Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4784/10 (J. S.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Doživotno izdržavanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4784/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4784/10, rješavajući apelaciju Jasne Srebot, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasne Srebot, podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046467 10 Gž od 14. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046467 03 P od 24. novembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasna Srebot (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046467 10 Gž od 14. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046467 03 P od 24. novembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom Ustavni sud je Odlukom broj AP 2318/10 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelacija koju je apelantica podnijela protiv istih presuda Okružnog suda i Osnovnog suda, budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po apelanticinoj reviziji.

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku Grada Banjaluka, Branke Maksimović i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 11. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Okružni sud i Osnovni sud 25. odnosno 21. oktobra 2013. godine, prvotuženi 4. novembra 2013. godine, dok drugotužena i trećetuženi nisu odgovorili..

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 29. novembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046467 03 P od 24. novembra 2009. godine, donesenom u parničnom postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženih, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nakon smrti nosioca stanarskog prava na stanu u Banjaluci, u ul. Kralja Petra I Karađorđevića broj 113/5 (u daljnjem tekstu: sporni stan) stekla trajno i nesmetano pravo korištenja spornog stana na osnovu čega bi bilo naloženo prvotuženom da s apelanticom zaključi ugovor o zakupu i da se utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene pravno ništav, te da se naloži drugotuženoj da stan preda apelantici. Istom presudom obavezana je apelantica da prvotuženom na ime troškova postupka isplati precizirani iznos.

7. Osnovni sud je u provedenom postupku utvrdio da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelanticina baka Emilija Džajić, koja je umrla 21. maja 1992. godine a da je apelantica s bakom kao nositeljicom stanarskog prava imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju od 22. novembra 1983. godine. Navedenim ugovorom o doživotnom izdržavanju apelantica se kao davalac izdržavanja obavezala da će do kraja života voditi brigu oko bake kao primateljice izdržavanja, njegovati ju i paziti, a primateljica izdržavanja se obavezala da će primiti apelanticu da s njom živi u spornom stanu. Također je utvrđeno da je apelantica na navedenoj adresi prijavljena od 16. marta 1987. godine. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica zaključila brak s Davorinom Srebotom 29. septembra 1990. godine u Sežani, Republika Slovenija, te da je u tom braku rodila sina 15. marta 1991. godine u Banjaluci. Također, je utvrđeno da je apelantica Banjaluku napustila 18. maja 1992. godine zbog ratnih okolnosti. Osnovni sud je dalje utvrdio da je rješenjem Opštine Banjaluka, Odsjek za upravno-pravne poslove od 17. maja 1994. godine sporni stan dat drugotuženoj na trajno korištenje koja je sa SIZ-om stanovanja Banjaluka zaključila ugovor o korištenju stana 24. maja 1994. godine, a taj ugovor je nadovjeren u skladu s Uputstvom o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine. Utvrđeno je da je drugotužena otkupila sporni stan koji je upisan u listu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova rješenjem od 27. oktobra 2003. godine, čime je stekla svojstvo vlasnika predmetnog stana koji je nakon toga prodat trećem licu.

8. Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da je apelantica vodila upravni postupak za povrat u posjed spornog stana pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banjaluka, u kojem je odbijen njen zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je vlasništvo trećetuženog, i to Rješenjem broj 05-050-02-02-4728/99 od 7. aprila 2003. godine. Protiv tog rješenja apelantica je izjavila žalbu koja je odbijena Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS broj 05-050-00-639/03 od 5. septembra 2003. godine, nakon čega je apelantica pokrenula upravni spor kojim je njena tužba uvažena i osporeni akt poništen Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1140/03 od 30. maja 2007. godine. U međuvremenu se apelantica obraćala Odjeljenju za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banjaluka za utvrđivanje prava trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana, te je njen zahtjev odbijen zbog nenadležnosti (Zaključak Gradske uprave Grada Banjaluka broj 05-372-571/2004 od 18. januara 2005. godine).

9. Osnovni sud je nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), došao do utvrđenja da apelantica nije dokazala da je živjela u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava u trajanju dužem od pet godina od 16. marta 1987. godine kao dana useljenja u sporni stan po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, a nije dokazala niti činjenicu da se u 1992. godini nalazila u spornom stanu s nositeljicom stanarskog prava. Osnovni sud je također istakao da u prilog navedenim zaključcima ide i apelanticina izjava da je ona bila na trudničkom bolovanju od 15. marta 1991. godine, a da je nakon što je počela da radi njena baka otišla da stanuje kod apelanticinih roditelja. Navedeno je da je to bilo u aprilu 1992. godine, što znači, kako je zaključio Osnovni sud, da u tom momentu nije postojala ekonomska zajednica između apelantice i njene bake, odnosno u vrijeme smrti apelanticine bake kao nositeljice stanarskog prava apelantica nije bila u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava jer je tu zajednicu ranije napustila. S obzirom na navedeno Osnovni sud je donio svoju odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, a u vezi s odredbom člana 126. ZPP i u vezi s odredbom člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.

10. Apelantica je protiv navedene presude Osnovnog suda podnijela žalbu koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 71 0 P 046467 10 Gž od 14. aprila 2010. godine.

11. Okružni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica sa nositeljicom stanarskog prava zaključila u pismenoj formi ugovor o doživotnom izdržavanju 22. novembra 1983. godine, te da je nositeljica stanarskog prava umrla 21. maja 1992. godine, a da je u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava apelantica bila van područja Republike Srpske. Prema odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima status člana porodičnog domaćinstva se priznaje licu koje je duže od pet godina provelo u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava ako se u stan uselilo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Odredbom člana 21. stav

2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da članovi porodičnog domaćinstva, u slučaju kada nosilac stanarskog prava umre ili prestane koristiti stan iz razloga navedenih u tom članu, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste stan. Iz navedenog Okružni sud je zaključio da se isključivo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, bez posebno utvrđene činjenice dugotrajnog zajedničkog života između nosioca stanarskog prava u času smrti i članova porodičnog domaćinstva, ne može utvrditi pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana. Tumačeći sadržaj navedenih odredbi, Okružni sud je smatrao da je pravilno prvostepeni sud apelanticin status utvrđivao u odnosu na sporni stan i na osnovu drugih elemenata, a ne isključivo na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Prema tome, kako je istakao Okružni sud, bilo je nužno i potrebno da apelantica dokaže činjenicu postojanja zajedničkog života i ekonomske zajednice između nje i bake u periodu koji je reguliran odredbom člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je utvrdio da se, s obzirom na sadržaj ugovora o doživotnom izdržavanju, ne može izvesti zaključak da je između apelantice i njene bake ugovorena ekonomska zajednica života jer je apelantica ugovorom samo preuzela obavezu da će do kraja života baku njegovati i paziti, te joj se u svakom trenutku naći pri ruci ako ova bude nepokretna zbog bolesti i obezbjeđivati joj urednu ishranu i sve ostalo što ide uz brigu i njegu oko starije osobe (član 1. ugovora). Iz sadržaja odredbe člana 2. ugovora može se zaključiti, kako je naveo Okružni sud, da je namjera ugovarača bila da se raspolaže stanarskim pravom koje je sui generis pravo i može se prenositi na članove porodičnog domaćinstva samo pod uslovima koje propisuje odredba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Smisao odredbi zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, kako je zaključio Okružni sud, ide ka tome da se njegovim zaključivanjem raspolaže stanarskim pravom, a ne da apelantica i nositeljica stanarskog prava žive u trajnoj ekonomskoj zajednici. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Okružni sud, apelantica je bila u prilici da svakodnevno obilazi staru i bolesnu baku, ali boravak u stanu radi pružanja njege i navraćanje u sporni stan (što proizlazi iz sadržaja izjave svjedoka N.T. i Z.D. koji su povremeno viđali apelanticu), po ocjeni Okružnog suda ne proizvodi dejstvo stalne trajne ekonomske zajednice u istom stanu više od pet godina s obzirom da je apelantica imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom. Sa stanovišta Okružnog suda apelanticini dolasci kod bake nemaju karakter življenja u ekonomskoj zajednici jer je apelantica, kako to proizlazi iz njene izjave, bila i s roditeljima koji su jedno vrijeme, dok je ona bila spriječena, vodili brigu o baki. Dalje je navedeno da je nesporno da se apelantica udala 29. septembra 1990. godine i udajom zasnovala svoje porodično domaćinstvo, a ničim nije dokazala da je sa suprugom živjela u domaćinstvu s bakom kao nositeljicom stanarskog prava. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantica ponuđenim dokazima nije pouzdano dokazala činjenicu da je s bakom živjela u ekonomskoj zajednici u trajanju dužem od pet godina. Svi navodi žalbe, kako je istaknuto, da je apelantica živjela kod svoje bake od 1982. godine pa do vremena napuštanja Banjaluke nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda kod okolnosti da iz izjava saslušanih svjedoka N.T. koja se nije mogla izjasniti u pogledu tačnog vremenskog perioda u kome je apelantica živjela u spornom stanu s bakom, te izjave svjedoka Z.D. koji je izjavio da je apelanticina baka živjela sama a da je apelanticu viđao par puta u liftu pred smrt njene bake, ne proizlazi osnovanost apelanticinog zahtjeva. Kako apelantici nije utvrđen status člana porodičnog domaćinstva, Okružni sud je zaključio da apelantica nema pravo da traži nesmetano i trajno pravo korištenja stana čime je izgubila i sva ostala prava koja se izvode iz tog prava pa tako i pravo na zaključenje ugovora o zakupu, utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora o otkupu stana i pravo na predaju u posjed, odnosno izgubila je aktivnu legitimaciju da od drugotužene traži predaju u posjed spornog stana.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 046467 10 Rev od 14. septembra 2010. godine, apelanticina revizija je odbačena kao nedopuštena na osnovu člana 247. ZPP a u vezi s članom 237. st. 2. i 3. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Navela je da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je apelantica lice koje sa nositeljicom stanarskog prava živi u ekonomskoj zajednici na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Dalje je istakla da je ona unuka koja je sa bakom nositeljicom stanarskog prava živjela kao član njenog porodičnog domaćinstva, a ugovor o doživotnom izdržavanju je zaključen samo radi toga da bi se nakon bakine smrti izbjegli dugotrajni postupci dokazivanja činjenice člana porodičnog domaćinstva koju bi svakako osporavao davalac stana na korištenje. Apelantica smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima u dijelu koji se odnosi na unuke kao članove porodičnog domaćinstva.

b) Odgovori na apelaciju

14. Okružni sud je u odgovoru naveo da navedeni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da u postupku pred navedenim sudom apelantici nisu uskraćena prava na koja se u apelaciji pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuću zakonsku normu zbog čega, po mišljenju tog suda, nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da se iz cjelokupne dokazne građe nesporno može utvrditi da je apelantica nakon zaključenja braka 29. septembra 1990. godine zasnovala svoje porodično domaćinstvo i da nije ostala u predmetnom stanu da živi zajedno s nositeljicom stanarskog prava, odnosno nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava niti je živjela zajedno s njom u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

18. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07i 49/09), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 046467 10 Rev od 14. septembra 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, te da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 046467 10 Gž od 14. aprila 2010. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2318/10 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantici 13. maja 2010. godine a apelacija u tom predmetu podnesena 14. juna 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

25. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku u okviru kojeg je apelantica tražila da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva stekla trajno i nesmetano pravo korištenja spornog stana, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.

26. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koju su učinili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjenično stanje i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju: članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, (…), unučad bez roditelja, (…), a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantica, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP, dokazima koje je predložila, nije dokazala da je ostvarila trajnu ekonomsku zajednicu s bakom, kao nosiocem stanarskog prava u spornom stanu, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kako bi stekla status člana porodičnog domaćinstva.

29. U odnosu na apelanticine prigovore da sudovi nisu pravilno cijenili dokaze iz kojih slijedi da je apelantica od 1987. godine bila prijavljena na adresi spornog stana, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih proizlazi da formalna prijava na adresi stana i zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju bez posebno utvrđene činjenice dugotrajnog zajedničkog života, nisu dovoljni da bi se dokazala trajna ekonomska zajednica s nositeljicom stanarskog prava, kako to propisuje odredba člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Navedeno posebno u svjetlu dokaza da je apelantica povremeno dolazila, da je zasnovala svoju porodicu zaključenjem braka 1990. godine u Republici Sloveniji, da su apelanticini roditelji jedno vrijeme vodili brigu o baki kao i da je u vrijeme bakine smrti apelantica bila van područja RS. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, u pogledu mogućnosti i uslova stjecanja stanarskog prava, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova da apelantica u okolnostima predmetnog slučaja nije na zakonit način mogla steći pravo trajnog korištenja predmetnog stana, nisu proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i da osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene navedenih odredaba materijalnog prava, te da ne krši apelanticina ustavna prava. Ujedno, u osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da je za sve članove porodičnog domaćinstva, neovisno da li se radi o srodnicima ili licima koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici, bitno utvrditi da zajedno žive i stanuju s nosiocem stanarskog prava (kako to proizlazi iz člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima), što apelantica prema utvrđenju sudova nije dokazala. Na osnovu izloženog, a uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»

32. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56, stav 31).

34. Apelantica smatra da je osporenim presudama kojim je tražila, između ostalog, utvrđenje da je kao član porodičnog domaćinstva svoje bake stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora, kao prvo, utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li pobijane presude predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sporni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku utvrđeno da apelantica nije živjela u spornom stanu u trajnoj zajednici s bakom, pri čemu nije obavljala svoje uobičajene aktivnosti u stanu, već da je samo povremeno dolazila kod bake. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu zauzetu u sličnim predmetima. Naime, u predmetu broj AP 142/02 Ustavni sud je izrazio stav: Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, stav 24). Navedeno bi se analogno moglo primijeniti i na konkretan slučaj, budući da je apelantica povremeno dolazila u sporni stan radi brige o svojoj baki, da je brak zaključila u Republici Sloveniji, da sa svojom porodicom nije živjela u tom stanu, pa s obzirom na takve okolnosti samo povremene posjete spornom stanu, bez stvarne želje i namjere da živi u njemu ne mogu ni kod Ustavnog suda stvoriti utisak da je apelantica ostvarila dovoljno jaku vezu sa spornim stanom da bi se mogao smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica tokom postupka nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, pri čemu su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke pojasnivši, između ostalog, da prijava na adresi spornog stana i zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju, kao apelanticini ključni dokazi, ne predstavljaju, po automatizmu, i ekonomsku zajednicu s bakom u spornom stanu.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4784/10 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio