Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3523/10 (M. Ć. i S. Ć.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3523/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3523/10, rješavajući apelaciju Muhe Ćosića i Salihudina Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Muhe Ćosića i Salihudina Ćosića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 008324 09 Rev od 17. juna 2010. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muho Ćosić i Salihudin Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Broda, sa boravištem u Švedskoj i Njemačkoj, koje zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijeli su 12. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 008324 09 Rev od 17. juna 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 008324 08 Gž od 14. oktobra 2009. godine. Apelanti su, također, 20. maja 2011. godine Ustavnom sudu dostavili dopunu apelacije. Na zahtjev Ustavnog suda od 27. septembra 2013. godine, apelanti su 18. oktobra 2013. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje je zastupalo tuženu Općinu Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 21. novembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 27. novembra 2013. godine, a Vrhovni sud i Pravobranilaštvo 2. decembra 2013. godine, dok Osnovni sud u ostavljenom roku, koji je istekao 3. decembra 2013. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 6. i 11. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Sekretarijat za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove prvotužene je 18. maja 1998. godine donio Rješenje broj 07-111-33/20-98 na osnovu kojeg je izvršeno rušenje stambeno - poslovnog objekta, bliže opisanog u tom rješenju (u daljnjem tekstu: stambeno-poslovni objekt), koji je bio u suvlasništvu apelanata a ostaci materijala od porušenog objekta su odvezeni na deponiju, dok su temelji uklonjeni i zemljište poravnano.
7. Odlučujući o prijavi apelanata i drugih (Zlate Lošić i petero drugih) od 23. oktobra 2000. godine protiv drugotužene, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). U Odluci je Komisija, između ostalog, istakla da su podnositelji prijava, koji su bošnjačke nacionalnosti, prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli u Bosanskom Brodu. Navedeno je da je 18. maja 1998. godine prvotužena (Općina Srpski Brod) donijela rješenje o rušenju kuća podnositelja prijava, u skladu sa članom 117. Zakona o prostornom uređenju, te da te odluke apelantima nikada nisu uručene, niti su u njihovo ime imenovani privremeni zastupnici u ovim postupcima, kako je zakonom propisano. Komisija je, između ostalog, utvrdila da je rušenjem objekta u suvlasništvu apelanata drugotužena prekršila njihovo pravo na pristup sudu zagarantirano stavom 1. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Komisija je u istoj odluci naložila drugotuženoj da apelantima isplati 10.000,00 KM za srušeni objekt (kuću) i po 3.000,00 na ime kompenzacije zbog nemogućnost korištenja njihove imovine i za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 008324 06 P od 5. septembra 2008. godine obavezana je prvotužena da apelantima, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 17.849,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2006. godine, kao danom podnošenja tužbe, pa do isplate, zajedno sa troškovima postupka u iznosu od 892,00 KM. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora bio zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete koja im je nanesena rušenjem stambeno - poslovnog objekta. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli i koristili stambeno - poslovni objekt za koji traže naknadu materijalne štete, zatim, činjenice navedene u uvodnom dijelu ove odluke (postupak rušenja i postupak pred Komisijom). Dalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da je prvotužena na osnovu pismene inicijative Vlade drugotužene od 14. aprila 1997. godine donijela rješenje o rušenju objekata, a da apelanti nisu imali privremenog zastupnika iako su bili nepoznatog boravišta, pa je stoga prvotužena odgovorna za nastanak štete apelantima. Po shvatanju Osnovnog suda, prvotužena je nezakonitim radnjama nanijela materijalnu štetu apelantima u visini vrijednosti porušenog objekta, a ta nezakonitost se ogleda u tome da apelantima nije data mogućnost da učestvuju u upravnom postupku u kome je doneseno rješenje da se objekt ruši. Naknada štete u iznosu od 17.849,00 KM dosuđena je na osnovu prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke za koji je sud istakao da je urađen stručno i objektivno.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da je istaknuti prigovor tuženih u pogledu zastarjelosti odbio uz pozivanje na odredbe člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da je podnošenjem prijave Domu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) prekinut tok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. ZOO i da je ona počela iznova teći (član 392. stav 1. ZOO) sa 10. septembrom 2004. godine, kada je Komisija donijela odluku po prijavi apelanata, pa da je, stoga, tužba od 28. novembra 2006. godine blagovremeno podnijeta. Osnovni sud je, također, istakao da nije osnovan ni istaknuti prigovor presuđene stvari, jer da se odlukom Komisije ne dosuđuje naknada materijalne štete za porušene objekte, već da dosuđeni iznosi iz te odluke predstavljaju naknadu za povredu ljudskih prava.
10. Dalje, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene jer, kako je istakao, sama inicijativa za uklanjanje objekata koji predstavljaju opasnost po život i zdravlje ljudi ne znači da su organi prvotužene, koji su bili zaduženi da tu inicijativu provedu, trebali da postupaju nezakonito i bez provođenja relevantnim zakonima propisane procedure. Slijedom toga, Osnovni sud je, uz primjenu odredaba čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i odredaba člana 154, člana 172. stav 1, člana 186, čl. 187, 277, 388. i člana 399. stav 1. ZOO djelomično usvojio tužbeni zahtjev.
11. Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 008324 08 Gž od 14. oktobra 2009. godine žalba prvotužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti, a apelanti obavezani da prvotuženoj nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM. Prema ocjeni Okružnog suda, pobijana presuda u dosuđujućem dijelu (stav I izreke) je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu prvotužene. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da, prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je stavom 2. propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U konkretnom slučaju predmetni stambeno–poslovni objekt je porušen na osnovu rješenja prvotužene od 18. maja 1998. godine, dok iz sadržaja spisa proizlazi, kako je istakao Okružni sud, da su se apelanti sa prijavom za zaštitu svojih prava i interesa zbog rušenja predmetnih objekata obratili Domu 23. oktobra 2000. godine. Pored toga, kako je dalje istakao Okružni sud, iz sadržaja spisa proizlazi da su apelanti podnijeli prijedlog Osnovnom sudu za izdavanje privremene mjere upravo zbog rušenja kuće, ali da se iz podataka spisa ne vidi koji je to datum bio. Međutim, Osnovni sud je povodom tog prijedloga donio odluku 8. septembra 2000. godine. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, apelanti su za činjenicu nastupanja štete nezakonitim rušenjem predmetnog stambenog objekta saznali prije podnošenja prijave Domu, ali najkasnije 23. oktobra 2000. godine, od kada im počinje teći trogodišnji rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, saglasno odredbi člana 376. stav 1. ZOO. Kako su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 30. novembra 2006. godine, tj. po proteku više od tri godine računajući od 23. oktobra 2000. godine, od kada su podnijeli prijavu Domu, Okružni sud smatra da je u konkretnom slučaju potraživanje apelanata zastarjelo, jer je protekao subjektivni rok zastarjelosti potraživanja iz člana 376. stav 1. ZOO, a time je u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO prestalo i pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Slijedom toga, Okružni sud je istakao da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti koji je prvotužena isticala kako u prvostepenom postupku, tako u žalbenom postupku, zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.
12. Osim toga, Okružni sud je naglasio da, po njegovom stavu, okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu nema karakter prekida toka zastarjelosti, propisanog odredbom člana
388. ZOO, prema kojoj se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe ili svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom pred nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. S tim u vezi, Dom nije nadležni organ iz člana 388. ZOO jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava, niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. S druge strane, kako je dalje naveo Okružni sud, odgovornost prvotužene strane za nastalu štetu je osnov parnice za naknadu štete o čemu se nije odlučivalo u postupku pred Domom. U prilog tome je i činjenica da se novčana kompenzacija koja je dodijeljena apelantima zbog rušenja kuće i nemogućnosti korištenja imovine odnosi na nematerijalnu štetu zbog kršenja prava, a ne i na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete.
13. S obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu, Okružni sud je, u smislu odredbi člana 397. stav 2. ZPP, odlučio i o troškovima postupka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je priznao samo troškove postavljene u troškovniku zakonskog zastupnika tuženih - Pravobranilaštva, bliže opisane u presudi, za koje je utvrdio da su bili neophodni za vođenje ove parnice, dok, prema stavu Okružnog suda, nije bilo nužno angažovanje i opunomoćenika iz reda advokata za zastupanje prvotužene u ovom postupku, pa samim tim ti troškovi i nisu bili nužni, niti se mogu priznati prvotuženoj.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 84 0 P 008324 09 Rev od 17. juna 2010. godine reviziju apelanata odbio i presudu Okružnog suda potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda i Okružnog suda, te naglasio da, i prema njegovom stavu, rušenje objekta u suvlasništvu apelanata nije bilo zakonito zbog propusta upravnog organa nadležnog za poslove urbanizma da im, makar i postavljanjem privremenog zastupnika, omogući efikasno učešće u upravnom postupku. Propuštanje ovakve obaveze, propisane odredbama člana 55. stav 1. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku, po ocjeni Vrhovnog suda, vodi ka zaključku o odgovornosti prvotužene u smislu odredbe člana 17. Ustava RS i odredbe člana 172. ZOO. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, za nastupanje štete nezakonitim rušenjem kuće, kako je pravilno zaključio Okružni sud, apelanti su saznali najkasnije 23. oktobra 2000. godine, kada su podnijeli prijavu Domu upravo zbog rušenja kuće. Od tog momenta njima počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, saglasno odredbi člana 376 stav 1. ZOO. Okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu, i po ocjeni Vrhovnog suda, nije radnja povjerioca pred sudom ili nadležnim organom poduzeta radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja propisanog odredbama 388. ZOO.
15. Naime, navedeno je da je Dom utemeljen u skladu sa Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini od 14. decembra 1995. godine, a njegov mandat je okončan sa 31. decembrom 2003. godine. Od 1. januara 2004. godine, u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a u vezi sa odredbom člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na privremenom osnovu, djeluje Komisija čija je nadležnost da odlučuje o svim predmetima koje je primio Dom do 31. decembra 2003. godine. U skladu sa odredbom člana 2. Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, nadležnost Doma se proteže na utvrđivanje navodnih ili očitih povreda ljudskih prava i navodnu ili očitu diskriminaciju u uživanju tih prava (čl. 2. i 8. Aneksa VI). Ukoliko u tom postupku utvrdi da postoji povreda ljudskih prava ili diskriminacija u uživanju tih prava, donosi odluku koja sadrži korake koje će tužena strana poduzeti u ispravljanju povreda, a može da sadrži novčanu naknadu. Zbog ovakve pravne prirode i nadležnosti Doma, kako je dalje istakao Vrhovni sud, on nije nadležni organ iz člana 388. ZOO jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava, niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije.
16. S druge strane, kako je naglasio Vrhovni sud, odgovornost prvotužene strane za nastalu štetu je osnov parnice za naknadu štete o čemu se nije odlučivalo u postupku pred Domom. U prilog navedenom Vrhovni sud je naveo da se novčana kompenzacija koju je apelantima dodijelio Dom odnosi na rušenje kuće i na nemogućnost korištenja imovine i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava, a ne i na utvrđenje, osiguranje ili ostvarivanje naknade štete. U skladu s navedenim, i Vrhovni sud je zaključio kako Dom nije sud ili nadležno tijelo iz člana 388. ZOO, te da pokretanje postupka pred njim nema djejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Zbog toga, kako je zaključio i Vrhovni sud, donošenjem Odluke Komisije rok zastare nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO. Slijedom toga, kako je istakao Vrhovni sud, u konkretnom slučaju je trogodišnji rok iz odredbi člana 376. stav 1. ZOO za podnošenje predmetne tužbe počeo teći 23. oktobra 2000. godine, kada su apelanti podnijeli prijavu Domu za ljudska prava i time saznali za postojanje štete i štetnika. U smislu stava 2. istog člana, objektivni petogodišnji rok je istekao 23. oktobra 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da, budući da su apelanti tužbu podnijeli 28. novembra 2006. godine, pravilnom primjenom materijalnog prava uvažavanjem osnovanog prigovora zastare, koji je tužena isticala u svim fazama postupka, Okružni sud je pravilno donio odluku kojom je preinačio presudu Osnovnog suda i tužbeni zahtjev apelanata odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti su u podnesenoj apelaciji istakli da su im osporenim odlukama povrijeđena temeljna prava i slobode zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale da im je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti prigovaraju primjeni materijalnog prava od Okružnog suda i Vrhovnog suda u pogledu primjene odredaba koje se odnose na zastaru potraživanja, smatrajući da je podnošenjem prijave Domu za ljudska prava prekinut tok zastare. Osim toga, ističu da im je rješenje kojim je naloženo rušenje njihovih objekata dostavljeno tek 13. januara 2004. godine, a ne 23. oktobra 2000. godine, pa da stoga smatraju da od tog datuma teče rok za sudsku zaštitu. Prigovaraju i odluci o troškovima postupka.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je istakao da su navodi apelanata neosnovani, te da je drugostepena presuda pravilna i zakonita i da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije.
19. Pravobranilaštvo je u svom odgovoru osporilo sve apelacione navode, te je istaklo da su neosnovani i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Vrhovni sud je naveo da postoje različite odluke sudova u pogledu primjene odredaba člana
388. ZOO u odnosu na odluke Doma za ljudska prava. Također, Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud već izrazio svoje pravno shvatanje u odlukama br. AP 2862/09 i AP 2192/10.
V. Relevantni propisi
21. Ustav Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Svako ima pravo na nadoknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanose službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja.
[...].
22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Član 172. stav 1 (1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem osobama u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 185.
(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
[...].
Član 392. stav 1.
1) Posije prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
23. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/96 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 117.
Ako se u postupku donošenja rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i promet može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uslovom da se izvede u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 o P 008324 09 Rev od 17. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 12. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti navode da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
31. U konkretnom slučaju apelanti su tražili naknadu štete zbog rušenja objekta u njihovom suvlasništvu, dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odlučili da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, budući da su zaključili da se tok zastare na prekida dok traje postupak pred Domom jer, prema njihovom stavu, Dom nije sud ili nadležno tijelo iz člana 388. ZOO da bi pokretanje postupka pred njim imalo djejstvo prekida zastare zahtjeva za naknadu štete.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o identičnom pravnom pitanju – pitanju prekida nastupanja zastare potraživanja naknade materijalne štete zbog prijave Domu već raspravljao u svojoj Odluci broj AP 2862/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2862/09 od 30. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, i u tom predmetu je apelantica tražila naknadu štete zbog bespravnog rušenja njenog objekta po osnovu rješenja prvotužene (Općina Srpski Brod) od 18. maja 1998. godine. U tom predmetu je Vrhovni sud zaključio da je osnovan istaknuti prigovor zastare zato što je apelantica za štetu saznala najkasnije 10. juna 1998. godine, kada je podnijela prijedlog prvostepenom sudu radi izdavanja privremene mjere, od kada počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je, dalje, u tom predmetu zaključio da činjenica da je apelantica podnijela prijavu Domu 23. novembra 2000. godine nema karakter prekida toka zastare u smislu odredaba člana 388. ZOO, koje propisuju da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika, jer Dom nije nadležni organ iz člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje, ne osigurava niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. Kako Dom nije sud ili mjerodavno tijelo iz člana 388. ZOO, pokretanje postupka pred njim nema djejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Dalje je Vrhovni sud zaključio da smatra kako donošenjem Odluke Komisije rok zastare nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO. S tim u vezi trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO za podnošenje predmetne tužbe je počeo teći 10. juna 1998. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izdavanje privremene mjere i time saznala za postojanje štete i štetnika. U smislu stava 2. istog člana objektivni petogodišnji rok je istekao 10. juna 2003. godine, a kako je apelantica tužbu podnijela 3. novembra 2005. godine, to je osnovan prigovor zastare (tačka 45)
35. Nasuprot stavu Vrhovnog suda, u toj odluci je Ustavni sud istakao da se, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju Dom može smatrati nadležnim organom u smislu odredbi člana
388. ZOO, budući da je nesporno da je pred Domom, odnosno Komisijom, utvrđivana odgovornost tužene kao osnovne pretpostavke za naknadu štete nakon čega je i dosuđen izvjestan iznos apelantici i dr. zbog rušenja kuće. Osim toga, Komisija je proglasila prijavu prihvatljivom iako nije pokrenut parnični postupak radi naknade štete. Dalje, u toj odluci je Ustavni sud istakao da smatra potpuno proizvoljnim stav Vrhovnog suda da se, imajući u vidu nadležnost, odnosno prirodu Doma, Dom ne može smatrati nadležnim organom iz odredbe člana 388. ZOO. Ustavni sud je dalje istakao da odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, da odredbe člana 392. stav 1. ZOO propisuju da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Ustavni sud je ponovio da je apelantica podnijela prijedlog za određivanje privremene mjere 10. juna 1998. godine, prijavu Domu je podnijela 23. novembra 2000. godine, Komisija je donijela odluku 4. novembra 2004. godine, a apelantica je tužbu Osnovnom sudu podnijela 3. novembra 2005. godine. Proizlazi da je apelantica podnošenjem prijave Domu, u smislu člana 388. ZOO, prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine, kada je Komisija donijela Odluku, nakon čega je apelantica u zakonskom roku, u skladu sa članom 392. stav 1. ZOO, 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu, tako da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete zbog zastare osnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 388. ZOO (tačka 49).
36. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da se i u konkretnom predmetu, kao i u predmetu broj AP 2862/09, radilo o rušenju nekretnina u suvlasništvu apelanata, po osnovu rješenja prvotužene od 18. maja 1998. godine, te da su apelanti zbog toga 23. oktobra 2000. godine protiv drugotužene podnijeli prijavu Domu/Komisiji koja je Odlukom broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine utvrdila da je, zbog rušenja objekta u suvlasništvu apelanata, drugotužena prekršila njihovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu apelanti 30. novembra 2006. godine podnijeli tužbu kojom su tražili naknadu štete zbog bespravnog rušenja njihovog objekta (1998. godine), ali da je u konačnici i njihov zahtjev odbijen, jer su redovni sudovi, kao i u predmetu broj AP 2862/09, zaključili da je došlo do zastare potraživanja budući da,prema zaključku Okružnog i Vrhovnog suda, podnošenje prijave Domu za ljudska prava nema karakter prekida toka zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO. Dakle, u oba predmeta je stav Vrhovnog suda bio identičan na okolnost zastare potraživanja u slučaju podnošenja prijave Domu za ljudska prava. Stoga, imajući u vidu da predmetna apelacija pokreće identično pravno pitanje „toka zastare potraživanja pokretanjem postupka pred Domom za ljudska prava“ koje je Ustavni sud već raspravljao u Odluci broj AP 2862/09, Ustavni sud smatra da se razlozi iz te odluke u cijelosti odnose i na ovu odluku, te smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio odredbe člana 388. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog zastare potraživanja.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Okružni sud i Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO koje se odnose na nastupanje zastarjelosti potraživanja naknade štete.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić