Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/11 (J. R.,P. G.,S. G.,R. G. i M. G.,V. M. i S. M.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Ugovor o poklonu
  • Ostavina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-708/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-708/11, rješavajući apelacije Jelisave Radoš i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jelisava Radoš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000 711 od 10. augusta 2010.

godine;

Predrag Gojković, Slavana Gojković, Ranka Guzina i Mihailo Gavrilović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000395 10 Gž od 18. januara 2011. godine;

Vesna Mašić i Slaviša Mašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000328 10 Rev od 28.

decembra 2010. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-708/11 Jelisava Radoš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000 711 od 10. augusta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda iza pokojne bake stekao pravo etažnog vlasništva 1/1 na stanu, što je apelantica bila dužna priznati i trpiti da se tužitelj uknjiži u zemljišnoknjižnom uredu. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije proglašena testamentarnim, već zakonskim nasljednikom drugog nasljednog reda, te da je sin testatorice umro nakon nje. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je tužitelj unuk umrle ostaviteljice i zakonski nasljednik prvog nasljednog reda po principu predstavljanja, te mu pripada pravo na zaostavštinu iza iste.

2. AP-805/11 Predrag Gojković iz Beograda, Slavana Gojković iz Beograda, Ranka Guzina iz Gacka i Mihailo Gavrilović iz Kotora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000395 10 Gž od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata kojom su tražili da se utvrdi da su na osnovu naslijeđa iza svoga oca i dosjelosti suvlasnici na 1/4 dijela nekretnina, što je tuženi bio dužan priznati i dozvoliti da se apelanti upišu kao suvlasnici u zemljišnim knjigama. U toku postupka je utvrđeno da je otac apelanata ugovorom o poklonu u toku 1956. godine poklonio predmetne nekretnine Zemljoradničkoj zadruzi Gacko i da je navedeni ugovor proveden u zemljišnoj knjizi, te su predmetne nekretnine upisane kao opštenarodna imovina, odnosno, državna imovina sa pravom korištenja Općine Gacko. S obzirom na navedeno i član 71. tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama, apelanti su bili prekludirani u zahtjevu, protekom roka od tri godine od upisa prava u zemljišnoj knjizi, bez obzira što u posjedu drže predmetne nekretnine. Osim toga, zaključeno je da kako je na predmetnim nekretninama upisana društvena (državna) svojina sa pravom korištenja Općine Gacko, apelanti u smislu relevantnih odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, i nisu mogli biti nasljednici na predmetnim nekretninama, jer navedena imovina i nije činila predmet zaostavštine.

3. AP-893/11 Vesna Mašić i Slaviša Mašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000328 10 Rev od 28. decembra 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 25. oktobra i 26. decembra 2011., te 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba roditelja apelanata radi poništenja testamenta brata apelanata. U toku postupka je utvrđeno da je zavještalac u predmetnoj stvari, raspolažući za slučaj svoje smrti pismenim testamentom pred svjedocima, u smislu člana 67. Zakona o nasljeđivanju, rasporedio imovinu u vidu predmetnog stana, te da je predmetni testament bio valjan, odnosno, ostvarene su materijalnopravne i formalnopravne pretpostavke za njegovu valjanost. S obzirom na navedeno, okolnost da je zavještalac testamentom rasporedio imovinu koja nije bila njegovo vlasništvo, nije predstavljala postojanje zakonskog osnova iz kojeg je proizilazilo da je sam testament nevaljan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-708/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/11 (J. R.,P. G.,S. G.,R. G. i M. G.,V… | Sudska praksa | Aktio