Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2402/12 (B.K., D.K. i M.M.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2402/12
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2402/12, rješavajući apelaciju B.K. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B.K., D.K. i M.M.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio u Osnovnom sudu u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 082876 12 P 2 (stari broj P-916/87), koji još uvijek nije okončan i u fazi je odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude pred Okružnim sudom u Banjoj Luci.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 71 0 P 082876 13 Gž 3, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantkinjama B.K., D.K. i M.M, u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 2.550,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.K., D.K. i M.M. (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Banje Luke, koje zastupa Mila Blatić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 P 082876 12 P 2 (stari broj P-916/87).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 6. jula 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda 8. oktobra 2013. godine.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. jula 2012. godine, a Okružni sud 17. oktobra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocima apelacije 31. oktobra 2012. godine i 22. novembra 2013. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantkinje su tužbom od 17. februara 1987. godine Osnovnom sudu pokrenule parnicu protiv Zajednice osiguranja imovine i lica "Sarajevo" - Poslovna jedinica Bugojno radi naknade štete. Predmetna tužba je registrovana pod brojem P-916/87.
7. Osnovni sud je u periodu od 22. oktobra 1987. godine do 5. juna 1990. godine održao osam ročišta, te je sproveo vještačenje vještaka ekonomske struke, a apelantkinje su proširile tužbu na Rudnik lignita Gračanica - Gornji Vakuf na način što su tražile da se utvrdi solidarna odgovornost tuženih.
8. Apelantkinje su podneskom od 8. januara 2009. godine uredile tužbu na način da su kao tužene označile "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Rudnik lignita Gračanica - Gornji Vakuf (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a kao vrijednost spora označile iznos od 36.000,00 KM.
9. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je održao sedam ročišta (8. i 28. aprila, 21. juna, 8. oktobra, 18. novembra i 20. decembra 2010. godine i 1. februara 2011. godine), te je donio Presudu broj 71 0 P 082876 04 P od 18. februara 2011. godine kojom se sud po službenoj dužnosti proglasio apsolutno nenadležnim u odnosu na tužbeni zahtjev apelantkinja prema prvotuženom, te je ukinuo sve sprovedene radnje u postupku u odnosu na prvotuženog i tužbu odbacio u odnosu na njega. Stavom II izreke presude odbijena je u cijelosti kao neosnovana tužba apelantkinja u odnosu na drugotuženog, a kojom su tražile da se obavežu tuženi da im solidarno isplate iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova usljed gubitka muža, odnosno oca, po 10.000,00 KM, odnosno ukupno po tom osnovu 30.000,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Takođe, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se obavežu tuženi da im solidarno isplate B.K. (prvoapelantkinji) naknadu nematerijalne štete za troškove sahrane iznos od 3.000,00 KM, na ime izgradnje nadgrobnog spomenika iznos od 2.000,00 KM, te da svakoj apelantkinji ponaosob nadoknade materijalnu štetu na ime nošenja crnine u iznosu od po 300,00 KM, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da im nadoknade i troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate. Istom presudom, stavom III izreke, obavezane su apelantkinje da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.546,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude, odnosno 18. februara 2011. godine pa do konačne isplate.
10. Apelantkinje su 16. marta 2011. godine protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 082876 04 P od 18. februara 2011. godine podnijele žalbu Okružnom sudu.
11. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 082876 11 Gž od 19. septembra 2011. godine kojom je žalbe apelantkinja djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 18. februara 2011. godine ukinuo u dijelu kojim se taj sud proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve sprovedene radnje u postupku i tužbu u odnosu na prvotuženog odbacio (stav I izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka kojim su apelantkinje obavezane da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.546,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate (stav III izreke) i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom je odbijena žalba apelantkinja i pobijana presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja u odnosu na drugotuženog.
12. Apelantkinje su dopisom od 14. oktobra 2011. godine urgirale kod Osnovnog suda, tražeći da taj sud navedeni predmet uzme prioritetno u rad jer je tužba podnesena 17. februara 1987. godine.
13. Osnovni sud je održao tri ročišta (22. februara, 20. marta i 25. aprila 2012. godine), te je donio Rješenje broj 71 0 P 082876 12 P2 od 11. maja 2012. godine kojim se po službenoj dužnosti proglasio apsolutno nenadležnim, te je ukinuo sve sprovedene radnje u postupku u odnosu na prvotuženog i tužbu odbacio u cijelosti. Istim rješenjem su obavezane apelantkinje da prvotuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 8.810,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude, odnosno od 11. maja 2012. godine pa do konačne isplate.
14. Apelantkinje su protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 P 082876 12 P2 od 11. maja 2012. godine podnijele žalbu 6. juna 2012. godine Okružnom sudu.
15. Iz odgovora na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud proizilazi da je taj sud rješenjem od 18. januara 2013. godine prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
16. Iz odgovora Okružnog suda, takođe, proizilazi da je presudom prvostepenog suda od 7. juna 2013. godine tužbeni zahtjev apelantkinja odbijen u cijelosti kao neosnovan i da su iste obavezane na naknadu troškova parničnog postupka, nakon čega je po uloženoj žalbi prvostepeni spis dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje 3. septembra 2013. godine.
17. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, zapaža da do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije donesena odluka Okružnog suda o žalbi apelantkinja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinje su u apelaciji istakle da im je zbog neopravdano dugog trajanja parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinje su navele da su tužbu podnijele 17. februara 1987. godine, te da predmetni postupak traje više od 25 godina i još nije okončan, a za to nema opravdanih razloga. Apelantkinje traže da im se na ime nematerijalne štete po tom osnovu isplati iznos od po 300,00 KM za svaku godinu od dana kada je pokrenut postupak.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je ukratko opisao hronologiju postupka.
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, takođe, opisao hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je postupak pokrenut 1987. godine, da mu je po žalbi apelantkinja spis dostavljen na odlučivanje 3. septembra 2013. godine, te da zbog kratkog vremenskog perioda nije postupano u predmetu, ali s obzirom da se radi o predmetu starijem od deset godina, isti spada u prioritet prilikom zakazivanja ročišta i odlučivanja, tako da će predmet biti uzet u rad u skorije vrijeme.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. U konkretnom slučaju apelantkinje su se obratile Ustavnom sudu navodeći da im je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» zbog neopravdano dugog trajanja parničnog postupka (preko 25 godina). Predmetni postupak se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, nalazi u fazi odlučivanja povodom žalbe apelantkinja pred Okružnim sudom. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinje ukazuju da je zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da je apelant, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantkinje nisu obavijestile Ustavni sud da li je u međuvremenu Okružni sud donio odluku povodom njihove žalbe, odnosno nisu obavijestile Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelantkinja i raspoloživim dokazima iz spisa.
32. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje podnijele tužbu Osnovnom sudu 17. februara 1987. godine, te da postupak još nije okončan. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelantkinje ukazuju Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, iako postupak ukupno traje više od 26 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 17 godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
33. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantkinje su tražile da Osnovni sud utvrdi da je tuženi dužan da im nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu pričinjenu saobraćajnom nezgodom koja se dogodila 20. januara 1984. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
34. Analizirajući predmetni postupak, Ustavni sud kao prvo primjećuje da on ukupno traje više od 26 godina, od toga od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje 17 godina i 11 mjeseci, što je samo po sebi neprihvatljivo dug period. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud tri puta donosio odluke (18. februara 2011. godine, 11. maja 2012. godine i 7. juna 2013. godine), ali da one nisu bile djelotvorne, budući da ih je Okružni sud dva puta ukidao i predmet vraćao na ponovno suđenje. Osnovni sud se nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka, već je samo ukratko opisao hronologiju postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući povodom podnesenih žalbi protiv prvostepenih presuda, dva puta donosio odluke (19. septembra 2011. godine i 18. januara 2013. godine) kojima je ukidao prvostepene presude i rješenja i predmet vraćao na ponovno suđenje. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je, takođe, opisao hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o predmetu starijem od deset godina, isti spada u prioritet prilikom zakazivanja ročišta i odlučivanja, tako da će predmet biti uzet u rad u skorije vrijeme. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da apelantkinje svojim ponašanjem nisu doprinijele dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje 17 godina i 11 mjeseci i koji još uvijek nije okončan može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu i Okružnom sudu.
35. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelantkinja na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Slijedeći zaključak iz prethodne tačke ove odluke, te imajući u vidu da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom podnesene žalbe nalazi pred Okružnim sudom, a za donošenje konačne odluke o tužbenom zahtjevu apelantkinja neophodno je da Okružni sud donese odluku o izjavljenoj žalbi, Okružnom je sudu naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
37. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelantkinja, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelantkinja za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinjama bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
39. S obzirom na to da predmetni postupak po tužbi apelantkinja radi naknade štete traje više od 17 godina, Ustavni sud smatra da apelantkinjama treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti ukupan iznos od 2.550,00 KM (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2339/08 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Navedeni iznos apelantkinjama je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada predmetni parnični postupak nije okončan ni 17 godina, odnosno više od 26 godine uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a takvo neopravdano trajanje postupka može se u cijelosti pripisati ponašanju Osnovnog suda i Okružnog suda koji nisu upravljali postupkom na način na koji je procesnim zakonom propisano.
41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić