Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5254/10 (H. G.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Testament
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5254/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5254/10, rješavajući apelaciju Hasiba Gredelja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Gredelja, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001476 10 Rev od 14. septembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hasib Gredelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 001476 10 Rev od 14. septembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužiteljke Orijane Vujčić (u daljnjem tekstu: tužiteljka), kao učesnice u postupku, zatraženo je 18. juna 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. jula 2011. godine, a tužiteljka nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. novembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001476 09 P 2 od 18. septembra 2009. godine utvrđeno je da je testament ostavioca Muhameda Rizvanovića, sačinjen 5. decembra 1997. godine, apsolutno ništav u dijelu od 1/2, kojom je raspolagao testamentom. Istom presudom obavezani su tuženi (apelant i Adema Gredelj) da tužiteljki solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.490,40 KM.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je predmetni testament ostavioca Muhameda Rizvanovića, kojeg je sačinio notar 5. decembra 1997. godine u Siegburgu-Njemačka, u bolnici, nakon što se uvjerio u poslovnu sposobnost i rasuđivanje testatora, koji je izjavom o svojoj posljednjoj volji svoju imovinu u SR Njemačkoj i BiH ostavio sestri i zetu, Ademi Gredelj i Hasibu Gredelju (apelantu). U testamentu je nepravilno označeno ime tužiteljke, kao jedine zakonske nasljednice prvog nasljednog reda, ali je Osnovni sud smatrao da se radi o očiglednoj omašci notara koji je sačinio oporuku. Zatim, iz nalaza sudskog vještaka grafologa Ljubomira Gogića, od 11. novembra 2008. godine, utvrđeno je da potpis ostavioca Muhameda Rizvanovića, na originalnom testamentu, nije nastao upotrebom klasičnog sredstva za pisanje s tečnom ili pastorznom tintom, te da je on mogao nastati na osnovu fotokopiranja originalnog primjerka neke stranice na kojoj je potpis nastao naslovnim potpisivanjem upotrebom klasičnog sredstva za pisanje s tečnom ili pastorznom tintom. Osnovni sud je utvrdio da je predmetni testament pravno valjan prema mjestu u kojem je sačinjen, u skladu s članom 2232 Građanskog zakona Njemačke, koji propisuje da se testament sačinjava na zapis notara tako što ostavilac notaru izjavi svoju posljednju volju ili mu uruči pismeni dokumenat s izjavom da dokumenat sadrži njegovu posljednju volju. Pri tome, ostavilac može da preda dokumenat otvoreno ili zatvoreno, a dokumenat nije morao da napiše on. Razloge ništavosti testamenta, koje je isticala tužiteljka, Osnovni sud nije uvažio, cijeneći stranu 6 testamenta, na kojoj se navodi da je testator testament sačinio bez ičijeg uticaja, te notar konstatuje da je on pročitao dokumenat, nakon čega ga je testator odobrio i koji su potpisali notar i testator, a testatoru je ispostavljen prepis isprave. Budući da je posljednjom rečenicom notar ovjerio potpunu istovjetnost prepisa isprave ili fotografije sa njemu predočenim potpisom, čak i ukoliko se prepis ili prilozi isprave načinjeni kao fotografije ili prepisi isprave, Osnovni sud je smatrao da nisu mogli da se prihvate navodi koje je isticala tužiteljka da je predmetni testament falsifikat. Takođe je navedeno da je testamentarnu sposobnost testatora utvrdio notar, koji se prilikom sačinjavanja testamenta uvjerio u poslovnu sposobnost i sposobnost rasuđivanja testatora, te kako u postupku nisu ponuđeni odgovarajući medicinski nalazi ili drugi dokazi koji bi ukazali suprotno, može se zaključiti da je testator bio testamentarno sposoban u vrijeme sastavljanja testamenta.
8. Osnovni sud je kod ovakvog činjeničnog stanja zaključio da je u smislu odredbe iz člana 31 stav 1 tačka 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRSZ) testament pravovaljan jer je sačinjen u obliku koji je propisan njemačkim zakonom. Međutim, Osnovni sud je istakao da ostavilac nije mogao da raspolaže s nužnim dijelom tužiteljke, koji joj pripada shodno članu 29 Zakona o nasljeđivanju, pa je sudio tako što je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude.
9. Drugostepenom Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001476 09 Gž 2 od 18. februara 2010. godine žalba tužiteljke je odbijena, dok je žalba tuženih (apelanta i Ademe Gredelj) uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljke u cijelosti, s tim da svaka stranka snosi svoje troškove.
10. Okružni sud je usvojio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda da je testament pravno valjan, uz dopunu da je Osnovni sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je utvrdio pravo tužiteljke na nužni dio.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 001476 10 Rev od 14. septembra 2010. godine usvojena je revizija tužiteljke, obje nižestepene presude su preinačene tako što se tužbeni zahtjev u cijelosti usvaja, te utvrđuje da je ništav testament ostavioca Muhameda Rizvanovića iz Čejreka, sačinjen 5. decembra 1997. godine, pa su obavezni tuženi (apelant i Adema Gredelj) da tužiteljki solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.319,40 KM.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da su pravilno nižestepeni sudovi našli da je testament sačinjen u obliku koji je propisan zakonom SR Njemačke (testament sačinio notar), u skladu s članom 31 stav 1 tačka 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona. Međutim, prema članu 30 stav 1 istog zakona, za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, a to je u konkretnom slučaju Zakon o nasljeđivanju, jer je ostavilac državljanin BiH. U tom kontekstu je istaknuto da je, shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju, bez obzira o kojoj vrsti i obliku testamenta se radi, neophodan uslov za njegovu punovažnost da ga je ostavilac svojeručno potpisao ili na njega stavio rukoznak (izuzetak je samo usmeni testament). Dalje je istaknuto da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizilazi da je potpis ostavioca na spornom testamentu ubačen tehnikom fotokopiranja i skeniranja njegovog originalnog potpisa s nekog drugog dokumenta. Na ovaj način nisu se ispunile zakonske pretpostavke za pravnu valjanost predmetnog testamenta (član 65 Zakona o nasljeđivanju), iako je on sačinjen u obliku koji je propisan zakonom Njemačke. Vrhovni sud je takođe naveo da postoje i druge okolnosti koje dovode u sumnju valjanost testamenta (izjava posljednje volje zavještaoca je data u prisustvu tuženih kao testamentarnih nasljednika, koji su notaru platili nagradu, a u testamentu su navedeni netačni podaci o tužiteljki i njenoj majci, testament je sačinjen bez prisustva ovlaštenog tumača za njemački jezik), ali sama okolnost da je potpis ostavioca na testamentu fotokopiran odnosno skeniran je dovoljna da se utvrdi njegova ništavost. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pravilna tvrdnja revizija tužiteljke da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je predmetni testament pravno valjan, te je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Vrhovni sud povrijedio odredbe člana 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku u kom je izričito navedeno da revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je Vrhovni sud prihvatio navode tužiteljke kojim je tokom postupka pred nižestepenim sudovima, kao i u reviziji, osporavala postojanje testamenta i njegovu originalnost, dakle utvrdio je činjenicu da testament nije originalan i da je potpis fotokopiran. Takođe, navodi da je Vrhovni sud utvrđivao i činjenicu mane volje testatora iako su nižestepni sudovi utvrdili da je testament pravno valjan i originalan, da nisu postojale mane volje, da je zavještalac bio sposoban za rasuđivanje, te su na osnovu tih činjenica pravilno utvrdili da testament nije ništav. S obzirom da Vrhovni sud nije mogao da utvrđuje činjenično stanje već je mogao jedino na osnovu utvrđenih činjenica da donese odluku, ukoliko je smatrao da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, u konkretnom slučaju je, po apelantovom mišljenju, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Dalje je naveo da, donoseći odluku o izjavljenoj reviziji, nije mijenjao činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi (ti sudovi su na osnovu grafološkog vještačenja utvrdili da se na spornom testamentu ne nalazi originalni potpis ostavioca, nego da je potpis skeniran odn. fotokopiran s nekog drugog dokumenta), već je zauzeo stav da su nižestpeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su našli da je testament pravno valjan. Vrhovni sud je istakao da pitanje pravne valjanosti spornog testamenta nije činjenično nego pravno pitanje, pa je preinačio nižestepene odluke u skladu s ovlašćenjem iz člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku i time nije povrijedio odredbe parničnog postupka, jer revizioni sud i po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava (član 241 Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je zatim istakao da Zakon o nasljeđivanju propisuje strogu zakonsku formu za svaki oblik testamenta (izuzetak je usmeni testament), citirao odredbe čl. 66, 67 i 68 navedenog zakona, te zaključio da, bez obzira o kakvom se obliku testamenta radi, osnovni uslov da bi on bio pravno valjan je da ga ostavilac svojeručno potpiše. U konkretnom slučaju je utvrđeno da predmetni testament nije potpisao ostavilac, već je njegov potpis skeniran s drugog dokumenta, što testament čini ništavnim shodno članu 65 Zakona o nasljeđivanju koji propisuje da je punovažan onaj testament koji je sačinjen u zakonom propisanoj formi V.Relevantni propisi
15. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 43/82 i 72/82) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. stav 1.
Za nasljeđivanje mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti.
Član 31. stav 1. tačka 1) Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava:
1) po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena;
16. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:
Član 65.
Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom.
Član 66.
Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Za punovažnost svojeručnog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da datum bude naznačen.
Član 67.
Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.
Svjedoci će se potpisati na samom testamentu.
Član 68.
Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudije nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 240.
Revizija se može izjaviti:
[ ] 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
[ ] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 001476 10 Rev od 14. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pravnu valjanost testamenta, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu prava.
27. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
28. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
29. Ustavni sud će kao prvo ispitati apelacione navode u pogledu proizvoljne primjene relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. Naime, apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što je Vrhovni sud, kako navodi, izašao iz okvira svoje nadležnosti, budući da je osporenom presudom u postupku po reviziji utvrđivao i činjenično stanje, te utvrdio drukčije činjenično stanje u odnosu na ono koje je bilo utvrđeno prvostepenom i drugostepenom presudom, što je suprotno odredbi člana 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci konstatovao da je tužiteljka izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava na konkretan slučaj. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vrlo detaljno i jasno obrazložio zašto je uvažio reviziju tužiteljke, odnosno zašto je na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom utvrdio da sporni testament nije pravno valjan, a u svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da pitanje pravne valjanosti spornog testamenta nije činjenično nego pravno pitanje. Iz navedenog proizilazi da Vrhovni sud nije, kako to tvrdi apelant, osporenu odluku donio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, zbog čega revizija u skladu s članom 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku i ne može da se izjavi, već zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba materijalnih zakona koji su navedeni u ovoj odluci a koje je Vrhovni sud detaljno analizirao i primijenio na konkretnu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je Vrhovni sud prekoračio granice ovlaštenja propisanih odredbama Zakona o parničnom postupku neosnovani.
30. U vezi sa navodima koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju Zakona o rješavanju sukoba zakona i Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio koje je sve relevantne odredbe navedenih zakona primijenio i zašto, da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da predmetni testament nije pravno valjan iako su pravilno nižestepeni sudovi našli da je testament sačinjen u obliku koji je propisan zakonom SR Njemačke (testament koji sačinio notar), u skladu s članom 31 stav 1 tačka 1 Zakona o rješavanju sukoba zakona. Međutim, Vrhovni sud je dalje obrazložio da, shodno članu 30 stav 1 navedenog zakona, za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme smrti, a to je u konkretnom slučaju Zakon o nasljeđivanju, jer je ostavilac državljanin BiH, te da je prema odredbama Zakona o nasljeđivanju, bez obzira o kojoj vrsti i obliku testamenta se radi, neophodan uslov za njegovu punovažnost da ga je ostavilac svojeručno potpisao ili na njega stavio rukoznak (izuzetak je samo usmeni testament). U situaciji kada je u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafologa, utvrđeno da je potpis ostavioca na spornom testamentu ubačen tehnikom fotokopiranja i skeniranja njegovog originalnog potpisa s nekog drugog dokumenta, Vrhovni sud je zaključio da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za pravnu valjanost predmetnog testamenta (član 65 Zakona o nasljeđivanju), iako je on sačinjen u obliku koji je propisan zakonom SR Njemačke. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakona i Zakona o nasljeđivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.
31. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić