Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5292/10 (M. B.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5292/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5292/10, rješavajući apelaciju Momirke Bunić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Momirke Bunić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 002582 11 Gž od 31. avgusta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momirka Bunić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kotor Varoši, koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 002582 11 Gž od 31. avgusta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnice u postupku, zatraženo je 10. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 17. oktobra 2013. godine, a tužena 18. oktobra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 2. decembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 002582 09 P 2 od 18. decembra 2009. godine utvrđeno je da su pravno ništava rješenja načelnika tužene broj 02-014-484/08 od 1. decembra 2008. godine i broj 02-014-482-2/08 od 18. decembra 2008. godine, obavezana je tužena da apelantkinju vrati na posao, na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i da uplati za apelantkinju doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period počev od 19. januara do 1. novembra 2009. godine, te je obavezana da apelantkinji na ime naknade štete po osnovu izgubljenih plata sa obračunatim zakonskim kamatama isplati iznose pobliže opisane u izreci presude, kao i da isplati apelantkinji troškove parničnog postupka u iznosu od 1.234,11 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.
7. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Osnovni sud, u provedenom postupku, utvrdio da je apelantkinja bila radnik tužene od januara 2007. godine na osnovu ugovora o obavljanju povremenih i privremenih poslova, te da je rješenjem tužene od 7. jula 2008. godine kod tužene zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme 12. jula 2008. godine. Utvrđeno je da je apelantkinja kod tužene obavljala poslove referenta prijavnice i informacija, koje radno mjesto je uvedeno izmjenama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2005. godine, odnosno koje je predviđeno Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2007. godine. Prema utvrđenju Osnovnog suda apelantkinja je ranije bila zaposlena u preduzeću AD „Proleks“ Kotor Varoš, ima srednju stručnu spremu trećeg stepena i stručno zvanje KV obućar. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je načelnik tužene 26. novembra 2008. godine donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe tužene, te da je ovim pravilnikom ukinuto radno mjesto na kom je radila apelantkinja. Utvrđeno je da je tim pravilnikom određeno da on stupa na snagu danom donošenja, da je tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantkinji 1. decembra 2008. godine, a da je rješenjem od 18. decembra 2008. godine načelnik tužene odbio apelantkinjin prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 1. decembra 2008. godine. Takođe je utvrđeno da se apelantkinja obratila Odboru za žalbe Jedinice lokalne samouprave Banjaluka, a da je ovaj odbor zaključkom od 27. februara odbacio njenu žalbu, kao nedopuštenu. Osim toga, utvrđeno je da je apelantkinja dolazila na posao kod tužene sve do uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa 5. decembra 2008. godine, a da je apelantkinji radni odnos prestao 19. januara 2009. godine i da joj je sa tim danom zaključena radna knjižica. Osnovni sud je utvrdio visinu potraživanja na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
8. Osnovni sud je kod ovakvog činjeničnog stanja zaključio da je prestanak apelantkinjinog radnog odnosa određen spornim rješenjem tužene u smislu odredaba člana 126 stav 1 tačka 2 i stav 2. Zakona o radu. U smislu ove odredbe, prema stavu Osnovnog suda, poslodavac može da otkaže ugovor o radu radnika, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, te da poslodavac otkaz ugovora o radu iz tačke 2 i 3 stava 1 ovog člana može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi drugi odgovarajući posao. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je tužena bila dužna da dokaže da apelantkinji nije mogla da obezbijedi drugi posao prema teretu dokazivanja, shodno navedenoj odredbi materijalnog prava, jer je u interesu tužene da se utvrdi da je apelantkinjin otkaz uzrokovan ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima kod tužene. Naime, ocjenu uslova za prestanak rada iz ovih razloga vrši poslodavac tako da je teret dokazivanja da li postoje ili ne postoje ovi uslovi na poslodavcu a ne na tužiocu (apelantkinji). S obzirom na navedeno, a kako tužena strana nije tokom postupka dokazala da li su u odnosu na apelantkinju vrednovani određeni kriterijumi koji imaju korektivnu funkciju u slučaju da isti radnici ispunjavaju uslove za isto radno mjesto (stručna sprema, staž, socijalno stanje zaposlenog i članova njegove porodice i sl.), Osnovni sud je zauzeo stav da tužena strana nije dokazala da je apelantkinji radni odnos prestao iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, odnosno nemogućnosti da se apelantkinji zbog ovih razloga obezbijedi drugi odgovarajući posao kod tužene. Naime, samo je svjedok Vojislav Glavaš u svom iskazu naveo da apelantkinji nije nuđen neki drugi posao, jer nije bilo takvih radnih mjesta predviđenih Pravilnikom, a radna mjesta za koje je bila predviđena niža stručna sprema, kao npr. radna mjesta čistačica, bila su popunjena. Iz iskaza ovog svjedoka Osnovni sud je izvukao zaključak da na apelantkinju nisu primijenjeni navedeni kriterijumi pa i za, kako je to svjedok naveo, radno mjesto čistačice, dok svjedoku Radenki Slavnić nisu poznate ove okolnosti. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je našao da tužena nije dokazala da apelantkinji nije mogla da obezbijedi drugi posao i iz tog razloga je udovoljio apelantkinjinom tužbenom zahtjevu da se utvrdi ništavost odluke o prestanku radnog odnosa i odluke o prigovoru protiv odluke o prestanku radnog odnosa.
9. Osim toga, Osnovni sud je smatrao da je odredba Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe Opštine Kotor Varoš od 26. decembra 2008. godine (član 14 tog pravilnika) suprotna članu 109 Ustava Republike Srpske, pa da je apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost odluke osnovan i iz tog razloga.
10. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 002582 11 Gž od 31. avgusta 2010. godine apelantkinjina žalba je odbijena, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.
11. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je relevantan materijalno pravni propis za odluku o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu Zakon o radu, zbog toga što je apelantkinja KV obućar i prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2007. godine, odnosno prema odredbi člana 111 Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 104/04) apelantkinja kao zaposlena u administrativnoj službi jedinice lokalne službe nije opštinski službenik . U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je odredbom člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu predviđeno da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Stavom 2 navedene zakonske odredbe određeno je da u slučajevima iz 2. i 3. stava ovog člana poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku ako, s obzirom na svoje proizvodne, organizacione i druge kapacitete kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi drugi odgovarajući posao. Navedeno je da, u situaciji kada je kod poslodavca zbog organizacionih promjena smanjen broj izvršilaca na pojedinim radnim mjestima, odnosno pojedina radna mjesta su ukinuta (kao u konkretnom slučaju), ukidanje radnog mjesta po prirodi stvari izaziva prestanak potrebe za radom radnika koji je radio na tom radnom mjestu i dovodi do toga da se taj radnik smatra viškom radnika, bez sprovođenja posebne procedure utvrđivanja viška radnika. Obaveza poslodavca je pri tome da radnika zbog ukidanja radnog mjesta na kome je radio rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u smislu odredbe člana 126 stav 2 Zakona o radu, a ako takvog radnog mjesta nema, radniku čije radno mjesto je ukinuto radni odnos prestaje po osnovu odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu. Samo u situacijama kad se radi o otkazu ugovora o radu većem broju radnika zbog organizacionih promjena izazvanih ekonomskim teškoćama (što prema stanju spisa i izvedenim dokazima nije slučaj), tada treba da se uzme u obzir stanje preduzeća kao cjeline i da se vodi računa o odredbama čl. 138 i 139 Zakona o radu, te da se cijeni da li je poslodavac ispunio svoju obavezu da donese program zbrinjavanja viška radnika i kriterijume pod kojima će se utvrditi koji radnici kod poslodavca su višak. U konkretnom slučaju nije sporno da je ukinuto radno mjesto na kom je radila apelantkinja, a ova činjenica proizilazi iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene od 26. decembra 2008. godine. Okružni sud je smatrao da je na osnovu iskaza svjedoka Vojislava Glavaša utvrđeno da drugih slobodnih mjesta koji odgovaraju apelantkinjinoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima nema (apelantkinja je po zanimanju KV obućar), pa ukidanjem radnog mjesta i nepostojanjem drugih slobodnih radnih mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima radnika čije je radno mjesto ukinuto, ispunjeni su svi uslovi iz odredbe člana 126 Zakona o radu za prestanak radnog odnosa.
12. Okružni sud je takođe istakao da se u postupku pred redovnim sudovima pokrenutom po tužbi za zaštitu prava na rad i prava iz radnog odnosa ne može ispitivati ustavnost i zakonitost odredbe opšteg akta, odnosno Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe Opštine Kotor Varoš broj 8/08 od 26. 2008. godine, pa je stoga, po shvatanju Okružnog suda, neprihvatljiv zaključak Osnovnog suda o tome da su sporne odluke tužene ništave zbog toga jer su suprotne odredbi člana 109 Ustava Republike Srpske.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelantkinja ističe da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnoj primijeni prava, što je dovelo do povrede navedenih prava. Po apelantkinjinom shvatanju, proizvoljnost u primjeni prava prilikom donošenja osporene presude Okružnog suda se ogleda u tome što je Okružni sud smatrao da su zakonita rješenja tužene o prestanku njenog radnog odnosa, iako su ta rješenja donesena na osnovu opšteg pravnog akta - Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe Opštine Kotor Varoš za koji apelantkinja smatra da je u suprotnosti s odredbama Ustava Republike Srpske.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na pravično suđenje i imovinu.
16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se navodi o povredi prava na koje apelantkinja u apelaciji ukazuje odnose na presudu Okružnog suda, zbog čega Osnovni sud nema potrebu da se izjašnjava u vezi s navodima koji se odnose na presudu drugog suda.
17. Tužena je u dogovoru na apelaciju istakla da osporena Presuda Okružnog suda nije neustavna, te da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi ustavnih prava na koje je ukazala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o radu Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao.
Program zbrinjavanja viška radnika Član 138.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika. Član 139.
U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:
- razlozima za prestanak rada radnika,
- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,
- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),
- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca.
19. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. Srpske“ broj 21/92 – prečišćeni tekst, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 26/02, 30/02, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 109.
Zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu.
Prije stupanja na snagu, zakoni, drugi propisi i opšti akti državnih organa objavljuju se u odgovarajućem službenom glasilu.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 002582 11 Gž od 31. avgusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 30. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža, uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu prava.
29. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno obrazložio zbog čega je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio, pri čemu je dao iscrpne razloge zašto je primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, Okružni sud je naveo da u situaciji kada nije bilo sporno da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene od 26. decembra 2008. godine ukinuto radno mjesto na kom je radila apelantkinja i kada je, po ocjeni Okružnog suda, na osnovu iskaza svjedoka Vojislava Glavaša utvrđeno da drugih slobodnih radnih mjesta koji odgovaraju apelantkinjinoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima nema, ukidanjem radnog mjesta i nepostojanjem drugih slobodnih radnih mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima radnika čije je radno mjesto ukinuto, ispunjeni su svi uslovi za prestanak radnog odnosa iz odredbe člana 126 Zakona o radu. Navedenim odredbama je u stavu 1 tačka 2 propisano da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, a u stavu 2 je određeno da u navedenom slučaju poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku ako, s obzirom na svoje proizvodne, organizacione i druge kapacitete kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi drugi odgovarajući posao. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Okružni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o radu. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti ni u obrazloženju Okružnog suda da u postupku pred redovnim sudovima pokrenutom po tužbi za zaštitu prava na rad i prava iz radnog odnosa ne može da se ispituje ustavnost i zakonitost odredbe opšteg akta, odnosno u konkretnom slučaju da se utvrđuje da li su odredbe Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe Opštine Kotor Varoš broj 8/08 od 26. 2008. godine u suprotnosti s članom 109 Ustava Republike Srpske. Ustavni sud smatra da ne mogu da se prihvate apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena tih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantkinjine navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada u osporenoj presudi Okružnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić