Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3446/10 (O.Č.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3446/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3446/10, rješavajući apelaciju O.Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3 i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 23. prosinca 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija O.Ć.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07-0-u-003033-09 od 7.

lipnja 2010. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu O.Č., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija O.Č. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07-0-U-003033-09 od 7.

lipnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj UP-09-03- 25-03-896/02 od 27.svibnja 2009. godine i Zaključka Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-3-1172/99 od 28.

listopada 2008. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. O.Č. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragutin Bošnjak, odvjetnik iz Mostara, podnio je 9. kolovoza 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07-0-U-003033-09 od 7. lipnja 2010. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-03-25-03-896/02 od 27. svibnja 2009. godine i Zaključka Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko upravno tijelo) broj 07/II-3-1172/99 od 28. listopada 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i prvostupanjskog upravnog tijela zatraženo je 1. listopada 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Kantonalnog suda je zatraženo da dostavi spis na uvid koji je taj sud dostavio 28. listopada 2010. godine.

3. Prvostupanjsko upravno tijelo i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 17. i 28. listopada 2013. godine, dok Ministarstvo nije odgovorilo na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 28. studenog 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant (sa adresom u USA) je posredstvom opunomoćenika 2. listopada 1999. godine prvostepenom upravnom tijelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji se nalazi u Mostaru, sa drugim podacima bliže opisanim u zahtjevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je 2. prosinca 2002. godine podnio priziv Ministarstvu zbog šutnje administracije, a 6. siječnja 2003. godine i urgenciju za donošenje odluke povodom priziva, te je 28. siječnja 2003. godine podnio i tužbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je Presudom broj U: 39/03 od 19. ožujka 2003. godine naložio Ministarstvu da u zakonskom roku odluči o apelantovom prizivu. Nakon toga, apelant je 8. travnja 2003. godine Kantonalnom sudu podnio Zahtjev za donošenje rješenja umjesto tuženog povodom kojeg je Kantonalni sud donio Rješenje broj U.189/03 od 25. lipnja 2003. godine da se apelantov zahtjev odbacuje kao preuranjen.

7. U međuvremenu prvostepeno upravno tijelo je 22. travnja 2003. godine donijelo Rješenje broj: 07/II-3-1172/99 kojim je, između ostalog, odbilo apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana i odlučilo da apelantu prestaje stanarsko pravo (stavak I. izreke rješenja). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku izvršen uvid u Rješenje o davanju stana na privremeno korištenje broj 07/II-4352 94 od 21. lipnja 1994. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 21. lipnja 1994. godine) iz kojeg je utvrđeno da je predmetni stan proglašavan napuštenim. Navedeno je da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio nakon zakonom propisanog roka, pa da mu stoga prestaje stanarsko pravo.

8. Odlučujući o apelantovom prizivu, Ministarstvo je 23. lipnja 2003. godine donijelo Rješenje broj 09-25-03-896/02 kojim je priziv odbijen kao neutemeljen. Nakon toga, Kantonalni sud je 5. veljače 2004. godine donio Presudu broj: U-356/03 kojom je odbio apelantovu tužbu.

9. Apelant je izjavio priziv Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je 9. srpnja 2008. godine donio Presudu broj Už-204/04, kojom se apelantov priziv uvažava i preinačuje presuda Kantonalnog suda na način da je poništeno Rješenje Ministarstva broj 09-25-03-896/02 od 23. lipnja 2003. godine i Rješenje prvostupanjskog upravnog tijela broj 07/II-3-1172 99 od 22. travnja 2003. godine i predmet vraćen prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istaknuo da su tijela uprave propustila na pouzdan način utvrditi je li predmetni stan bio proglašen napuštenim ili nije, jer u spisu predmeta nema Rješenja od 21. lipnja 1994. godine po kome je predmetni stan dodijeljen drugoj osobi na korištenje. Vrhovni sud je istaknuo da smatra da ocjena zahtjeva za povrat stana ovisi o činjenici je li stan proglašen napuštenim, jer je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova na kojim postoji stanarsko pravo koji su proglašeni napuštenim 4. srpanj 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. listopad 1999. godine.

10. Prvostupanjsko upravno tijelo je u ponovnom postupku donijelo Zaključak broj 07/II-3- 1172/99 od 28. listopada 2008. godine kojim je kao nepravodoban odbačen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju donesenog zaključka je navedeno da je, po uputi Vrhovnog suda, proveden postupak u kojem je utvrđeno da je zahtjev nepravodoban. Navedeno je da je apelant 2. listopada 1999. godine podnio zahtjev za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da je odredbama članka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na snagu Zakona, odnosno do 4. srpnja 1999. godine. Iznimno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz članka 2. stavak 5. i članka 18b. stavak 1, kao i članka 83a. stavak 4. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima produljen je do 4. listopada 1999. godine.

11. Navedeno je da je u postupku pribavljeno rješenje od 21. lipnja 1994. godine, te da je na temelju izvršenog uvida na pouzdan način utvrđeno da je predmetni stan proglašen napuštenim i dodijeljen na privremeno korištenje Ivanu Andriću. Dalje je navedeno da je iz tog rješenja vidljivo da “Javno poduzeće za obnovu i izgradnju Mostara je, u smislu članka 15. Odluke o uvjetima i načinu davanja na privremeno korištenje stanova koje su raniji korisnici bez osnova napustili, utvrdilo da se [predmetni stan] smatra napuštenim od ranijeg korisnika sukladno članku 2. Odluke“. Također, navedeno je da je iz obrazloženja vidljivo da je riješeno kao u izreci na temelju odredbi članka 13. stavak 2. Odluke o uvjetima i načinu dodjele na privremeno korištenje stanova koje su raniji korisnici bez osnove napustili u svezi sa čl. 6, 8, 13. i 22. Odluke. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni stan, nakon deložacije privremenog korisnika, zatečen u stanju koje omogućava funkcionalno korištenje stana na temelju čega je utvrđeno da ne spada u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova, kao ni u kategoriju stanova koji nisu proglašavani napuštenim, a niti je pravomoćnom sudskom odlukom otkazan ugovor o korištenju stana, pa se na predmetni zahtjev ne može primijeniti članak 5. stavak 2. Zakona o prestanku primjene.

12. Dalje je navedeno da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 2. listopada 1999. godine, dakle, nakon proteka prekluzivnog roka, pa je njegov zahtjev za povrat stana, na temelju navedenih zakonskih odredaba, odbačen kao nepravodoban. Radi se o roku koji je materijalno-pravne prirode i prekluzivan je, a to znači da njegovim protekom prestaje pravo koje je njegov titular imao do proteka navedenog roka, u ovom slučaju stanarsko pravo (na koje se apelant poziva). Naime, odredbama članka 5. stavak 3. Zakona o prestanku primjene je propisano, u slučaju ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom ovim člankom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom tijelu, nadležnom sudu ili Povjerenstvu za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, prestaje mu stanarsko pravo.

13. Odlučujući o apelantovom prizivu, Ministarstvo je 27. svibnja 2009. godine donijelo Rješenje broj UP-09-03-25-896/02 kojim je apelantov priziv odbilo kao neutemeljen. U obrazloženju je navedeno da je Ministarstvo nakon uvida u spis utvrdilo da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio nepravodobno, odnosno 2. listopada 1999. godine. Navedeno je da je prvostupanjsko upravno tijelo, postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj Už-204/04 od 9. srpnja 2008. godine, provelo postupak i pribavilo rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje iz 1994. godine, te donijelo zaključak kojim odbacuje apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Navedeno je da je iz rješenja od 21. lipnja 1994. godine vidljivo da je stan proglašen napuštenim i dodijeljen na privremeno korištenje Ivanu Andriću, a da u obrazloženju rješenja piše: ,,JP za obnovu i izgradnju Mostara, u smislu članka 15. Odluke u uvjetima i načinu davanja na privremeno korištenje stanova koje su raniji korisnici bez osnove napustili, utvrdilo je da se predmetni stan smatra napuštenim od ranijeg korisnika sukladno članku 2. Odluke." HVO Općine Mostar na sjednici od 22. februara 1994. godine donijelo je Odluku o dopunskim kriterijima za raspodjelu napuštenih stanova na Odluku o uvjetima i načinu dodjele na privremeno korištenje stanova koje su raniji korisnici bez osnove napustili („Službeno glasilo HVO Općine Mostar“ broj 2/93). Slijedom navedenog, budući da je utvrđeno da predmetni stan ne spada u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova (jer je dodijeljen na privremeno korištenje za stanovanje), ni u kategoriju stanova koji nisu proglašavani napuštenim, Ministarstvo je odbilo apelantov priziv.

14. Protiv donesenog rješenja Ministarstva apelant je tužbom od 15. lipnja 2009. godine pokrenuo upravni spor. U tužbi je istaknuo da je zahtjev za povrat u posjed spornog stana podnio u zakonskom roku, i to kako prvostupanjskom upravnom tijelu 2. listopada 1999. godine, tako i CRPC-u 26. studenog 1999. godine. Nakon toga apelant je 23. srpnja 2009. godine Kantonalnom sudu dostavio podnesak u kojem je sud obavijestio da je promijenio oppunomoćenika, te je zatražio da sud od tuženog zatraži i izvrši uvid u dokaze na temelju kojih je utvrđeno da je predmetni stan proglašen napuštenim.

15. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je 7. lipnja 2010. godine donio Presudu broj U-003033-09 kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je navedeno da je u ovom predmetu bilo bitno da se na pouzdan način utvrdi je li predmetni stan bio proglašen napuštenim ili nije, jer u spisu upravnog predmeta nije bilo rješenja od 21. travnja 1994. godine. S tim u svezi je ponovljeno što su uradili prvostupanjsko upravno tijelo i Ministarstvo i kakve su odluke donijeli. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je zatražio da mu se dostavi primjerak rješenja od 21. lipnja 1994. godine, te da je nakon uvida u to rješenje utvrdio da se jasno vidi da je predmetni stan iz kategorije napuštenih stanova, te je ponovio sadržaj tog rješenja. Slijedom toga, Kantonalni sud je istaknuo da je činjenica kategorizacije spornog stana kao napuštenog definitivno bila utvrđena i potvrđena navedenim rješenjem od 21. lipnja 1994. godine. Stoga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, budući da je odredbama članka 5. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana koji je proglašen napuštenim u posjed 4. srpanj 1999. godine, a kako je apelant svoj zahtjev podnio 2. listopada 1999. godine, to je pravilan zaključak i stav upravnih tijela o nepravodobnosti podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed od apelanta.

16. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da apelantovi navodi da mu je zbog osporenih odluka povrijeđeno pravo na dom iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava iz čl. II/2. i II/5. Ustava BiH i u svezi sa člankom 1. točka 1.1. odjeljka Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini nisu utemeljeni, jer je očigledno da je apelant sam prouzročio situaciju da je izgubio stanarsko pravo na spornom stanu jer je prekoračio prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed tog stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje, te pravo na dom i imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Opisuje kronologiju postupanja nadležnih tijela u predmetnom postupku, te navodi da je postupak trajao 11 godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Dalje, apelant ističe da je 10. kolovoza 1993. godine odveden iz spornog stana i „zatvoren u logor HVO-a u Rodoču - Heliodrom“, te da nakon puštanja iz logora (1. listopada 1993. godine) nije imao mogućnost vratiti se u svoj stan, „jer su svi zatvorenici bili protjerani u treće zemlje bez svoje volje“. Navodi da nije svojevoljno napustio predmetni stan, već da je protjeran, pa ne može biti riječi o tome da se stan mogao proglasiti napuštenim, jer ga apelant nije napustio, već je protjeran protivno svojoj volji. Ističe da nije imao saznanja da je njegov stan proglašen napuštenim, te da je 2. listopada 1999. godine podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Navodi da je u tijeku upravnih postupaka došao u posjed „suglasnosti za privremeno korištenje njegovog stana koju je izdala Operativna zona Jugoistočna Hercegovina HVO-a 27. srpnja 1993. godine pod brojem 591/93, na temelju koje je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje Lj.Č., bez proglašavanja stana napuštenim“. Ističe da je „nebrojeno puta“ tražio da mu se stavi na uvid rješenje od 21. lipnja 1994. godine, ali da mu to rješenje nije dostavljeno, niti pokazano. Također, apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupka, i to po 300,00 KM za svaku godinu trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju prvostupanjsko upravno tijelo je istaknulo da je u predmetu povrata predmetnog stana odlučivano prema dokazima kojima se raspolagalo i uz primjenu pozitivnih propisa. Napomenuto je da je u vrijeme rješavanja predmetnog zahtjeva prvostupanjsko upravno tijelo zaprimilo više od 8.000 zahtjeva, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

19. Kantonalni sud je istakao da je prema uputi iz presude Vrhovnog suda od 9. srpnja 2008. godine u ovom predmetu bilo od bitne važnosti da se na pouzdan način utvrdi da li je predmetni stan bio proglašen napuštenim ili nije, jer u spisu upravnog predmeta nije bilo rješenja od 21. lipnja 1994. godine, a od čega ovisi ocjena blagovremenosti zahtjeva za povrat stana u posjed. Navedeno je da je u ponovljenom postupku prvostupanjsko upravno tijelo pribavilo navedeno rješenje od 21. lipnja 1994. godine i utvrdilo da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim i kao takav dodijeljen na privremeno korištenje Ivanu Andriću. Slijedom toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat takvih stanova je bio 4. srpanj 1999. godine, odnosno da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed nepravodoban, a ovakvo mišljenje je podržalo i Ministarstvo. Dalje je navedeno da je i Kantonalni sud zatražio da mu se dostavi primjerak rješenja od 21. lipnja 1994. godine, pa je nakon izvršenog uvida, također, utvrdio da se iz tog rješenja jasno vidi da je predmetni stan iz kategorije napuštenih stanova, slijedom čega je činjenica kategorizacije predmetnog stana napuštenim stanom definitivno bila utvrđena i potvrđena navedenim rješenjem od 21. lipnja 1994. godine.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 3. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona […] je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo.

21. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

22. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07-0-U-003033-09 od 7. lipnja 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 10. lipnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 9. kolovoza 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da ni odluka u njegovom predmetu nije donesena u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava, tvrdeći da je njegov zahtjev za povrat spornog stana bio pravodoban, jer predmetni stan „nije dragovoljno napustio“, te da stoga nije mogao biti proglašen napuštenim. Navodi i da mu rješenje od 21. lipnja 1994. godine nije dostavljeno, mada je on to tražio, te da je u toku postupka došao u posjed „suglasnosti za privremeno korištenje njegovog stana koje je izdala Operativna zona Jugoistočna Hercegovina HVO-a 27. srpnja 1993. godine pod brojem 591/93“ na temelju koje je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje Ljubomiru Čuljku bez proglašavanja stana napuštenim.

32. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i Kantonalni sud, na temelju provedenih dokaza, utvrdili da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio nakon roka koji je propisan relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, zbog čega je takav zahtjev odbačen, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, te ZUP-a i ZUS-a. Naime, upravna tijela i Kantonalni sud su utvrdili da je činjenica kategorizacije predmetnog stana kao napuštenog definitivno bila utvrđena i potvrđena rješenjem od 21. lipnja 1994. godine. Stoga, kako su upravna tijela i Kantonalni sud istaknuli, budući da je odredbama članka 5. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana koji je proglašen napuštenim u posjed 4. srpanj 1999. godine, a kako je apelant svoj zahtjev podnio 2. listopada 1999. godine, to je apelantov zahtjev za povrat stana nepravodoban. Ustavni sud smatra da su upravna tijela i Kantonalni sud svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti sukladan standardima Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi da predmetni stan ne spada u kategoriju napuštenih stanova, te da je stoga zahtjev za povrat stana podnio pravodobno. Pri tome Ustavni sud primjećuje, nasuprot apelantovim navodima, da su u redovitom postupku nadležna upravna tijela i redoviti sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu i navodima iz tužbe i njezine dopune, postupili u cijelosti na način kako je apelant tražio, te izvršili uvid u rješenje od 22. lipnja 1994. godine na temelju kojeg su utvrdili činjenicu da je predmetni stan proglašen napuštenim. Obzirom na takvo činjenično utvrđenje, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su upravna tijela i sud utvrdili da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio nepravodobno, odnosno po proteku roka propisanog člankom 5. Zakona o prestanku primjene. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno koji bi ukazali da nadležna tijela pri donošenju svojih odluka nisu ispoštovala neku od garancija prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i u ovom dijelu neutemeljeni.

b) U odnosu na razuman rok

36. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđeno i zbog toga što predmetne odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 1999. godine.

a) Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je apelant 2. listopada 1999. godine prvostupanjskom upravnom tijelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda od 7. lipnja 2010. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine predmetnog postupka jeste 10 godina i oko osam mjeseci.

c) Analiza duljine trajanja postupka

39. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni duljine postupka, nije utjecala na trajanje predmetnog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebice baviti tim pitanjem.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku upravna tijela provela dva seta postupaka u kojima su donijela četiri odluke, te da su odluke donosila u različitim rokovima. Pri tome Ustavi sud zapaža da je prvostupanjsko upravno tijelo u početnoj fazi odluku o apelantovom zahtjevu donijelo tek nakon tri godine i oko šest mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama članka 216. st. 1. i 2. i članka 244. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisani rokovi u kojima upravna tijela trebaju odlučiti o zahtjevima, odnosno o prizivima stranaka. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe članka 216. stavak 3. Zakona o upravnom postupku, te odredbe članka 20. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), koje daju mogućnost stranci da poduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelant, sukladno navedenim zakonskim odredbama, koristio mogućnost da izjavi priziv drugostupanjskom tijelu zbog nedonošenja prvostupanjske odluke, odnosno da pokrene upravni spor zbog neodlučivanja drugostupanjskog tijela o izjavljenom prizivu (što je, prema stanju spisa, učinio). Međutim, imajući u vidu daljnji tijek predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da ova apelantova aktivnost nije u velikoj mjeri doprinijela bržem okončanju predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio priziv protiv presude Kantonalnog suda, te da je predmetni postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri godine. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ZUS-om nije predviđen rok za postupanje po tužbi ili prizivu u upravnom sporu. Međutim, obzirom na sukladnu primjenu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je odluku o apelantovom prizivu protiv presude Kantonalnog suda trebao donijeti bez odugovlačenja (članak 10. ZPP). Nakon toga Ustavni sud zapaža da su u ponovljenom postupku upravnim tijelima i Kantonalnom sudu trebale oko dvije godine i oko šest mjeseci da donesu konačnu odluku o apelantovom zahtjevu.

41. Pri tome Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka na određenim instancama promatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi, Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A broj 230-D, stavak 99). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem tijelu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav.

42. Ocjenjujući sve navedeno, te imajući u vidu kriterije navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana traje 10 godina i osam mjeseci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Obzirom na to da je predmetni postupak trajao 10 godina i osam mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi

45. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na dom i imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava, u biti, vezuje za ostale aspekte prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitivati navodne povrede članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi ukazali da nadležna tijela pri donošenju svojih odluka nisu ispoštovala neku od garancija iz ovog članka.

47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak pred upravnim tijelima i sudom trajao ukupno deset godina i oko osam mjeseci.

48. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3446/10 (O.Č.) | Sudska praksa | Aktio