za korištenje električne energije u spornom periodu, tj. nije platio za pruženu uslugu od strane tužitelja koji mu je za to dostavio račun, pa ga je sud obavezao da izmiri utuženi iznos. Sud je zaključio da činjenica da se apelant u spornom periodu nije nalazio u Bosni i Hercegovini ne može ga osloboditi obaveze od plaćanja dospjelog duga.

2. AP-3664/11 Stjepan Čolak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokat iz Mostara, podnio je 15. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 061027 10 PŽ od 11. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Elektroprivredi HZ HB“ d.d. Mostar isplati novčani iznos na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju za period od juna 2007. do februara 2009. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku je utvrđeno da apelant, prema izvodu iz poslovnih knjiga i isporučenim računima tuženog, nije tuženom platio naknadu za isporučenu električnu energiju za utuženi period, u skladu sa ugovorom o isporuci električne energije, pa ga je sud obavezao da tužitelju izmiri dospjeli dug.

3. AP-3715/11 R. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 20. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 000543 10 GZ od 24. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, Općine Velika Kladuša, kojim je tražio da mu apelant isplati novčani iznos na ime duga za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio isplatu pomenutog duga preko dosuđenog iznosa. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor aktivne legitimacije. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant kao suvlasnik posebnog dijela zgrade, prema rješenju Stambenog fonda tužitelja kao prinudnog upravitelja zgrade, bio obavezan plaćati mjesečnu naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade počev od augusta 2008. godine, dok je za period od 2002. do 2004. godine utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja jer je tužitelj podnio tužbu izvan zakonskog roka od tri godine u kom roku u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima zastarjevaju povremena potraživanja kao što su sporne naknade. U pogledu apelantovog prigovora aktivne legitimacije, na osnovu rješenja o prinudnoj uporavi zgrade od 22. maja 2002. godine, koje je doneseno nakon što suvlasnici posebnih dijelova zgrade nisu izabrali upravitelja zgrade u skladu sa Zakonom o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređenja zgrada, utvrđeno je da tužitelj kao prinudni upravitelj nesporno aktivno legitimisan u konkretnom slučaju. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3154/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3154/11 (Š. D.,S. Č.,R. N.) | Sudska praksa | Aktio