Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/11 („Merkur“ a.d. Teslić,„Mališić MP“ d.o.o. Čitluk,S. S.,Z. O.,R. G.,„SS Commerce“ d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-998/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-998/11, rješavajući apelacije „Merkur" a.d. Teslić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Merkur“ a.d. Teslić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 001416 11 Gž od 27. januara 2011. godine;

„Mališić MP“ d.o.o. Čitluk, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 055444 10 Pž od 7. juna 2011. godine;

Slađana Stjepanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000398 09 Rev od 18. maja 2011. godine;

Zoran Opačić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 047878 11 Gž od 29. aprila 2011. godine;

Rade Gajić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 I 004761 11 Gž od 29. juna 2011. godine;

„SS Commerce“ d.o.o. Zvornik, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 017481 11 Pž od 13. jula 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-998/11 „Merkur“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 001416 11 Gž od 27. januara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici na ime naknade za njen rad u Upravnom odboru tuženog isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da prema stanju spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud u toku postupka proveo sve dokaze, a na osnovu kojih su raspravljene sve odlučne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u konkretnom slučaju, te je osnovano dosudio apelantici pravo na naknadu za rad u Upravnom odboru za period od 27. aprila 2004. godine do 31. jula 2006. godine i za svoju odluku je u tom dijelu presude dao dovoljne i obrazložene razloge, koje je u svemu kao pravilne prihvatio i taj sud. Međutim, Okružni sud je također istakao da je u dijelu koji se odnosi na period od 1. marta do 27. aprila 2004. godine, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, te je, stoga, taj sud djelimičnim uvažavanjem žalbe apelanta, preinačio prvostepenu presudu tako što je dosuđeni iznos naknade štete snizio.

2. AP-2855/11 „Mališić MP“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z.O.U. Palameta & Palameta iz Mostara, podnio je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 055444 10 Pž od 7. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime duga. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 15., 210., 600. i 623. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-2983/11 Slađana Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Branko Ristić, advokat iz Doboja, podnijela je 20. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000398 09 Rev od 18. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime sticanja bez osnova povodom troškova koje je ona imala ulažući u nužna poboljšanja poslovnog prostora tuženog koji se nalazi u Doboju, isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud našao da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, jer tuženi ne snosi krivicu što mu predmetni poslovni prostor nije predat još 1999. godine. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud naglasio da sredstva uložena u privođenje namjeni poslovnog prostora od strane apelantice, nisu prešla u imovinu tuženog, odnosno da se tuženi nije obogatio za taj iznos budući da je predmetni poslovni prostor primio u devastiranom stanju, te da je, zbog toga, pravilno uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio.

4. AP-3108/11 Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 1. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 047878 11 Gž od 29. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati određeni novčani iznos, radi neosnovanog bogaćenja. Okružni sud je istakao da je u predmetnoj parnici tuženi isticao u toku postupka prigovor nedostatka aktivne legitimacije o kojem je prvostepeni sud pravilno odlučio nalazeći da apelant nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženim jer je ugovor o otkupu stana na otplatu sa tuženim zaključila Z.G., pa na tuženom ne leži obaveza da apelantu isplati traženi iznos. Shodno tome, navedeno je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev apelanta.

5. AP-3551/11 Rade Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 I 004761 11 Gž od 29. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za RTV taksu za period od trećeg do dvanaestog mjeseca 2007. godine i za prva tri mjeseca 2008. godine. Okružni sud je predmetnu odluku donio u smislu odredbe člana 17. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine.

6. AP-3699/11 „SS Commerce“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnio je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 017481 11 Pž od 13. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime cijene za prodato vozilo marke „Renault“ po računu od 13 oktobra 2008. godine. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je između stranaka zaključen ugovor o kupoprodaji iz odredbe člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da apelant nije dokazao da je predmetno vozilo tužitelju platio isporukom pijeska i šljunka u količini i vrijednosti koja odgovara vrijednosti predmetnog vozila, pa je slijedom toga zaključio da je prigovor kompenzacije neosnovan, te da apelant nije dokazao da je saglasno odredbama čl. 336. i 337. navedenog Zakona, obaveza na plaćanje prestala kompenzacijom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 998/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/11 („Merkur“ a.d. Teslić,„Mališić MP“… | Sudska praksa | Aktio