Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/11 („Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa,M. S.,M. K.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-78/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-78/11, rješavajući apelacije „Unis" - Fabrika cijevi a.d. Derventa i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000265 09 Uvp od 24.
novembra 2010. godine;
Melva Smailhodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001680 10 U od 14. februara 2011. godine;
Milinko Kovač, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000652 10 U od 10. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-78/11 „Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Neđo Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000265 09 Uvp od 24. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u predmetu promjene upisa u katastarskom operatu, odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Doboju od 30. maja 2009. godine, kojom je odbijena tužba protiv rješenja tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 30. januara 2009. godine, a tim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv rješenja prvostepenog organa od 8. augusta 2006. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nižestepeni sud dao valjano obrazloženje u smislu pravilne primjene odredbe člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu, te odredaba čl. 4. i 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, jer predmetno zemljište kao neizgrađeno građevinsko zemljište nije ni moglo biti predmet privatizacije, niti je moglo biti iskazano u programu privatizacije. Također je naglašeno da su u tom smislu i dati odgovori na sve bitne tužbene prigovore.
2. AP-1377/11 Melva Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 22. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001680 10 U od 14. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u predmetu provođenja promjena u katastarskom operatu, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv rješenja tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 19. aprila 2010. godine, kojim je odbijena žalba apelantice protiv rješenja prvostepenog organa od 1. juna 2009. godine. Kantonalni sud je istakao da su i prvostepeni organ, a i tuženi organ, donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja kojima nisu povrijeđene niti odredbe Zakona o upravnom postupku, niti je došlo do pogrešne primjene Zakona o premjeru i katastru zemljišta na štetu apelantice kako to ona neosnovano navodi u svojoj tužbi, a sve iz razloga što su upravni organi svoja rješenja temeljili na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, dakle, uz puno poštivanje načela materijalne istine iz člana 7. u vezi sa članom 133. Zakona o upravnom postupku, na koje činjenično stanje su pravilno primjenjene odredbe čl. 12. stav 2., 56. stav 1. i 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta.
3. AP-1725/11 Milinko Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000652 10 U od 10. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. i 25. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 21. oktobra 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja prvostepenog organa od 23. juna 2010. godine. Naime, tim rješenjem je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za upis suposjednika u katastarskom operatu. Dakle, Okružni sud je konstatovao da kako i prednik (otac apelanta) N.K. nikada nije bio upisan ni po kom osnovu predviđenom članom 59. Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta kao suposjednik u katastarskom operatu, a što nesporno proizlazi iz spisa predmeta, zbog čega ni rješenja o nasljeđivanju nisu provodiva, shodno tome i ostavitelji po predmetnim rješenjima o nasljeđivanju nikada nisu bili upisani kao posjednici u katastarskom operatu koji se vodi za katastarsku općinu Kalinovik, kako je to i tuženi organ pravilno zaključio i pravilno odlučio u skladu sa odredbom člana 69. navedenog Pravilnika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-78/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić