Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3882/10 (P. S.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3882/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3882/10, rješavajući apelaciju Petka Svjetlanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petka Svjetlanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 024 087 07 P od 22. januara 2010. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petko Svjetlanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa kojeg zastupa Gordana Popović, advokatica iz Beograda, podnio je 7. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024087 07 P od 22. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske-Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. novembra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 30. oktobra 2013. godine zatražen na uvid cio spis broj 71 0 P 024087 07 P.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. novembra 2012. godine, Osnovni sud 30. novembra 2012. godine i Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. novembra 2012. godine. Osnovni sud je cio spis broj 71 0 P 024087 07 P dostavio 6. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 29. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 17. juna 1999. godine, zajedno s majkom Darinkom Svjetlanović i bratom Borislavom Svjetlanovićem (u daljnjem tekstu: tužitelji), tadašnjem Vojnom pravobranilaštvu RS podnio zahtjev za obeštećenje van spora zbog pogibije bliskog srodnika. U zahtjevu radi naknade nematerijalne štete (duševnih bolova) i materijalne štete (sahrane po mjesnim običajima) je predloženo da se ponuda za mirno rješenje spora dostavi na ruke punomoćnika apelanta i tužitelja.

7. Istovremeno je apelant, zajedno s tužiteljima, 17. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene, radi naknade imovinske i neimovinske štete pretrpljene poslije smrti brata i sina Miladina Svjetlanovića, koji je poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske prilikom izvršenja borbenog zadatka. U tužbi je navedeno da je zahtjev za obeštećenje van spora podnesen i Vojnom pravobranilaštvu RS-a.

8. U odgovoru na tužbu od 24. oktobra 2001. godine tužena je navela da se ne može izjasniti u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer uz tužbu nisu dostavljeni dokumenti na okolnosti iz tužbe. Tužena je opreza radi osporila visinu tužbenog zahtjeva i istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Na prvom ročištu za glavnu raspravu od 1. novembra 2001. godine, apelantova punomoćnica je istakla da ima nezvanično saznanje da su tužitelji umrli i da će naknadno dostaviti dokumentaciju na okolnosti iz tužbe. Iz navedenih razloga je ročište odloženo na neodređeno vrijeme i apelantova punomoćnica je obavezana da sudu dostavi izvode iz MKU za tužitelje i originalne dokumente o pogibiji apelantovog bliskog srodnika (brata).

9. Zaključkom Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-511/06 od 18. decembra 2006. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete. U obrazloženju je konstatirano da je podnositeljica zahtjeva (apelantova majka) umrla 5. septembra 1999. godine, da je apelant dostavio izvod i MKU za majku i da je odredbom člana 42. Zakona o opštem upravnom postupku izričito propisano da će se postupak obustaviti ako u toku postupka stranka umre, što se u konkretnom slučaju i desilo. S tim u vezi, Pravobranilaštvo Republike Srpske je imalo u vidu odredbu člana 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju materijale i nematerijalne štete), kojom je regulisano da se pravo na naknadu ove štete nasljeđuje samo pod uslovom da je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem. Budući da je pred Osnovnim sudom u toku parnica radi naknade štete, a podnositeljica zahtjeva iz upravnog postupka je umrla, predmet je vraćen Osnovnom sudu 6. decembra 2007. godine, nakon čega je zakazana glavna rasprava. Tužena je u dopuni pismenog odgovora na tužbu istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da uz tužbu nije dostavljen dokaz o trajnoj zajednici života apelanta i poginulog brata za kojeg traži naknadu, osporena je visina tužbenog zahtjeva i istaknuto da nije u skladu sa Zakonom o ostvarivanju naknade materijalne i nematerijalne štete.

10. Ročište od 30. decembra 2008. godine je odgođeno na prijedlog apelantovog punomoćnika, jer pismeni podnesak od 29. decembra 2008. godine kojim je konačno opredijelila tužbeni zahtjev i dostavila dokaze na kojima zasniva činjenične navode iz tužbe nije bio uložen u sudski spis.

11. Na sljedećem ročištu za glavnu raspravu od 28. januara 2009. godine, apelantova punomoćnica je povukla tužbu u odnosu na apelantovu majku (jer je umrla), a tužena je u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije pojasnila da su apelant i tužitelj (apelantov brat Borislav) kako iz dokumentacije proizlazi, zaključili brakove te da s poginulim bratom Miladinom, za kojeg traže naknadu, nisu živjeli u zajedničkom domaćinstvu.

12. Glavna rasprava se odvijala na ročištima od 16. aprila, 31. augusta i 24. decembra 2009. godine, na kojem je tužitelj Borislav Svjetlanović povukao tužbu i dokazni postupak je okončan.

13. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 024087 07 P od 22. januara 2010. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete naknadi iznos od 4.000,00 KM i na ime naknade materijalne štete iznos od 1.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. januara 2010. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, uz troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM. Preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu koja se odnosi na smrt Miladina Svjetlanovića, koji je poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) 20. marta 1995. godine. Zatim su definirane sporne činjenice koje se odnose na aktivnu legitimaciju apelanta i visinu tužbenog zahtjeva. Na okolnost apelantove aktivne legitimacije izvedeni su dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, te je utvrđeno da je u vrijeme pogibije apelant živio u zajedničkom domaćinstvu svog pokojnog brata Miladina za kojeg traži naknadu štete. Budući da je apelantov brat kao pripadnik VRS poginuo 20. marta 1995. godine, to je shodno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužena odgovorna za štetu koju apelant trpi, jer vršenje vojne službe predstavlja povećanu opasnost a šteta koju je apelant pretrpio potiče iz te osnovne opasne djelatnosti. S druge strane, tužena u postupku nije dokazala da postoje razlozi kojim bi se mogla osloboditi te obaveze prema odredbi člana 177. ZOO. Prilikom odlučivanja o visini materijalne štete sud je imao u vidu odredbu člana 193. stav 1. ZOO. Nematerijalna šteta je dosuđena u visini od 4.000,00 KM pri čemu je sud imao u vidu odredbe čl. 200. i 201. ZOO u vezi s odredbom člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu prigovora tužene koji je vezan za visinu štete u skladu sa Zakonom o ostvarivanju naknade materijalne i nematerijalne štete, Osnovni sud je naveo da se prema odredbama ovog zakona postupak naknade štete provodi vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva RS, ali samo u predmetima koji nisu pravosnažno okončani. Iz tog razloga, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor tužene da apelant nema pravo na naknadu štete preko visine štete koja je propisana u tom Zakonu. Osim toga, odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) imajući u vidu vrijednost spora, nužne troškove za konkretan postupak i troškove obeštećenja van spora, sastav tužbe i pristup na ročišta. Osnovni sud nije dosudio troškove postupka apelantovom punomoćniku na ime dnevnica u vrijeme suđenja prema odredbi člana 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, jer se pravo na ovu vrstu troškova stiče ako punomoćnik zbog izvršenja poslova ostane na putu ili u mjestu u kojem mu nije bilo sjedište ureda duže od 12 sati. S tim u vezi je navedeno da apelantov punomoćnik nije dokazao da se radi o odsustvu dužem od propisanog, zbog čega je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.

14. Apelant je 18. februara 2010. godine protiv prvostepene presude izjavio žalbu.

15. Spis je na odlučivanje o žalbi dostavljen Okružnom sudu 21. aprila 2010. godine.

16. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tuženu obavezao da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM sa zakonskom kamatom od 22. januara 2010. godine, umjesto iznosa od 1.800,00 KM koji mu je prvostepenom presudom bio dosuđen. U preostalom dijelu apeantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu o glavnoj stvari je potvrđena. U obrazloženju se navodi da se žalbom ukazuje na nepravilnost prvostepene presude u pogledu dosuđene visine materijalne štete. Okružni sud je s tim u vezi prihvatio utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je apelantov poginuli brat sahranjen po mjesnim i vjerskim običajima i da je dosuđen paušalan iznos od 1.500,00 KM utemeljen na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant je u svom iskazu naveo da ne zna koliko su iznosili troškovi sahrane, a kako sudu nije prezentirao materijalne dokaze na tu okolnost, drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepena odluka pravilna. S tim u vezi je istaknuto da je pravilno na ovaj vid štete dosuđena zakonska zatezna kamata, a visina te štete je utvrđena danom presuđenja, pa je od tog dana obaveza tužene da namiri i kamatu, što je u skladu s odredbom člana 277. ZOO. Navodi žalbe kojima se osporava odluka o troškovima postupka je djelomično osnovana, a odnosi se na troškove zastupanja i s tim u vezi je prvostepena presuda preinačena u pogledu iznosa troškova i zakonske zatezne kamate na troškove postupka, te je tužena obavezana da i na ovaj dio plati zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude do konačne isplate. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, a u pogledu troškova koji se tiču dnevnica za apelantovog punomoćnika, drugostepeni sud je potvrdio pravilnost i razloge koje je dao prvostepeni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant ukazuje da mu je u postupku kojeg je vodio radi naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja navedenih prava apelant je ukazao na proizvoljnost u primjeni prava, i to odredaba Zakona o ostvarivanju prava na materijalnu i nematerijalnu štetu i odredaba ZPP-a u pogledu troškova postupka. U pogledu „razumnog roka“ apelant je naveo da redovni sudovi nisu okončali postupak u roku i da je to propuštanje uzrokovalo da se u konkretnom predmetu primijeni Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete čija je primjena za njega „štetna“, odnosno nepovoljna, jer bi u suprotnom svoje potraživanje već ostvario.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud smatra da je presuda tog suda pravilna i zakonita, zbog čega u svemu ostaje kod stava i razloga koji su navedeni u obrazloženju presude te smatra da nema povreda ne koje apelacija neosnovano ukazuje. Predloženo je da se apelacija odbije.

19. Osnovni sud je u odgovoru naveo da su činjenični navodi apelacije u potpunosti neosnovani, pa je predloženo da se apelacija odbije.

20. Tužena ističe da su neosnovani navodi kojima je apelant ukazao da sudovi nisu okončali postupak u razumnom roku i da je to propuštanje prouzrokovalo štetu zbog toga što je pred sudovima bio veliki broj ovakvih predmeta koji su se morali riješiti prema odredbama Zakona o naknadi materijalne i nematerijalne štete kojima je regulisano pitanje naknade štete po tom osnovu. Osim toga, neosnovani su navodi apelacije koji se tiču troškova postupka, budući da je o ovom dijelu zahtjeva odlučeno u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, kao i relevantnim odredbama ZPP.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09), relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

Član 2. stav 2.

Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljednika u slučaju smrti nosioca prava.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 8. stav 1.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku..

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 386. st. 1. i 2.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. st. 1. i 2.

1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174. stav 1.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalaca za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 193. stav 1.

Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Član 200. stav 2.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 201. stav 1.

U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca, roditelji) pravičnu naknadu za njihove duševne bolove.

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

25. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) relevantna odredba glasi:

Član 10. stav 1.

Advokat ima pravo i na dnevnicu u visini od 100 bodova ako zbog izvršavanja poslova ostane na putu ili u mjestu u kome mu nije sjedište ureda duže od 12 časova.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine apelant je primio 20. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

29. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

31. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant dovodi u vezu s dužinom trajanja postupka pred redovnim sudovima.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

33. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kršenja ovih prava apelant dovodi u vezu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete i odlukom o troškovima parničnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose materijalne i nematerijalne štete koja pripada apelantu, zakonske zatezne kamate i troškove postupka pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi u svojim presudama naveli jasne razloge u pogledu primjene odredaba ZOO, a ne Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete za vrijeme rata kako apelant tvrdi, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja iznosa naknade materijalne štete na čiju je visinu apelant u apelaciji ukazao, donijeli odluke na temelju odredbi ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava u pogledu visine materijalne štete smatra neosnovanim.

36. Osim toga, neosnovanim Ustavni sud smatra i apelantove navode o pogrešno dosuđenim troškovima postupka koji su se ticali dnevnica za rad njegovog advokata. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući djelomično apelantovu žalbu u pogledu dosuđenih troškova postupka, naveo jasne razloge zbog kojih je preinačio presudu Osnovnog suda i dosudio troškove za sporna zastupanja na ročištima, tako što je taj iznos povećan. S druge strane, Okružni sud je potvrđujući prvostepenu presudu kojom je odbijen zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu dnevnica, jasno istakao obavezu iz člana 123. ZPP-a u vezi s članom 10. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata, a to je dokaz da je zbog izvršavanja poslova zbog zastupanja apelanta ostao na putu ili u mjestu koje mu nije sjedište ureda duže od 12 sati. Ustavni sud, s obzirom na odredbe ZPP-a koje reguliraju naknadu troškova postupka, u okolnostima konkretnog predmeta, obrazloženje presude Okružnog suda u pogledu troškova postupka ne smatra proizvoljnim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

38. Apelant smatra da je sudski postupak o njegovoj tužbi neprimjereno dugo trajao, budući da je zahtjev podnio 1999. godine.

a) Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je postupak o apelantovom predmetu započeo 17. juna 1999. godine podnošenjem zahtjeva Vojnom pravobranilaštvu RS-a za obeštećenje van spora zbog pogibije bliskog srodnika i istovremenim podnošenjem tužbe 17. juna 1999. godine Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije bliskog srodnika. Postupak za obeštećenje van spora obustavljen je Zaključkom Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-511/06 od 18. decembra 2006. godine na kojeg apelant nije izjavljivao žalbu i spis je vraćen Osnovnom sudu 6. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da Osnovni sud nije mogao postupati u konkretnom predmetu do okončanja postupka pred Pravobranilaštvom, jer je od ishoda postupka pred tim organom zavisilo daljnje postupanje suda u predmetnom postupku za naknadu štete. S obzirom na navedeno, relevantan period trajanja sudskog postupka koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine ovog postupka je period od dvije godine i šest mjeseci. Naime, sudski postupak radi naknade štete je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 024087 10 Gž od 23. juna 2010. godine.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima tiče se naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava koji je prvostepenom sudu ustupilo Pravobranilaštvo Republike Srpske, na temelju člana 42. Zakona o opštem upravnom postupku i člana 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog Zakona kojima se uređuju postupak, uslovi, kriteriji i način naknade štete osobama kojima se po tom zakonu može priznati ovo pravo zbog kojeg je predmet ustupljen Osnovnom sudu, Ustavni sud cijeni da se ne radi o naročito složenom predmetu.

42. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

43. Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je tužena, nakon ustupanja predmeta Osnovnom sudu na rješavanje, u pismenom odgovoru na tužbu iz juna 2008. godine, zbog nedostatka dokaza na okolnost činjeničnih tvrdnji iz tužbe i dokaza o trajnoj zajednici života apelanta i bliskog srodnika (brata) za čiji je gubitak zatražio naknadu štete, osporila visinu tužbenog zahtjeva te da je nakon toga apelantova punomoćnica podneskom od 29. decembra 2008. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev i dostavila dokaze na činjenične tvrdnje iz tužbe. Dalje proizlazi da je Osnovni sud (nakon više održanih rasprava (u januaru 2009. godine te 16. aprila, 31. augusta i 24. decembra 2009. godine) donio presudu 22. januara 2010. godine primjenom relevantnih odredaba ZOO, iz čega proizlazi da je nakon dostave uredne tužbe postupak pred prvostepenim sudom okončan nakon godinu dana. Zatim proizlazi da je apelant u februaru iste godine izjavio žalbu, a cio spis je nakon isteka rokova za odgovor na žalbu dostavljen drugostepenom sudu u aprilu 2010. godine koji je odluku povodom apelantove žalbe donio u junu 2010. godine, dakle u roku od dva mjeseca.

44. Imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u prethodnim tačkama ove odluke, a prije svega da se razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud smatra da u postupku pred redovnim sudovima koji su donijeli prvostepenu i drugostepenu presudu za dvije godine i šest mjeseci, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su pretpostavke za postupanje po apelantovoj tužbi, zbog istaknutih prigovora i nedostataka prilikom podnošenja tužbe (nedostatka dokaza na tvrdnje iz tužbe), stvorene tek u decembru 2008. godine, budući da je tek tad konačno opredijeljen tužbeni zahtjev i dostavljeni dokazi kojima su potkrijepljene tvrdnje iz tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima, pored naprijed navedenog, ukazuje na „štetnu“ primjenu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dovodeći taj zakon u vezu s dužinom postupka odnosno suđenjem u razumnom roku. Naime postupak je, kako iz dokumentacije i osporenih presuda proizlazi, na temelju odredbi tog Zakona pred Pravobranilaštvom obustavljen (jer je podnosilac zahtjeva, apelantova majka u međuvremenu umrla) i ustupljen Osnovnom sudu (jer nije bio okončan), a redovni sudovi su o apelantovom tužbenom zahtjevu donijeli odluke primjenom relevantnih odredbi ZOO.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na analizu iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u naknadi materijalne štete i troškova postupka donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP-a, i kada su pri tom dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kada su redovni sudovi sudski postupak radi naknade štete okončali za dvije godine i šest mjeseci primjenom relevantnih odredaba ZOO.

48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3882/10 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio