Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3023/10 (B. M.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3023/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3023/10, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Božane Martinović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58-0-I-038594-08-I 18.

februara 2011. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko - neretvanskog kantona da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti mjere sa ciljem da Božana Martinović naplati svoje potraživanje za koje posjeduje izvršnu sudsku odluku na teret budžetskih sredstava Hercegovačko-neretvanskog kantona u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko - neretvanskog kantona da, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Božane Martinović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 038594 08 I od 18. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Asseminija (CA) Sardegna, Italija, podnijela je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58-0-I-038594-08-I. Apelantica je 3. marta, 19. oktobra, 14. novembra i 19. decembra 2011. godine, 7. juna 2012. godine, kao i 5. augusta, 28. oktobra, 7. i 15. novembra 2013. godine dopunila apelaciju. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3023/10.

2. Nakon toga, apelantica je 30. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 I 038594 12 Rev od 19. septembra 2013. godine, te protiv odluka protiv kojih je već podnijela apelaciju (u dopuni od 19. decembra 2011. godine) u predmetu broj AP 3023/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4540/13.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3023/10. Dakle, spojene su apelacije br. AP 3023/10 i AP 4540/13.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: Banka) i Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) zatraženo je 7. decembra 2011. godine i 29. oktobra, te 7. i 12. novembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Općinski sud su 19. decembra 2011. godine i 9. oktobra 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju. Banka je dostavila odgovor na apelaciju 12. novembra 2013. godine, a Vlada HNK nije u ostavljenom roku odgovorila na apelaciju.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Banke su 4. januara 2012. godine, te 7. i 27. novembra 2013. godine proslijeđeni apelantici.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Rješenjem Kantonalnog tužilaštva HNK u Mostaru broj Kt: 320/04 od 4. decembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) apelantici, kao svjedoku-oštećenoj, priznato je pravo na isplatu troškova – dolaska iz Italije 15. novembra 2005. godine u iznosu od 519,00 KM.

9. Budući da apelantici navedeni iznos (od 519,00 KM) nije isplaćen, ona je 28. januara 2008. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje radi naplate duga od 519,00 KM i troškova postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama, protiv izvršenika Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstva pravde i uprave Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik).

10. Općinski sud je Rješenjem broj 58-0-I-038594-08-I od 038594/08 od 29. februara 2008. godine odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog za izvršenje uz obrazloženje da sporno rješenje ne predstavlja ni izvršnu ni vjerodostojnu ispravu.

11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 08 Gz od 18. septembra 2008. godine žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u spornom rješenju navedeno koji iznos treba da se plati apelantici, naznačeno je da je rješenje doneseno na osnovu člana 199. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine a označeno je i iz kojih sredstava će se izvrštiti isplata i na koji način. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, ovo rješenje predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), samo što u njemu nije označeno vrijeme ispunjenja, što će učiniti izvršni sud, kako je dalje istakao Kantonalni sud, a sve u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. ZIP-a.

12. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 08 I od 19. novembra 2008. godine naložio izvršeniku da novčanu tražbinu utvrđenu spornim rješenjem isplati apelantici u roku od osam dana. Općinski sud je 20. novembra 2008. godine apelanticu pozvao da plati sudsku taksu u iznosu od 15,00 KM, te da sudu dostavi kopiju uplatnice.

13. Protiv donesenog Rješenja o izvršenju od 19. novembra 2008. godine prigovor su podnijeli apelantica 10. decembra 2008. godine i izvršenik 5. marta 2009. godine o kojem je Općinski sud odlučio Rješenjem broj 58 0 I 038594 08 I od 19. juna 2009. godine na način da je apelanticin prigovor usvojio, a prigovor izvršenika odbio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelanticin prigovor usvojio, te da je u tom smislu „izvršio uručenje rješenja o izvršenju od 19. novembra 2008. godine, budući da greškom nije dostavljeno ni apelantici ni izvršeniku“.

14. Odlučujući o žalbi izvršenika, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 09 Gž 2 od 1. aprila 2010. godine žalbu usvojio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se osporenim rješenjem usvaja apelanticin prigovor, ali da se u tom dijelu ne zna u kojem dijelu je taj prigovor usvojen, niti da se to vidi iz razloga pobijanog rješenja, čime je počinjena bitna povreda odredaba iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što je utjecalo na pravilnost rješenja.

15. Apelantica je Kantonalnom sudu 23. aprila i 11. jula 2010. godine dostavila „prigovor„ protiv Rješenja tog suda od 1. aprila 2010. godine u kojim je, između ostalog, istakla da se “vraćanjem predmeta na ponovni postupak ide samo na razvlačenje postupka“.

16. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 08 I od 18. februara 2011. godine djelomično usvojio prigovor izvršenika i obustavio postupak izvršenja radi naplate zakonske zatezne kamate na ime glavnog duga u iznosu od 519,00 KM, počev od 4. januara 2007. godine pa do isplate, i u dijelu naplate zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka a u ostalom dijelu je rješenje o izvršenju ostalo neizmijenjeno i prigovor izvršenika odbijen. Istim rješenjem apelanticin prigovor je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da zakonska zatezna kamata nije dosuđena u izvršnoj ispravi, pa da se stoga ne može odrediti njena naplata u izvršnom postupku, jer se izvršenje može odrediti samo u okviru sadržaja izvršne isprave. Također, navedeno je da je i odnosu na zakonske zatezne kamate na troškove postupka sud prihvatio kao osnovan prigovor izvršenika jer, u skladu sa odredbama člana 28. stav 2. ZIP-a, kamate na troškove izvršnog postupka nisu određene samom izvršnom ispravom, te što do trenutka donošenja rješenja o izvršenju nije ni postojala obaveza na nadoknadu tih troškova, niti je izvršenik pao u docnju sa isplatom troškova postupka.

17. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepeno rješenje (od 18. februara 2011. godine) potvrdio. Kantonalni sud je istakao da, nasuprot apelanticinom navodima, smatra da je Općinski sud dao jasne razloge zašto je usvojio prigovor izvršenika i obustavio izvršenje u dijelu zakonske zatezne kamate na glavni dug i troškove izvršnog postupka. Naime, utvrđeno je da predmetno rješenje o izvršenju, po principu formalnog legaliteta (član 39. ZIP-a), ne sadrži odluku o kamatama na glavni dug. Iako je pravilno odlučio o prigovoru izvršenika, Općinski sud se pogrešno pozvao na odredbu člana 28. stav 2. ZIP-a, jer se ne radi o troškovima postupka na koje se odnosi navedena zakonska odredba. Navedeno je da se ta odredba odnosi na troškove postupka koji je prethodio donošenju izvršne isprave u slučaju kada su u izvršnoj ispravi troškovi određeni, ali nije određena naplata zatezne kamate.

18. Iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je taj sud 10. januara 2012. godine dostavio Rješenje o izvršenju broj 58 0 I 038594 08 I od 19. novembra 2008. godine i Rješenje po prigovoru broj 58 0 I 038594 08 I od 18. februara 2011. godine Banci na provođenje, koji je Banka primila 11. januara 2012. godine. Dalje, iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je sud apelantici proslijedio (5. marta 2012. godine) obavijest Banke „da će postupiti po odredbama člana 138. ZIP-a“.

19. Apelantica je 19. decembra 2011. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine izjavila reviziju, te je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 6. septembra 2012. godine.Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 I 038594 12 Rev od 19. septembra 2013. godine apelantiCinu reviziju odbacio, jer je nedopuštena.

20. Prema dostupnim podacima, predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: EVropska konvencija) zbog „razvlačenja postupka“ koji nije u skladu sa razumnim rokom, te zbog nedonošenja odluke. U dopunama apelacije apelantica je Ustavni sud obavještavala o svim novim činjenicama u predmetnom postupku, bliže opisanim u činjeničnom dijelu ove odluke. U dopuni od 19. decembra 2011. godine apelantica je, pored tvrdnji o neopravdanoj dužini postupka, istakla i da su Općinski i Kantonalni sud pogrešno primijenili pravo kada su usvojili prigovor izvršenika u pogledu zakonskih zateznih kamata. Dalje, u dopuni apelacije od 28. oktobra 2013. godine apelantica navodi da još nije primila odluku Vrhovnog suda po njenoj reviziji, mada je uvidom u CMS sistem saznala da je Vrhovni sud već odlučio. Iz toga proizlazi da sudovi, kako apelantica tvrdi, “ne rade da stvari riješe po zakonu, sa najmanje troškova i u razumnom roku“. Moli da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i da joj „odredi“ nematerijalnu štetu zbog „diskriminacije i neopravdano dugog vođenja izvršnog postupka koji je hitne prirode i nije komplikovan“. Apelantica je u prilogu apelacije broj AP 4540/13 Ustavnom sudu dostavila Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 I 038594 12 Rev od 19. septembra 2013. godine i istakla da predmetni izvršni postupak još uvijek nije okončan, kao i da su joj u tom postupku povrijeđena ne samo prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine nego i „pravo na imovinu, pravo na efektivan pravni lijek, pravo na vladavinu prava, pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta, pravo na pristup sudu, pravo na nepristrasnost i proizvoljnost u odlučivanju, pravo na obrazloženu odluku i zbog velikih razmaka u odlučivanju, i pravo na nediskriminaciju“.

b) Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud je naveo historijat predmetnog izvršnog postupka, te da je, nakon što je rješenje o izvršenju dostavljeno banci na provođenje, spis „iznesen završenim“.

23. Kantonalni sud je istakao da u predmetnom postupku nije izvršio povredu prava na pravično suđenje, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Banka je navela da ne postupa niti samovoljno, niti arbitrarno. Apelanticina potraživanja u evidenciji redoslijeda su na 299. mjestu, a realiziranje ovog potraživanja prije navedenog redoslijeda bilo bi suprotno članu 138. stav 5. a u vezi sa članom 167. stav 1. ZIP-a.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 36. stav 1.

(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Član 39. st. 1. i 4.

(1)U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

(2)Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud, osim ako se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka.

Član 64.

1 Navedene relevantne odredbe su kompilirane u skladu sa svim relevantnim izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku. Odredbe su kompilirane isključivo za potrebe ove odluke.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 138. stav 3.

3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.

Član 167.

(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.

Član 169.

(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražitelj izvršenja.

(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.

26. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 1/94) relevantne odredbe glase:

V. Kantonalne vlasti

Član 9.

Vlada kantona nadležna je za:

a) provođenje kantonalne politike i izvršavanje kantonalnih zakona, izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene kantonu od federalne vlasti;

[…]

27. U Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK” br. 2/98, 3/98, 4/00, 1/04 i 7/04) relevantne odredbe glase:

Član 16.

U skladu sa Ustavom Federacije, Kanton i Federacija odgovorni su za:

1. garanciju i provođenje ljudskih prava;

[…]

3. VLADA KANTONA

[…] Član 51.

Vlada Kantona odgovorna je za:

[…] 2. izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene Kantonu od federalne vlasti, […]

28. Budžet Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2013. godinu („Službeni glasnik Hercegovačko-neretvanskog kantona“ broj 3/13) u relevantnom dijelu glasi:

614800 Izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju 1.040.000,00 KM.

29. U Zakonu o izvršavanju budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2013. godinu („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona” broj 4/13) relevantne odredbe glase: Član 36.

Način izmirivanja obaveza po osnovu izvršnih sudskih odluka vršit će se u skladu sa odredbama „Ispravke zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku“ („Službene novine FBiH“,broj 39/06).

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

33. U konkretnom slučaju apelantica je u apelaciji istakla da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer postupak izvršenja po Rješenju Općinskog suda broj 58 0 I 038594 08 I od 19. novembra 2008. godine nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je o skoro identičnim pravnim pitanjima – neizvršenju rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantona - razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: “U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, a na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na neizvršenje rješenja u cijelosti se odnose i na konkretnu apelaciju, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

VII. Meritum

34. Apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka i, u vezi s tim, nemogućnosti da naplati svoje potraživanje za koje posjeduje izvršnu ispravu, dakle, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, te zbog primjene pozitivnopravnih propisa povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, smatra da joj je povrijeđeno i „pravo na imovinu, pravo na efektivan pravni lijek, pravo na vladavinu prava, pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta, pravo na pristup sudu, pravo na nepristrasnost i proizvoljnost u odlučivanju, pravo na obrazloženu odluku i pravo na nediskriminaciju“.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Primjena prava

37. Apelantica je, također, u dopuni apelacije od 19. decembra 2011. godine istakla povredu prava na pravično suđenje zbog primjene pozitivnihpropisa, te je u prilog svojim navodima dostavila Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 I 038594 12 Rev od 19. septembra 2013. godine apelanticina revizija protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga iz čega proizlazi da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 038594 11 Gži od 2. decembra 2011. godine, pa će Ustavni sud apelanticine navode o povredi ustavnih prava ispitati u vezi sa tim rješenjem.

38. Apelantica smatra da su u predmetnom izvršnom postupku povrijeđene odredbe ZIP-a, budući da su redovni sudovi odredili samo izvršenje u dijelu koji se odnosi na glavni dug, a ne i na kamate. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni ZIP-a.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je spornim rješenjem apelantici priznato pravo na isplatu novčane naknade u iznosu od 519,00 KM, na ime troškova dolaska u Tužilaštvo. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje (na osnovu navedenog rješenja) radi isplate duga od 519,00 KM, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos, kao i troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući po tako podnesenom prijedlogu za izvršenje, u konačnici odredili predloženo izvršenje, i to samo u dijelu koji se odnosi na glavni dug i troškove postupka, ali da nisu usvojili prijedlog za naplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug i troškove postupka uz obrazloženje da zakonske zatezne kamate nisu određene u izvršnoj ispravi, te su se pozvali na odredbe člana 39. ZIP-a.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je izvršni sud, prema načelu strogog formalnog legaliteta, vezan sadržajem izvršne isprave, te da se ne može upuštati u ispitivanje zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja i pozvao na navedeno načelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a propisano da u prijedlogu za izvršenje mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja, uz prijedlog za izvršenje moraju podnijeti određeni prilozi kojima se, u pravilu, dokazuje postojanje pretpostavki za usvajanje tog prijedloga, te da najvažniji prilog predstavlja izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 39. stav 1. ZIP-a propisano da u rješenju o izvršenju mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se određuje izvršenje, dok je odredbama člana 39. stav 4. ZIP-a propisano da rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo, već da se može izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da svi akti u izvršnom postupku (izvršna isprava, prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju) moraju biti u saglasnosti jedni s drugima, što u konačnici znači da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, odnosno da obaveza izvršenika iz rješenja o izvršenju mora biti istovjetna s obavezom dužnika iz izvršne isprave.

42. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak pokrenut na apelanticin prijedlog, a radi realizacije potraživanja utvrđenog Rješenjem Kantonalnog tužilaštva HNK u Mostaru broj Kt: 320/04 od 4. decembra 2006. godine, koje je doneseno u krivičnom postupku. U vezi s tim za Ustavni sud je neupitno, što su u ponovnom postupku utvrdili i redovni sudovi, da predmetno rješenje predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. ZIP-a, odnosno da predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje u smislu člana 27. stav 1. ZIP-a, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tom izvršnom ispravom. Međutim, evidentno je da je apelantica prijedlogom za izvršenje tražila i isplatu zakonskih zateznih kamata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u spornom rješenju, kao izvršnoj ispravi, nije navedeno da se na određene troškove postupka, dakle, na glavni dug, određuju kamate. Slijedom toga, Ustavni sud naglašava da to pravo (na zakonske zatezne kamate) nije određeno predmetnom izvršnom ispravom, te da stoga nije ni moglo biti realizirano u predmetnom izvršnom postupku.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantno pravo (ZIP) kada su na osnovu prijedloga za izvršenje, koji nije bio u saglasnosti sa izvršnom ispravom (u dijelu koji se tiče isplate kamata), donijeli rješenje o izvršenju kojim su izvršeniku nametnuli obavezu u skladu sa izvršnom ispravom, odnosno kada su odbili apelanticin prijedlog u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata koje nisu bile utvrđene izvršnom ispavom. Stoga, Ustavni sud smatra da osporeno rješenje Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a, pa da, slijedom toga, nema kršenja u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

b) Dužina izvršnog postupka i neprovođenje rješenja o izvršenju

44. Apelantica dalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog dužine trajanja izvršnog postupka zbog toga što postupak izvršenja u predmetu Općinskog suda broj 58 0 I 038594 08 I nije okončan iz čega proizlazi da apelantica ukazuje i na neprovođenje rješenja o izvršenju.

45. Ustavni sud u vezi s tim prvenstveno zapaža da je prilikom odlučivanja o apelanticinom prijedlogu Općinski sud donio više odluka (rješenja od 29. januara i 19. novembra 2008. godine, te rješenja od 19. juna 2009. godine i 18. februara 2011. godine), ali da je ta rješenja (osim posljednjeg) u žalbenom postupku ukinuo Kantonalni sud, te je predmet dva puta vraćen na ponovni postupak, što je objektivno doprinijelo dužini predmetnog izvršnog postupka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). S obzirom na navedeno, te okolnost da iz stanja spisa nije evidentan eventualan doprinos apelantice dužini predmetnog izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da je neosporno da je dužini predmetnog izvršnog postupka, koji traje pet godina i više od 10 mjeseci (od 28. januara 2008. godine) i koji još uvijek nije okončan u znatnoj mjeri doprinio Općinski sud.

46. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i iz dopuna apelacije, te apelacije podnesene u 2013. godini proizlazi da apelantica još uvijek nije realizirala svoje potraživanje, ali da u takvim okolnostima okončanje izvršnog postupka (u smislu relevantnih odredaba ZIP-a) trenutno ne zavisi od ponašanja Općinskog suda, već da je uvjetovano postupanjem Banke, odnosno izvršenika koji je nosilac javnih ovlaštenja.

47. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud pravomoćno i izvršno rješenje o izvršenju dostavio Banci na provođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa nije izvršen prenos novčanih sredstava na apelanticin transakcijski račun. Tačnije, do izvršenja nije došlo jer apelanticino potraživanje, koje se nalazi u evidenciji redoslijeda potraživanja na 299. mjestu ( kako proizlazi iz odgovora Banke), nije na redu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelantice da realizira izvršenje izvršne isprave na teret budžetskih sredstava s računa Kantona. Konkretno, riječ je o rješenju za koje su redovni sudovi utvrdili da ima snagu izvršne isprave, dakle, potraživanja troškova krivičnog postupka koje treba namiriti iz kantonalnog nivoa vlasti, tj. iz budžetskih sredstava Hercegovačko-neretvanskog kantona.

U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da je o skoro identičnim pravnim pitanjima – neizvršenju rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonā - razmatrao više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. U navedenoj odluci Ustavni sud, u vezi sa meritumom predmeta u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, istakao je: „Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Unsko-sanskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti kao imatelji izvršnog sudskog naslova nemaju garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od Unsko-sanskog kantona. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“

49. Imajuću u vidu da apelantica u konkretnom slučaju, također, ukazuje na nemogućnost izvršenja rješenja, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na svoje razloge i obrazloženje koje je dao u Odluci broj AP 4368/11. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke zbog apelanticine nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke.

Slijedom toga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima broj AP 1544/08 i AP 4368/11 (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) koji su sa pravnog aspekta pokretali slična pravna pitanja, koja se analogno mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, smatra svrsishodnim da naloži Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na to da je izvršenik HNK - Ministarstvo pravde i uprave Mostar, dakle budžetski korisnik, da preduzme mjere sa ciljem da apelantica u razumnom roku naplati svoja potraživanja na teret budžetskih sredstava Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Kompenzacija

50. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud smatra da su odluka kojom se utvrđuje kršenje apelanticinog ustavnog prava i nalog Vladi HNK-a da preduzme mjere sa ciljem da apelantica u razumnom roku naplati svoje potraživanje za koje posjeduje izvršnu odluku na teret budžetskih sredstava Hercegovačko-neretvanskog kantona odgovarajuća satisfakcija za apelanticu.

Ostali navodi

51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i dati nalog Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ustavni sud neće razmatrati ostale apelanticine navode budući da se svi navodi, u suštini, svode na apelanticino nezadovoljstvo zbog nerazumno dugog trajanja postupka, odnosno nemogućnosti da naplati svoje potraživanje.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelanticinu štetu i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije, s obzirom na to da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova da se izvršenje provodi u obimu u kojem je određeno izvršnom ispravom.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ne postoje garancije da će apelantica, kao imatelj izvršne isprave - Rješenja Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru broj Kt: 320/04 od 4. decembra 2006. godine, kojom je apelantici, kao svjedoku-oštećenoj, priznato pravo na isplatu troškova moći naplatiti svoje potraživanje u razumnom roku.

54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3023/10 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio