Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5398/10 (G. M. i drugi)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5398/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-5398/10, rješavajući apelacije Gorana Matića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Goran Matić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 014950 10 Rev od 14. septembra 2010. godine;

Amir Balčinović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002846 05 GŽ od 9. novembra 2010. godine;

Jovanka Plavšić, Velimir Plavšić, Vesna Plavšić i Veljko Plavšić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 P 004674 10 Gz od 25. novembra 2010. godine;

Slavoljub Ivanković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058815 10 Rev od 16. decembra 2010. godine;

Pero Bradašević i Jevrosima Bradašević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001566 09 Rev od 2. februara 2011. godine;

„SARAJEVO-OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo i „SARAJEVO-

OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo, Filijala Bihać, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 048017 10 GŽ od 25. januara 2011. godine; Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002195 09 Rev od 18. januara 2011. godine;

Đorđa Cvijanović, Vukosav Cvijanović i Radosav Cvijanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001358 11 GŽ od 20. maja 2011. godine;

Enis Muhamedović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 567 od 17. marta 2010. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5398/10

Goran Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 014950 10 Rev od 14. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti), te utvrđeno da je apelantova tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva radi naknade štete na ime troškova liječenja, na ime gubitka izgubljene zarade za vrijeme angažovanja u Vojsci Republike Srpske, liječenja i smanjenja radne sposobnosti i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti. U toku postupka apelant nije ponudio dokaze na okolnost visine zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (medicinsko vještačenje), što je bio dužan učiniti u skladu sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-16/11

Amir Balčinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002846 05 GŽ od 9. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljeni strah). U toku postupka je utvrđeno da je apelant povrijeđen prilikom izdržavanje kazne u Kazneno-popravnom zavodu Bihać, koji kao ustanova ima svojstvo pravnog lica i stranačku sposobnost, pa tužena Federacija Bosne i Hercegovine nije bila pasivno legitimisana u predmetnom sporu, jer nije bila ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu sa apelantom.

3. AP-316/11

Jovanka Plavšić, Velimir Plavšić, Vesna Plavšić i Veljko Plavšić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelantica i ostali apelanti) iz Šipova, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 24. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 P 004674 10 Gz od 25. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade štete i to prvoapelantice radi naknade nematerijalne štete zbog smrti supruga i naknade materijalne štete za troškove sahrane, a ostalih apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog smrti oca. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti i tužena zaključili sporazum o vansudskom poravnanju o predmetnoj šteti, kojim je tuženi preuzeo obavezu njegovog ispunjenja, a apelanti se obavezali da neće potraživati bilo kakvu drugu naknadu pored ugovorene naknade iz istog štetnog događaja.

4. AP-1005/11

Slavoljub Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Milutin Đorđević, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058815 10 Rev od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (na ime duševnih patnji zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog naruženosti). U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu odluka o ukidanju ratnog stanja i stanje neposredne ratne opasnosti, do 25. juna 1999. godine, kada je tužba podnesena, protekao rok iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-1831/11

Pero Bradašević i Jevrosima Bradašević (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i druapelantica) iz Modriče, koje zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnijeli su 20. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001566 09 Rev od 2. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezana tužena da prvoapelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete za uništeno vozilo, na ime troškova liječenja, na ime izgubljene zarade za vrijeme nesposobnosti za rad, na ime izgubljene zarade u budućnosti zbog nesposobnosti za rad doživotnu rentu, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti, a drugoapelantici određene novčane iznose na ime troškova liječenja, na ime izgubljene zarade za vrijeme nesposobnosti za rad, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrpljenog straha, dok je tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog odbijen. U toku postupka je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanata djelomično osnovan i dosuđena im je naknada štete.

6. AP-1858/11

„SARAJEVO-OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo i „SARAJEVO-OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 048017 10 GŽ od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je prvoapelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime nematerijalne štete (na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenog bola i na ime pretrpljenog straha) i na ime materijalne štete (na ime troškova liječenja, na ime troškova pribavljanja zapisnika, na ime troškova snimanja štete, na ime troškova šlepanja vozila, na ime štete na vozilu i na ime uništenih sokova), dok je u odnosu na drugoapelanta, utvrđeno povlačenje tužbe. U toku postupka je utvrđeno da je osiguranik prvoapelanta izazvao saobraćajnu nesreću, kojom je tužitelju prouzrokovana šteta, te je nakon izvedenih dokaza, prvoapelant obavezan na naknadu iste.

7. AP-2023/11

Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Milas, Martinović & Partneri Mostar, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002195 09 Rev od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužiteljica i obavezan apelant da tužiteljicama isplati određene novčane iznose na ime isplata ugovorene svote zbog smrti supruga/oca po polici proširenog osiguravajućeg pokrića za odštetne zahtjeve osoba koje se ne smatraju trećim osobama „AO plus“, te je odbijen tužbeni zahtjev prvotužiteljice za isplatu troškova pogreba po polici proširenog osiguravajućeg pokrića. U toku postupka je utvrđeno da je suprug/otac tužiteljica smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći i da je kod apelanta bilo osigurano vozilo, te je stoga apelant obavezan na naknadu štete u skladu sa odredbama člana 919. stav 1. i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i odredbama člana 2. st. 1. i 2. Pravila proširenog osiguravajućeg pokrića za odštetne zahtjeve lica koja se ne smatraju trećim licima

– AO plus. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno je da prvotužiteljica nije dokazala da je snosila troškove pogreba.

8. AP-2937/11

Đorđa Cvijanović, Vukosav Cvijanović i Radosav Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šamca, koje zastupaju Živan Blagojević i Anđa Đurđević, advokati iz Šamca, podnijeli su 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001358 11 GŽ od 20. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezan tuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika i na ime naknade materijalne štete (troškova sahrane zbog smrti bliskog lica i troškova izgradnje nadgrobnog spomenika), sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je zakonska zatezna kamata obračunata na iznos nematerijalne štete počev od dana donošenja presude pa do isplate, u skladu sa odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, a na iznos materijalne štete, od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

9. AP-3250/11

Enis Muhamedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, podnio je 15. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 567 od 17. marta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih fizičkih bolova). U toku postupka je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je apelant za nematerijalnu štetu u pogledu fizičkih bolova saznao najkasnije do kraja oktobra 1999. godine, a za strah najkasnije do kraja septembra 1999. godine. Kako je apelant tužbu podnio 26. februara 2003. godine, protekao je rok predviđen odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5398/10. Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5398/10 (G. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio