Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3720/10 (N. G. iz Kneževa)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3720/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3720/10 rješavajući apelaciju Nenada Glamočića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nenada Glamočića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030581 10 Gž od 23. juna 2010. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Nenadu Glamočiću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ova odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Glamočića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030581 10 Gž od 23. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Glamočić iz Kneževa (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, podnio je 25. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030581 10 Gž od 23. juna 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Republike Srpske, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo finansija, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 29. oktobra 2012. godine, Osnovni sud 29. oktobra 2012. godine, a tuženi 9. novembra 2012. godine.
4. Ustavni sud je 11. oktobra 2013. godine od Osnovnog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj 71 0 P 030581 08 P, što je i učinjeno 23. oktobra 2010. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Osnovnom sudu 4. decembra 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. novembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 17. juna 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade neimovinske štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne sposobnosti, pretrpljene fizičke i psihičke bolove i strah. Apelant je u tužbi naveo da je kao pripadnik VRS ranjen i da mu je utvrđena invalidnost od 50%. Predmet je registrovan pod brojem P-3075/99.
8. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, zaključkom broj Un-1759/06 od 19. februara 2007. godine je obustavilo postupak vansudskog poravnanja sa apelantom a u povodu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.
9. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 5. decembra 2007. godine.
10. Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za 1. april 2009. godine. S obzirom na to da na pripremno ročište nije pristupio apelantov advokat a koji o njemu nije bio uredno obaviješten, pripremno ročište je odloženo za 27. april 2009. godine.
11. Apelant je podneskom od 24. aprila 2009. godine uredio tužbeni zahtjev. Ovaj podnesak je dostavljen tuženom 27. aprila 2009. godine, zbog čega je ročište zakazano za ovaj dan odloženo za 25. juni 2009. godine.
12. Pripremno ročište je održano 25. juna 2009. godine, te je donijeto rješenje da se glavna rasprava održi 24. septembra 2009. godine. Rješenjem je, pored ostalog, određeno da će se sprovesti i vještačenje vještaka medicinske struke. Osnovni sud je rješenjem od 8. septembra 2009. godine odredio vještačenje i predmet vještačenja. Vještak je pisani nalaz i mišljenje dostavio 15. septembra 2009. godine.
13. Na ročištu za glavnu raspravu zakazanom za 25. septembar 2009. godine apelant je zatražio odgađanje ročišta kako bi se naknadno izjasnio o nalazu i mišljenju vještaka koje mu je uručeno tek na ovom ročištu. Novo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 9. novembar 2009. godine.
14. Apelant je podneskom od 3. oktobra 2009. godine zatražio da se nalaz i mišljenje vještaka dopuni, a shodno medicinskoj dokumentaciji koju je priložio uz podnesak. Vještak je nalaz i mišljenje dopunio 29. oktobra 2009. godine.
15. Ročište za glavnu raspravu zakazano za 9. novembar 2009. godine je odgođeno za 7. decembar 2009. godine, jer tuženom nije bio dostavljen dopunjeni nalaz i mišljenje vještaka.
16. Na ročištu za glavnu raspravu zakazanom za 7. decembar 2009. godine, nakon sprovedenog dokaznog postupka, sud je zaključio raspravu i obavijestio stranke da će odluka biti donijeta 26. decembra 2009. godine.
17. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 030581 08 P od 25. decembra 2009. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao tuženog da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati pojedinačno označene novčane iznose za pojedine vidove nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 21.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.279,85 KM, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je odluka o troškovima postupka zasnovana na čl. 383, 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u skladu sa procentom uspjeha u parnici i apelantovog opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Dalje, ukazano je da se dosuđeni troškovi odnose na sastav tužbe 300 bodova, zastupanje na dva održana ročišta po punomoćniku iz reda advokata 600 bodova, nagrada za pristup na neodržana ročišta 300 bodova, troškovi po osnovu nagrade za rad za svaki započeti sat za četiri ročišta 1.320 bodova (vrijednost boda 2 KM) ili 2.640,00 KM uvećano za paušal od 25% (660 KM), što iznosi 3.300,00 KM. Dalje, ukazano je da je vrijednost spora u ovoj parnici 22.000,00 KM, da je apelant uspio sa tužbenim zahtjevom sa 95,45%, tako da mu srazmjerno uspjehu u parnici za zastupanje po punomoćniku pripada 3.149,85 KM uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 330,00 KM uvećano za troškove dnevnica zbog izvršenja poslova van sjedišta kancelarije (četiri dnevnice x 100 bodova = 400 bodova=800 bodova), što ukupno iznosi 4.279,85 KM, koliko je sud i dosudio.
18. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je izjavio žalbu 13. januara 2010. godine. Nakon što je apelant dostavio odgovor na žalbu 18. februara 2010. godine, predmet je dostavljen na odlučivanje po žalbi Okružnom sudu.
19. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 030581 10 Gž od 23. juna 2010. godine uvažio žalbu tuženog u dijelu odluke o troškovima postupka, te preinačio prvostepenu presudu na način da je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.464,83 KM umjesto iznosa od 4.279,85 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelant, da bi uspio sa zahtjevom, u skladu sa čl. 7 i 123 ZPP, u vezi sa članom 10 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, bio dužan dostaviti uz troškovnik dokaz da je zbog izvršenja poslova zastupanja u postupku ostao na putu ili u mjestu u kom nije sjedište kancelarije duže od 12 časova. S obzirom na to da ovakav dokaz nije predočen, Okružni sud je zaključio da je zahtjev za naknadu troškova postupka u dijelu za četiri dnevnice po 100 bodova neosnovan.
20. Presuda Okružnog suda apelantu je uručena 15. jula 2010. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 17. juna 1999. godine a da je prvostepeni sud svoju odluku donio tek 25. decembra 2009. godine. Zbog činjenice da postupak nije okončan u razumnom roku, apelant tvrdi da je lišen novčanog obeštećenja koje je realno mogao očekivati jer je u toku trajanja postupka stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete kojim je ustanovljen drugačiji način regulisanja naknade kroz isplatu obveznica. Shodno navedenom, apelant je zatražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 3.300,00 KM. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan stav redovnih sudova da se troškovi vještačenja dovode u srazmjeru sa uspjehom u parnici, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je potrebno dokazivati da su nastali i troškovi zbog izostanka duže od 12 časova van sjedišta kancelarije advokata. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti član 125 st. 3 i 4 ZPP prema kom se opštepoznate činjenice ne dokazuju. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da ga je zastupao advokat koji ima kancelariju u Beogradu, da je to sudu bilo poznato, da je između Beograda i Banje Luke udaljenost 330 KM što znači pet do šest časova vožnje, da ne postoji avio-linija na relaciji Beograd-Banja Luka pa da je očigledno da advokat iz Beograda mora boraviti radi zastupanja u Banjoj Luci više od 12 časova. Takođe, u prilog ovoj tvrdnji apelant je predočio i presude istog Okružnog suda u kojim je priznato pravo na naknadu troškova na ime dnevnice advokatu kada zastupanje obavlja van sjedišta kancelarije.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod zauzetog stava i razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, te da smatra da nema povrede prava na koja apelant u apelaciji ukazuje.
23. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije o dužini postupka istakao da je apelantova tužba kod ovog suda zaprimljena 17. juna 1999. godine, da je spis dostavljen Pravobranilaštvu RS koje ga je vratilo 5. decembra 2007. godine, da je u trenutku podnošenja apelantove tužbe po istom pravnom osnovu u sudu bilo na desetine hiljada predmeta, te da se i danas ovi predmeti vraćaju iz Pravobranilaštva RS.
24. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su sudovi u vrijeme podnošenja apelantove tužbe bili zatrpani predmetima zasnovanim na istom pravnom osnovu, da su ovi predmeti prioritetno rješavani, pa da su neosnovani apelantovi navodi o dužini postupka. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi u odnosu na odluku o troškovima postupka. Po mišljenju tuženog, Okružni sud je u konkretnom slučaju pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi za rad advokata.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125.
(...)
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.
Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 396.
O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova na zavisi od odluke o glavnoj stvari. U slučaju iz člana 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju tužbe.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 030581 10 Gž od 23. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 25. avgusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(...)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
A) Primjena prava
33. Apelant tvrdi i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo pri odlučivanju o troškovima postupka. Apelant tvrdi da je pogrešan stav redovnih sudova da se troškovi vještačenja dovode u srazmjeru sa uspjehom u parnici, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je potrebno dokazivati da su nastali i troškovi zbog izostanka duže od 12 časova van sjedišta kancelarije advokata.
34. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
36. Apelant osporava odluke sudova o troškovima postupka iz dva osnova: zbog pogrešne odluke o troškovima vještačenja i odluke o nepriznavanju troškova na ime izostanka duže od 12 časova van sjedišta kancelarije advokata. U vezi sa prvim pitanjem, odnosno apelantovom tvrdnjom da je pogrešan stav redovnih sudova da se troškovi vještačenja dovode u srazmjeru sa uspjehom u parnici, Ustavni sud najprije primjećuje da je o ovom pitanju odlučeno presudom Osnovnog suda. Protiv ove presude apelant nije izjavljivao žalbu, a Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, odluku o troškovima postupka preinačio samo u dijelu koji se ticao naknade dnevnica advokata za zastupanje van sjedišta kancelarije. S obzirom na to da apelant ovo pitanje, dakle, nije problematizovao, u postupku pred redovnim sudovima, ovaj prigovor ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom.
37. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je potrebno dokazivati da su nastali i troškovi zbog izostanka duže od 12 časova van sjedišta kancelarije advokata. Naime, u ovom dijelu odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, jer je Okružni sud zaključio da apelant nije dokazao, u skladu sa čla. 7 i 123 ZPP, da su ovi troškovi i nastali.
38. Ustavni sud primjećuje da je članom 10 Tarifnog broja 12 Tarife o naknadama i nagradi troškova za rad advokata propisano da advokat ima pravo i na dnevnice u visini od 100 bodova ako zbog izvršenja poslova zastupanja ostane na putu ili u mjestu u kom nije sjedište kancelarije duže od 12 časova. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, shodno članu 396 ZPP, sud o troškovima postupka odlučuje na zahtjev stranke koja je dužna da opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu.
39. U konkretnom slučaju apelant izuzev tvrdnje da ga je zastupao advokat iz Beograda i da je opštepoznata činjenica da mu je, zbog udaljenosti između Beograda i Banje Luke, bilo potrebno više od 12 časova boravka van sjedišta kancelarije kako bi apelanta zastupao, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je advokat zaista ispunio uslove utvrđene članom 10 Tarifnog broja 12 Tarife o naknadama i nagradi troškova za rad advokata, odnosno da je provodio više od 12 časova van sjedišta svoje kancelarije kako bi zastupao apelanta. S obzirom na to da se, u skladu sa čl. 7 i 123 ZPP, moraju dokazivati činjenice na kojim stranka temelji svoj zahtjev, Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim tvrdnjama, da Okružni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zaključio da je apelant ovu činjenicu u postupku nije dokazao. Pri tome Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da je u istoj situaciji Okružni sud drugačije postupio, jer iz presuda koje je predočio u prilog ovoj tvrdnji nije moguće zaključiti na čemu je u tim slučajevima temeljen zahtjev za naknadu i ovog dijela troškova postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava neosnovani pri odlučivanju o naknadi troškova postupka.
40. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne primjene procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
41. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog činjenice da je postupak odlučivanja po njegovom tužbenom zahtjevu trajao 11 godina.
a) Relevantni principi
42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut apelantovom tužbom podnijetom nadležnom sudu 17. juna 1999. godine. O apelantovom tužbenom zahtjevu odlučeno je presudom Okružnog suda od 23. juna 2010. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je postupak trajao 11 godina i šest dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju predmet apelantovog tužbenog zahtjeva je bio zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je apelant pretrpio uslijed posljedica ranjavanja kao pripadnik Vojske RS. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu nadležnom sudu predao 17. juna 1999. godine. Na temelju uvida u spis, kao i iz odgovora na navode iz apelacije Osnovnog suda ne može se zaključiti da je u povodu apelantove tužbe Osnovni sud preduzeo bilo koju radnju prije nego što je spis dostavljen nadležnom Pravobranilaštvu radi zaključivanja vansudskog poravnanja. Takođe, na temelju uvida u spis nije moguće zaključiti ni kada je spis dostavljen Pravobranilaštvu, ali proizilazi da je vraćen Osnovnom sudu 5. decembra 2007. godine. Najzad, na temelju uvida u spis proizlazi da je prva radnja po apelantovoj tužbi iz 1999. godine preduzeta tek 1. aprila 2009. godine, kada je prvi put zakazano pripremno ročište.
46. U odgovoru na navode iz apelacije o dužini postupka Osnovni sud je istakao da je u vrijeme podnošenja apelantove tužbe bio zatrpan desetinama hiljada predmeta po istom pravnom osnovu, kao i da ovi predmeti i danas pristižu iz Pravobranilaštava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a posebno u situaciji kada Osnovni sud nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je preduzeo adekvatne mjere u smislu sistemskog rješavanja ovog problema. Stoga, sama okolnost da je Osnovni sud u relevantnom periodu imao u radu veliki broj predmeta ne može biti opravdanje za nerješavanje konkretnog predmeta u tako dugom periodu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju prije svega može pripisati Osnovnom sudu, koji je tek nakon gotovo deset godina preduzeo prvu radnju po apelantovoj tužbi. Pri tome Ustavni sud ukazuje da ovaj zaključak nije doveden u pitanje ni činjenicom da je predmet bio dostavljen nadležnom Pravobranilaštvu, a zbog čega, objektivno, sud i nije mogao postupati po apelantovoj tužbi u periodu dok je predmet bio kod Pravobranilaštva. Međutim, na temelju uvida u spis nije moguće utvrditi kada je apelantov predmet dostavljen Pravobranilaštvu, te koliko ga je ono zadržalo. U tom smislu nema ništa ni u odgovoru na apelaciju Osnovnog suda kao ni Pravobranilaštva. Takođe, na temelju uvida u spis proizilazi da Osnovni sud nije preduzeo niti jednu radnju po apelantovoj tužbi prije dostave Pravobranilaštvu. Pravobranilaštvo je predmet Osnovnom sudu vratilo 5. decembra 2007. godine, kojem je i nakon toga trebalo nešto više od jedne godine da zakaže pripremno ročište za 1. april 2009. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je prva radnja Osnovnog suda po apelantovoj tužbi iz 1999. godine preduzeta tek 2009. godine, tj. gotovo nakon deset godina od podnošenja tužbe. Stoga, ocjenjujući ovaj postupak kao cjelinu i imajući u vidu da apelant svojim radnjama nije značajnije doprinio trajanju predmetnog postupka, te da se radi o predmetu koji se ne može smatrati naročito složenim, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovoj tužbi za naknadu štete u periodu od 11 godina i šest dana prekršeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog trajanja postupka od 11 godina i šest dana, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Apelant je zatražio da mu se zbog neopravdano dugog trajanja postupka odredi naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.300,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
49. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe pred nadležnim sudovima traje 11 godina i šest dana, apelantu je određena naknada u visini od 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
50. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete meritorno odlučeno nakon 11 godina i šest dana od podnošenja tužbenog zahtjeva, a pri tome ponuđeni razlozi i obrazloženje ne mogu opravdati ovako dugo trajanje postupka.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u postupku na koje je primijenio relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je redovni sud u istom činjeničnom i pravnom pitanju postupao na različit način.
53. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić