Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5209/10 (H. O.,O.LJ.,D. T.,Z. P.,A. Č.,P. O.,ODKJP „GRADSKO GROBLJE“ a.d. Banjaluka,D.M.,M. P., M. P., O. P. i D. P.-E.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5209/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-5209/10, rješavajući apelacije Hajrudina Osmančevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajrudin Osmančević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000111 od 4. marta 2010. godine;

O.LJ., R.H., D.P. i P.K., protiv dopunske presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 011649 11 Gž 3 od 16. februara 2011. godine;

Damir Topčić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041923 09 Rsz od 18. marta 2011. godine;

Zaim Pleh, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040639 09 Rsz od 14. aprila 2011. godine;

Ahmedin Čvorak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 062452 09 Rsz od 15. marta 2011. godine;

Petar Opačić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-

0-Gž-08-000597 od 22. februara 2010. godine; ODKJP „GRADSKO GROBLJE“ a.d. Banjaluka , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051570 10 Rev od 31. maja 2011. godine;

D.M., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 006570 11 U od 30. maja 2011. godine;

Milenko Popović, Milosavka Popović, Ognjen Popović i Danijela Popović-Efendić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054652 10 Rev od 15. juna 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5209/10

Hajrudin Osmančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000111 od 4. marta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate naknade plaće i regresa. U toku postupka je utvrđeno da su predmetna apelantova potraživanja zastarjela u skladu sa članom 106. Zakona o radu, jer su se odnosila na potraživanja iz 2000. i 2001., a tužba je podnesena 16. maja 2005. godine. Pri tome je obrazloženo da utvrđivanja unutrašnjeg duga Federacije Bosne i Hercegovine za određene obaveze i u određenom periodu putem posebnog zakona, uz utvrđivanje propisanog načina i roka izmirenja navedenih obaveza, nije predstavljalo priznanje duga iz člana 387. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, niti se donošenju navedenog Zakona mogao dati značaj odricanja od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-1899/11

O.LJ. iz Mostara, R.H. iz Konjica, D.P. iz Konjica i P.K. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostar, podnijeli su 26. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv dopunske presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 011649 11 Gž 3 od 16. februara 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 15. februara 2012. godine. Apelanti su 15. februara 2012. godine podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 011649 10 Rev od 15. decembra 2011. godine kojom je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 011649 09 Gž od 16. juna 2010. godine i dopunske presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 011649 11 Gž 3 od 16. februara 2011. godine, te je odbačena/odbijena revizija tužene protiv istih presuda. Nova apelacija je registrirana pod brojem AP-641/12 koja je spojena sa apelacijom broj AP-1899/11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično je odbijena tužba apelanata radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U toku postupka izvedeni su predloženi dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjene relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakona o radu.

3. AP-2365/11

Damir Topčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041923 09 Rsz od 18. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate stvarnih troškova prevoza na posao i sa posla. U toku postupka apelant nije pružio nikakve dokaze na okolnost stvarnih troškova prevoza koje je potraživao, niti dokaze na okolnost visine stvarnih troškova, te da li je i kada putovao.

4. AP-2499/11

Zaim Pleh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040639 09 Rsz od 14. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate dnevnica za službena putovanja i deminerski dodatak za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja. U toku postupka je utvrđeno da tužena u predmetnom postupku (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine) nije bila pasivno legitimisana, jer je apelant u spornom periodu bio pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, sa kojom je zaključio i ugovor o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja u jedinici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

5. AP-2605/11

Ahmedin Čvorak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 062452 09 Rsz od 15. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime isplate razlike naknade toplog obroka i na ime troškova postupka, te je primljeno na znanje povlačenje tužbe za određeni iznos. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelant u predmetnom sporu uspio u procentu od 37%, to mu je u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pripadao samo dio od ukupno utvrđenih troškova postupka.

6. AP-2957/11

Petar Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnio je 19. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000597 od 22. februara 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i uspostavljanja svih prava iz radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u statusu zaposlenika na čekanju posla počev od 7. februara 2000. godine i da tuženi nije pozvao apelanta na rad, te stoga je apelantu 5. maja 2000. godine kao zaposleniku na čekanju posla prestao radni odnos po sili zakona u skladu sa članom 143. Zakona o radu.

7. AP-3100/11

ODKJP „GRADSKO GROBLJE“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051570 10 Rev od 31. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i poništeno kao nezakonito rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelju, te obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata i uplati doprinose. U toku postupka je utvrđeno da Zakonom o radnim odnosima nije previđen prestanak radnog odnosa zbog ratnih prilika, kao i da apelant nije dokazao da je tužitelj odbio da vrši radnu obavezu.

8. AP-3337/11

D.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Karlovca, Republika Hrvatska, podnijela je 19. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 006570 11 U od 30. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu podnesen Komisiji za implementaciju člana

152. Zakona o radu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način, pa stoga nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu člana 182.(152.) Zakona o radu.

9. AP-3512/11

Milenko Popović, Milosavka Popović, Ognjen Popović i Danijela Popović-Efendić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i ostali apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054652 10 Rev od 15. juna 2011. godine. Ostali apelanti su dopunili apelaciju 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba prvoapelanta radi isplate određenog novčanog iznosa na ime razlike ličnog dohotka po osnovu preostale radne sposobnosti. U toku postupka je utvrđeno da prvoapelant nije pobijao rješenja o usklađivanju i utvrđivanju akontacije ličnog dohotka iz spornog perioda, te su ista postala konačna i pravosnažna, a pravosnažnost navedenih rješenja je predstavljala pretpostavku njihove zakonitosti čak i slučaju da ona nisu bila zakonita.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5209/10.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5209/10 (H. O.,O.LJ.,D. T.,Z. P.,A. Č.,P… | Sudska praksa | Aktio