Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3140/10 (R. G. i drugi)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3140/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3140/10, rješavajući apelaciju Roberta Grubišića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. prosinca 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Roberta Grubišića, Slavka Miličevića i Ivana Purića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Roberta Grubišića, Slavka Miličevića i Ivana Purića u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem 07 58 P 014570 03 P, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantima Robertu Grubišiću, Slavku Miličeviću i Ivanu Puriću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Roberta Grubišića, Slavka Miličevića i Ivana Purića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Robert Grubišić iz Gruda, Slavko Miličević iz Mostara i Ivan Purić iz Livna (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Grubišić, apelant Miličević i apelant Purić), koje zastupa Rajko Ćužić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 22. srpnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Federalnog pravobraniteljstva, koje je zastupalo Federaciju BiH - Vladu FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 10. listopada i 21. studenog 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osim toga, od Općinskog suda je 25. rujna 2013. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj 07 58 P 014570 03 P, koji je Općinski sud dostavio 8. listopada 2013. godine.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 23. i 28. listopada 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju. Federalno pravobraniteljstvo nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, primljeni odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 20. studenog 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti Purić, Miličević i Grubišić su 4, 19. i 31. ožujka 2003. godine Općinskom sudu podnijeli tužbe protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, i to apelant Purić radi isplate razlike isplaćenih plaća i otpremnine, a apelanti Milićević i Grubišić radi isplate razlike isplaćenih i neisplaćenih plaća. Predmeti su u Općinskom sudu evidentirani pod brojevima P 278/03, P 355/0 i P 427/03.

7. Ustavni sud konstatira, na temelju uvida u spis broj 07 58 P 014570 03 P koji je dostavio Općinski sud, da u navedenim predmetima postoji DNA od 23. travnja 2003. godine da se primljene tužbe sa prilozima dostave tuženoj na odgovor. Općinski sud je 6. lipnja 2003. godine donio Rješenje broj P-260/03 kojim je odlučio da se spaja 12 predmeta različitih tužitelja (među kojima su i apelanti) protiv iste tužene i po istoj pravnoj osnovi radi zajedničkog raspravljanja.

8. Nakon toga Općinski sud je 30. siječnja 2007. godine apelantima i drugim tužiteljima uputio akt pod brojem 07 58 P 014570 03 sa upitom jesu li suglasni da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari razdvoji. Osim toga, Općinski sud je od apelanata i drugih tužitelja aktom od 8. svibnja 2007. godine zatražio da sudu dostave preslik tužbe i priloga za potrebe tužene, u smislu članka 454. stavak 2. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP), te da su nakon toga (DNA od 1. lipnja 2007. godine) sve tužbe sa prilozima dostavljene tuženoj zbog odgovora.

9. Općinski sud je održao pripremno ročište 16. ožujka 2009. godine, a glavnu raspravu 29. lipnja i 3. srpnja 2009. godine.

10. Općinski sud je 14. rujna 2009. godine donio Presudu broj 07 58 P 014570 03 P kojom je, između ostalog, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta Purića radi isplate razlike isplaćenih plaća počev od prosinca 1999. godine do 2000. godine i otpremnine, u ukupnom iznosu od 5.583,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2000. godine do isplate (stavak IV. izreke presude). Dalje, Općinski sud je djelomično usvojio tužbene zahtjeve apelanata Grubišića i Miličevića i obvezao tuženu da apelantu Grubišiću (stavak V) isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 4.645,00 KM za razdoblja i u iznosima bliže navedenim u izreci presude, a apelantu Miličeviću (stavak VIII) na ime neisplaćenih plaća iznos od 2.335,60 KM, za razdoblja i u iznosima bliže navedenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbi do 28. studenog 2004. godine. Iznad dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev apelanata Grubišića i Miličevića je odbijen.

11. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je istaknuo da su apelanti bili uposlenici tužene u vremenskom razdoblju za koje potražuju naknade i da su bili angažirani prvo kao djelatne vojne osobe na službi u profesionalnim postrojbama „HRHB“, te kasnije kao uposlenici u Federalnom ministarstvu obrane (u daljnjem tekstu: FMO). Također je navedeno da je tužena istaknula prigovor zastare utuženih potraživanja. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa, a iz odredbe članka 106. Zakona o radu proizlazi da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Ovaj je rok prekluzivni rok procesnopravne naravi čijim protekom se gubi pravo na podnošenje tužbe na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, kako je dalje istaknuo Općinski sud, ovaj rok se ne odnosi na potraživanje neisplaćenih plaća i drugih primanja po osnovi rada, već na povrede ostalih prava iz radnog odnosa.

12. Dalje, navedeno je da apelant Purić nije predložio dokaz financijskog vještačenja radi utvrđivanja činjenice jesu li mu isplaćivane plaće u vremenskom razdoblju od prosinca 1999. godine zaključno sa prosincom 2000. godine u manjem iznosu od pripadajućih po Privremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalni vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. svibnja 1998. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Slijedom toga, Općinski sud je istaknuo da nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva apelanta Purića, pa je primjenom članka 126. ZPP, a u svezi sa čl. 7. i 123. ZPP, odbio ovaj dio njegovog zahtjeva kao nedokazan. Dalje, u odnosu na potraživanja apelanta Purića za isplatu otpremnine u iznosu od 2.790,00 KM zbog odlaska u mirovinu, Općinski sud je naveo da je odbio i taj dio tužbenog zahtjeva, jer je iz rješenja tužene od 4. rujna 2000. godine utvrdio da je apelantu Puriću prestala „djelatna vojna služba u 1. HGZ Zapovjedništvo i da je preveden u pričuvu sa 31. kolovozom 2000. godine“. Dalje, Općinski sud je istaknuo da je, prema Rješenju Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje HNK broj 88002099376 od 11. listopada 2001. godine, apelant Purić stekao pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. rujna 2000. godine. Navedeno je da je pravo na stjecanje uvjeta za odlazak u mirovinu vezano sa pravom na otpremninu. Slijedom toga, a budući da je Općinski sud utvrdio da apelant Purić pravo na starosnu mirovinu nije ostvario iz radnog odnosa, to mu, kako je dalje zaključio Općinski sud, na temelju odredbi članka 100. Zakona o radu tužena nije dužna isplatiti otpremninu.

13. Dalje, u odnosu na potraživanja apelanata Grubišića i Miličevića na okolnost visine potraživanja, Općinski sud je naveo da je proveden dokaz vještačenja vještaka ekonomske struke, koji je donio svoj nalaz i mišljenje (izjavio da je podatke za nalaz dobio od tužene), a obračun je urađen na temelju financijsko-računovodstvene dokumentacije i kartona plaća koji su dostavljeni za spis, a iz kojih je vidljivo kako su apelantima obračunate i isplaćivane plaće. S tim u vezi, navedeno je da je, nakon istaknutog prigovora zastare, opunomoćenik apelanata na ročištu održanom 29. lipnja 2009. godine povukao tužbeni zahtjev za prosinac 1999. godine i siječanj i veljaču 2000. godine, te precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka financijske struke. Slijedom toga, Općinski sud je utvrdio iznose koje tužena treba isplatiti apelantima Grubišiću i Miličeviću. Općinski sud je naveo da je na dosuđene iznose apelantima dosudio zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe do 28. studenog 2004. godine. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Općinski sud je donio na temelju odredbi Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH. U svezi s tim Općinski sud je naveo da je odredbom članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona propisano da se otpisuju kamate za opće obveze iz članka 4. ovog zakona za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. od 28. studenog 2004. godine pa do konačne isplate.

14. Protiv Presude Općinskog suda broj 07 58 P 014570 03 P prizive su podnijeli apelant Purić i tužena.

15. Općinski sud je 18. studenog 2009. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na daljnje odlučivanje.

16. Odlučujući o prizivima apelanta Purića i tužene protiv Presude Općinskog suda broj 07 58 P 014570 03 P od 14. rujna 2009. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine kojom je priziv apelanta Purića „djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio i tuženu obvezao da [apelantu Puriću] na ime otpremnine isplati iznos od 2.229,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. ožujka 2003. godine do 28. studenog 2004. godine, dok se zahtjev preko dosuđenog iznosa [apelanta Purić] odbija“. Istom presudom Kantonalni sud je priziv tužene djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u odnosu na apelante Grubišića i Miličevića, tako da je „odbačen tužbeni zahtjev“ za isplatu iznosa od po 1.178,00 KM (dio plaća za siječanj i veljaču 2001. godine), dok je u preostalom dijelu po toj osnovi priziv tužene odbio i presudu potvrdio. Dalje, tužena je obvezana apelantu Puriću naknaditi troškove sastava priziva u iznosu od 360,00 KM.

17. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je u svom prizivu apelant Purić pobijao prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu iz razloga što je, prema njegovima navodima, pred prvostupanjskim sudom dokazao da je 31. kolovoza 2000. godine otišao u mirovinu, te dostavio dokaz o visini plaće koja je ušla u osnovicu za mirovinu. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i raspravio prigovor zastare potraživanja u odnosu na tužbe apelanata u ovoj pravnoj stvari, te imajući u vidu taj prigovor, pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu. Pri tome je navedeno da je u pogledu visine utvrđenih iznosa nalaz dao vještak financijske struke uz primjenu Privremenog pravilnika i na temelju kojeg nalaza je Općinski sud utvrdio iznose koje tužena treba platiti apelantima. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da je djelomično osnovan prizivni navod tužene u odnosu na isplatu plaća za siječanj i veljaču 2001. godine u odnosu na apelante Grubišića i Miličevića, jer je iz presuda Općinskog suda u Sarajevu br. 0065-0-P-07-0176 od 3. travnja 2008. godine i P-3805/05 od 14. rujna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-07-003065 od 4. rujna 2008. godine, evidentno da su apelanti Grubišić i Miličević vodili parnicu pred tim sudom za naknadu plaća za siječanj i veljaču 2001. godine i da im je po tim presudama već dosuđen iznos od po 1.178,00 KM. Slijedom toga, Kantonalni sud je u tom dijelu „tužbeni zahtjev odbacio“ zbog djelomično presuđene stvari, a u ostalom dijelu do dosuđenog iznosa je prvostupanjsku presudu potvrdio.

18. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da je pravo na otpremninu apelant Purić ostvario stjecanjem uvjeta za mirovinu iz radnog odnosa, sa 58 godina života i 45 godina radnog staža. Navedeno je da iz Rješenja Federalnog ministarstva obrane broj 04-34-4-16- M-233/00 od 4. rujna 2000. godine proizlazi da apelantu Puriću prestaje radna vojna služba u l. HGZ - Zapovjedništvo i „da se prevodi u pričuvu“ sa 31. kolovozom 2000. godine radi odlaska u mirovinu, pa mu s tim u svezi pripada otpremnina u visini tri prosječne plaće ostvarene na radu kod tužene u posljednja tri mjeseca, odnosno tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Uvidom u odreske plaće Kantonalni sud je utvrdio da je apelant Purić ostvario plaću u posljednjem mjesecu pred odlazak u mirovinu u iznosu 728,00 KM. Slijedom toga, a pozivajući se na odredbe članka 39. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, Kantonalni sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio, te prvostupanjsku presudu preinačio u tom dijelu. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjsku presudu preinačio sukladno odredbama članka 229. stavak 1. točka 4. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tom smislu apelanti smatraju da je sud pogrešno odlučio da će zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose teći do 28. studenog 2004. godine. Ukazuju da njihovo potraživanje ne predstavlja unutarnji dug i da kamate u njihovom slučaju ne prestaju teći stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutarnjih obveza FBiH. Osim toga, apelant Purić prigovara da je Kantonalni sud pogrešno odlučio i u dijelu koji se odnosi i na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos otpremnine. Apelanti prigovaraju i duljini trajanja predmetnog sudskog postupka, te navode da su tužbe podnijeli 2003. godine, a sudovi pravomoćno presudili tek 2010. godine iako se radi o sporu koji zahtijeva hitno postupanje. Stoga traže da im Ustavni sud dosudi satisfakciju od po 300,00 KM godišnje. Traže i troškove sastava apelacije u iznosu od 756,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je u svom odgovoru istaknuo da iz podnesene apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje i imovinu vide u drugostupanjskoj odluci koju Općinski sud nije ovlašten preispitivati i ocjenjivati. Na navode apelanata o duljini trajanja postupka Općinski sud nije odgovorio.

21. Kantonalni sud je istaknuo da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da Kantonalni sud nije počinio povrede prava na koja se apelanti pozivaju.

IV.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 176. stav 1.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Član 191. st. 1, 2. i 3.

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročito pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

23. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

24. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Službenik, kojem je služba prestala bez njegove krivice, nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i otkaznog roka, ima pravo na otpremninu najmanje u visini njegove tri plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa ili u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu, ako je to za službenika povoljnije.

Otpremnina se isplaćuje posljednjeg dana rada u organu uprave.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjene obaveze.

26. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: Članak 4. stavak 4.

Opće obveze iz članka 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. travnja 1996. do 31. prosinca 2002. godine i sastoje se od sljedećih obveza:

4. obveze na temelju neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 milijuna KM.

Članak 6. stavak 2.

Kamata za opće obveze iz člaa 4. zakona, za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.

V.Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 10. lipnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. srpnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

31. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom odlukom povrijeđeno pravo iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju i da je postupak povodom njihovih zahtjeva trajao neopravdano dugo.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati je li postupak pred redovitim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

a) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava

35. Apelanti ističu da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je imalo kao posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pri tome se svi apelanti žale da je sud pogrešno utvrdio da dosuđeni iznosi na ime naknada iz radnog odnosa predstavlja unutarnji dug pa da slijedom toga i teku zakonske zatezne kamate na dosuđena potraživanja, a apelant Purić se žali i na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade na ime otpremnine.

36. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke redovitih sudova zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud 14. rujna 2009. godine donio Presudu broj 07 58 P 014570 03 P kojom je, između ostalog, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta Purića da se tužena obveže da mu isplati iznos od 5.583,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2000. godine do isplate a koji se sastoji od 2.790,00 KM na ime otpremnine, te iznosa od 2.793,00 KM na ime razlike isplaćene plaće (stavak IV); dalje, Općinski sud je djelomično usvojio tužbene zahtjeve apelanata Grubišića i Miličevića i obvezao tuženu da apelantu Grubišiću (stavak V) isplati iznos od 4.645,00 KM, a apelantu Miličevića (VIII) iznos od 2.335,60 KM, za razdoblje i u iznosima bliže navedenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbi do 28. studenog 2004. godine a koje iznose je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na apelanta Purića, te obvezao tuženu da mu na ime otpremnine isplati iznos od 2.229,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. ožujka 2003. godine, dakle, od dana podnošenja tužbe pa do 28. studenog 2004. godine dok je sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa apelant Purić odbijen. Također, Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu i u odnosu na apelante Grubišića i Miličevića, i to na način da je odbacio tužbu u dijelu koji se odnosio na tužbeni zahtjev za isplatu dijela plaća, za koji je utvrđeno da se radi o presuđenoj stvari. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su, dakle, svim apelantima na dosuđene iznose glavnog duga, u konačnici, dosuđene i zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbi do 28. studenog 2004. godine.

U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, nasuprot apelacionim navodima, da je osporenim odlukama redovitih sudova utvrđeno da potraživanja apelanata predstavljaju tzv. unutarnji dug, u smislu odredbi Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutarnjih obveza FBiH i da kamate na takva potraživanja prestaju teći stupanjem na snagu tog zakona. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je ovo pravno pitanje već raspravljao u svojoj Odluci broj AP 847/09 od 18. travnja 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 847/09 od 18. travnja 2012. godine, toč. 26- 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci, između ostalog, naveo da potraživanja koja su predmet ovog postupka predstavljaju opće obveze, odnosno da apelant potražuje naknadu na ime plaće za mjesece koji nesporno ulaze u razdoblje propisano odredbom članka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH, a kako se u smislu članka 6. istog zakona kamate na opće obveze za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate otpisuju, potpuno je logično i argumentirano obrazloženje Kantonalnog suda da zatezne kamate prestaju teći 28. studenog 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH, pa je obzirom na navedeno, zaključeno da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na utvrđenje da potraživanje apelanata predstavlja unutarnji dug, kao i u odnosu na nadnevak kada zatezne kamate na naknade plaća i otpremnine prestaju teći.

39. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, potraživanja apelanata nesporno spadaju u unutarnji dug, što proizlazi iz odredbe članka 4. stavak 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH. Naime, prema citiranoj odredbi, u unutarnji dug Federacije BiH spadaju obveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije, pa se, obzirom na činjenicu da su apelanti potraživali naknade iz radnog odnosa iz razdoblja koje je obuhvaćeno ovom odredbom čine neosnovani navodi iz apelacije usmjereni u pravcu tvrdnji da njihovo potraživanje ne spada u unutarnji dug i da, slijedom toga, zakonske zatezne kamate na dosuđena potraživanja prestaju teći 28. studenog 2004. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na utvrđenje da potraživanje apelanata predstavlja unutarnji dug, kao i u odnosu na nadnevak kada zatezne kamate na naknade plaća i otpremnine prestaju teći.

Osim toga, u pogledu daljnjih navoda apelanta Purića o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pred Općinskim sudom, zaključio da apelantu pripada pravo na otpremninu čiji iznos je utvrdio sukladno odredbama članka 39. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te da je, slijedom toga, preinačio prvostupanjsku presudu, dajući pri tome detaljno i jasno obrazloženje za takvo odlučenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u izreci presude Kantonalni sud naveo i od kada do kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđeno potraživanje ali da u obrazloženju nije posebice obrazlagao ovaj dio svoje odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da je to učinio Općinski sud u svojoj odluci. Pri tome Ustavni sud podsjeća da redoviti sud nije u obvezi da u svojoj presudi iznosi sve detalje i daje odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, već samo one za koje sud smatra da su relevantni, tj. one koji su od suštinskog značaja za rješenje spora. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je propust Kantonalnog suda u okolnostima konkretnog slučaja da i u svojoj odluci navede razloge za odluku o zakonskim zateznim kamatama, obzirom da je to učinio Općinski sud, puki formalizam, te da se zbog toga suštinski ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, pogotovo kada se uzme u obzir da je za sve apelante donesena jedinstvena odluka o početku i koncu tijeka zakonskih zateznih kamata, tj. da teku od dana podnošenja tužbi do 28. studenog 2004. godine. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, a naročito podržavajući svoju praksu u sličnom predmetu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2582/08 od 12. listopada 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud u smatra da su navodi apelanta Purića o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.

b) Donošenje odluke u razumnom roku

40. Apelanti dalje smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog duljine trajanja predmetnog postupka.

Relevantni principi

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut u ožujku (4, 19. i 31) 2003. godine, te da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 014570 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će biti predmet ocjene Ustavnog suda je sedam godina i oko dva mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu u okviru kojega su apelanti tražili zaštitu prava iz radnog odnosa, pa se, obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, a pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je prvostupanjski postupak okončan na tri ročišta (16. ožujak, 29. lipanj i 3. srpanj 2009. godine) ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, budući da su apelanti tražili zaštitu prava iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za apelante značajan, a i po zakonu je hitne prirode.

44. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbi, izuzev poduzimanja dvije radnje (nalog za dostavu tužbi i donošenje odluke da se spoji više predmeta) bio potpuno neaktivan četiri godine, te da ni protekom te četiri godine nije poduzimao radnje koje bi vodile efektivnom okončanju predmetnog postupka, nego radnje procesne prirode (akt upućen svim tužiteljima, 30. siječnja i 8. svibnja 2007. godine). Nakon toga Općinski sud ponovno nije poduzimao bilo kakve radnje u predmetu u naredne skoro dvije godine, da bi potom tijekom 2009. godine, prvostupanjski postupak okončao na tri ročišta i to za oko pola godine.

45. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da su apelanti u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinijeli duljini postupka pred Općinskim sudom, niti se Općinski sud u odgovoru na tužbu izjasnio na ove okolnosti. Budući da Općinski sud u razdoblju od prijema tužbe do 2009. godine, dakle, oko šest godina nije poduzimao radnje koje bi vodile okončanju postupka, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka a priori nerazumno, te da se ne može ni na koji način opravdati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti po 300,00 KM, budući da se radi o predmetu u kojem je hitno postupanje propisano zakonom. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom tužbi apelanata pred nadležnim sudovima trajao nešto dulje od sedam godina, apelantima je određena naknada u visini od po 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko - neretvanskog kantona, obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Pitanje naknade troškova sastava apelacije

47. U pogledu zahtjeva apelanata da im sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti. Ostali navodi

48. Obzirom na to da se navodi apelanata o povredi prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebice ispituje i u odnosu na ovo pravo.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada iz odluka redovitih sudova proizlazi da redoviti sudovi nisu proizvoljno postupali pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata Grubišića, Miličevića i Purića u odnosu na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, za koji je zakon propisao da je hitan, trajao ukupno sedam godina i oko dva mjeseca.

51. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3140/10 (R. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio