Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-556/11 (A. P.,I. P.,D.R.,R. R.,P. Z.,)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-556/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-556/11, rješavajući apelacije Adema Pirije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adem Pirija, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003048 09 U od 18. novembra 2010. godine;
Ilija Pranić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004067 10 U od 4. marta 2011. godine;
D.R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000438 10 Uvp od 23. marta 2011. godine;
Rato Radonjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000374 10 Uvp od 30. marta 2011. godine;
Petar Zirdum, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004124 10 U od 12. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-556/11 Adem Pirija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podorašca, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 4. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003048 09 U od 18. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 4. maja 2009. godine. Naime, tim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru od 11. februara 2009. godine, a kojim rješenjem je apelantu priznato pravo na samostalnu starosnu penziju u određenom mjesečnom iznosu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da su po ocjeni tog suda, upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno utvrdili visinu starosne penzije apelanta. Također, navedeno je da je pravilno primijenjena i odredba člana 16. Sporazuma između BiH i SRJ o socijalnom osiguranju kojim je propisano da ako je prema pravnim propisima jedne države ugovornice, sticanje, očuvanje ili ponovno priznavanje prava na davanje uslovljeno navršenjem penzijskog staža, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je potrebno, i penzijski staž navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uslovom da se periodi ne poklapaju.
2. AP-2021/11 Ilija Pranić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004067 10 U od 4. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 26. novembra 2009. godine. Dakle, pomenutim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru od 27. augusta 2009. godine, a kojim rješenjem apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, uz obrazloženje da mu je prilikom otpusta iz vojne službe isplaćena otpremnina u iznosu od 10.000,00 KM, pa je odlučeno u skladu sa članom 8. stav 1. citirane Uredbe. Kantonalni sud je konstatovao da su upravni organi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je navedena Uredba specijalni propis i da se tom Uredbom mogu propisati povoljniji i drugačiji uvjeti za sticanje prava na starosnu penziju pripadnika bivše vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane u cilju penzionisanja otpuštenih pripadnika bivše vojske Federacije BiH kojima nije produžen ugovor o službi u Oružanim snagama BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji nisu raspoređeni na poslove i radne zadatke u Ministarstvu odbrane BiH, a što uključuje i propisivanje da prava po Uredbi mogu ostvariti osobe navedene u članu 8. stav 1. Uredbe, koje su primile otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, ali ne i osobe koje su primile otpreminu u većem iznosu od 6.000,00 KM.
3. AP-2408/11 D.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000438 10 Uvp od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 29. januara 2010. godine. Naime, navedenom presudom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Fonda PIO od 22. aprila 2009. godine, kojim je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u određenom novčanom iznosu počev od 7. augusta 2008. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je našao da je pravilno primijenjena odredba člana 16. st. 1. i 3. Sporazuma između BiH i SRJ o socijalnom osiguranju, jer tek zbrajanjem staža ostvarenog kod sva tri nositelja osiguranja (BiH, Republika Srbija i Republika Francuska), apelant ostvaruje pravo na srazmjerni dio starosne penzije, s obzirom na odredbu člana 75. st. 1. i 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
4. AP-2534/11 Rato Radonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Subotice, Republika Srbija, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000374 10 Uvp od 30. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Fonda PIO od 26. januara 2010. godine. Dakle, tim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Filijale fonda sa sjedištem u Doboju od 8. jula 2009. godine, kojim je apelantu priznato pravo na samostalnu starosnu penziju, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je pravilno utvrđeno da apelantu pripada pravo na penziju na teret Fonda PIO počev od 1. jula 2004. godine, primjenom odredaba člana 42. stav 6. Sporazuma između BiH i SRJ o socijalnom osiguranju, što znači da mu nije smanjen iznos penzije koja mu je utvrđena rješenjem Filijale u Subotici od 26. novembra 2001. godine, s obzirom da mu je isplata novoutvrđenog iznos penzije određena počev od 1. jula 2004. godine, primjenom odredaba čl. 77. do 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, na što upućuju odredbe člana 42. st. 2. i 3. navedenog Sporazuma.
5. AP-2750/11 Petar Zirdum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 7. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004124 10 U od 12. aprila 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 12. aprila 2010. godine. Naime, tim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru od 4. januara 2010. godine, a kojim rješenjem apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju, s obrazloženjem da je on poslije prestanka vojne službe bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je konstatovao da su upravni organi pravilnom primjenom odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 5. stav 2. Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH, pravilno utvrdili da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava na starosnu penziju, te su osporena rješenja donijeli ispravnom primjenom Zakona o upravnom postupku, koji se zakon primjenuje i na postupak ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, shodno odredbi člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-556/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić