Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-81/11 (E. Č.,S. Č.,D. R.,V. N.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-81/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-81/11, rješavajući apelacije Emira Čekre i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Emir Čekro, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001040 09 Rev od 19. oktobra 2010. godine;
Sadija Čembić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006958 10 Rev od 19. oktobra 2010. godine;
Dragan Radujković, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000524 10 Gz od 25. novembra 2010. godine;
Vojislav Nikolić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003597 10 Gž od 25.
januara 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-81/11 Emir Čekro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001040 09 Rev od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi predaje u posjed poslovnog prostora. U toku postupka je utvrđeno da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zaključen na rok od 12 godina i da je isti istekao 2002. godine, a da je tužba podnijeta 2004. godine. Nadalje, prema utvrđenom činjeničnom stanju nije proizlazilo da apelant zakupni odnos nije mogao ostvarivati zbog nesavjesnog ili namjernog sprečavanja da to čini od strane tuženih. Stoga je zaključeno da je apelantu prestao pravni osnov za traženje za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, s obzirom da je predmetni ugovor prestao na osnovu člana
32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
2. AP-214/11 Sadija Čembić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 17. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006958 10 Rev od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i ugovora o poklonu, te uknjižbe etažnog vlasništva na stanu. U toku postupka je utvrđeno da kako je najprije zaključen ugovor o poklonu a potom ugovor o doživotnom izdržavanju, došlo je do novacije ugovora o poklonu, te su se odnosi poslije smrti primaoca izdržavanja imali regulisati u skladu sa ugovorom o doživotnom izdržavanju. Kako tuženi ugovorom o izdržavanju nije preuzeo obavezu da sa primaocem izdržavanja živi u zajedničkom domaćinstvu, činjenice da apelantica nije u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku dokazala da tuženi nije izvršavao svoje ugovorne obaveze, te da je od 2000. do smrti primaoca izdržavanja apelantica spriječila tuženog da izvršava svoje obaveze prema istom, odbijena je apelantičina tužba. Nadalje, kako je apelantičin zahtjev za uknjižbu nekretnine, koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, akcesorne prirode, odluka o istom je zavisila od odluke o zahtjevu za raskid ugovora, te je isti također odbijen.
3. AP-707/11 Dragan Radujković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000524 10 Gz od 25. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i raskinut ugovor o kupoprodaji putničkog motornog vozila, zaključen između tužiteljice, kao kupca, i apelanta, kao prodavca, te obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos, kao iznos koji je primljen na ime kupoprodajne cijene. U toku postupka je proveden dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, te je usvojena tužba u skladu sa članom 510. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-1715/11 Vojislav Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 13. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003597 10 Gž od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je kupovinom od tuženog stekao pravni osnov za sticanje na 70% administrativno-poslovnog prostora, što je tuženi dužan priznati i predati apelantu u posjed predmetni poslovni prostor. U toku postupka je utvrđeno činjenično stanje i zaključeno da je apelant umjesto stvarno-pravnog zahtjeva trebao postaviti obligaciono-pravni zahtjev, jer apelant nije stekao pravo vlasništva ni na jedan način propisan odredbama čl. 27. i 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-81/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić