Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/10 (S. L., N. L., I. L. iz Banje Luke, M. L. iz Zagreba, M. M., M. M. i I. M. iz Istočnog Drvara)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3679/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3679/10, rješavajući apelaciju Slobodana Lukača i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Lukača, Nikole Lukača, Ilije Lukača, Milorada Lukača, Milorada Marčete, Mirka Marčete i Ilije Marčete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000531 09 Rev od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011 0 Gž 08 000 904 od 28. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slobodan Lukač, Nikola Lukač, Ilija Lukač iz Banje Luke, Milorad Lukač iz Zagreba, te Milorad Marčeta, Mirko Marčeta i Ilija Marčeta iz Istočnog Drvara (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Milorad Lukač, punomoćnik, podnijeli su 26. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000531 09 Rev od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 Gž 08 000 904 od 28. oktobra 2008. godine. Od apelanata je zatraženo da dopune apelaciju, tj. dostave punomoć za zastupanje 17. oktobra 2012. godine a što su oni i učinili 8. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Oštrelj-Drinić“ Drinić, ŠU „Klekovača-Potoci“ Istočni Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 19. novembra 2012. godine, Okružni sud 1. novembra 2012. godine, Osnovni sud 25. oktobra 2012. godine, a tuženi 7. novembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 26. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je Presudom broj 075 0 P 07 000 142 od 25. februara 2008. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima stavi na raspolaganje označenu količinu i vrstu drvne mase, ili da se oslobodi ove obaveze na način da im plati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Iz obrazloženja presude proizilazi da su apelanti u tužbi tvrdili: da su suvlasnici bliže označenih nepokretnosti na kojim je izvršena sječa šume; da su sa tuženim 4. maja 1999. godine zaključili sporazum (utanačenje) da izvrši sječu i izvoz zaraženih stabala na njihovim nepokretnostima, te da tuženi, nakon što obračuna svoje troškove i namiri se iz usječene drvne mase, preostalu masu preda apelantima kao suvlasnicima na pripadajuće dijelove; da je tuženi prodajom usječene mase ostvario prihod u označenom iznosu iz kog je namiro svoje troškove u označenom iznosu, tako da razlika u njihovu korist iznosi označeni novčani iznos; da tuženi nije ispoštovao navedeni sporazum, tj. nije im stavio na raspolaganje označenu količinu i vrstu drvne mase, niti im je isplatio novčani iznos preostao od prodaje drvne mase nakon namirenja njegovih troškova. Osnovni sud je, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdio da su apelanti i tuženi zaključili ugovor 4. maja 1999. godine kojim su se usaglasili o sječi i izradi slučajnih užitaka, o prijemu usječene drvne mase, količini i asortimanu, izvlačenju usječene drvne mase, njenoj realizaciji, namirenju troškova sječe i izrade izvlačenja, te da će preostalu drvnu masu, po namirenju troškova tuženog, apelanti kao suvlasnici podijeliti na adekvatne dijelove na osnovu površina u posjedovnim listovima. Dalje, utvrđeno je da tuženi nije stavio na raspolaganje apelantima preostalu drvnu masu po namirenju svojih troškova, niti je izvršio isplatu traženog iznosa novca, tj. nije izvršio svoju ugovornu obavezu. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 1 i 26 Zakona o šumama, zaključeno je da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. Osnovni sud je ukazao da je između stranaka zaključen ugovor u smislu člana 26 ZOO, jer to proizilazi iz izjave saslušanog svjedoka Drage Lukača, direktora tuženog, koji je u ime tuženog potpisao predmetni ugovor-sporazum, a čija izjava je ocijenjena kao jasna, nedvosmislena i dosljedna. Pri tome ukazano je da je ovaj svjedok u svojoj izjavi bio izričit da je šuma sječena u privatnoj šumi, da je vršena sječa slučajnih užitaka, da je za ovakav dogovor imao saglasnost generalnog direktora, te da u navedenom ugovoru nije naznačeno da će se isplata izvršiti nakon razgraničenja privatne i državne šume.
8. Okružni sud je Presudom broj 011 0 Gž 08 000 904 od 28. oktobra 2008. godine uvažio žalbu tuženog, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cjelini odbio. Zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja tužbe odbijen je kao neosnovan.
9. Okružni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da apelanti nisu dokazali da su suvlasnici na nepokretnostima na kojim je izvršena sječa slučajnih užitaka za koje apelanti traže naknadu i koji su bili predmet zapisnika od 4. maja 1999. godine. S tim u vezi je ukazano da, čak i pod pretpostavkom da navedeni zapisnik, odnosno ugovor koji je zaključen između apelanta i Dragana Lukača jeste pravno valjan, naknada bi pripadala samo suvlasnicima a kako je i navedeno u tački 6 navedenog dokumenta: drvnu masu preostalu po namirenju troškova šumskog gazdinstva (tuženog) suvlasnici će podijeliti na jednake dijelove na osnovu površine iz posjedovnih listova. Dalje, s tim u vezi je ukazano da je među strankama bilo nesporno da je sporna svojina apelanata na navedenim nepokretnostima s obzirom na to da se već godinama vode postupci pred sudom, te da do momenta presuđenja pred nadležnim organom uprave nije utvrđena granica šume u državnoj svojini, a zbog čega, po ocjeni Okružnog suda, apelanti na osnovu navedenog sporazuma ne bi mogli potraživati bilo kakva prava sve dok ne dokažu da su suvlasnici, a kako je i određeno tačkom 6 zapisnika, odnosno sporazuma.
10. Dalje, Okružni sud je osnovanim ocijenio i žalbeni navod tuženog da je zapisnik od 4. maja 1999. godine, a koji su apelanti smatrali ugovorom, manjkav i pravno neutemeljen. U vezi s tim je ukazano da je članom 1 Zakona o preduzećima propisano da je preduzeće pravno lice koje obavlja svoju djelatnost radi sticanja dobiti, a članom 49 stav 1 istog zakona da se preduzeće potpisuje tako što zastupnik preduzeća uz firmu preduzeća dodaje i svoj potpis. Najzad, ukazano je da je članom 25 istog zakona određeno da je firma naziv pod kojim preduzeće posluje a identifikuje se ispisom te firme. S obzirom na to da je tuženi pravno lice, saglasno navedenim odredbama, dužan je imati svoj pečat sa ispisanom firmom, odnosno nazivom pod kojim posluje. Pošto je zapisnik od 4. maja 1999. godine, koji po sadržaju ima elemente ugovora, imao samo potpis, ne može se smatrati pravno valjanim i zaključenim na način kako to propisuju odredbe Zakona o preduzećima, jer potpisu nedostaje pečat po kom se jedno pravno lice identifikuje i kojim potvrđuje autentičnost tog dokumenta.
11. S obzirom na to da su apelanti tužbeni zahtjev temeljili na zapisniku zaključenom sa Draganom Lukačem, tadašnjim predstavnikom tuženog, Okružni sud je istakao da su apelanti bili obavezni dokazati da je takav zapisnik pravno valjan i da su oni suvlasnici kojim se Dragan Lukač obavezao izvršiti preuzetu obavezu, a shodno čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Po ocjeni Okružnog suda, apelanti su to propustili da učine, jer iz priloženih posjedovnih listova i neovjerenog zapisnika se ne može na pouzdan način i sa sigurnošću utvrditi da je tuženi obavezan da ispuni zahtjev apelanata, a zbog čega je zaključeno da je neosnovan.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000531 09 Rev od 6. jula 2010. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 49 stav 1 Zakona o preduzećima propisano da se preduzeće potpisuje tako što zapisnik preduzeća uz firmu preduzeća dodaje svoj potpis. Dalje, ukazano je da je članom 25 istog zakona propisano da je firma naziv pod kojim preduzeće posluje. Najzad, ukazano je da je članom 6 Statuta tuženog određeno da tuženi ima svoj pečat u kom je ispisan naziv firme pod kojim posluje. Shodno navedenim odredbama, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je firma naziv pod kojim preduzeće posluje a da se identifikuje pečatom u kojem je ispisan naziv firme. Dalje, ukazano je da iz ugovora (zapisnika) od 4. maja 1999. godine, a čije ispunjenje je predmet konkretnog spora, proizilazi da je za tuženog zapisnik potpisao Dragan Lukač, tadašnji direktor tuženog, ali da pri tome nije stavljen pečat na kom je ispisan naziv firme pod kojom tuženi posluje u smislu člana 49 stav 1 Zakona o preduzećima, pa je istaknuto i da je pravilan zaključak da ugovor (zapisnik) od 4. maja 1999. godine nije zaključen između tuženog i apelanata, nego između apelanata i Dragana Lukača. Shodno navedenom, ocijenjen je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obaveže da ispuni ugovor od 4. maja 1999. godine, jer takav ugovor između parničnih stranaka nije ni zaključen. Najzad, bez značaja za ovakav zaključak ocijenjeni su revizioni navodi apelanata da ugovor i nije morao biti zaključen u pisanoj formi, odnosno da ne podliježe nikakvoj formi, jer je činjenica da ugovor čije ispunjenje se traži nije ni zaključen između parničnih stranaka i da kao takav ne postoji. Bez značaja su ocijenjeni navodi da je Dragan Lukač, kao direktor tuženog, imao ovlašćenje generalnog direktora da zaključi ovakav ugovor, jer ugovor nije ni zaključen između parničnih stranaka već između apelanata i Dragana Lukača. Shodno navedenom, irelevantnim su ocijenjeni revizioni navodi apelanata u pogledu njihove svojine na parcelama na kojim je posječena šuma.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 10 Ustava Republike Srpske.
14. Apelanti ističu da su sa tuženim 4. maja 1999. godine zaključili ugovor o prodaji svoje šume i tim ugovorom u tačkama 1 do 6 precizirali i uredili uzajamni odnos, da je za tuženog ugovor potpisao Dragan Lukač, dipl. inžinjer. Apelanti tvrde da su kao vlasnici bili u dobroj vjeri ne samo zato što je Dragan Lukač bio direktor tuženog nego i zato što su i ranije u nekoliko navrata prodavali svoju šumu, odnosno drvo na isti način, „a da pri tome nije bilo nikakvih sporova ni prevare“. Po mišljenju apelanata, za pravnu valjanost ugovora relevantni su samo čl. 28, 72 i 73 ZOO a koje je Vrhovni sud u potpunosti zanemario. Apelanti tvrde da je neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na član 6 Statuta tuženog i zaključak da se preduzeće, tj. firma „identifikuje pečatom u kojem je ispisan naziv te firme“. S tim u vezi ukazuju da je članom 71 ZOO izričito regulisano da, ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona, bilo voljom stranaka, važi ono što je u toj formi izraženo. Takođe, apelanti ukazuju da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru za koji se ne zahtijeva bilo kakva forma. Na temelju navedenog apelanti ukazuju da su osporenim odlukama ostali bez imovine, da se tuženi neosnovano obogatio, te da je legalizovana „otimačina“ njihove imovine, a zbog čega im je uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
15. Najzad, apelanti su se pozvali na stanovište Evropskog suda u predmetu Lelas protiv Hrvatske (presuda od 20. maja 2010. godine) prema kom se, kako navode, „imovina štiti na način da se utvrđuje da se pojedinca ne tiče pridržavaju li se državne vlasti svojih sopstvenih pravila i da se ne smije država okoristiti svojim sopstvenim kršenjem propisa, te izbjeći obavezama“. Apelanti tvrde da ovo stanovište slijedi i presuda Osnovnog suda, a da način na koji Vrhovni sud i Okružni sud primjenjuju materijalno pravo, kao i u predmetu Lelas, za njih nije mogao biti predvidiv, te da su razumno mogli očekivati da potpis direktora Dragana Lukača znači bezbjednost njihove svojine.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge i obrazloženja iz osporene presude, te zaključio da se zakonitost i pravilnost odluke ne dovode u pitanje navodima apelanata da se „pravo na imovinu ne može oduzeti koristeći se pravnim smicalicama, niti nepravičnim suđenjem“, te zaključio da su neosnovane tvrdnje apelanata o povredi prava na koja ukazuju u apelaciji.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene odluke, te zaključio da su navodi apelanata neosnovani.
18. Osnovni sud je istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena njihova prava a da se ne može izjašnjavati o eventualnim povreda prava zbog presuda Vrhovnog i Okružnog suda.
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda pravilna i da nije bilo kršenja prava apelanata na koja u apelaciji ukazuju. Istakao je da apelanti do danas nisu dokazali svojinu na predmetnim parcelama, te da je tuženi korisnik šuma i šumskog zemljišta u svojini RS, uključujući i obavezu održavanja šuma.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
Firma je naziv pod kojim preduzeće posluje.
Član 41. stav 1.
Preduzeće zastupa direktor ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 49. stav 1.
(1)Preduzeće se potpisuje tako što zastupnik preduzeća uz firmu preduzeća dodaje svoj potpis.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 71. stav 1.
(1) Ako je ugovor zaključen u pismenoj formi, bilo na osnovu zakona bilo po volji stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.
Član 72. stav 1.
(1) Kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000531 09 Rev od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 26. avgusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda i Okružnog suda jer smatraju da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
29. Navodi apelanata u suštini se svode na tvrdnju da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome apelanti ukazuju da su potpuno zanemarene odredbe ZOO, kao i da su Vrhovni i Okružni sud zanemarili da su u dobroj vjeri potpisali sporazum (zapisnik) sa Draganom Lukačem, direktorom tuženog. Najzad, u prilog svojim navodima apelanti su ukazali i na presudu Evropskog suda u predmetu Lelas protiv Hrvatske.
30. U vezi sa navodima apelanata, koji se, u suštini, svode na tvrdnju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. Ustavni sud primjećuje da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na zapisniku (sporazumu) za koji su tvrdili da je zaključen sa tuženim, tražeći njegovo ispunjenje. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da ovaj sporazum (zapisnik) nije ni zaključen između apelanata i tuženog, jer tuženi nije bio potpisan na način kako je to određeno članom 49 stav 1 Zakona o preduzećima, odnosno da na strani tuženog nije bilo pečata koji, u skladu sa članom 6 Statuta, mora imati i koji služi za identifikaciju firme.
33. Apelanti tvrde da su u dobroj vjeri stupili u ugovorni odnos sa tuženim, da je ugovor potpisao Dragan Lukač, kao direktor tuženog, da su i ranije stupali u slične ugovorne odnose, te da zakon ne propisuje formu za valjanost konkretnog ugovornog odnosa.
34. Dalje, apelanti su svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da su ugovorni odnos zasnovali sa tuženim kao pravnim licem. Zbog toga, da bi ugovorni odnos nastao u smislu čl. 71 i 72 ZOO, potpis preduzeća je morao biti u skladu sa članom 49 stav 1 Zakona o preduzećima, kojim se određeno preduzeće potpisuje tako što zastupnik preduzeća uz firmu preduzeća dodaje svoj potpis. Dakle, da bi bio pravno valjan potpis preduzeća, on mora sadržavati dva elementa: firmu preduzeća i potpis zastupnika.
35. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je sporazum (zapisnik) potpisao direktor tuženog Dragan Lukač, kao njegov zastupnik. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da ovaj potpis nije sadržavao i pečat preduzeća, a zbog čega su Vrhovni i Okružni sud zaključili da se potpis ne može prihvatiti u smislu člana 49 stav 1 Zakona o preduzećima, te da, suprotno tvrdnjama apelanata, predmetni ugovor nije zaključen između tuženog i apelanata, nego između apelanata i Dragana Lukača. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ni član 72 ZOO, kao ni član 49 Zakona o preduzećima ne zahtijevaju da potpis preduzeća sadrži i pečat preduzeća čak i kada je Statutom preduzeća određeno da ono ima pečat i da se pečat koristi u pravnom saobraćaju sa trećim licima. Međutim, za pravnu valjanost potpisa preduzeća uslov je da on sadrži firmu preduzeća u smislu člana 25 Zakona o preduzećima, kao ime pod kojim ona posluje, odnosno istupa kao subjekat u pravnom saobraćaju. U konkretnom slučaju apelanti, izuzev što tvrde da je sporazum (zapisnik) potpisao direktor Dragan Lukač, kao zastupnik tuženog, ne tvrde i u tom smislu nisu ponudili niti jedan dokaz da je potpis na bilo koji način sadržavao i oznaku firme tuženog. Shodno navedenom, a suprotno tvrdnjama apelanata, zaključak Vrhovnog i Okružnog suda da potpis tuženog nije u skladu sa članom 49 stav 1 Zakona o preduzećima ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zato što ne sadrži pečat tuženog, pa da ugovorni odnos nije ni nastao između tuženog i apelanata, a zbog čega apelanti nemaju pravo tražiti ispunjenje nečega što i ne postoji. Pri tome apelanti ni u postupku pred redovnim sudovima a ni u apelaciji nisu predočili dokaz za tvrdnju da su i ranije stupali u slične ugovorne odnose.
36. Dalje, apelanti tvrde da način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud primijenili materijalno pravo za njih nije mogao biti predvidiv, te „da su razumno mogli očekivati da potpis direktora Dragana Lukača znači bezbjednost njihove svojine“. S tim u vezi su se pozvali na stanovište Evropskog suda u predmetu Lelas protiv Hrvatske.
37. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lelas protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 20. maja 2010. godine) zaključio da način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo nije bio predvidiv za apelanta a zbog čega je povrijeđen princip zakonitosti. Naime, u konkretnom slučaju kao sporno pojavilo se pitanje ko je unutar Ministarstva odbrane bio ovlašćen da prizna dug, a od čega je zavisila primjena relevantne zakonske odredbe o priznanju duga i s tim u vezi odgovor na pitanje da li je aplikantovo pravo u skladu sa zakonom zastarjelo. Evropski sud je ukazao da (tač. 77 i 78) „(..) u nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnih dokumenata u pogledu toga toga ko je ovlašćen da prizna dug u ime Ministarstva obrane, bilo je sasvim prirodno da podnosilac zahtjeva vjeruje da je Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga organ vlasti dovoljno visokog nivoa da bi njegove izjave mogle biti obavezujuće za Ministarstvo. Stoga, s obzirom na to da Županijski sud u Šibeniku nije naznačio neku pravnu odredbu koja bi se mogla tumačiti kao osnov za njegovo utvrđenje da je dug mogao da prizna samo načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva obrane, Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članu 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, broj 58254/00, odlomak 35, 24. marta 2005, već citirane predmete Adzhigovich, odlomak 34, i Cazacu, odlomci 46 - 47)“.
38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju zaključak Vrhovnog i Okružnog suda o valjanosti potpisa tuženog zasnovan na zakonskoj odredbi, tj. članu 41 stav 1 Zakona o preduzećima. Zakon o preduzećima je objavljen u zvaničnom službenom glasilu i tako učinjen dostupnim svima na način da mogu predvidjeti učinke ove odredbe i uskladiti svoje ponašanje, odnosno navedena odredba je jasna i nedvosmislena. Shodno navedenom, a za razliku od predmeta Lelas, u konkretnom slučaju se ne radi o nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnih dokumenata koji se tiču rješavanja spornog pitanja. Pri tome bez značaja je navod apelanata da se radi o „nepismenim seljacima“, jer predvidivost i dostupnost neke odredbe postoje i onda kada pojedinac može, uz odgovarajući savjet ako postoji potreba, predvidjeti, u mjeri koja je razumna u datim okolnostima, posljedice koje određena radnja može povlačiti za sobom
39. Dalje, apelanti tvrde da su postupali u dobroj vjeri i da su „razumno mogli očekivati da potpis direktora Dragana Lukača znači bezbjednost njihove svojine“.
40. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u predmetu Lelas ukazao (tačka 74): „Sud smatra da pojedinac koji postupa u dobroj vjeri u načelu ima pravo da se pouzda u izjave koje daju državni ili javni funkcioneri [ili službenici] za koje se čini da imaju traženo ovlašćenje da to učine i da su bila poštivana unutrašnja pravila i postupci, osim ako iz javno dostupnih dokumenata (uključujući zakonske ili podzakonske akte) ne proizilazi drugačije, ili je pojedinac na drugi način znao ili trebalo da zna da određeni funkcioner [ili službenik] nema ovlašćenje da pravno obaveže državu.“
41. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju valjanost potpisa tuženog kao pravnog lica određena zakonskom odredbom koja je, kako je već ukazano u ovoj odluci, jasna, nedvosmislena i dostupna svima, pa u tom smislu tvrdnja apelanata da su postupali u dobroj vjeri, kao i da je direktor Dragan Lukač, u skladu sa zakonom, bio zastupnik tuženog, ne mogu učiniti osnovanim tvrdnje apelanata da su razumno mogli očekivati „da potpis direktora Dragana Lukača znači bezbjednost njihove svojine“, odnosno da je sam njegov potpis, bez elemenata propisanih zakonom (oznake firme tuženog), dovoljan za valjan nastanak ugovornog odnosa između njih i tuženog.
42. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno tvrdnjama apelanata, ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena prava bila proizvoljna s obzirom na to da redovni sudovi relevantnu odredbu materijalnog prava, koja je jasna i dostupna svima, nisu primijenili na način koji apelanti nisu mogli predvidjeti ili razumno očekivati.
43. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, kako se navodi o povredi ovog prava, u suštini, temelje na istim tvrdnjama koje su već detaljno ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i u vezi s kojim je zaključeno da su neosnovane, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena relevantnih odredbi materijalnog prava, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne svima, bila nepredvidiva ili se nije mogla razumno očekivati.
46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić