Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5768/10 (R. Š.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5768/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5768/10, rješavajući apelaciju Radovana Škeljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radovana Škeljića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038 794 10 Gž od 15. oktobra 2010. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Radovanu Škeljiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Škeljića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038 794 10 Gž od 15. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 038 794 99 P od 25. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radovan Škeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038 794 10 Gž od 15. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038 794 99 P od 25. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. novembra 2013. godine, a Osnovni sud 6. novembra 2013. godine. Pravobranilaštvo u ostavljenom roku, koji je istekao 11. novembra 2013. godine, nije dostavilo traženi odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 15. marta 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je naveo da je, vršeći vojnu dužnost kao pripadnik Vojske Republike Srpske, teško obolio od „bolesti specifične upale bubrega i nakapnica sa kavernoznom promjenom desnog bubrega“. Apelant je zatražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu preciziranom u tužbi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. marta 1999. godine kao dana podnošenja tužbe.

7. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je pripremno ročište u ovom predmetu bilo zakazano za 20. maj 1999. godine, te da su nakon toga zakazana još dva ročišta (6. i 26. maj 2010. godine) do donošenja presude.

8. Također iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete u iznosu preciziranom na zapisniku s ročišta od 26. maja 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. marta 1999. godine kao dana podnošenja tužbe, uz naknadu troškova postupka.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038794 99 P od 25. juna 2010. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude do konačne isplate i uz naknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu troškova spora odbijen. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, kao i zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate počevši od podnošenja tužbe (15. mart 1999) do dana donošenja presude, preko dosuđenog iznosa.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske RS u toku 1994. godine obolio od „upale bubrega i nakapnica sa kavernoznom promjenom desnog bubrega“, a to oboljenje se prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, kvalifikuje kao teško TBC oboljenje bubrega i bubrežnih puteva. Istaknuto je da je navedeno oboljenje u uzročno-posljedičnoj vezi sa službom u Vojsci RS, te da je zbog toga apelant proglašen ratnim vojnim invalidom pete kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu oboljenja. Također je utvrđeno da je navedeno oboljenje dovelo do umanjenja apelantove životne aktivnosti od 70%, što se ogleda u nemogućnosti da obavlja svakodnevne životne aktivnosti, te da dio svojih svakodnevnih životnih i radnih aktivnosti obavlja uz dodatne napore. Osnovni sud je također naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da apelant zbog ovog oboljenja, koje se ogleda u podmuklosti i bezbolnosti, nije trpio fizičku bol, ali da je oboljenje kod njega prouzrokovalo strah jakog intenziteta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da su odredbama čl. 200. i 203. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisani uvjeti i način naknade nematerijalne štete, te naveo i da se u pravilu naknada utvrđuje uzimajući u obzir stepen invaliditeta, stepen umanjenja životne aktivnosti kao posebnog osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova koja obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koja bi ostvarivao ili bi po redovnom toku stvari u budućnosti izvjesno ostvario, jačinu trajanja posljedice te apelantovu životnu dob i zanimanje. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da je apelant obolio kad je imao 30 godina života, a da je prije oboljenja bio potpuno zdrav, te da je obolio prilikom boravka u Vojsci RS kao i da se nakon oboljenja konstantno nalazi na liječenju, pri tom uzimajući u obzir i stepen umanjenja životne aktivnosti, Osnovni sud je, temeljem odredbi čl. 173. i 174. ZOO kojim je regulirana odgovornost po principu objektivne okolnosti, u vezi s odredbom člana 154. ZOO, zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah, te je donio odluku kao u izreci presude.

11. Zatim, Osnovni sud je u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova istakao da je, na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, utvrđeno da se kod apelanta zbog prirode predmetnog oboljenja, a to je podmuklost i bezbolnost, ne može govoriti o trpljenju fizičkih bolova, te je s tim u vezi zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Također, Osnovni sud je naveo „da je na dosuđene iznose nematerijalne štete, kao i troškova postupka dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do konačne isplate, jer je tek danom presuđenja visina nematerijalne štete i troškova postupka utvrđena i dospjela za isplatu u smislu člana 277. ZOO“. Osnovni sud je istakao da je „odbio kao neosnovan zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate za period od 15. marta 1999. godine do dana donošenja odluke“.

12. Osnovni sud je također istakao da je odluku o troškovima postupka donio u skladu s postignutim uspjehom u parnici prema odredbama čl. 386. i 387. ZPP-a, te opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika (član 396. stav 1. ZPP) u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata. Istaknuto je da je sud tuženu obavezao da apelantu plati troškove postupka u skladu s procentom uspjeha u parnici, te s obzirom da je apelant uspio u ovom postupku sa 63% u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u tom omjeru sud mu je i dosudio troškove postupka u iznosu koji je naveden u obrazloženju presude.

13. Odlučujući o žalbi apelanta i tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 038 794 10 Gž od 15. oktobra 2010. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem i odbijajućem dijelu. Istom presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo kako smatra da su naknade pravilno dosuđene, i to kako u pogledu odmjerenih iznosa, tako i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove. Naime, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud odredio visinu naknade nematerijalne štete u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, te da je pri tom cijenio sve subjektivne i objektivne okolnosti od kojih zavisi odmjeravanje naknade za predmetne vidove nematerijalne štete zbog čega je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio jer je zaključio da je po tom osnovu prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje, a te razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Nadalje, Okružni sud je u vezi s odlukom kojom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, obrazložio da je odluka prvostepenog suda i po tom osnovu utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke u kojem je konstatovano da „priroda osnovnog oboljenja kod tužioca (apelanta) izostavlja trpljenje fizičkih bolova“ zbog čega je prvostepenu presudu i u tom dijelu potvrdio.

14. U odnosu na apelantove žalbene navode vezane za početak i toka zatezne kamate na iznos dosuđene naknade za nematerijalnu štetu, Okružni sud je naveo da zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu teče danom donošenja sudske odluke, kada je utvrđena visina i obim ove štete, shodno odredbi člana 189. stav 2. ZOO, a u vezi s odredbom člana 277. ZOO, te je s tim u vezi zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da zakonska zatezna kamata na ime nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe (15. mart 1999. godine) do donošenja odluke.

15. Također, vezano za odluku o troškovima postupka Okružni sud je zaključio da su apelantu troškovi postupka pravilno dosuđeni jer je odluku o troškovima prvostepeni sud donio u skladu s odredbom člana 386, a u vezi s članom 305. stav 1. tačka 3. ZPP-a. Pored toga Okružni sud je ukazao da apelant neosnovano ističe da mu pripadaju troškovi medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu bez obzira na uspjeh u parnici, jer su po mišljenju Okružnog suda troškovi vještačenja nužni troškovi postupka koji se srazmjerno umanjuju s obzirom na uspjeh u parnici. Također, Okružni sud je istakao da su apelantu troškovi postupka dosuđeni u skladu s opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika od 26. maja 2010. godine (član 396. stav 1. ZPP) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatra i da predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine. Apelant smatra da su osporene odluke u odbijajućem dijelu njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete po osnovu fizičkih bolova nezakonite, jer po njegovom mišljenju iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je trpio i da sada trpi bolove koji su posljedica teškog TBC oboljenja bubrega i bubrežnih puteva. Također apelant smatra da su mu i dosuđeni iznosi preniski jer po njegovom mišljenju redovni sudovi nisu cijenili da je on u trenutku ranjavanja imao 30 godina života, da je prije toga bio potpuno zdrav, te da je navedeno oboljenje imalo za posljedicu visok stepen umanjenja opštih životnih aktivnosti, a te posljedice će trpjeti do kraja života. Apelant također smatra da su sudovi nesumnjivo morali imati u vidu da više nije sposoban da obavlja poslove koje je obavljao do oboljenja, zbog čega će u budućnosti trpjeti jake duševne bolove, strah i bol. Po njegovom mišljenju proizvoljan je stav sudova da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne momenta nastanka štetnog događaja. S tim u vezi ukazuje da su sudovi cijenili samo odredbu člana 277. ZOO ali ne i odredbu člana 186. iz koje proizlazi da obaveza naknade štete, kao i pravo na naknadu štete, nastaju u momentu prouzrokovanja nastanka štete. Također je naveo da je i odluka o troškovima postupka proizvoljna, jer smatra da mu pripada naknadu na ime troškova vještačenja u ukupnom iznosu bez obzira na uspjeh u parnici. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM. Također, apelant traži da mu Ustavni sud prizna troškove sastava apelacije u iznosu od 702,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava na koja ukazuje u apelaciji jer smatra da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Osnovni sud je istakao da je prvostepena odluka donesena u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, te pravilnom primjenom materijalnog prava. Također, Osnovni sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da je tužba u predmetnoj stvari zavedena 15. marta 1999. godine, te da su njegovi navodi o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovani.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. st. 1. 2.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387. st. 1. 2.

(1)) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. st.1. i 2.

1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog bola ili strana (nematerijalna šteta) Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. stav 2.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 200.

1.) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

2.) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 038794 10 Gž od 15. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporene odluke nisu donesene u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

29. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose nematerijalne štete koja pripada apelantu, zakonske zatezne kamate i troškove postupka pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama, suprotno apelantovim navodima, cijenili činjenicu da je apelant obolio „u periodu kada je imao 30 godina života, cijeneći stepen umanjenja opšte životne sposobnosti te posljedice u budućnosti“ i da su dali jasno obrazloženje zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo na naknadu na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pri čemu su svoje odluke temeljili na odredbama ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke te nalazu vještaka medicinske struke koji je utvrdio intenzitet i trajanje duševnih boli koje je apelant pretrpio kao i mišljenje da se „zbog prirode oboljenja, a to je podmuklost i bezbolnost, ne može konstatovati da je apelant trpio teške fizičke bolove“. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na dosuđenu naknade nematerijalne štete smatra neosnovnim.

32. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o početku toka zatezne kamate donijeli prema odredbama čl. 189. stav 2. i 277. ZOO, pri tom dajući obrazloženje za svoju odluku koje korespondira sa stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama donesenim povodom sličnih pravnih i činjeničnih pitanja (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine, AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine, i AP 1258/10 od 16. maja 2013. godine, stav 37, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja a ne od dana podnošenja tužbe. Time se pokazuju kao neosnovane i apelantove tvrdnje da bi kamate trebale biti dosuđene od 15. marta 1999. godine kao dana podnošenja tužbe. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode koji se odnose na odluku o početku toka zateznih kamata.

33. Vezano za apelantove navode kojim ukazuje da troškovi nisu pravilno odmjereni, budući da smatra da mu pripada naknada na ime troškova vještačenja u ukupnom iznosu, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio koji su troškovi bili nužni za uspješno vođenje parnice, što je jasno i detaljno obrazložio u svojoj odluci primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZPP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da su u smislu odredbe člana 386. ZPP-a apelantu dosuđeni troškovi postupka u skladu s postignutim uspjehom u parnici. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su, suprotno apelantovim navodima, apelantu dosuđeni troškovi u skladu s opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika (član 396. stav 1. ZPP) i Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata. Stoga Ustavni sud, imajući u vidu relevantne odredbe propisa na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i data obrazloženja u vezi s tim, ni u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnih propisa od strane redovnih sudova niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

35. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine.

a) Relativni principi

36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom 15. marta 1999. godine, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 15. oktobra 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je postupak trajao ukupno 11 godina i sedam mjeseci, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila naknada nematerijalne štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

40. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupak po apelantovoj tužbi započeo tek nakon 11 godina od dana podnošenja tužbe te da je, nakon toga, postupak na obje sudske instance okončan za svega pet mjeseci. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je Osnovni sud bio punih 11 godina neaktivan u apelantovom predmetu, što taj sud i ne sporni u svom odgovoru na apelaciju pri tom ne dajući nikakav argumentovan razlog za svoje nepostupanje u predmetu koji nije naročito složen. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na nediskriminaciju

43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

46. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što mu je dosuđen manji iznos naknade za nematerijalnu štetu od onog koji je očekivao. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda, u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava te kako apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Naknada nematerijalne štete

47. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio, zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

48. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (ibid. Odluka Ustavnog suda broj AP 938/04, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao 11 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, apelantu se određuje naknada u visini 1.650,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanta.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu visine dosuđene naknade za pretrpljenu štetu, u vezi s početkom toka zakonske zatezne kamate i u vezi sa dosuđenim troškovima postupka, donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete na dvije sudske instance trajao 11 godina i sedam mjeseci.

51. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

52. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

53. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5768/10 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio