Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/11 (P.U.,Z. T.,A.K.,S.O. i M.O.,V. K.,M.K.,I. S.,M. L.,V. B. i N. K.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-43/11, rješavajući apelacije P.U. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

P.U., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000142 09 Rev od 6. oktobra 2010. godine;

Zvonimira Terman, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 036899 10 Gz od 19. oktobra 2010. godine;

A.K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000072 10 Uvp od 18. januara 2011. godine;

S.O. i M.O., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 054439 10 Gž od 31. januara 2011. godine;

Veljko Kostović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000190 10 Rev od 21. februara 2011. godine;

M.K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000190 10 Rev od 21. februara 2011. godine;

Islam Selami, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003018 11 U od 16. marta 2011. godine;

Milenko Lekić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039677 09 Rev od 22. februara 2011.

godine;

Veselka Brekalo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine;

Nada Klisara, protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-003715 od 18. novembra 2009. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-43/11 P.U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000142 09 Rev od 6. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i drugog tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana i rješenje nadležnog organa kojim je prvotuženi upisan kao vlasnik predmetnog stana, te naloži prvotuženom da apelantu i drugom tužitelju preda u posjed predmetni stan. Nadalje, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i drugog tužitelja kojim su tražili da se tuženi obavežu da im solidarno isplate određeni iznos na ime troškova ulaganja, adaptacije i renoviranja predmetnog stana, te je navedeni tužbeni zahtjev iznad dosuđenog odbijen, kao i dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelant svojim pravom na rješavanje stambenog pitanja disponirao tako da se odrekao prava na zakup predmetnog stana u zamjenu za vlasništvo na montažnom stambenom objektu, da tuženi svojim radnjama nisu prouzrokovali potrebu plaćanja najamnine za podstanarski stan, te da apelant i drugi tužitelji nisu dokazali da je eventualna nematerijalna šteta uzrokovana radnjama tuženih. S druge strane, apelant i drugi tužitelji su dokazali da su u sanaciju predmetnog stana uložili određeni novčani iznos, pa im je navedeni iznos dosuđen u skladu sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-182/11 Zvonimira Terman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Karlovca, Republika Hrvatska, podnijela je 13. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 036899 10 Gz od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi utvrđenja pravne ništavosti rješenja o dodjeli stana prvotuženom na privremeno korištenje i ugovora o korištenju stana zaključen između nadležnog organa i prvotuženog, utvrđenja pravne valjanosti ugovora o korištenju stana zaključen između nadležnog organa i apelantičinog oca, utvrđenja da je apelantica zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, iseljenja prvotuženog iz stana i predaje istog u apelantičin posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer nije dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici sa svojim ocem.

3. AP-1297/11 A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Danske, kojeg zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000072 10 Uvp od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana, na kojem je nosilac stanarskog prava bila apelantova tetka. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom predmetu nije radilo o napuštenom stanu, te stoga nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine da se apelantu predmetni stan vrati u posjed. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, pa mu i iz navedenog razloga nije pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.

4. AP-1400/11 S.O. i M.O. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čelinca, koje zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 054439 10 Gž od 31. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi utvrđenja da apelanti imaju pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, te utvrđenja ništavosti rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana zaključenim između prvotuženog i drugotuženog, te predaje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uslovi iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima, tj. da apelantima, kao članovima porodičnog domaćinstva, pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, te su stoga i neosnovani i ostali tužbeni zahtjevi apelanata.

5. AP-1657/11 Veljko Kostović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000190 10 Rev od 21. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu i ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta i nadležnog organa, slijedom čega rješenje nadležnog organa, na osnovu kojeg je trećetužena bila zakupac na predmetnom stanu, ne proizvodi pravno dejstvo, te je naloženo trećetuženoj da preda predmetni stan tužitelju u posjed. Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev trećetužene radi utvrđenja da je trećetužena, nakon razvoda braka sa apelantom, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i trećetužena sunosioci stanarskog prava na drugom stanu, te stoga nisu mogli ni apelant, ni trećetužena kao njegov bračni supružnik, steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je to protivno odredbi člana 12. Zakona o stambenim odnosima.

6. AP-1669/11 M.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijela je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000190 10 Rev od 21. februara 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 9. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi rješenje o dodjeli stana na korištenje prvotuženom i ugovor o korištenju stana zaključen između prvotuženog i nadležnog organa, slijedom čega rješenje nadležnog organa, na osnovu kojeg je apelantica bila zakupac na predmetnom stanu, ne proizvodi pravno dejstvo, te je naloženo apelantici da preda predmetni stan tužitelju u posjed. Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice radi utvrđenja da je apelantica, nakon razvoda braka sa prvotuženim, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. U toku postupka je utvrđeno da su prvotuženi i apelantica sunosioci stanarskog prava na drugom stanu, te stoga nisu mogli ni prvotuženi ni apelantica kao njegov bračni supružnik, steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je to protivno odredbi člana 12. Zakona o stambenim odnosima.

7. AP-2239/11 Islam Selami (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003018 11 U od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev Općine Zenica za vraćanje na raspolaganje stana i određeno da je apelant, kao privremeni korisnik, dužan isprazniti predmetni stan od lica i stvari. U toku postupka je primijenjena odredba člana 2. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, kojom je izričito određeno da ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, navedeni stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od jedne godine dana od dana stupanja na snagu navedenog Zakona.

8. AP-2391/11 Milenko Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039677 09 Rev od 22. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji stana, oba zaključena između prvotuženog i drugotužene, utvrđenja da je apelant stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, uknjižbe i predaje u posjed predmetnog stana, te da se tuženi mogu osloboditi obaveze ukoliko apelantu isplate određeni novčani iznos. Nadalje, odbijen je i apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni stan, utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji stana, oba zaključena između prvotuženog i drugotužene, uknjižbe i predaje u posjed predmetnog stana, te da je prvotuženi dužan na ime rješavanja stambenog pitanja apelanta, a zbog nezakonitog raspolaganja sa stanom, tužitelju osigurati drugi odgovarajući stan, odnosno, da je apelant ovlašten na osnovu predmetne presude u izvršnom postupku skidanjem sredstava sa računa prvotuženog kupiti odgovarajući stan. U toku postupka je utvrđeno da apelant nikad nije zaključio sa prvotuženim ugovor o korištenju stana niti je uselio u stan, što je propisivala odredba člana 11. Zakona o stambenim odnosima za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava, a što je trebalo biti osnov za sticanje daljeg prava apelanta na otkup stana odnosno za donošenje odluke o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. Nadalje, predmetni stan nije predstavljao apelantovu imovinu, jer za kupovinu istog nije uložio bilo kakva lična sredstva, odnosno, nije dokazao da je stekao vlasništvo na stanu na bilo koji način propisan Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima.

9. AP-2409/11 Veselka Brekalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Broda, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijela je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici omogući otkup jednog stana, dok je odbijen apelantičin alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protivrijednosti stana. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu u sastavu ratom uništene zgrade i stoga je tužena obavezana da apelantici omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, jer navedeno tužena nije dobrovoljno učinila do proteka roka iz člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S druge strane, odbijen je apelantičin alternativni tužbeni zahtjev jer prethodno navedenom zakonskom odredbom nije ustanovljena obaveza općine ili grada da isplati novčanu protivrijednost ranijem nosiocu stanarskog prava u ratu uništenoj zgradi, već samo da mu obezbijedi pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana.

10. AP-2436/11 Nada Klisara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fadil Čović, advokat iz Hadžića, podnijela je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-003715 od 18. novembra 2009. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. juna i 26. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu i da joj dosljedno tome pripadaju sva prava nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U toku postupka je utvrđeno da apelantica, kao bespravni korisnik predmetnog stana, nije stekla stanarsko pravo na istom u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, niti joj je navedeno pravo pripadalo kao članu porodičnog domaćinstva apelantičinog brata, koji je u predmetnom stanu živio kao podstanar nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-43/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/11 (P.U.,Z. T.,A.K.,S.O. i M.O.,V… | Sudska praksa | Aktio