Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4416/10 (D. P.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 75
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-4416/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4416/10, rješavajući apelaciju Darinke Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darinke Popović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000288 od 15. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001836 od 17. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2366/05 od 12. maja 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Darinka Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amir Salihagić i Armin Mušija, podnijela je 13. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000288 od 15. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001836 od 17. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2366/05 od 12. maja 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda zatraženo je 18. januara 2013. godine, a od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) 5. juna 2013. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore 24. i 30. januara, te 28. februara 2013. godine, a Federalna i Kantonalna komisija 12. juna i 22. jula 2013 godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantičinom zastupniku 26. februara, 3. aprila, 12. jula i 22. augusta 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. „Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) je apelantici donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 05-0-2927/92 od 1. juna 1992. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno, u smislu odredbi člana 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) te Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini kao republički („Službeni list RBiH“ broj 2/92). U obrazloženju je navedeno da, s obzirom da se apelantica nije pojavila na radnom mjestu od 4. maja 1992. godine, stekli su se uslovi za donošenje odluke kao u dispozitivu rješenja.
7. Rješenjem generalnog direktora „Privredne banke Sarajevo“ d.d. Sarajevo broj 05-0-3388- 1/96 od 3. septembra 1996. godine odbačen je kao neblagovremen apelantičin zahtjev od 4. juna 1996. godine radi regulisanja njenog radno-pravnog statusa. Odlukom Upravnog odbora „Privredne banke Sarajevo“ d.d. Sarajevo broj 02-0-0171/96 od 2. decembra 1996. godine odbijen je kao neosnovan njen prigovor i potvrđeno prvostepeno rješenje od 3. septembra 1996. godine.
8. Apelantica je protiv navedenih odluka tužene („Privredne banke Sarajevo“ d.d. Sarajevo) 23. decembra 1996. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu I Sarajevo, koji je Rješenjem broj Pr- 212/96 od 26. decembra 2000. godine prekinuo postupak u toj pravnoj stvari i predmet ustupio na postupanje Kantonalnoj komisiji. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-1923/00 od 11. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije broj 03-34-71/03 od 9. juna 2003. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba u predmetu odlučivanja o njenom radno-pravnom statusu. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Kantonalna komisija iz priložene dokumentacije sa sigurnošću utvrdila da se apelantica u zakonskom roku obratila poslodavcu sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR); da se apelantica, smatrajući da su njena prava po osnovu navedenog člana postupkom poslodavca povrijeđena, u zakonskom roku obratila sa žalbom Kantonalnoj komisiji; da je poslodavac o apelantičinom zahtjevu odlučivao; da je apelantica protiv odluke poslodavca podnijela tužbu kod nadležnog suda i da je postupak prekinut i predmet ustupljen Kantonalnoj komisiji kao nadležnom organu; te da je apelantica penzionisana (Privremeno rješenje Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine broj 1810-1220/98-1 od 4. maja 1998. godine) prije stupanja na snagu ZOR-a. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, Kantonalna komisija je zaključila da nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe člana 143. navedenog ZOR-a za uspostavu radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju posla, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog rješenja. U odnosu na ostale navode žalbe, Komisija je konstatovala da nije o njima odlučivala, s obzirom da prema članu 143. ZOR-a za ta pitanja nije nadležna. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su u prvostepenom postupku sve činjenice pravilno utvrđene i da su, na osnovu tako utvrđenih činjenica, pravilno primijenjene odredbe člana 143. ZOR-a.
9. Apelantica je 23. oktobra 2003. godine podnijela novu tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja nezakonitosti i poništenja odluka tužene o prestanku njenog radnog odnosa (rješenja br. 05-0297/92 od 1. juna 1992. godine, 05-033388-1/96 od 3. septembra 1996. godine i broj 02-0- 8171/96 od 2. decembra 1996. godine) i rješenja Federalne komisije broj 03-34-71/03od 9. juna 2003. godine.
10. Presudom Općinskog suda broj Pr-2366/05 od 12. maja 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene o prestanku njenog radnog odnosa br. 05-0297/92 od 1. juna 1992. godine i 05-033388-1/96 od 3. septembra 1996. godine, kao i odluka Upravnog odbora tužene broj 02-0-8171/96 od 2. decembra 1996. godine, te da se tužena obaveže da apelantici prizna prava iz radnog odnosa, vrati je na posao i to poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi (SSS) i naknadi joj plaće u visini od 42.663,38 KM za period od 4. maja 1992. godine do 15. maja 2005. godine sa pripadajućim zakonskim kamatama počev od 13. aprila 2006. godine do isplate, kao i isplatu iznosa od 585,00 KM mjesečno počev od 15. oktobra 2005. godine uz naknadu troškova postupka.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica, nakon podnošenja tužbe od 23. oktobra 2003. godine, u toku postupka stavila prijedlog za pripajanje predmeta s ranije postojećim predmetom između istih stranaka u kome je postupak bio prekinut. Dalje je navedeno da je apelantica, nakon provedenog dokaznog postupka, opredijelila tužbeni zahtjev tako što je odustala od pobijanja odluke Federalne komisije. Raspravljajući o tako opredIjeljenom tužbenom zahtjevu, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je bila na bolovanju u vrijeme kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa (od 1. juna 1992. godine), jer osim njene izjave i iznesenog navoda da se nalazila na bolovanju, te potvrda o tretmanu i izvršenim uplatama participacije (koje, po ocjeni suda, ne predstavljaju dokument o odsustvu s posla zbog privremene nesposobnosti za rad) u predmetnom postupku nije ponuđen nijedan drugi dokaz. Isto tako, prema mišljenju suda, apelantica nije dokazala ni da joj je tužena svojim radnjama i postupanjem „sistematski onemogućavala da blagovremeno ulaže pravna sredstva vezana za navedena rješenja tako što joj je onemogućen pristup osobama ovlaštenim da daju kvalifikovane odgovore na njena pitanja u pogledu radno-pravnog statusa, što je išlo do fizičkog vraćanja sa portirnice tužene“. Čak i da je istinit ovaj apelantičin navod, sud je istakao da je ona imala mogućnost da se pismenim putem obrati tuženoj i na taj način blagovremeno reaguje, ukoliko je zaista bila fizički spriječena da se direktno obrati tuženoj kao poslodavcu. Kako apelantica nije dokazala da su pobijana rješenja tužene nezakonita, sud je zaključio da su ona donesena na osnovu jasne odredbe člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Slijedom toga je i, po ocjeni suda, neosnovan i njen zahtjev za vraćanje na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te naknadu za čekanje i naknadu plaće za utuženi period u kojem nije radila, kao i kasniju isplatu plaća u iznosima od po 585,00 KM mjesečno. U pogledu apelantičinog zahtjeva za poništenje rješenja Federalne komisije od 9. juna 2003. godine, čijem je donošenju prethodilo donošenje rješenja Kantonalne komisije od 11. aprila 2002. godine, a od kojeg je apelantica odustala po izvedenom dokaznom postupku, Općinski sud je istakao da je, također, i ovaj dio prvobitno postavljenog zahtjeva neosnovan jer je u tom postupku, koji je proveden po apelantičinom zahtjevu, utvrđeno da ona ne ispunjava uslove propisane odredbom člana 143. ZOR-a za uspostavljanje radno-pravnog statusa, pošto je ostvarila pravo na starosnu penziju prije stupanja na snagu ZOR-a na osnovu privremenog rješenja Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine od 4. maja 1998. godine.
12. Na kraju je sud istakao da je neosnovan prigovor tužene o neblagovremenosti podnošenja tužbe za poništenje odluka tužene i Federalne komisije, ističući da je predmet formiran po apelantičinoj tužbi od 23. oktobra 2003. godine koja je podnesena nakon prijema odluke Federalne komisije, te da je u toku postupka pripojen prvobitno formiranom predmetu po apelantičinoj tužbi iz 1996. godine, a tom prijedlogu se tužena nije usprotivila tokom postupka.
13. Apelantica je protiv prvostepene presude Općinskog suda podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je navela da u vrijeme njenog bolovanja (nakon maja 1992. godine) nije mogla dostaviti poslodavcu doznake za bolovanje zbog poznatih okolnosti vezanih za početak rata u Sarajevu, pa stoga nije bilo razloga ni osnova da tužena donese rješenje o prestanku njenog radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla. Dalje je u žalbi istaknuto da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica imala mogućnost da se pismenim putem obrati tuženoj ukoliko je bila fizički spriječena da se direktno obrati tuženoj kao poslodavcu, navodeći da je kontakt sa poslodavcem u pismenoj formi bio nemoguć i isključen s obzirom na notornu činjenicu da neposredno nakon rata ni pošta nije uredno funkcionisala.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001836 od 17. septembra 2008. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda od 12. maja 2006. godine. U obrazloženju je drugostepeni sud naveo da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud u postupku pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Ponavljajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da je apelantica penzionisana 4. maja 1998. godine, odnosno prije stupanja na snagu ZOR-a. S tim u vezi je drugostepeni sud konstatovao da je pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije odlučeno o apelantičinom radno-pravnom statusu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao kako je Općinski sud pravilno zaključio da apelantica, prije svega, nije dokazala da je bila na bolovanju u vrijeme kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 9. majem 1992. godine. Također, i prema stavu Kantonalnog suda, nije dokazala da je tužena svojim radnjama onemogućila apelantici da blagovremeno ulaže pravna sredstva u vezi s navedenim rješenjem. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
15. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju u kojoj je navela da razlozi pobijanih presuda nisu utemeljeni na činjeničnom stanju i suprotni su nespornim činjenicama da je apelantica bila na bolovanju u vrijeme kada je donesena odluka o prestanku njenog radnog odnosa, te da zbog poznatih okolnosti vezanih za početak rata u Sarajevu ona nije mogla poslodavcu nakon maja 1992. godine dostavljati doznake za bolovanje, pa stoga nije ni bilo osnova za donošenje rješenja o prestanku njenog radnog odnosa zbog neopravdanog nedolaska na posao duže od pet dana. S tim u vezi je navedeno da je ta činjenica apsolutno relevantna, a svi ostali navodi nisu od utjecaja u konkretnom radnom sporu između apelantice i tužene.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000288 od 15. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2008. godine.
17. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, s obzirom na činjenična utvrđenja (da se apelantica obratila tuženoj u zakonskom roku sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, da je njen zahtjev pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije od 11. aprila 2002. godine odbijen jer je ostvarila pravo na starosnu penziju i da je apelantica odustala od zahtjeva za sudsko preispitivanje ovog rješenja u smislu odredbe člana 143c stav 2. tačka 3. navedenog Zakona), drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je odlukom Kantonalne komisije pravosnažno riješen apelantičin zahtjev, tako što joj nije uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla. U tom smislu je revizioni sud naveo da je apelantici, koristeći se pravom izbora povoljnijeg prava, odbijen zahtjev za ostvarivanje zaštite njenog radno-pravnog statusa. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 145. ZOR-a propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava iz radnog odnosa, koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine do dana stupanja na snagu ovog zakona ako je to za zaposlenika povoljnije. Slijedom toga, prema mišljenju Vrhovnog suda apelantica je, podnošenjem zahtjeva u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, smatrala odredbe ZOR-a povoljnijim pravom u rješavanju njenog radno-pravnog statusa, zbog čega se po mišljenju Vrhovnog suda i sporni odnos imao riješiti s aspekta tih materijalno-pravnih odredaba. Kako je apelantica tim izborom sama sebe izjednačila sa zaposlenikom na čekanju posla, Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno da li je apelantica 31. decembra 1991. godine, kao i u vrijeme prestanka njenog radnog odnosa, bila privremeno spriječena za rad, zbog čega su nebitni revizijski prigovori da joj ne može prestati radni odnos za vrijeme trajanja privremene spriječenosti za rad.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica je istakla kako smatra da presude redovnih sudova, u pogledu zakonitosti prestanka njenog radnog odnosa, nisu utemeljene na izvedenim dokazima, odnosno pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da su donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. U tom smislu, apelantica je istakla da su sudovi pogrešno zaključili da ona nije dokazala da je bila na bolovanju, navodeći pritom da sudovi nizu uzeli u obzir, kao notornu činjenicu, da je u „kritično vrijeme bolovanja apelantice (početak ratnog stanja u faktičkom smislu u Sarajevu) bilo otežano kretanje i pribavljanje doznaka, a istovremeno i redovna komunikacija sa poslodavcem da se traži ostvarenje prava iz radnog odnosa“. Također, činjenica da je apelantica ostvarila pravo na starosnu, ali ne i punu, penziju je prema njenom mišljenju bilo stanje nužde u kojoj se ona, kao nezaposlena osoba, našla radi obezbjeđenja svoga izdržavanja. S tim u vezi je apelantica navela da joj donošenjem ZOR-a, nakon njenog penzionisanja, ostala uskraćena na stjecanje statusa zaposlenika na čekanju posla, na koji način je ona dovedena u situaciju da joj se osporava stjecanje nekog prava iz radnog odnosa, kojeg bi stekla radom u vidu plaće a time i osnove za uvećanu penziju od ostvarene.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju od 25. februara 2013. godine Općinski sud je istakao da „misli da su apelantici uskraćena prava koja joj garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, jer su joj u navedenim sudskim postupcima, s obzirom na okolnosti koje su se dešavale u kritično vrijeme bolovanja apelantice (početak ratnog stanja u Sarajevu), uskraćena prava iz radnog odnosa u vidu plate a time i osnovice za uvećanje penzije od ostvarene (starosne penzije).“ Osim toga, u odgovoru na apelaciju od 2. septembra 2013. godine, Općinski sud je naveo da smatra da su u provedenom postupku ispoštovane sve odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i pravila Evropske konvencije.
20. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je presuda tog suda zasnovana na zakonu i da ne stoje navodi iz apelacije da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Evropske konvencije.
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da taj sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju revizione presude od 15. jula 2010. godine i da pri njenom donošenju apelantici nisu uskraćena prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, a niti je primjena prava u vezi s tim bila proizvoljna.
22. Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju navela da ostaje pri navodima iznijetim u obrazloženju rješenja od 11. aprila 2002. godine.
23. Federalna komisija je istakla u svom odgovoru na apelaciju da je, prilikom rješavanja apelantičine žalbe protiv prvostepenog rješenja Kantonalne komisije, primijenila ZOR i nije se upuštala u zakonitost prestanka njenog radnog odnosa kod poslodavca, jer za to nije nadležna. Slijedom toga, ne može se reći da je donošenje navedenog Zakona „dovelo apelanticu u situaciju da joj se osporava stjecanje nekog prava iz radnog odnosa“, jer se ne radi o pravnom aktu koji definira prava i obaveze svih zaposlenika, a ne pojedinaca. Na kraju je navedeno da je apelantici omogućeno da zahtijeva ostvarivanje prava kod nadležnih organa, pa i kod Federalne komisije, a odbijanjem zahtjeva za uspostavljenja radno-pravnog statusa postupljeno je u skladu sa Zakonom.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:
Član 75. stav 2.
Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:
3. ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.
25. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143. st .1. i 2.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Član 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03 i 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. augusta 2010. godine a apelacija je podnesena 13. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Apelantica smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno njeno pravo na pravično suđenje jer u redovnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i slijedom toga nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne ravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da tužena nije mogla donijeti odluku o prestanku radnog odnosa za nju, s obzirom na činjenice da je u to vrijeme bilo [1992. godine] „otežano kretanje i pribavljanje doznaka, a istovremeno i otežana komunikacija sa poslodavcem“ te da ona tokom 1996. godine nije mogla blagovremeno ostvariti kontakt sa tuženom „uz portirsku smetnju i zabranu ulaska u prostoje tužene i predaje zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa“. Pri tome Ustani sud zapaža, nasuprot apelantičinim tvrdnjama da su redovni sudovi na tri instance utvrdili da apelantica, prije svega, nije dokazala da je bila na bolovanju u vrijeme kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa 9. maja 1992. godine, kao i da nije dokazala da je tužena svojim radnjama 1996. godine onemogućila apelantici da blagovremeno ulaže pravna sredstva vezana za navedeno rješenje zbog čega se nije mogao usvojiti apelantičin tužbeni zahtjev. Kako apelantica nije dokazala da su pobijana rješenja tužene nezakonita, sud je zaključio da su ona donesena na osnovu jasne odredbe člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojom je propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Nadalje, nezavisno od toga, Ustavni sud ne vidi ni proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je apelantica, podnošenjem zahtjeva, u smislu odredbe člana 143. ZOR-a sebe izjednačila s kategorijom „zaposlenika na čekanju“, zbog čega se po mišljenju Vrhovnog suda sporni odnos imao riješiti s aspekta tih materijalno-pravnih odredaba. Kako je apelantica tim izborom sama sebe izjednačila sa zaposlenikom na čekanju posla, Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno da li je apelantica 31. decembra 1991. godine, kao i u vrijeme prestanka njenog radnog odnosa, bila privremeno spriječena za rad, zbog čega su nebitni revizijski prigovori da joj ne može prestati radni odnos za vrijeme trajanja privremene spriječenosti za rad. Konačno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog predmeta, iz kojih između ostalog proizlazi da je 4. maja 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu ZOR-a ostvarila pravo na starosnu penziju, ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primjenjivali materijalne propise, niti je apelantica svojim navodima dovela u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Ostali navodi
38. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva donijeli u skladu s relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakona o radu.
40. Na osnovu člana 61. st. 1 i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić