Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5239/10 (A. D., D. D. i N. D. iz Sarajeva, te Emir Imamagić iz Zagreba, Republika Hrvatska)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Stjecanje bez osnova
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5239/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5239/10, rješavajući apelaciju Adisa Delibašića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adisa Delibašića, Dine Delibašića, Nermine Delibašić i Emira Imamagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000013 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-09-000176 od 29. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P: 172/04 od 29. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adis Delibašić, Dino Delibašić i Nermina Delibašić iz Sarajeva, te Emir Imamagić iz Zagreba, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000013 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000176 od 29. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P: 172/04 od 29. decembra 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Mire Galić (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, zatraženo je 18. juna 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. jula 2013. godine, Okružni sud 27. juna 2013. godine, a Osnovni sud 5. jula 2013. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. novembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P: 172/04 od 29. decembra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena da iz osnova neosnovanog bogaćenja zbog korištenja dva poslovna prostora isplati apelantima Adisu Delibašiću, Dini Delibašiću i Emiru Imamagiću iznose precizirane u izreci presude (stav 1); odbijen je tužbeni zahtjev apelanata Adisa Delibašića i Dine Delibašića da se obaveže tužena da im iz osnova neosnovanog bogaćenja zbog korištenja njihovog dijela stana u stambenoj porodičnoj kući u Banjaluci isplati iznose precizirane u izreci presude za period od 1. januara 1996. godine do 31. marta 2008. godine (stav 2); tužena je obavezana da apelantima Adisu Delibašiću i Dini Delibašiću iz osnova neosnovanog bogaćenja zbog korištenja njihovog dijela stana u stambenoj porodičnoj kući u Banjaluci isplati iznos od po 100,00 KM mjesečno, počevši od 1. aprila 2008. godine do predaje u posjed, sa zakonskom zateznom kamatom. (stav 3); odbijen je tužbeni zahtjev apelantice Nermine Delibašić da se obaveže tužena da joj iz osnova neosnovanog bogaćenja zbog korištenja njenog dijela stana u predmetnoj kući isplati iznos od 26.400,00 KM za period od 1. januara 1996. godine do 31. marta 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate, a od 1. aprila 2008. godine do predaje u posjed iznos od po 200,00 KM (stav 4); obavezana je tužena da apelantima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 922,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanata za naknadu troškova odbijen.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. augusta 1995. godine između pravnog prednika apelanata Adisa Delibašića, Dine Dlibašića i Emira Imamagića, umrle Dike Delibašić i tužene, ovjeren kod tog suda 16. augusta 1995. godine pod brojem OV: 3171/95; da je prednik navedenih apelanata u zamjenu dala svoje nekretnine u Banjaluci za nekretnine tužene u Viru, Republika Hrvatska; da je tužena obavezana da primljene nekretnine u Banjaluci preda u posjed apelanata Adisa Delibašića, Dine Delibašića i Emira Imamagića, uz istovremenu obavezu apelanata da tuženoj na ime izvršenog ulaganja isplate iznos od 47.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana predaje predmetnih nekretnina u posjed do isplate; da je drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 011- 0-Gž-08-000159 od 13. februara 2008. godine preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim su apelanti obavezani da tuženoj predaju u posjed nekretnine u Viru, Republika Hrvatska, tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, te je ukinuta odluka o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje, dok su u preostalom dijelu žalbe stranaka odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Stranke nisu ispunile obavezu o istovremenoj predaji u posjed i isplati.
8. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje Osnovni sud je odbio zahtjev apelanata Adisa Delibašića, Dine Delibašića i Emira Imamagića za naknadu zbog korištenja dva poslovna prostora i stana u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. marta 2008. godine, nalazeći da je tužena savjesni posjednik po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina. Također, Osnovni sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu izvodili dokaze na okolnosti da su sporni poslovni prostori bili davani u zakup ili da ih je tužena koristila.
9. Osnovni sud je usvojio zahtjev apelanata Adisa Delibašića i Dine Delibašića za isplatu na ime korištenja stana u predmetnoj porodično stambenoj zgradi, i to počevši od 1. aprila 2008. godine do predaje u posjed, zaključujući da je tužena postala nesavjesna donošenjem Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000159 od 13. februara 2008. godine.
10. Zahtjev apelantice Nermine Delibašić Osnovni sud je odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije, jer nije dokazala da ima pravo vlasništva na porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno da je zgrada sagrađena tokom bračne zajednice sa Tarikom Delibašićem, sinom umrle Dike Delibašić, i da predstavlja njihovu bračnu tekovinu.
11. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000176 od 29. aprila 2009. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena Presuda Osnovnog suda broj P: 172/04 od 29. decembra 2008. godine je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, apelanti obavezani da tuženoj solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 5.684,40 KM, dok je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu.
12. Okružni sud je smatrao da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali ni osnovanost ni visinu tužbenog zahtjeva i da tužena nije dužna ispuniti svoju obavezu predaje nekretnina u posjed apelantima bez njihove istovremene isplate dosuđenog iznosa od 47.800,00 KM, pa da stoga ona nije nesavjesni posjednik niti ima protupravnosti u njenom postupanju, te da time nema mjesta primjeni odredbe čl. 158. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
13. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000013 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000176 od 29. aprila 2009. godine.
14. Vrhovni sud je istakao da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe čl. 210. i 219. ZOO u vezi s odredbom čl. 38. stav 2. i 39. stav 1. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelanti u ovoj parnici traže naknadu štete koju su pretrpjeli time što tužena bez pravnog osnova drži u posjedu njihove objekte u Banjaluci i time im onemogućavala da ostvaruju prihod iznajmljivanjem poslovnog i stambenog prostora u razdoblju od 1. januara 1996. godine pa sve dok im nekretnine ne preda u posjed, što znači da apelanti traže naknadu štete na ime izmakle dobiti u smislu odredbe člana 189. st. 1. i 3. ZOO. Dalje je navedeno da između stranaka nije sporno da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina kojeg su 15. augusta 1995. godine zaključili Dika Delibašić, prednik apelanata, i tužena. Također je nesporno da je Dika Delibašić u zamjenu dala nekretnine u Banjaluci, što je u naravi u momentu zaključenja ugovora predstavljalo dva porodična stambena objekta. Navedeno je da, u momentu zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, apelanti nisu posjedovali poslovne prostore koje je tužena adaptacijom jednog od zamijenjenih objekata (stare kuće Dike Delibašić), na osnovu Građevinske dozvole broj 11-361-310/96 od 8. augusta 1996. godine, pretvorila u poslovne prostorije.
15. Vrhovni sud je dalje istakao da apelanti zahtjev za isplatu temelje na činjenici da je pravosnažnom presudom utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina, čime je, u skladu s odredbom člana 104. stav 1. ZOO, nastala obaveza međusobnog vraćanja primljenog i datog u izvršenju takvog ugovora. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, za pravilno odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva nužno je imati u vidu da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine obaveza tužene da preda primljene nekretnine u posjed apelanata uslovljena njihovom istovremenom obavezom da joj isplate novčani iznos od 47.800,00 KM. Prema tome, nijedna ugovorna strana nije dužna izvršiti svoju obavezu ukoliko i druga strana ne izvrši svoju, ili barem nije voljna da istovremeno izvrši svoju obavezu. S tim u vezi je istaknuto da apelanti nisu izvršili svoju obavezu, niti su imali namjeru da je izvrše istovremeno s prijemom nekretnina u posjed, a na što ukazuju i njihovi navodi u reviziji „da će obavezu izvršiti, ali tek kada sud u ovom postupku utvrdi stečenu korist tužene koju je ostvarila upotrebom imovine apelanata“ kada će „odbiti dug koji oni duguju njoj“.
16. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se, suprotno navodima revizije, tužena ne može smatrati protupravnim i nesavjesnim posjednikom nekretnina apelanata, bez obzira na utvrđenu ništavost ugovora o zamjeni, jer će to postati tek momentom kada joj apelanti isplate ili ponude isplatu dosuđenog iznosa, a ona, bez opravdanog razloga, odbije da to prihvati, odnosno ne preda im nekretninu u posjed. Sve do tada tužena ima pravo da koristi nekretnine apelanata za svoje potrebe, jer oni ne mogu odvojeno od svoje obaveze na isplatu zahtijevati od tužene da ona izvrši svoju obavezu. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da nema mjesta primjeni odredbe člana 219. ZOO i nema upotrebe tuđe stvari u svoju korist, jer tužena ima pravo da stanuje u stambenom porodičnom objektu apelanata, odnosno da koristi poslovni prostor koji je izgradila, sve do momenta dok apelanti ne ispune obavezu na isplatu koja je utvrđena pravosnažnom presudom. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
18. Apelanti ističu da su osporene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i diskriminaciji apelanata na nacionalnoj osnovi, jer onemogućavaju apelantima da ostvare naknadu koristi koju je tužena imala i ima od upotrebe njihove imovine u trajanju dužem od 15 godina, a koju je prisvojila bez pravne osnove. Navode da je u osporenim presudama zauzet pravno neutemeljen stav da je tužena savjestan posjednik imovine apelanata i da apelanti nisu dokazali ni osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva. Naime, prema osporenim presudama tužena nije protupravan i nesavjestan posjednik nekretnina apelanata bez obzira na utvrđenu ništavost ugovora o zamjeni, jer će to postati tek momentom kad joj apelanti isplate ili ponude isplatu dosuđenog iznosa, pa stoga nema mjesta primjeni čl. 210. i 219. ZOO. Na ovaj način osporene presude negiraju pravo vlasništva kojem pretpostavljaju obavezu isplate novčanog iznosa. Po shvatanju apelanata ovakav način tumačenja zakona predstavlja njihovu diskriminaciju pred zakonom. Smatraju da su sudovi na ovaj način uveli nezakonitu praksu istovremene predaje imovine i isplate novčanog iznosa na ime simboličnog ulaganja u tu imovinu, a koja istovremenost nema uporišta ni u jednom zakonskom propisu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su u postupku pravilno primijenjena sva pravila procesnog i materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 2.
Savjestan posjednik nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda. Član 39. stav 1.
Nesavjestan posjednik dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.
Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 104. stav 1.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Član 189. st 1. i 3.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 210. stav 1.
Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 219.
Kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000013 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije..
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava apelanata na naknadu zbog korištenja njihove imovine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
30. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
31. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, detaljno obrazložio koje je sve relevantne odredbe ZOO primijenio i zašto, da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je za pravilno odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo nužno imati u vidu da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine obaveza tužene da preda primljene nekretnine u posjed apelanata uslovljena njihovom istovremenom obavezom da joj isplate novčani iznos od 47.800,00 KM, pa stoga nijedna ugovorna strana nije dužna izvršiti svoju obavezu ukoliko i druga strana ne izvrši svoju, ili barem nije voljna da istovremeno izvrši svoju obavezu. U situaciji kada apelanti nisu izvršili svoju obavezu, niti su imali namjeru da je izvrše istovremeno sa prijemom nekretnina u posjed, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta primjeni odredbe člana 219. ZOO i nema upotrebe tuđe stvari u svoju korist, jer tužena ima pravo da stanuje u stambenom porodičnom objektu apelanata, odnosno da koristi poslovni prostor koji je izgradila, sve do momenta dok apelanti ne ispune obavezu na isplatu koja je utvrđena pravosnažnom presudom. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da osporena presuda Vrhovnog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava.
34. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zapaža da su apelanti imali mogućnost da svoj slučaj prezentiraju sudu i da su s punomoćnikom učestvovali u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da su u odnosu na tuženu bili drugačije tretirani. Dakle, nesporno je da su apelanti imali pristup sudu na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
35. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
37. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
39. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
40. S obzirom na to da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da su diskriminirani zbog svoje nacionalne pripadnosti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da su različito tretirani, niti je takvo što vidljivo iz osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.
41. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
43. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirani na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić