Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3111/09 (H. R.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Materijalna šteta
- Član 4. EK – zabrana ropstva i prinudnog rada
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Ratna šteta
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3111/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3111/09, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamze Rekića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 71 P 031923 12 Rev2 od 6. juna 2012. godine i 71 0 P 031923 10 Rev od 21.
decembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031923 11 Gž2 od 27. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031923 07 P od 29. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamza Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u predmetu koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pod brojem 71 0 P 031923 09 Gž. Apelant je 19. februara 2010. godine dopunio apelaciju i dostavio Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 031923 09 Gž od 12. novembra 2009. godine, a dopunom od 20. decembra 2010. godine je urgirao postupanje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3111/09.
2. Apelant je 27. aprila 2010. godine podnio novu apelaciju zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koja je zavedena pod brojem AP 1525/10.
3. Apelant je 14. februara 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 031923 10 Rev od 21. decembra 2010. godine, koja je zavedena pod brojem AP 678/11.
4. Apelant je 26. jula 2012. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 031923 12 Rev 2 od 6. juna 2012. godine, koja je zavedena pod brojem AP 2812/12.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3111/09, AP 1525/10, AP 678/11 i AP 2812/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3111/09.
6. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), u predmetima br. AP 3111/09 i AP 1525/10 zatraženo je 22. aprila 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. U predmetima br. AP 3111/09 i AP 1525/10 Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. februara 2011. godine, Okružni sud 6. maja 2010. godine i Osnovni sud 13. maja 2010. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju. U predmetima br. AP 678/11 i AP 2812/12 odgovori na apelaciju od Okružnog suda i Pravobranilaštva su zatraženi 13. decembra 2013. a dostavljeni 18. decembra 2013. godine.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 13. septembra 2010. godine a odgovor Vrhovnog suda 7. novembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Uvodne napomene
10. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu Ustavni sud napominje da je postupku u kojem su donesene osporene odluke prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05 od 16. januara 2007. godine. Navedenom odlukom je usvojena apelantova apelacija, utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu, te je naloženo Osnovnom sudu u Prijedoru donošenje odluke u predmetu broj P-478/02 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, uz obavezu da u roku od šest mjeseci obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama. U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao da je propust Osnovnog suda da u vremenu od četiri godine poduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja apelantove tužbe rezultirao povredom apelantovog prava na pristup sudu, te apelantovom nemogućnošću da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom odluči o njegovom građanskom pravu. Ustavni sud je, osim toga, u navedenoj odluci naglasio da mogućnost da se podnese zahtjev i da se zatim o tom zahtjevu suštinski, odnosno uopće ne rješava, ne ispunjava uvjete iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Činjenično stanje u predmetu broj AP 3111/09
11. Osnovni sud u Prijedoru je u martu 2007. godine, nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05, tuženoj dostavio tužbu na odgovor. U aprilu je tužena dostavila pismeni odgovor na tužbu u kojem je u cijelosti osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući prigovor zastare potraživanja. Osim toga, prigovoreno je da tužba nema elemente propisane u odredbi člana
53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao što su osnov za nadležnost suda i pravni osnov tužbenog zahtjeva zbog čega je sud tužbu trebalo da vrati na ispravku i dopunu. Na ročištu održanom 30. maja 2007. godine odlučeno je o prigovoru tužene i doneseno rješenje kojim se Osnovni sud u Prijedoru proglasio mjesno nenadležnim za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari, te je predmet na daljnji rad ustupljen Osnovnom sudu (Banja Luka) kao mjesno nadležnom sudu.
12. Predmet je zaprimljen u Osnovnom sudu u junu 2007. godine i zaveden pod poslovni broj 071-0-P-07-002952.
13. Apelant je pismenim urgencijama od 12. septembra 2007. godine i 11. januara 2008. godine od Osnovnog suda tražio da se predmet uzme u rad. Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za 20. novembar 2008. godine a nakon uređenja tužbe, pripremno ročište je održano 29. decembra 2008. godine. Nakon što je apelant pismenim podneskom otkazao punomoć svom opunomoćeniku, novi opunomoćenik je zatražio odgodu zakazanog pripremnog ročišta, te je novo ročište nastavljeno i dovršeno 3. marta 2009. godine.
14. Ročišta za glavnu raspravu održana su 15. i 28. aprila 2009. godine.
15. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 031923 07 P od 29. maja 2009. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tužene na ime naknade materijalne štete za uništene nekretnine (stambeno-poslovnu zgradu) tražio isplatu iznosa od 374.316,82 KM sa kamatama i troškovima postupka. Drugim stavom izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete (pretrpljene fizičke bolove od posljedica zarobljavanja u periodu od 24. maja do 14. novembra 1992. godine, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i duševne bolove zbog naruženosti) u ukupnom iznosu od 235.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Trećim stavom izreke presude je odbačen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu zbog neosnovanog lišenja slobode za vrijeme od pet mjeseci i 20 dana, u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM. U četvrtom stavu izreke presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
16. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete utemeljio na prouzrokovanju štete od tužene, tvrdeći da su pripadnici Vojske Republike Srpske njegove objekte uništili na način što su ih opljačkali i zapalili, a na kraju minirali. Osim toga, u tužbi je naveo da su ga pripadnici iste vojske pretukli i nanijeli mu tjelesne povrede i da je zatim odveden u logor Manjača, gdje je bio do 4. novembra 1992. godine. U tužbi je naglasio da je njegovo lično i stradanje njegove imovine prouzrokovano krivičnim djelom ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje ne zastarijeva. Tužena je osporila navode iz tužbe pri čemu je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Nije osporila činjenicu da je apelant bio zarobljen, ali je osporila odgovornost tužene za štetu prouzrokovanu zarobljavanjem.
17. Obrazlažući neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se tiče naknade materijalne štete za uništene nekretnine, Osnovni sud je ocijenio da su prigovori tužene osnovani. S tim u vezi, Osnovni sud je u pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja naglasio da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, apelantu je šteta nastala u vrijeme kada je u Republici Srpskoj bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. U pogledu rokova zastarjelosti, rat ima značaj nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO za vrijeme čijeg trajanja apelant kao oštećeni nije mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Međutim, ratno stanje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, pa se za početak toka zastarjelosti uzima upravo taj datum. Imajući u vidu period nastanka štete (1992 -1995) i početak toka zastarjelosti 19. juni 1996. godine, Osnovni sud je utvrdio da je uz subjektivni rok od tri godine apelant tužbu mogao podnijeti do 19. juna 1999. godine (član 376. stav 1. ZOO), a podnio ju je 12. septembra 2002. godine. Osim toga, Osnovni sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka (Smail Rekić i Sadik Vukalić) proizlazi da su apelantove nekretnine zapalila nepoznata uniformirana lica u ljeto 1993. godine a apelant u postupku nije dokazao da je imao nesavladive prepreke da na vrijeme preduzme pravne radnje, odnosno da podnese tužbu sudu.
18. U pogledu osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da su organi tužene odgovorni za uništenje i oštećenje njegovih nekretnina, niti se iz spisa može na pouzdan način utvrditi tačan datum kada su nekretnine uništene, budući da je apelant tvrdio da se to desilo u septembru 1995. godine a saslušani svjedoci u ljeto 1993. godine. Osim toga, citirane su odredbe čl. 154. stav 1. i 173. ZOO prema kojima se obaveza naknade štete nameće onom licu koje ju je uzrokovalo. S tim u vezi, osim neophodnog uvjeta da neko lice pretrpi štetu, potrebno je i ostvarenje drugih pretpostavki, prije svega općih (subjekta odgovornog za štetu, štetne radnje, protivpravnosti štetne radnje, uzročne veze između štetne radnje i štete) i posebnih (krivica, opasnost stvari, odnosno djelatnosti koje su bile uzrok štete). Slijedeći navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da su organi tužene odgovorni za uništenje i oštećenje nekretnina, pa je njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i po tom neosnovan. Osnovni sud je pri tome ukazao na odredbu člana 180. stav 1. ZOO koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, kojom je bilo propisano da za „štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu“. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, kako je dalje obrazloženo, država je odgovarala fizičkom licu i za štetu na imovini nastaloj usljed akta nasilja i terora u situaciji u kojoj su njeni organi bili dužni da je spriječe. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u vrijeme nastanka štete Bosna i Hercegovine po međunarodnom pravu bila priznata kao država, a tužena je kao entitet definirana Ustavom u sastavu države Bosne i Hercegovine. Slijedeći navedeno, kako je zaključio Osnovni sud, za štetu koju je apelant pretrpio mogla je biti odgovorna samo država Bosna i Hercegovina, a ne tužena, zbog čega je, prema ocjeni Osnovnog suda, prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan.
19. Vezano za apelantov zahtjev zbog naknade različitih vidova nematerijalne štete, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan, prije svega, iz razloga koje je istakao u vezi s naknadom materijalne štete (štetne radnje, subjekt štetne radnje i posljedice) tako i prigovora koje je istakla tužena (nedostatak pasivne legitimacije i zastare potraživanja). S tim u vezi, Osnovni sud je, ispitujući postojanje općih i posebnih uvjeta za naknadu ovog vida štete, na osnovu potvrde zdravstvene ustanove Dom zdravlja Sanski Most iz januara 2009. godine utvrdio da je za apelanta uništena medicinska dokumentacija iz prijeratnog perioda. Zbog toga, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka Enisa Šabanovića, ljekara, koji je 24. maja 1992. godine izvršio pregled apelanta u Hitnoj pomoći Sanski most. Navedeni svjedok je u svom iskazu opisao pregled apelanta koji je obavljen u maju 1992. godine u Hitnoj pomoći, a zatim i na Manjači, kada mu je apelant ponovno doveden na pregled. Izjavio je da je na apelantov zahtjev napisao nalaz i mišljenje od 2. i 29. maja 2007. godine o njegovom zdravstvenom stanju prije i u toku boravka na Manjači. U vezi sa ocjenom ovog dokaza, Osnovni sud je imao u vidu nepobitnu činjenicu da je svjedok retroaktivno, po proteku 15 godina, apelantu izdao svoje mišljenje o njegovom zdravstvenom stanju po sjećanju. S tim u vezi, navedeno je da je apelant na lični zahtjev, zbog predstojećeg sudskog procesa, pribavio nalaz i mišljenje Doma zdravlja Sanski Most (od 27. novembra 2007. godine) o svom zdravstvenom stanju. U tom nalazu je konstatirano da se apelant navedenoj službi prvi put obratio u maju 2003. godine i da je odbio preporuku za bolničko liječenje. Zbog navedenog, vještaci medicinske struke su obavili vještačenja. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, dr. Zorana Bjelogrlića proizlazi da je sačinjen na temelju obimne medicinske dokumentacije i da iz nalaza proizlazi da se apelant liječi od posljedica infarkta i psihičkih tegoba koje su posljedice ratnih zbivanja, zbog čega mu je ukupna životna aktivnost umanjena za 70%. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, dr. Dragoljuba Ećima, apelant je bio zdravo lice sve do zarobljavanja 24. maja 1992. godine, od kada je fizički i psihički maltretiran, što je sveukupno loše djelovalo na njegovo zdravlje, zbog čega duševno pati. Međutim, tužena je osporila u cijelosti nalaze i mišljenja navedenih vještaka, suprotstavljajući im dokumentaciju iz spisa Kantonalnog suda u Bihaću i nalaz Instituta za medicinsko vještačenje. Uvidom u nalaz Instituta broj CŽR-103/07 od 23. novembra 2007. godine utvrđeno je da kod apelanta ne postoji oštećenje organizma a da su od medicinske dokumentacije razmatrani nalaz fizijatra od 27. oktobra 1997. godine, nalaz neuropsihijatra od 29. maja 2007. godine i otpusno pismo od 9. marta 2006. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je apelant, osim tekuće parnice za naknadu nematerijalne štete, kod nadležnih upravnih organa u Federaciji BiH vodio postupak za priznavanje statusa civilne žrtve rata i prava na ličnu invalidninu. U tom postupku je Kantonalno ministarstvo zdravlja i socijalne politike FBiH donijelo rješenje u aprilu 2008. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen, jer Institut za medicinsko vještačenje Bihać u svom nalazu i mišljenju (CŽR – 103/02 od 23. novembra 2007. godine) kod apelanta nije utvrdio oštećenje organizma. Osnovni sud je pri tome imao u vidu da je Kantonalni sud u Bihaću svoju odluku donio na osnovu obimne medicinske dokumentacije za apelanta, da najstariji medicinski nalaz datira od 27. oktobra 1997. godine i da apelant do zaključenja glavne rasprave nije ostvario pravo na ličnu invalidninu. Dovodeći u kontekst ovaj dokaz sa nalazima i mišljenjima sudskih vještaka medicinske struke, Osnovni sud je zaključio da su nalazi i mišljenja ozbiljno dovedeni u pitanje, te ih stoga nije prihvatio kao vjerodostojne.
20. U vezi sa odbacivanjem dijela tužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti suda u pogledu naknade štete za neosnovano lišavanje slobode, Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu da je apelant u periodu od 24. maja do 14. novembra 1992. godine bio lišen slobode, da je bio registriran u Savezu logoraša BiH i da se nalazio pod zaštitom UNHCR-a. Budući da je Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini predviđeno formiranje Komisije za ljudska prava, a u članu 8. Aneksa nadležnost Vijeća za ljudska prava da odlučuje o ovakvoj vrsti zahtjeva, Osnovni sud se proglasio apsolutno nenadležnim na osnovu odredbe iz čl. 16. i 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
21. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tužene, donio Presudu broj 71 0 P 031923 09 Gž od 12. novembra 2009. godine kojom je apelantova žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke kojom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete (stav 2. izreke presude), u dijelu kojim je odbačena apelantova tužba zbog nenadležnosti suda (stav 3. izreke) i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 374.316,82 KM za uništene nekretnine u Sanskom Mostu (stav 1. izreke presude). Žalba tužene je, također, ocijenjena kao djelomično osnovana.
22. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, jer je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni (apelant) doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema utvrđenju prvostepenog suda, kako je dalje navedeno, šteta na apelantovim nekretninama nastala je u ljeto 1993. godine, a petogodišnji rok zastare je počeo teći nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, preciznije 19. juna 1996. godine, te je apelant sudskim putem ovakav svoj zahtjev mogao postaviti najkasnije do 19. juna 2001. godine. Međutim, apelant je tužbu podnio 10. septembra 2002. godine iz čega proizlazi zaključak da je apelant tužbu podnio po nastupanju zastarjelosti potraživanja, odnosno po isteku petogodišnjeg roka, iz kog razloga je apelantova žalba protiv prvostepene presude odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena primjenom odredbe iz člana 226. ZPP.
23. Međutim, isto se, po ocjeni Okružnog suda, ne bi moglo prihvatiti za dio odluke kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete (različite vidove nematerijalne štete i štete zbog zarobljavanja), koja je donesena uz pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, jer su razlozi iz obrazloženja presude kontradiktorni izvedenim dokazima, zbog čega se prvostepena presuda u tom dijelu nije mogla ispitati. Okružni sud je ocijenio da je za štetu koju je apelant pretrpio po ovom osnovu pasivno legitimirana tužena, da se njena odgovornost temelji na pretpostavci uzročnosti u skladu sa odredbama člana 154. stav 2. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO, jer je tužena subjekt koji se bavio opasnom djelatnošću u spornom periodu. Naime, povrede koje je apelant zadobio u tom periodu su psihičke traume koje je pretrpio tokom trajanja zarobljeništva a posljedica su zarobljavanja i opasne djelatnosti tužene. Iz nalaza vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant u zarobljeništvu zadobio povrede nastale djelovanjem tupe, jake mehaničke sile u regiji cijelog tijela i da su teške tjelesne povrede koje ima posljedica udaraca iz zarobljeništva. Međutim, prvostepena presuda, po mišljenju Okružnog suda, ne sadrži razloge o ovim odlučnim činjenicama, jer se neposredno izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom ne može oduzeti dokazna snaga suprotstavljanjem dokumenta-dokaza kojeg je izdao Institut za medicinsko vještačenje u Bihaću od 23. novembra 2007. godine, i to u upravnom postupku radi stjecanja lične invalidnine apelanta. Lična invalidnina, kako je dalje obrazloženo, utvrđuje se u upravnom postupku prema sasvim drugom osnovu u odnosu na traženi vid nematerijalne štete, bez obzira što oba zahtjeva potječu iz istog štetnog događaja. Naknada nematerijalne štete po osnovu iz konkretne tužbe predstavlja satisfakciju za pretrpljenu štetu apelantu da bi se uspostavila njegova psihička ravnoteža. U vezi sa dijelom prvostepene presude kojim je odbačen apelantov zahtjev za naknadu šete zbog neosnovanog lišavanja slobode za vrijeme provedeno u logoru, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao pogrešan pravni pristup, da duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode. Povreda slobode je jedna od težih povreda lične sfere a odredba člana 200. stav 1. ZOO priznaje naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode usljed neosnovanog lišavanja slobode. Odgovornost tužene, kako je dalje navedeno, zasniva se na objektivnim okolnostima koje treba da se ocjenjuju kroz istaknuti prigovor zastare.
24. Apelant je protiv pravosnažnog dijela presude Okružnog suda od 12. novembra 2009. godine kojom je odlučeno o naknadi materijalne štete izjavio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 71 P 031923 10 Rev od 21. decembra 2010. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da je predmet konkretnog parničnog postupka apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete i da je presuda drugostepenog suda u pravosnažnom dijelu na zakonu zasnovana. U konkretnoj situaciji je nesporno da je materijalna šteta apelantu nastala rušenjem njegovog objekta (nekretnine) 1993. godine, u vrijeme trajanja ratnih djejstava na području BiH, te da su i prvostepeni i drugostepeni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno utvrdili da je 19. juni 1996. godine datum od kojeg se počinje računati rok zastarjelosti, jer je tad u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i od tog datuma je bilo moguće podnijeti tužbu radi naknade štete. U konkretnoj parnici tužba je podnesena preporučenom pošiljkom i u Osnovnom sudu zaprimljena 12. septembra 2002. godine, dakle, po proteku objektivnog roka od pet godina (član 376. stav 2. ZOO), zbog čega, suprotno navodima revizije, sudovi nisu ni morali utvrđivati činjenicu kada je apelant tačno saznao za štetu i počinioca, niti okolnosti zbog kojih apelant nije bio u mogućnosti podnijeti tužbu prije tog datuma.
c) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1525/10
25. Osnovni sud je u ponovnom postupku radi naknade nematerijalne štete, postupajući prema uputama iz presude Okružnog suda od 12. novembra 2009. godine, donio Presudu broj 71 0 P 031923 11 P2 od 21. juna 2011. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke 21. juna 2011. godine do konačne isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za ovaj vid nematerijalne štete je odbijen. Osim toga, u cijelosti je odbijen apelantov zahtjev za preostale vidove nematerijalne štete (pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah i duševni bolovi na ime naruženosti) i neosnovanog lišavanja slobode.
26. Ocjenjujući sve provedene dokaze, Osnovni sud smatra da je nesporna odgovornost tužene za nematerijalnu štetu koja se tiče duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, a odgovornost tužene je utemeljena na pretpostavci uzročnosti (čl. 173. i 174. ZOO) u vezi sa odredbom člana 154. ZOO, te je apelantu dosuđena novčana naknada u iznosu od 4.000,00 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da rok zastarjelosti nematerijalne štete počinje teći onog dana kad su pojedini vidovi nematerijalne štete dobili oblik konačnog stanja, preciznije, računa se od završenog liječenja i završetka onih medicinskih radnji i zahvata kojim se liječenje faktički smatra završenim. U smislu navedenog, Osnovni sud je donio presudu kojom je djelomično (u dosuđenom iznosu) udovoljio apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, jer ovaj oblik štete, kako proizlazi iz mišljenja vještaka medicinske struke koji su neposredno saslušani i kojima je sud poklonio vjeru (dr. Zoran Bjelogrlić, dr. Dragoljub Ećim i dr. Milan Stojaković), u pravilu, ima trajni karakter. S tim u vezi je navedeno da je apelantov zahtjev za ovaj vid štete osnovan samo u dijelu psihičkih posljedica iskazanih u procentu umanjenja opće životne aktivnosti od 35%, koji ima trajni karakter kojeg je apelant dokazao medicinskim vještačenjem a nastao je kao posljedica boravka u logoru, te u tom dijelu prigovor zastare i prigovor nedostatka pasivne legitimacije nisu osnovani. Pri određivanju dosuđene visine štete sud je primijenio „pravni standard“ pravične novčane satisfakcije i u konkretnom slučaju izvršio individualizaciju pravične naknade donošenjem odluke u dosuđujućem dijelu, kao u izreci primjenom člana 200. ZOO.
27. S druge strane, Osnovni sud je ocijenio da je za ostale vidove nematerijalne štete osnovan prigovor zastare potraživanja, jer svaki vid nematerijalne štete zastarijeva zasebno. S tim u vezi je navedeno da zastarijevanje potraživanja naknade štete za pretrpljeni fizički bol i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost više ne može otkloniti ili bitno smanjiti. Početak računanja roka zastarijevanja na ime umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kad se oštećenikovo (apelantovo) zdravstveno stanje stabilizira, pa s obzirom na to da u psihičkoj sferi kod apelanta postoje trajne posljedice a u ostalim vidovima nematerijalne štete je liječenje završeno, donesena je presuda kao u izreci. U vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena naknadi štetu zbog lišavanja slobode i odvođenja u logor, Osnovni sud je ocijenio da je i u ovom dijelu prigovor zastare osnovan, te je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen primjenom odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu odredbu člana 200. stav 1. ZOO koja je apelantu pružila mogućnost da svoj tužbeni zahtjev opredijeli na način da traži naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode prouzrokovane protivpravnom radnjom. Naime, navedena odredba pruža mogućnost oštećenom, dakle apelantu, da traži naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode proistekle iz neosnovanog lišavanja, predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog i za taj vid štete se dosuđuje jedan vid naknade. Međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu istaknuti prigovor zastare potraživanja i činjenicu da je apelant svoj zahtjev za ovaj vid nematerijalne štete opredijelio 3. marta 2009. godine, a da se rok zastare računa od 19. juna 1996. godine, ocijenjeno je da je apelant svoj zahtjev opredijelio izvan roka. Osnovni sud se pri obrazlaganju pozvao i na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Srbije na sjednici od 10. februara 2004. godine koje glasi da „potraživanje naknade štete po osnovu odgovornosti države za štetu koju prouzrokuje njen organ nezakonitim lišenjem slobode zastarijeva u rokovima propisanim odredbama člana 376. ZOO“.
28. Osnovni sud je, osim navedenog, ocijenio i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te je u vezi s tim utvrdio da je neosnovan u dijelu u kom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen zbog dokazane uzročno-posljedične odgovornosti. S druge strane je ocijenjeno da su neosnovani apelantovi navodi iz kojih proizlazi da njegovo potraživanje nije zastarjelo, budući da odredbe ZOO koje su navedene u presudi reguliraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe o zastari potraživanja. Navedeno je da odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije ne isključuju primjenu odredaba ZOO kojima su propisani rokovi i uvjeti za zaštitu pojedinih prava, pri čemu se Osnovni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 562/05 od 14. marta 2006. godine. U duhu navedene odluke Osnovni sud je odlučio o istaknutom prigovoru zastare potraživanja u vezi s principom pravne sigurnosti, naglašavajući da apelantu nije onemogućeno ostvarenje njegovih prava, ali da u pravnom sistemu postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava u vremenskim okvirima. Iz utvrđenih činjenica, kako je zaključeno, proizlazi da je apelant svojim pasivnim držanjem propustio da u zakonom definiranom roku i na jasno određen način zaštiti svoja prava (analogno citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 562/05).
d) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 678/11
29. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 031923 11 Gž 2 od 27. januara 2012. godine kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu prvostepene presude kojom je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete, zbog umanjenja životne aktivnosti, isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. juna 2011. godine do konačne isplate na način što je apelantov zahtjev odbijen. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu potvrđena, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.700,00 KM.
30. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je i za dosuđenu nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti nastupila zastara potraživanja protekom objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO. Okružni sud je ocijenio da je u preostalom, odbijajućem dijelu prvostepena presuda pravilna, jer odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao i Evropske konvencije ne isključuju primjenu odredaba ZOO koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Naime, imajući u vidu da je apelant tužbu radi naknade štete (materijalne i nematerijalne) podnio 10. septembra 2002. godine i datum prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, Okružni sud je ocijenio da su zastarjela sva apelantova potraživanja, jer je tužba podnesena po proteku objektivnog roka od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO. Imajući u vidu pravni osnov apelantovog potraživanja, dakle, naknadu nematerijalne štete, Okružni sud je ocijenio kao neosnovan apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu iz člana
371. ZOO. Stoga je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se apelantov tužbeni zahtjev odbije u cijelosti primjenom odredbe člana 360. u vezi sa članom 376. stav 2. ZOO.
e) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2812/12
31. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031923 12 Rev 2 od 6. juna 2012. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 27. januara 2012. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana i da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je od nastanka svih vidova nematerijalne štete do dana podnošenja tužbe protekao objektivni rok zastarjelosti od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, naglasio da je neosnovan apelantov prigovor prema kojem je u konkretnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti opći rok zastarjelosti od deset godina iz odredbe člana 371. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je šteta za apelanta nastala u vrijeme rata u BiH, da su nižestepeni sudovi početak roka zastarjelosti pravilno računali od 19. juna 1996. godine, kao dana kad su ukinuti ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Tog dana je nedvojbeno, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantu bio omogućen pristup sudu a svi vidovi nematerijalne štete koje je pretrpio nastali su najkasnije njegovim puštanjem iz logora 14. novembra 1992. godine. Dakle, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO od pet godina za apelanta je isticao 19. juna 2001. godine, što je bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu. Apelant je tužbu podnio 10. septembra 2002. godine, prvostepeni sud ju je zaprimio 12. septembra 2002. godine i očigledno je da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO o čemu je drugostepeni sud u pobijanoj odluci dao obrazloženje koje je prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da protek objektivnog roka od pet godina, računajući od dana kada je šteta nastala, znači da je bez značaja dan kada je oštećeni (apelant) doznao za štetu (vrstu i obim štete) i počinioca, koji trenutak predstavlja početak toka subjektivnog roka iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Protek objektivnog roka onemogućava primjenu subjektivnog roka zastarjelosti za nematerijalnu štetu, pa su bez značaja svi prigovori revizije koji se odnose na momenat poprimanja konačnog oblika i obima svih vidova štete čiju naknadu je potraživao apelant.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant je u apelaciji broj AP 3111/09 ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 4. i 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena, jer u vrijeme podnošenja apelacije Okružni sud nije odlučio o njegovoj žalbi a nakon što je prvostepena presuda djelomično ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak, onemogućen je da ostvari svoja prava zbog nemogućnosti da prvostepeni sud odlučuje dok traje postupak o reviziji. Osim toga, apelant je ponovo istakao povredu prava na pristup sudu u dijelu kojim se prvostepeni sud proglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje. U apelaciji broj AP 1525/10 apelant je ukazao na kršenje istih prava kao u prethodnoj apelaciji, posebno ukazujući na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima a imajući u vidu da Osnovni sud prije donošenja Odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05 nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u periodu od pune četiri godine. Dalje, u apelaciji broj AP 678/11 apelant je, osporavajući presude Okružnog suda i Vrhovnog suda kojima je pravosnažno odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete, osim povrede prava na pravično suđenje, istakao kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 4. i 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant je istakao da redovni sudovi uopće nisu utvrđivali činjenično stanje, već su primijenili odredbe ZOO koje reguliraju zastaru potraživanja (član 376) iako su u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu člana 377. ZOO kojom je propisan duži rok zastarjelosti za štetu prouzrokovanu krivičnim djelom.
33. Apelant je u apelaciji broj AP 2812/12 naveo da je Vrhovni sud donio odluku i u dijelu zahtjeva koji se tiče nematerijalne štete tako što je potvrdio drugostepenu presudu kojom je njegov zahtjev odbijen, a osim kršenja ranije istaknutih prava, apelant je naveo kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije (pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni), člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije (zabrana ropstva ili prisilnog rada), pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Povrede svih navedenih prava apelant obrazlaže činjenicom što su svi redovni sudovi, izuzimajući prvostepeni sud koji je u ponovnom postupku djelimično (u simboličnom iznosu) udovoljio njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, odbili njegov zahtjev uz jedino obrazloženje da je u konkretnom slučaju prigovor zastare potraživanja osnovan. Sudovi su pri tome primijenili isključivo odredbe ZOO zanemarujući da je, zbog zatočenja u logoru i mučenja koje je tu doživio, došlo do umanjenja njegovih općih životnih sposobnosti od 70%. S tim u vezi, apelant smatra da je njegovo zatočenje u logor posljedica krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i da je u tom slučaju trebalo da se primijeni odredba iz člana 377. ZOO. Iako mu je na osnovu Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05 omogućen pristup sudu, redovni sudovi su o njegovoj tužbi odlučivali punih deset godina a na kraju su donijeli odluku kojim je njegov zahtjev u cijelosti odbijen, slijedom čega smatra da mu je samo formalno omogućen pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
34. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak povodom apelantove revizije okončan i da u tom postupku nisu prekršena apelantova prava koja štiti Ustav BiH i međunarodni dokumenti na koje se apelant poziva a koji se primjenjuju u BiH.
35. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su odluke na koje je apelant izjavio reviziju donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava a takvim odlukama nisu učinjene povrede na koje se apelant poziva.
36. Osnovni sud je naveo da se u vrijeme kada je zatražen odgovor na apelaciju predmet nalazio u fazi revizionog postupka, da je apelantova revizija dostavljena tuženoj shodno odredbama ZPP. Nakon odluke Vrhovnog suda kojom je potvrđena presuda Okružnog suda, Osnovni sud je u ponovnom postupku zakazao pripremno ročište na kojem je apelant predložio dokaze vještačenjem vještaka medicinske struke iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. Osnovni sud je, naime, postupao prema odredbama ZPP kojima je definirano postupanje po vanrednom pravnom lijeku – u konkretnom predmetu reviziji koju je izjavio upravo apelant.
37. Pravobranilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su pravilna shvatanja redovnih sudova koji su donijeli osporene presude, jer su pravilno primijenjene odredbe o zastari potraživanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
38. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 101.
Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 103.
Stranke iznose i svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 208.
Presuda se može pobijati:
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
39. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.
Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Nesavladive prepreke Član 383.
Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384. stav 1.
Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinjen teći kad taj uzrok prestane.
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet apelacije broj AP 3111/09 je nedonošenje odluke u razumnom roku koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Okružnim sudom pod brojem 71 0 P 031923 09 Gž, a dopunom apelacije od 20. decembra 2010. godine apelant je ukazao na dužinu trajanja postupka povodom revizije pred Vrhovnim sudom. U apelaciji broj AP 1525/10 apelant je ukazao na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je apelant navedene apelacije podnio zbog dužine trajanja postupka, one su, u smislu člana 16. stav
3. Pravila Ustavnog suda, bile dopustive i u vrijeme njihovog podnošenja. Ovo stoga što, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje, nakon okončanja predmetnih postupaka apelant je podnio apelacije br. AP 678/11 i AP 2812/12, kojim je osporio u međuvremenu (nakon prvobitno podnesenih apelacija) donesene presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 031923 10 Rev od 21. decembra 2010. godine (kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu materijalne štete) i broj 71 0 P 031923 12 Rev od 6. juna 2012. godine (kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporene presude Vrhovnog suda od 21. decembra 2010. godine i 6. juna 2012. godine apelant je primio 13. januara 2011. godine, odnosno 29. juna 2012. godine a apelacije su podnesene 14. februara 2011. godine, odnosno 26. jula 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
43. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
45. Apelant u podnesenim apelacijama, prije svega, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima kao jednom od aspekata prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje odredaba člana II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, a nakon donošenja konačnih odluka od Vrhovnog suda, ukazao je na kršenje čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te odredaba iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
48. Suština navoda apelacije, sa aspekta prava na pravično suđenje, svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da su sudovi o pitanju roka zastarjelosti trebali da primijene odredbe člana 377. ZOO kojima je reguliran rok za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom i u svakom slučaju propisuje duži rok zastare (kad istekne vrijeme za zastarjelost krivičnog gonjenja).
49. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
50. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
51. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu radi naknade materijalne štete (uništene imovine) i nematerijalne štete (različitih vidova ove štete i štete zbog zarobljavanja) koje mu je, prema navodima tužbe, prouzrokovala tužena. U odnosu na materijalnu štetu, apelant je svoj zahtjev zasnovao na radnjama pripadnika Vojske Republike Srpske koji su njegove objekte opljačkali i zapalili, a u odnosu na nematerijalnu štetu zbog istih radnji Vojske Republike Srpske i trauma koje je pretrpio tokom zarobljavanja, trajanja zarobljeništva i posljedica koje zbog toga trpi. Tokom trajanja konkretne parnice redovni sudovi su, kako proizlazi iz činjeničnog stanja (tačka III ove odluke), postupak u vezi s naknadom materijalne štete okončali presudom Vrhovnog suda 21. decembra 2010. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi, prilikom donošenja odluka o ovom vidu štete, imali u vidu nespornu činjenicu da je šteta apelantu nastala rušenjem njegovog objekta u vrijeme ratnih djejstava u BiH, dakle, u periodu od 1992. do 1995. godine, jer se tačan datum štete iz izvedenih dokaza nije mogao utvrditi (svjedoci tvrde da je to 1993, a apelant 1995. godine). U tom smislu redovni sudovi su naveli relevantne odredbe ZOO koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja i nesavladivih prepreka u kom zastara ne teče (čl. 382. i 383. stav 1. ZOO), izvodeći zaključak da je konkretno apelantovo potraživanje za naknadu materijalne štete zastarjelo zbog proteka objektivnog roka od pet godina za podnošenje tužbe. Ovaj rok od pet godina je počeo teći ukidanjem ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine (Odlukom Narodne skupštine RS) i istekao je 19. juna 2001. godine. S obzirom na to da je apelant tužbu sudu podnio 10. septembra 2002. godine, dakle, nakon proteka petogodišnjeg roka u kom okviru je i subjektivni rok od tri godine (saznanje za štetu i počinioca iz člana 376. stav 1), zbog apelantovog pasivnog držanja i nepostupanja u rokovima koji su propisani zakonom, prestalo je njegovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO.
52. Što se tiče zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud zapaža da su se stavovi redovnih sudova mijenjali u pogledu osnovanosti apelantovog zahtjeva za naknadu ovog vida štete, i to samo u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti u psihičkoj sferi (presuda Osnovnog suda od 21. juna 2011. godine), dok su u preostalom dijelu, zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha, naruženosti i duševnih bolova zbog lišavanja slobode i zarobljavanja, sudovi na sve tri instance bili saglasni da je apelantovo potraživanje zastarjelo protekom objektivnog roka od pet godina. Obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, sudovi su na tri instance, nakon provedenog dokaznog postupka, izveli zaključak da je i ovo apelantovo potraživanje zastarjelo protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz člana 376. stav 2. ZOO. S tim u vezi redovni sudovi su istakli da je protekao period u kom su trajali bol i strah, odnosno naruženost (postalo izvjesno da se ne može otkloniti ili bitno smanjiti) i šteta zbog lišavanja slobode i odvođenja u logor. Posebno je naglašeno da je apelant zahtjev za naknadu štete zbog zarobljavanja i odvođenja u logor opredijelio 3. marta 2009. godine, dakle, tokom trajanja postupka, na način da je tražio naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode, što, dakle, predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog, odnosno apelanta. Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev bio samo djelomično usvojen (za duševne bolove u psihičkoj sferi koja ima trajni karakter), u postupku povodom žalbe i revizije preinačena u ovom dosuđujućem dijelu nematerijalne štete, pri čemu su Okružni sud i Vrhovni sud izveli saglasan zaključak da je i za ovaj vid štete, protekom objektivnog roka od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO, prestalo apelantovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO.
53. Iz navedenog proizlazi da je apelantov zahtjev za naknadu oba vida štete (materijalne i nematerijalne) konačnim presudama Vrhovnog suda koje apelacijom osporava, odbijen na temelju odredbe iz člana 376. stav 2. ZOO. Budući da apelant u apelaciji ukazuje na primjenu odredaba člana 377. ZOO kojima su propisani duži rokovi zastare, Ustavni sud mora ispitati da li je apelantovo pravo na pravično suđenje primjenom odredbe člana 376. stav 2. ZOO, za koju apelant tvrdi da je pogrešna, bilo ugroženo ili ograničeno odlukama Vrhovnog suda zbog neprimjenjivanja odredbe 377. ZOO. S tim u vezi, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita prirodu ovih rokova u konkretnom slučaju (čl. 376. i 377. ZOO).
54. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
55. Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka koji je u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. jul 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72. i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine). Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine, stav 33), analizirajući prirodu zastarnih rokova u vezi sa članom 377. ZOO (koji zastaru regulira na identičan način kao i ZOORS), istakao da navedeni član predviđa duži zastarni rok za naknadu štete u slučaju kad je šteta nastala krivičnim djelom i na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, kako je dalje naveo Evropski sud u citiranoj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je u citiranoj odluci ukazao “da su u ovom (konkretnom) predmetu podnosioci podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Općinskom sudu u Dubrovniku 7. septembra 2000. godine. U to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377. ZOO, te je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinilaca. Međutim, opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Sud zapaža da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnosilaca kako su na osnovu člana 12. ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud zapaža kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim u vezi Sud bi ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova“.
56. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Budući da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije prezentirao pravosnažnu krivičnu presudu, na što je radi ostvarenja tog prava, konkretno primjene dužeg zastarnog roka (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. ZPP) bio obavezan, to redovni sudovi u građanskoj parnici koju je tužbom pokrenuo nisu imali zakonsku mogućnost da primijene navedenu odredbu, već odredbu kojom je reguliran opći zastarni rok. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz citirane odluke Baničević protiv Hrvatske (st. 34. i 35. navedene odluke) iz kog proizlazi obligatornost redovnih sudova u građanskoj parnici da ispitaju osnovanost zahtjeva za naknadu štete prema općem zastarnom roku iz člana 376. st 1. i 2. ZOO i u slučaju kad je podnesena „građanska tužba za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom“, dakle, dovodeći tu odredbu u kontekst sa odredbom člana 377. ZOO.
57. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da se pitanjem primjene odredaba o roku zastare u postupcima u vezi sa naknadom štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti br. AP 2248/06 i AP 1576/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba, kao i Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se omogućio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa op od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
58. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud, rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, donio odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba ), kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom predmetu je utvrđeno da je apelantima 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, odnosno pored njenog ulaza, da su apelanti, nakon povratka iz izbjeglištva, saznali da u vezi sa navedenim događajem nije sačinjen zapisnik o uviđaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u, ni u Tužilaštvu, ni u sudu, da su se apelanti u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije da li je u vezi na navedenim događajima pokrenuta istraga, ali da o tom nikada nisu dobili nikakvu informaciju. S obzirom na navedene specifične okolnosti u tom predmetu i činjenicu da su apelanti od nadležnih javnih vlasti zahtijevali provođenje istrage u vezi sa rušenjem njihove kuće, Ustavni sud je u tom slučaju zaključio da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, čime je apelantima povrijeđeno pravo na imovinu.
59. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u konkretnoj parnici apelant nije, shodno obavezi iz člana 123. ZPP (dužnost dokazivanja činjenica na kojima temelji svoj zahtjev), dokazao da je tražio provođenje istrage povodom štete, kao što je slučaj u predmetu broj AP 2763/09.
60. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kako materijalne, tako i nematerijalne štete, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant, u smislu relevantnih odredaba člana 376. st. 1. i 2. u vezi sa članom 360. ZOO, izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO podnese zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. Naime, u konkretnom slučaju Osnovni, Okružni i Vrhovni sud su pažljivo ispitali istaknuti prigovor zastare potraživanja, te je s tim u vezi utvrđen datum početka roka zastare, i to 19. juni 1996. godine, dan kada su prestali ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 19. juni 2001. godine, kada je istekao objektivni rok propisan članom 376. stav 2. ZOO, a da ju je apelant podnio 10. septembra 2002. godine.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
62. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u postupku bilo problematizirano pitanje pasivne legitimacije tužene i da su redovni sudovi prilikom raspravljanja o ovom prigovoru tokom postupka mijenjali svoje stavove, od stava da tužena nikako nije mogla biti pasivno legitimirana, jer u vrijeme štetnog događaja pravno nije postojala, do stava (stav prvostepenog suda u ponovnom postupku) da se tužena bavila opasnom djelatnosti i da je apelant dokazao uzročno-posljedičnu odgovornost tužene u jednom dijelu zahtjeva, dakle, da je mogla biti tužena. S tim u vezi, iako je apelantov tužbeni zahtjev odbijen prihvatanjem prigovora tužene o zastari potraživanja, Ustavni sud u vezi sa stavovima redovnih sudova koji se tiču pasivne legitimacije, a koji su izneseni u presudama kojima je okončan apelantov zahtjev za naknadu štete, prvenstveno naglašava da nije sporno da Bosna i Hercegovina, u smislu člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, a da je u vrijeme štetnog događaja postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republika Srpska, koja je donosila zakone i druge propise, organizirala rad policije, tužilaštva, sudova i sl. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Aneksom II/2. na Ustav Bosne i Hercegovine propisano da svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odrede nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini. Stoga se u takvim okolnostima Vrhovni sud u osporenoj odluci, imajući u vidu sadržaj postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, nije trebalo da bavi pitanjem kad je Republika Srpska priznata kao entitet, već postojanjem općih i posebnih uvjeta za naknadu štete, dakle, postojanjem uzročno-posljedične veze između štete i počinioca.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
63. Apelant, osim navedenog, kršenje prava na pravično suđenje obrazlaže uskraćivanjem prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Relevantni principi
64. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
65. U konkretnom slučaju Ustavni sud je u uvodnim napomenama istakao da je u postupku u kojem su donesene osporene presude prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05 od 16. januara 2007. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 38/07) kojom je usvojena apelantova apelacija, utvrđeno kršenje prava pristupa sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i Osnovnom sudu naloženo donošenje odluke u predmetu broj P-478/02. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 149708 od 8. decembra od 22. marta 2010. godine, tač. 42. i 43, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2596/05, dakle, od januara 2007. godine do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda u junu 2012. godine. Proizlazi da je relevantni period koji se uzima u obzir pet godina i šest mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
66. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da dokazni prijedlozi, kao i obim dokaznog postupka koji je prvostepeni sud izveo ukazuju na relativnu složenost konkretnog predmeta, ali da ona nije bila takvog karaktera da bi bila od odlučujućeg značaja za trajanje postupka.
67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka koji je pred tri sudske instance u relevantnom periodu trajao ukupno pet godina i šest mjeseci doneseno šest presuda, odnosno da je postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pravosnažno okončan.
68. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se radilo o relativno složenom predmetu, odnosno predmetu koji po zakonu nije određen kao hitan, da je apelant posebno ukazao na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, da prvostepeni sud nije mogao po ukidajućem dijelu presude poduzimati procesnopravne radnje za vrijeme dok je o reviziji odlučivao Vrhovni sud, da je o jednom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva (materijalnoj šteti) pravosnažno odlučeno u roku od četiri godine, a ponovni postupak za sporni dio zahtjeva (nematerijalna šteta) je nakon toga okončan za jednu godinu i šest mjeseci, te u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi upućivali na zaključak da je ukupna dužina postupka uzrokovana propustima redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje.
69. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ni u ovom dijelu apelacije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
70. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, međutim, zapaža da je apelant kršenje ovog prava zasnovao na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
71. Apelant je nakon donošenja konačnih odluka Vrhovnog suda kojim je odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu štete ukazao na kršenje odredaba iz čl. II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije kojim su garantirana prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti i pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Osim toga, ukazao je na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelant na kršenja svih navedenih prava poziva u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom odredaba o roku zastare, iz čega proizlazi da apelant povredu ovih prava temelji na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
72. S obzirom na to da je u prethodnom dijelu odluke dato obrazloženje u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u ispitivanje da li postoji povreda prava iz člana II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije.
73. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe, žalbe i revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
74. U odnosu na navode o nediskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
75. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. S obzirom na prethodne zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da nije potrebno posebno razmatrati ove navode.
VIII. Zaključak
76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete (materijalne i nematerijalne) pri čemu su naveli jasna obrazloženja i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna. Ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak pred tri sudske instance, u relevantnom periodu, u relativno složenom predmetu koji je pravosnažno okončan, trajao pet godina i šest mjeseci, a okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na zaključak da su trajanju postupka doprinijeli redovni sudovi svojim namjernim propuštanjem.
77. Nema kršenja ostalih prava iz člana II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, zatim, čl. II/3. k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te odredbi iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, koje su u okolnostima konkretnog predmeta dovedene u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom odredaba o roku zastare, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
78. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić