Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5302/10 (A. M.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Strani državljanin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5302/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5302/10, rješavajući apelaciju Abduladhima Maktoufa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-408/08 od 20. septembra 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 38/08 od 6. marta 2008. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-408/08 od 20. septembra 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 38/08 od 6. marta 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 27. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-408/08 od 20. septembra 2010. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) broj 38/08 od 6. marta 2008. godine. Apelant je 2. augusta i 21. oktobra 2013. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Vijeća ministara zatraženo je 11. novembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 21. novembra 2013. godine, a Vijeće ministara, Sektor za državljanstvo i putne isprave, 22. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 6. decembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Vijeća ministara broj 38/08 od 6. marta 2008. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine državljaninu Iraka, koje je stekao Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu MUP RBiH) broj 09/2- 204- 5 od 23. februara 1993. godine.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u toku postupka revizije državljanstva Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu. Državna komisija) utvrdila da je apelant primljen u državljanstvo BiH Rješenjem MUP RBiH broj 09/2-204-5 od 23. februara 1993. godine na osnovu člana 8, a u vezi s članom 9. stav 2. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH“ broj 18/92), kojim je propisano da pripadnik oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin BiH, stiče državljanstvo prirođenjem iako ne ispunjava uvjete iz ovog zakona. Zatim, Državna komisija je pri vršenju revizije statusa lica naturalizovanih poslije 6. aprila 1992. godine utvrdila da je apelant pravosnažnom presudom Suda BiH proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, te zaključila da su ispunjeni uvjeti propisani članom 23. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i 82/05) i uputila prijedlog Vijeću ministara da se apelantu oduzme državljanstvo.

8. Vijeće ministara je zaključilo da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom člana 23. stav 6. Zakona o državljanstvu za oduzimanje apelantu državljanstva koje je stekao rješenjem MUP RBiH od 23. februara 1993. godine. Naime, odredbom člana 23. stav 6. Zakona o državljanstvu je propisano da se državljanstvo BiH može oduzeti u slučaju kada je državljanin osuđen u ili van područja BiH pravosnažnom presudom za krivično djelo koje proizlazi iz aktivnosti koje se razlikuju od onih iz tač. 4. i 5. ovog člana, a koje ozbiljno štete vitalnim interesima BiH. Vijeće ministara je u obrazloženju rješenja također navelo da se apelant javio na Opšti poziv objavljen u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/06 i poštom dostavio traženu dokumentaciju, te da je uvidom u priloženu Potvrdu broj 10 od 9. juna 2006. godine koju je izdala Ambasada Republike Irak u Beču, utvrđeno da apelant ima iračko državljanstvo, kao i irački pasoš broj M0155592, što znači da oduzimanjem državljanstva BiH neće imati status osobe bez državljanstva (apatrida). S obzirom na navedeno,Vijeće ministara je riješilo kao u dispozitivu rješenja.

9. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu protiv Rješenja Vijeća ministara broj 38/08 od 6. marta 2008. godine od 6. marta 2008. godine, donio Presudu broj U- 408/08 od 20. septembra 2010. godine kojom je apelantovu tužbu odbio.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Presudom Suda BiH broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) u vezi s članom 31. KZBiH, koje je učinjeno u toku rata u BiH. Polazeći od navedenog, Sud BiH je našao da je Vijeće ministara pravilno primijenilo odredbe člana 23. stav 6. Zakona o državljanstvu kada je donijelo rješenje kojim se apelantu oduzima državljanstvo. Sud BiH je istakao da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva djelo koje u svom opisu sadrži kršenje pravila međunarodnog prava i direktno je u vezi s povredom ljudskih prava zaštićenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, pa time izvršenje ovog krivičnog djela potpada pod aktivnost koja ozbiljno šteti vitalnim interesima Bosne i Hercegovine.

11. Apelantov prigovor iznesen u tužbi da mu je državljanstvo oduzeto na prijedlog nenadležnog organa, odnosno Državne komisije, Sud BiH je ocijenio neosnovanim zbog toga što je Vijeće ministara na 108. sjednici, održanoj 16. februara 2006. godine, imenovalo Državnu komisiju sa zadatkom da izvrši reviziju sticanja državljanstva, te kako je apelant kao državljanin Iraka stekao državljanstvo naturalizacijom rješenjem od 23. februara 1993. godine, on je pripadao licima za koja se vrši revizija sticanja državljanstva. Dalje je istaknuto da je članom 41. stav 5. Zakona o državljanstvu propisano da Državna komisija može podnijeti prijedlog Vijeću ministara da se licu oduzme državljanstvo u bilo kojem slučaju iz člana 23. tač. 4, 5. i 6. citiranog zakona. Istaknuto je da je, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o državljanstvu, Državnoj komisiji zakonom dato ovlaštenje da može podnijeti prijedlog Vijeću ministara da se licu koje ne ostaje bez državljanstva oduzme državljanstvo u bilo kojem slučaju iz člana 23. st. 4, 5. i 6. Zakona o državljanstvu. Stoga je Sud BiH apelantov prigovor da je Državna komisija prekoračila granice svojih ovlaštenja kada je podnijela Vijeću ministara prijedlog za oduzimanje državljanstva apelantu, ocijenio neosnovanim. Dalje je istaknuto da je Vijeće ministara izvršni organ vlasti BiH, koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonima i drugim propisima u skladu s odredbama člana 2. Zakona o Vijeću ministara BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 30/03 do 94/07). Osim toga, Vijeće ministara u skladu s Opštim okvirnim sporazumom i posebno članom III Aneksa 4 tog sporazuma (u kojem su predviđene odgovornosti i odnosi između institucija BiH i entiteta) čine predsjedavajući i ministri, između ostalih i ministar sigurnosti (član 5. stav 1. tačka 8. citiranog zakona). Dakle, Vijeće ministara kao izvršni organ vlasti je nadležno da odlučuje o svim pitanjima, pa time i pitanjima iz nadležnosti sigurnosti BiH, većinom glasova od ukupnog broja svojih članova (član 18. stav 1. citiranog zakona), a u ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara donosi odluke, zaključke i rješenja.

12. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da se pobijano rješenje temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primjeni pravnih propisa pri čemu nije počinjena povreda postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Vijeća ministara. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.

14. Apelant ističe da su Vijeće ministara i Sud BiH proizvoljno primijenili odredbe Zakona o državljanstvu kada su kao osnov za oduzimanje državljanstva apelantu uzeli činjenicu da je apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH. Apelant smatra da su Vijeće ministara i Sud BiH izveli pogrešan zaključak da je pravosnažna presuda sama po sebi dovoljan razlog da se može odlučiti o oduzimanju državljanstva, odnosno zaključili da postoji činjenica nanošenja ozbiljne štete vitalnim interesima Bosne i Hercegovine. Vijeće ministara je propustilo da dokaže koji su to vitalni interesi Bosne i Hercegovine oštećeni i na koji način, jer osuđujuća odluka Suda BiH sama po sebi nije dovoljan niti adekvatan razlog za donošenje ovakvog rješenja, a Sud BiH se nije ni osvrnuo na apelantov prigovor da nije dokazan vitalni interes Bosne i Hercegovine, već je dao kratko obrazloženje iznoseći opštepoznate činjenice da se radi opštim pravilima međunarodnog prava, te o ljudskim pravima zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant također smatra da mu je pravo na pravično suđenje uskraćeno i zbog njegovog nacionalnog porijekla, te da mu je zbog toga povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije Apelant se u vezi s povredom prava na zabranu diskriminacije pozvao na slučaj Branimira Glavaša.

15. Apelant dalje ističe da mu je osporenim odlukama kojim mu je oduzeto državljanstvo povrijeđeno pravo na porodični život jer u Bosni i Hercegovini živi od 1981. godine, da je nakon odluke o oduzimanju državljanstva prisiljen da napusti Bosnu i Hercegovinu sa suprugom i maloljetnom kćerkom, dok su troje njegove djece, od kojih je jedno maloljetno, iz ranijeg braka sa E.K. koja je umrla, ostali u Bosni i Hercegovini. Apelant u prilog povredi prava na porodični život navodi i povredu prava iz čl. 5, 6. i 7. Konvencije o pravima djeteta.

16. U dopuni apelacije od 21. oktobra 2013. godine apelant je naveo da mu je pravosnažnim Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.413-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine, nakon što mu je oduzeto državljanstvo, odbijen zahtjev za privremeni boravak i naloženo da u roku od osam dana napusti teritoriju BiH, što je apelant i učinio i sada boravi u Maleziji. S obzirom da je Sud BiH 8. oktobra 2013. godine donio Rješenje broj S 1 1 K 013517 13 Kvl kojim je dozvolio ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog (apelanta) završenog presudama Suda BiH broj K 127/04 od 1. jula 2005. godine i KPŽ 32/05 od 4. aprila 2006. godine i odredio da će se održati novi glavni pretres, apelant ističe da njegovo pojavljivanje pred Sudom BiH zavisi od odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi iz svih razloga navedenih u Odluci Suda BiH broj U-408/08.

18. U odgovoru na apelaciju Vijeće ministara je predložilo da se apelacija odbije, a na podlozi istaknutih činjenica (koje su utvrđene u toku postupka) i pravnih razloga koji se baziraju na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vijeće ministara je također istaklo da je neosnovan apelantov prigovor da je Vijeće ministara svojim rješenjem prekoračilo granice svojih ovlaštenja, da je također neosnovan prigovor da je rješenje doneseno na prijedlog nenadležnog organa, te da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e, a u vezi s članom 31. KZBiH, djelo koje u svom opisu sadrži kršenje pravila međunarodnog prava i direktno je u vezi sa povredom ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, pa time izvršenje navedenog krivičnog djela potpada pod aktivnost koja ozbiljno šteti vitalnim interesima Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Vijeće ministara zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Oduzimanje Državljanstvo BiH može biti oduzeto u slijedećim slučajevima:

1. ako je državljanstvo Bosne i Hercegovine stečeno pomoću prevare, lažnih informacija ili skrivanjem bilo koje relevantne činjenice koja se može odnositi na podnosioca zahtjeva, 2. kad državljanin BiH vrši dobrovoljnu službu u stranim vojnim snagama uprkos pravne zabrane takve službe, 3. kad je državljanstvo BiH stečeno nakon stupanja na snagu ovog zakona, bez ispunjenja uvjeta iz čl. 9. i 10.

4. kada je državljanin osuđen pravosnažnom presudom suda u BiH, radi preduzimanja radnji kojima se narušavaju ustavni poredak i sigurnost BiH, ili kada je osuđen radi članstva u organizaciji koja preduzima takve radnje, pod uvjetom ad takve radnje ozbiljno štete vitalnim interesima BiH, 5. kada je državljanin osuđen pravosnažnom presudom suda u BiH za krivično djelo koje uključuje krijumčarenje vatrenog oružja, eksploziva, radioaktivnog materijala ili narkotičkih sredstava i psihogenih supstanci; ili ilegalni prijevoz i trgovinu materijalima i opremom za proizvodnju oružja ili drugih sredstava masovnog uništenja;ili ilegalan ulazak u BiH, ostanak ili izlazak iz BiH pojedinaca ili grupa; ili organizira ili učestvuje u trgovini ljudima i krijumčarrenjem ljudima, pod uvjetom da takve radnje ozbiljno štete vitalnim interesima BiH, 6. kada je državljanin osuđen pravosnažnom presudom suda BiH za krivično djelo koje proizilazi iz aktivnosti koje se razlikuju od onih iz tač. 4 i 5 ovog člana, a koje ozbiljno štete vitalnim interesima BiH.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ratione materiae

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na odluke kojima je odlučeno o oduzimanju državljanstva Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

b) Pravo na pravično suđenje

23. Ustavni sud podsjeća da se odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine je regulirano Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je iznio izričiti stav da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom aktima javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i, prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).

24. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva navedeno je: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno, jeste diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana

6. Evropske konvencije.» Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Ustavni sud smatra da je navedena odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je u toku postupka pred organima uprave i pred Sudom BiH apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, u smislu odredaba Zakona o državljanstvu, kao i da su odluke donesene na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu s posebnim Zakonom o državljanstvu.

25. Prema tome, pravo stranca da dobije državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

26. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Nediskriminacija

27. Također, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je stranac, odnosno da je diskriminiran po osnovu nacionalnog porijekla. U vezi s apelantovim navodima o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da činjenice na koje se apelant žali ne ulaze «u opseg» prava na pravično suđenje, pa se stoga smatra da nije potrebno posebno razmatrati član 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-408/08 od 20. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 29. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedenu presudu i rješenja tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama Suda BiH i Vijeća ministara oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine i time povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva i ukazao da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/08, tačka 49).

Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojim mu je oduzeto državljanstvo povrijeđeno pravo na porodični život navodeći da u Bosni i Hercegovini živi od 1981. godine, da je nakon odluke o oduzimanju državljanstva prisiljen da napusti Bosnu i Hercegovinu sa suprugom i maloljetnom kćerkom, dok su troje njegove djece, od kojih je jedno maloljetno, iz ranijeg braka sa E.K. koja je umrla, ostali u Bosni i Hercegovini. Prema ovim apelantovim navodima, proizlazi da je apelant u BiH uspostavio odnose koji uživaju zaštitu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak oduzimanja državljanstva koji je okončan osporenim odlukama, sam po sebi, ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojim je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, ne dovode na bilo koji način u pitanje «veze» koje apelant ima s djecom iz prethodnog braka, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka. Imajući u vidu da se osporenim odlukama, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o ostvarivanju prava vezanih za porodični život, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1877/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno neosnovani.

33. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

34. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima istaknutim u dopuni apelacije da mu je osporenim odlukama o oduzimanju državljanstva dovedeno u pitanje pojavljivanje na glavnom pretresu pred Sudom BiH u ponovljenom krivičnom postupku, Ustavni sud najprije zapaža da ova činjenica nije postojala u vrijeme kada su donesene osporene odluke. Zatim, Ustavni sud podsjeća da u okviru apelacione nadležnosti može razmatrati samo presudu odnosno odluku koja je stekla svojstvo res iudicata, odnosno koja predstavlja konačnu odluku o pravu garantovanom Ustavom BiH ili međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH, te da postupak po apelacionoj nadležnosti pred Ustavnim sudom nije nastavak postupka koji je okončan takvom presudom, odnosno odlukom, zbog čega Ustavni sud u ovom postupku nije mogao razmatrati navode iz dopuna apelacija (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, stav 130, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga apelant ima mogućnost da nove činjenice iskoristi u skladu sa zakonom u postupcima pred nadležnim organima i redovnim sudovima.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

36. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5302/10 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio