Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5262/10 (DOO „Savkom“ Vlasenica)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5262/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5262/10, rješavajući apelaciju DOO „Savkom“ Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Savkom“ Vlasenica, podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 007 263 09 Pž od 30. augusta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Savkom“ Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 007 263 09 Pž od 30. augusta 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i tuženog AD „Roboprom“ Vlasenica u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 18. juna 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. jula 2013. godine, a tuženi 1. jula 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 5. decembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Ps 007 263 08 Ps od 12. juna 2009. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu vrati iznos od 4.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. decembra 2008. godine do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.160,00 KM.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant protiv tuženog podnio tužbu kojom je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 4.000,00 KM na ime povrata dijela uplaćenog obezbjeđenja, odnosno depozita u postupku javne prodaje nekretnina u izvršnom postupku, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. decembra 2008. godine.

8. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Osnovni sud u toku postupka utvrdio da je apelant kao uslov za učešće u javnoj prodaji nekretnina tuženog u izvršnom postupku uplatio depozit od 21.500,00 KM. Na licitaciji održanoj 22. augusta 2008. godine kao najpovoljniji ponuđač je izabran J. D., a apelant je bio drugoplasirani ponuđač, te je izjavio prigovor na postupak javne prodaje koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda u Sokocu. Pošto izabrani ponuđač J. D. nije uplatio kupoprodajnu cijenu u roku od 30 dana, tuženi je dopisom od 23. septembra 2008. godine obavijestio apelanta da je najpovoljniji ponuđač propustio da uplati kupoprodajnu cijenu, pa je apelantu ostavljen rok od 30 dana da uplati ponuđenu cijenu, umanjenu za iznos uplaćenog učešća, što apelant nije učinio već je svojim dopisom od 30. septembra 2008. godine, označenom kao „očitovanje na obavještenje“, istakao da nije pravosnažno okončan sudski postupak po njegovom prigovoru, zbog čega smatra da postupak treba prekinuti. Trećeplasirani ponuđač DOO „Tehnometal“ Vlasenica je odustao od kupovine, pa nije ni pozivan da uplati ponuđenu cijenu, a po njegovom zahtjevu u međuvremenu mu je vraćen iznos uplaćenog učešća. Zahtjevom od 22. oktobra 2008. godine apelant je tražio povrat uplaćenog depozita u iznosu od 21.510,00 KM, ali mu je tuženi vratio samo dio uplaćenog depozita dok je iznos od 4.000,00 KM koji je predmet tužbenog zahtjeva zadržan na ime troškova zakazivanja još dva ročišta za koje je odmjerio troškove na teret prvog i drugog ponuđača (apelanta).

9. Na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je tuženi prema članu 36. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) vezan oglasom, kojim nije predviđeno da se depozit neće vraćati, da apelant nije odustao od kupovine i da nije uplatio kupoprodajnu cijenu zbog podnesenog prigovora, da namirenje troškova ne može ići unedogled, te da tuženi nije dokazao apelantovu zloupotrebu. Cijeneći odredbe člana 92. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) Osnovni sud je zaključio da tuženi nije postupio u skladu s odredbama ZIP-a prilikom odlučivanja o troškovima. Naime, kod nesporne činjenice da sva tri ponuđača nisu uplatili cijenu, moralo se održati naredno ročište, a u tom slučaju ZIP propisuje da se troškovi narednog ročišta srazmjerno namiruju iz osiguranja sva tri ponuđača koji nisu platili kupoprodajnu cijenu u predviđenom roku, pa tek ukoliko dođe do održavanja narednog ročišta u skladu s citiranim zakonskim propisom troškovi tog ročišta, čije održavanje je prouzrokovano krivnjom prva tri ponuđača, namiruje se srazmjerno iz njihovog osiguranja. Iz izvedenih dokaza nesporno je da tuženi nije postupio u skladu s citiranim zakonskim propisom, jer je tuženi poslije neuspjelog ročišta zakazao još dva ročišta za koje je odmjerio troškove na teret prvog i drugog ponuđač (apelanta) isključivši trećeg ponuđača u cijelosti bez formalne odluke. Stoga je Osnovni sud zaključio da je zadržani iznos učešća tuženi stekao bez osnova, te je, pozivajući se na odredbe člana 210. ZOO, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Drugostepenom Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 007 263 09 Pž od 30. augusta 2010. godine uvažena je žalba tuženog i Presuda Osnovnog suda broj 89 0 Ps 007 263 08 Ps od 12. juna 2009. godine je preinačena, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

11. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da prema članu 210. ZOO kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati. Ukoliko to nije moguće, obavezan je da naknadi vrijednost postignutih koristi (stav 1), a obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao (stav 2). Dalje je istaknuto da se, prema članu 102. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, nekretnine stečajnog dužnika unovčavaju po propisima o prinudnom izvršenju, pri čemu stečajni upravnik određuje obezbjeđenje i ono ne može iznositi više od 10% procijenjene vrijednosti predmetne prodaje, s tim da taj iznos ne može biti veći od 50.000,00 KM. Viši privredni sud je dalje naveo da prema članu 92. ZIP-a iz položenog obezbjeđenja prvog ponuđača kojem je prodata imovina i koji u predviđenom roku ne uplati prodajnu cijenu pokrivaju se troškovi neuspjelog ročišta, a ako se ovi troškovi ne mogu namiriti u cijelosti iz iznosa obezbjeđenja koje je položio prvi ponuđač, razlika se namiruje iz obezbjeđenja drugog ponuđača, a ako i ovaj odustane od kupovine nepokretnosti, ta pravila se primjenjuju i u slučaju odustajanja trećeg ponuđača (stav 4). Troškovi održavanja narednog ročišta pokrivaju se srazmjerno iz obezbjeđenja ponuđača kojima je nepokretnost prodata a koji prodajnu cijenu nisu uplatili u određenom roku (stav 5), te će se preostali iznos vratiti davaocu obezbjeđenja (stav 6).

12. Viši privredni sud je dalje istakao da je u konkretnom slučaju kao uslov za učešće na licitaciji apelant uplatio iznos od 21.500,00 KM, a nakon što najpovoljniji ponuđač niti apelant nisu uplatili izlicitiranu kupoprodajnu cijenu, tuženi je zadržao dio uplaćenog depozita koji je predmet tužbenog zahtjeva, radi namirenja troškova javne prodaje. Dalje je navedeno da su, prema troškovniku predsjednika Odbora povjerilaca od 13 novembra 2008. godine, troškovi prodaje upravne zgade iskazani u 25 stavki i iznose ukupno 8.000,00 KM, od čega se polovina odnosno 4.000,00 KM odnosi na iznos zadržanog dijela depozita koji je uplatio apelant. Iznos iskazanih troškova apelant nije osporavao niti ih je bilo čime doveo u pitanje.

13. Na osnovu navedenog, Viši privredni sud je zaključio da navedena uplata učešća u postupku javne prodaje ima svoj osnov u odredbama Zakona o stečajnom postupku i ZIP-u, a svrha zadržavanja dijela tog učešća nije povećanje imovine tuženog, već naknada troškova postupka, pa se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova. Po shvatanju Okružnog suda tuženi je osnovano zadržao srazmjerni dio učešća odnosno apelantovog obezbjeđenja u iznosu od 4.000,00 KM (polovina od iznosa iskazanih troškova prodaje), jer apelant kao drugi ponuđač nije uplatio kupoprodajnu cijenu. Neplaćanjem kupoprodajne cijene u ostavljenom roku od prijema obavještenja, iako se nije izričito izjasnio, apelant je faktički odustao od kupovine, a pri tome je u obavještenju od 23. septembra 2008. godine izričito upozoren da se učešće neće vratiti ukoliko u ostavljenom roku ne plati cijenu ponuđenu na licitaciji. Takođe je istaknuto da je trećeplasirani ponuđač odustao od kupovine, te mu je vraćen iznos njegovog depozita, a kako mu nije ni ponuđeno da plati izlicitiranu cijenu, taj ponuđač nije u obavezi da snosi troškove licitacije.

14. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je za uplatu depozita, odnosno obezbjeđenja u postupku prodaje nekretnina postojao osnov i da se ne radi o sticanju bez osnova u smislu člana 210. ZOO, pa je apelant bio u obavezi da snosi dio troškova, čiju visinu nije osporavao niti dovodio u pitanje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant ističe da je Viši privredni sud krajnje proizvoljno tumačio odredbe ZIP-a, što je u konačnici dovelo do odluke koja, po njegovom shvatanju, nema svoje utemeljenje u zakonu i činjenicama koje je Osnovni sud potpuno i pravilno utvrdio. Apelant citira odredbu člana 92. ZIP-a i zaključuje da Viši privredni sud u potpunosti previđa postupak propisan ovom odredbom, te da kroz svoju odluku nastoji obavezu prodaje nametnuti u dijelu od ½ apelantu. Također ističe da se ni na jednom mjestu u obrazloženju svoje odluke Viši privredni sud ne bavi analizom da li je sud koji je vodio postupak prodaje, tj. stečajni sud, postupio u skladu s navedenim odredbama ZIP-a, a koje su imperativne naravi. Zatim, proizvoljnost tumačenja odredaba ZIP-a, po apelantovom shvatanju, proizlazi i iz činjenice da je odredbom člana 92. stav 4. ZIP-a decidno propisano da će se troškovi neuspjelog ročišta pokriti iz položenog osiguranja prvog ponuđača kojem je prodata imovina i koji u predviđenom roku ne uplati prodajnu cijenu, a tek u situaciji ako te troškove nije moguće u cijelosti namiriti iz iznosa osiguranja koje je položio prvi ponuđač propisano je da će se razlika namiriti iz osiguranja drugog ponuđača, ako i on odustane od kupovine. Dakle, nema jednake odgovornosti, odnosno snošenja troškova neuspjelog ročišta na jednake dijelove za prvog i drugog ponuđača, kako je to, po apelantovom shavatanju, pogrešno zaključio drugostepeni sud, nego se iznos osiguranja drugog ponuđača, ako je i on odustao od kupovine, opterećuje i umanjuje tek onda ako se ovi troškovi ne mogu namiriti u cijelosti iz iznosa osiguranja koje je položio prvi ponuđač. Na ovaj način je, po apelantovom shavatanju, uistinu došlo do umanjenja njegove imovine u korist imovine tuženog, tj, dio njegove imovine je prešao u imovinu tuženog a da za taj prelaz nema osnova u odredbama zakona ili pravnog posla koji bi bio zaključen između parničnih stranaka, te je njegov tužbeni zahtjev pravilno usvojio Osnovni sud u smislu odredbe člana 210. stav 1. ZOO.

17. Apelant također navodi da se Viši privredni sud svojim pogrešnim i proizvoljnim tumačenjem citirane zakonske odredbe direktno stavio na stranu prvoponuđača i time je došlo do povrede prava na jednak tretman u postupku svih učesnika tog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, neosnovani su i neargumentovani apelantovi navodi u pogledu proizvoljnog tumačenja ZIP-a, te paušalnog i proizvoljnog postupanja suda u konkretnoj pravnoj stvari, a navodi apelacije ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Tuženi je u odgovoru istakao da je osporena odluka Višeg privrednog suda pravilna i zakonita i da tom odlukom nisu prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na apelantovu imovinu. V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 92.

(1) Ponuđač sa najvišom ponudom na ročištu plaća ukupnu prodajnu cijenu umanjenu za položeno osiguranje polaganjem cijene sudu u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana objavljivanja zaključka iz stava 6. člana 90. ovog zakona na sudskoj tabli.

(2) Ukoliko ponuđač sa najvećom ponudom ne deponuje prodajnu cijenu u predviđenom roku sud će zaključkom proglasiti prodaju tom ponuđaču nevaljanom i novim zaključkom odrediti da je nepokretnost prodata drugom po redu ponuđaču koji treba da u roku koji odredi sud, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema tog zaključka, sudu deponuje prodajnu cijenu. Ukoliko drugi ponuđač ne položi cijenu u predviđenom roku sud primjenjuje ova pravila i na trećeg ponuđača.

(3) U slučaju da sva tri ponuđača sa najvišom ponudom ne ispune svoje obaveze plaćanje prodajne cijene u određenim rokovima, sud može oglasiti da prvo ročište nije uspjelo i zakazati novo ročište koje treba da se održi u skladu sa čl. 84 do 90. ovog zakona.

(4) Iz položenog osiguranja prvog ponuđača kojem je prodata imovina i koji u predviđenom roku ne uplati prodajnu cijenu pokrivaju se troškovi neuspjelog ročišta. Ako se ovi troškovi ne mogu namiriti u cijelosti iz iznosa osiguranja koje je položio prvi ponuđač, razlika se namiruje iz osiguranja drugog ponuđača ako i ovaj odustaane od kupovine nepokretnosti. Ova pravila se shodno primjenjuju i u slučaju odustanka trećeg ponuđača.

(5)Troškovi održavanja narednog ročišta pokrivaju se srazmjerno iz osigurnja preostalih ponuđača kojima je nepokretnost prodata, a koji prodajnu cijenu nisu uplatili u određenom roku.

(6)Preostali iznos će se vratiti davaocu osiguranja.

(7)Kada je položena ukupna cijena imovine na sudu položeno osiguranje preostalih ponuđača vraća se u roku od tri dana nakon uplate cijene na sudu.

(8)Ako je tražilac osiguranja kupac, a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.

21. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07,12/10 i 16/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 102.stav 1.

Nekretnine se unovčavaju po propisima o prinudnom izvršenju. Obezbjeđenje određuje stečajni upravnik i ono ne može iznositi više od 10% procijenjene vrijednosti predmeta prodaje, s tim da taj iznos ne može biti veći od 50.000,00 KM.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda suda broj 61 0 Ps 007 263 09 Pž od 30. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant osporava presudu Višeg privrednog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na povrat dijela uplaćenog obezbjeđenja, odnosno depozita u postupku javne prodaje nekretnina, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu prava.

31. Imajući u vidu apelacione navode Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant ponavlja i u apelaciji, te da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te zašto mu ne pripada pravo na povrat dijela uplaćenog obezbjeđenja, odnosno depozita u postupku javne prodaje nekretnina u stečajnom postupku u smislu relevantnih odredbi ZOO i ZIP-a. Naime, Viši privredni sud je, analizirajući relevantne odredbe ZIP-a i Zakona o stečajnom postupku, u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da sporna uplata učešća u postupku javne prodaje ima svoj osnov u odredbama navedenih zakona, a svrha zadržavanja dijela tog učešća nije povećanje imovine tuženog, već naknada troškova postupka, jer je apelant neplaćanjem kupoprodajne cijene u ostavljenom roku od prijema obavještenja faktički odustao od kupovine, pa se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova na strani tuženog iz odredbe člana 210. stav 1. ZOO.

34. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim je Viši privredni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi ZIP-a, Zakona o stečajnom postupku i ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.

35. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnikom učestvovao u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant, suprotno njegovim navodima, imao pristup sudu na dvije sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

36. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad u osporenoj presudi Višeg privrednog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5262/10 (DOO „Savkom“ Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio