Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-526/11 (R. V. i drugi)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-526/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-526/11, rješavajući apelacije Ruže Vuković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ruža Vuković, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000825 10 Gž od 11. novembra 2010. godine;
Šefka Jusić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 001747 10 Gž od 29. novembra 2010. godine;
Jusuf Suljević, Sulejman Suljević i Hajrudin Suljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000303 09 Rev od 5. januara 2011. godine;
Safet Imamović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000241 08 Gz od 2. februara 2011. godine;
Dragomir Vlašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001266 od 23. novembra 2010. godine;
Nedžib Mehmedović, Sedifa Hodžić i Fatima Đokić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 002281 10 Gz 2 od 31. marta 2011. godine;
Tomica Jelić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000404 09 Rev od 22. marta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-526/11 Ruža Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 4. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000825 10 Gž od 11. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi predaje u posjed šupe (podruma). U toku postupka je utvrđeno da se predmetna šupa nalazila u faktičkoj vlasti tuženih i da apelantica nije dokazala da je vlasništvo iste stekla na jedan od načina određenih članom 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Nadalje, navodno apelantičino vlasništvo nad šupom nije prolazilo ni iz jednog izvedenog dokaza, niti je apelantica predložila izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz angažovanje vještaka radi identifikacije predmetne šupe i sačinjavanja skice snimanja iste. Nadalje, utvrđeno je apelantica nije nikad bila u posjedu predmetne šupe, tako da nije mogla tražiti ni posjedovnu zaštitu u smislu relevantnih odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
2. AP-595/11 Šefka Jusić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Stanko Petrović, advokat iz Bratunca, podnijela je 9. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 001747 10 Gž od 29. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da su tužene bespravno izgradile stambeno-porodični objekt na apelantičinoj nekretnini, naloži tuženim da poruše objekt i vrate zemljište u prvobitno stanje. U toku postupka je utvrđeno da su tužene predmetni objekt izgradile 1997. godine, a da je tužba podnijeta 10. januara 2003. godine, pa je zaključeno da je protekao prekluzivni rok od tri godine iz člana 25. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S obzirom na navedeno, obrazloženo je da je apelantica izgubila pravo da traži da tužene kao graditelji poruše predmetni objekt i da je jedino mogla tražiti isplatu tržišne cijene zemljišta i temelja.
3. AP-854/11 Jusuf Suljević, Sulejman Suljević i Hajrudin Suljević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 24. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000303 09 Rev od 5. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, koje su po kulturi predstavljale šumu. U toku postupka apelanti nisu dokazali da su oni ili neki njihov pravni prednik stekli valjan pravni osnov za upis prava vlasništva , odnosno, suvlasništva na svoje ime, ili da su pravo vlasništva stekli po samom zakonu na osnovu odredbe člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Nadalje, obrazloženo je da čak i pod uslovom da su apelanti predmetnu nekrentinu koristili dugi niz godina, apelanti i njihov pravni prednik nisu mogli na osnovu navedene činjenice steći pravo vlasništva, jer se na stvari u društvenom (državnom) vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva održajem (član 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Osim toga, i članom 9. Zakona o šumama je bilo propisano da se na šumi u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva održajem.
4. AP-995/11 Safet Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tojšića, kojeg zastupa Nurija Fazlić, advokat iz Kalesije, podnio je 2. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000241 08 Gz od 2. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tužena da se iseli iz kuće sagrađene na određenoj parceli i istu preda apelantu u posjed, te usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je tužena suvlasnik sa dijelom od 1/3 predmetne nekretnine - kuće, što je apelant bio dužan priznati i trpjeti da se tužena na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik u evidencijama nadležnih organa. U toku postupka je utvrđeno da je između oca stranaka i apelanta prije gradnje predmetnog objekta bio zaključen usmeni ugovor o zajedničkoj gradnji, tako da su ugovarači zajedničkim sredstvima i radom, uz učešće i tužene u radnoj snazi, učestvovali u izgradnji, a da nakon završteka predmetnog objekta, prizemlje pripadne roditeljima stranaka i tuženoj, a sprat tužitelju i njegovoj porodici. Nadalje, suvlasnički dio tužene u predmetnom objektu utvrđen je na osnovu navedenog dogovora o zajedničkoj gradnji, uzimajući u obzir i iskaze tužene kao parnične stranke i saslušanih svjedoka, koji su viđali i tuženu da fizički pomaže u izgradnji, te da je brinula o roditeljima i apelantovoj djeci nakon smrti njegove supruge. Stoga je zaključeno da je tuženoj pripadao traženi suvlasnički dio, u skladu sa članom 20. stav 1. ranijeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno, član 23. važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa članom 10. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-1213/11 Dragomir Vlašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 14. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001266 od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi predaje u posjed nekretnine, te vraćanje predmetne nekretnine u prijašnje stanje - stanje prije izvođenja građevinskih radova. U toku postupka apelant nije dokazao da je imao kvalificiran posjed na predmetnoj nekretnini, da se ista nalazila u posjedu tuženih i da su tuženi na njoj izveli građevinske radove, te stoga je apelantova tužba odbijena na osnovu odredbe člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku.
6. AP-2247/11 Nedžib Mehmedović, Sedifa Hodžić i Fatima Đokić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i ostali apelanti) iz Kotor Varoši, koje zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnijeli su 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 002281 10 Gz 2 od 31. marta 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 31. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj suvlasnik u dijelu sa 1/4 dijela u određenoj površini nekretnine, koja je upisana kao posjed prvoapelanta, te odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik u dijelu 1/4 na cijeloj nekretnini i izdavanja tužitelju valjane isprave za upis prava suvlasništva. Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je prvoapelant vlasnik dijela u određenoj površini predmetne nekretnine po osnovu održaja, što je tužitelj bio dužan priznati i trpjeti da se prvoapelant upiše kao vlasnik u zemljišnoj knjizi. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju diobom iz 1977. godine pripala 1/4 sporne parcele, pa je tužitelj na navedeni način postao suvlasnik na predmetnoj parceli, u utvrđenom idealnom dijelu, u smislu člana 20. stav 2. u vezi sa članom 16. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Nadalje, tužitelj nije stekao pravo vlasništva diobom na cijeloj predmetnoj nekretnini pa je njegov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbijen. S druge strane, protivtužbeni zahtjev prvoapelanta je odbijen iz razloga što sticanje prava svojine održajem (član 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) odlikuje to da na navedeni način pravo svojine stiče kvalifikovani posjednik na stvari „na kojoj drugi ima pravo svojine“. Kako je na predmetnoj parceli postojalo suvlasništvo, nije moglo biti riječi o korištenju bilo kojeg dijela parcele od strane nekog od suvlasnika, te stoga nije bilo mjesta sticanju prava svojine održajem od strane prvoapelanta na dijelu parcele, niti je prvoapelant stekao pravo svojine na predmetnom dijelu parcele na neki drugi način.
7. AP-3047/11 Tomica Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koju zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 28. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000404 09 Rev od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se tuženi obavežu da solidarno uklone postavljeni asfalt preko apelantovih nekretnina, dovedu predmetne nekretnine u prvobitno stanje, predaju dio nekretnina na kojim je bio asfalt apelantu u posjed i klone se svih daljnjih i sličnih smetnji u korištenju predmetnih nekretnina od strane apelanta. U toku postupka je utvrđeno da se predmetni asfaltni put nalazio na određenom dijelu parcele, i da apelant nije vlasnik navedenih nekretnina, koje su se u katastarskom operatu vodile na SO Široki Brijeg, odnosno, da put nije zauzimao apelantove parcele.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-526/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić