Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4227/10 (G. B.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-4227/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4227/10, rješavajući apelaciju Gordane Brkljač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gordane Brkljač.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Gordani Brkljač, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gordana Brkljač (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Senija Poropat, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 30. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelantica je 31. januara 2011. godine dopunila apelaciju. U dopuni apelacije apelantica je obavijestila Ustavni sud da je Kantonalni sud donio Presudu broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine, kojom je okončan postupak, te da osporava navedenu presudu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Zijada Hurema (u daljnjem tekstu prvotuženi), Aide Hurem (u daljnjem tekstu: drugotužena), Holding preduzeća „Unis“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Unisove stambene zadruge „Pogled“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 15. januara, 20. novembra i 5. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 30. oktobra 2013. godine zatraženo da dostavi spis P-1493/03.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. marta 2013. godine. Općinski sud je 7. novembra 2013. godine dostavio spis broj P-1493/03.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantičinom punomoćniku 6. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 28. augusta 2003. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi poništenja ugovora o korištenju stana od 6. marta 2000. godine, zaključenog između prvotuženog i četvrtotuženog, poništenja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog između prvotuženog i trećetuženog od 27. aprila 2000. godine, te iseljenja prvotuženog i drugotužene iz dvoiposobnog stana u Sarajevu u ulici Odobašina broj 59/4, potkrovlje površine 75 m².
7. Do donošenja prvostepene presude Općinski sud je zakazao pet ročišta na koja je apelantica pristupila.
8. Presudom Općinskog suda broj P-1493/03 od 23. septembra 2004. godine utvrđeno je da su ništavi rješenje o dodjeli prvotuženom na korištenje stana u ulici Krajiška broj 3 (sadašnja adresa Odobašina broj 59/4) od 15. novembra 1996. godine, Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen između prvotuženog i drugotužene kao kupaca s jedne strane i trećetuženog kao prodavca s druge strane, ovjeren pod brojem 12578/00 od 27. aprila 2002. godine, a što su tuženi dužni trpjeti i priznati da se u zemljišnim knjigama KPU Općinskog suda briše prvotuženi i drugotužena s dijelom od po 1/2. Utvrđeno je da je apelantica prije 6. decembra 2001. godine stekla pravni osnov za zakonito useljenje u stan u Sarajevu u ulici Odobašina broj 59/4, pa su treće i četvrto tuženi dužni apelantici priznati sva prava i obaveze koje pripadaju licima koja su stekla svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine. Obavezani su prvo i drugotuženi da predmetni stan predaju u posjed apelantici, a sve uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 607,50 KM i u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja.
9. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među parničnim strankama nije sporno da je apelanticinom suprugu dodijeljen taj stan pravosnažnim rješenjem od 1. jula 1991. godine. Istaknuto je da nije sporno da apelanticin suprug i apelantica nisu uselili u stan niti su zaključili ugovor o korištenju stana, jer u vrijeme kada je apelanticin suprug dobio rješenje o dodjeli stana zgrada nije bila tehnički primljena i nije bila uvjetna za stanovanje. Dalje je navedeno da nije sporno da su apelantica i njen suprug napustili Sarajevo 1992. godine i da je njen suprug umro 4. augusta 1995. godine. Također nije sporno da je trećetuženi predmetni stan dodijelio prvotuženom na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje od 15. novembra 1996. godine. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi s četrvtotuženim zaključio ugovor o korištenju stana i sa trećetuženim ugovor o kupoprodaji stana. Istaknuto je da nije sporno da su prvo i drugotuženi postali suvlasnici na tom stanu i da je pravo suvlasništva upisano u z.k. uredu Općinskog suda.
10. Općinski sud je naveo da je apelantica prije podnošenja tužbe podnosila zahtjev za povrat stana koji je odbijen pravosnažnim rješenjem Ministarstva za stambena pitanja. Po mišljenju Općinskog suda apelantica je aktivno legitimirana za vođenje parničnog postupka jer kao bračni drug Đure Brkljača ima po Zakonu o stambenim odnosima sva prava i obaveze bračnog druga kome je stan dodijeljen i po zakonu se smatra sunosiocem stanarskog prava. Zatim, po mišljenju suda apelantica ima zakonit osnov za useljenje jer je stan dodijeljen pravosnažnim rješenjem o dodjeli stana koje nije poništeno. Ukazano je da je prema Zakonu o stambenim odnosima obaveza lica koje dobije stan na korištenje da u roku od 30 dana zaključi ugovor o korištenju stana. Međutim, istaknuto je da apelantica i njen suprug u konkretnom slučaju nisu iz objektivnih razloga uselili u stan jer nije bio tehnički prijem zgrade, kao i da nisu zaključili ugovor o korištenju stana koji je inače deklaratornog karaktera. Da bi lice steklo svojstvo nosioca stanarskog prava uvjet je zakonit osnov i useljenje u stan. Po mišljenju Općinskog suda apelantica i njen umrli suprug zbog više sile i objektivne spriječenosti nisu uselili u predmetni stan, a posjeduju osnov za useljenje. Stoga, po mišljenju suda, taj stan nije mogao biti dodijeljen drugom licu, te je rješenje o dodjeli stana nezakonito kao i ugovor o korištenju stana i ugovor o kupovini stana. Pri tome je Općinski sud uzeo u obzir da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine do 7. oktobra 1998. godine prestaje da važi, te da je svojstvo nosioca stanarskog prava prvotuženom prestalo u skladu sa navedenim. Također je sud imao u vidu da je odredbom člana 10. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnese zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
11. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi 20, 22. i 27. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine usvojio žalbe tuženih, te prvostepenu presudu preinačio tako da su odbijeni svi zahtjevi iz apelanticine tužbe.
12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica aktivno legitimirana za vođenje predmetnog parničnog postupka protiv tuženih. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je prvo trebao pravilno riješiti pitanje apelanticine legitimacije. Po mišljenju Kantonalnog suda iz provedenih dokaza i apelanticine pismene dokumentacije jasno je da apelantica nije nikada uselila u sporni stan niti je imala status korisnika tog stana u smislu člana 19. Zakona o stambenim odnosima. Istaknuto je da nakon pismenog akta o dodjeli stana nisu realizirane osnovne formalno-pravne pretpostavke za sticanje stanarskog prava po prinudnom propisu, odnosno članu 11. Zakona o stambenim odnosima, i to zaključenje pismenog ugovora o korištenju stana na osnovu koga i zakonito useljenje. Navedeno je da apelanticin suprug do svoje smrti nije uselio u stan, a nije zaključio ni ugovor o korištenju stana. Također, apelantica nije uselila u stan a nije zaključila ni ugovor o korištenju stana do 6. decembra 2000. godine od kada, prema prinudnom zakonskom propisu, nema mogućnosti sticanja stanarskog prava.
13. Kantonalni sud je naveo da u ovom postupku apelantica i ne dokazuje da je u razumnim rokovima nakon akta od 1. jula 1991. godine zatražila zaključenje ugovora ili donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Po mišljenju Kantonalnog suda ako je akt o dodjeli stana na korištenje od 1. jula 1991. godine u vrijeme donošenja imao pravnu snagu i značaj osnova za sticanje stanarskog prava, on je zbog propuštanja pravnih mogućnosti za realizaciju prava i proteka vremena izgubio pravni značaj osnova za sticanje stanarskog prava. Pored navedenog, nakon 6. decembra 1991. godine svakako je prestalo pravo na realizaciju akta od 1. jula 1991. godine, a u vrijeme podnošenja tužbe apelantica nema ni legitimaciju za tužbene zahtjeve u odnosu na tužene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je u ovom postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje da Kantonalni sud nije donio odluku u razumnom roku iako je po Zakonu o stambenim odnosima spor iz stambenih odnosa hitan. Stoga smatra da je postupak trajao neopravdano dugo, pogotovo ako se uzme da je apelantica prethodno vodila postupak i pred Upravom za stambena pitanja. Ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelantica postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.900,00 KM i materijalne štete u iznosu od 36.300,00 KM, te naknadu troškova parničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
15. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci. U odnosu na dužinu postupka istaknuto je da u Kantonalnom sudu radi manji broj sudija još od 2003. godine, što se odražava na dužinu trajanja drugostepenog postupka. Istaknuto je da tom sudu nedostaje pet redovnih sudija i 29 dodatnih sudija da bi se riješili zaostaci nastali zbog nedovoljnog broja sudija.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.
Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.b stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva, budući da apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja apelacije postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine koju apelantica također osporava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
20. Apelantica smatra da je u postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
21. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
22. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
23. Ustavni sud konstatuje da je apelantica podnijela tužbu 28. augusta 2003. godine, te da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1490/05 od 30. novembra 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao sedam godina i tri mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
24. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo riješiti, tako da se konstatuje da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nema uticaja na njegovu dužinu. Pored toga, Ustavni sud nalazi da apelantica ničim nije doprinijela dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelantica koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.
25. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini postupka Ustavni sud zapaža da je od momenta podnošenja tužbe pa do donošenja prvostepene presude Općinski sud bio veoma aktivan. Dakle prvostepeni sud je presudu donio u vrlo kratkom vremenskom periodu računajući od momenta podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbama tuženih pred Kantonalnim sudom trajao duže od šest godina. Navedeno Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju opravdava velikim brojem predmeta i nedovoljnim brojem sudija koji rade na predmetima. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud nije ponudio razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje žalbenog postupka. Stoga, ukoliko se uzme u obzir postupak u cjelini, Kantonalni sud je rješavajući po žalbi u periodu dužem od šest godina doprinio ukupnoj dužini postupka, koji je po samom zakonu hitne prirode.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
27. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
28. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je ovaj postupak po zakonu hitne prirode apelantici se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
29. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
30. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, dok je Kantonalni sud rješavajući po žalbi tuženih navedene žalbe usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Kao razlog za svoju odluku Kantonalni sud je naveo da apelantica nije aktivno legitimisana u predmetnom postupku. Naime, Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da ni apelanticin umrli suprug niti apelantica nisu uselili u predmetni stan niti zaključili ugovor o korištenju stana, zbog čega nisu stekli svojstvo nosilaca stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Po mišljenju Kantonalnog suda odluka o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelanticinom suprugu od 1. jula 1991. godine je bila zakonski osnov za sticanje stanarskog prava, ali da nakon njenog donošenja nisu realizovane osnovne formalno-pravne pretpostavke za sticanje stanarskog prava (useljenje u stan i zaključenje ugovora o korištenju stana). Također, Kantonalni sud navodi da apelantica nije uselila, a nije ni zaključila ugovor o korištenju stana do 6. decembra 2000. godine od kada prema prinudnom zakonskom propisu nema mogućnost sticanja stanarskog prava. Pri tome, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ne navodi jasno i precizno o kojem je prinudnom pravnom propisu riječ. Nadalje je Kantonalni sud naveo da apelantica u predmetnom postupku ne dokazuje da je u razumnim rokovima nakon odluke od 1. jula 1991. godine zatražila zaključenje ugovora ili rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
32. Razmatrajući navedeno Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazio sporni stan u vrijeme kada je apelanticin suprug dobio rješenje o dodjeli stana od 1. jula 1991. godine nije bila tehnički primljena, zbog čega apelanticin suprug nije zaključio ugovor o korištenju stana. Ustavni sud primjećuje da upravo navedenu činjenicu prvostepeni sud uzima kao pravno relevantnu prilikom donošenja svoje odluke kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, prvostepeni sud zaključuje da apelanticin suprug i apelantica nisu iz objektivnih razloga uselili u predmetni stan budući da nije bilo tehničkog prijema zgrade, te da stoga iz objektivnih razloga nisu ni zaključili ugovor o korištenju stana iako su imali zakonit osnov za useljenje u stan (rješenje od 1. jula 1991. godine koje nikada nije poništeno).
33. U smislu navedenog Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Navedena odredba je stupila na pravnu snagu 11. jula 2006. godine, a objavljena je u „Službenim novinama FBiH“ broj 36/06. Dakle, navedena odredba je bila na snazi u vrijeme kada je Kantonalni sud donio osporenu presudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u svojoj presudi pozvao na odredbu člana 10. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova kojom je bilo regulisano ovo pitanje. Međutim, Ustavni sud nalazi da odredbu člana 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Kantonalni sud nije uopće imao u vidu prilikom donošenja svoje odluke iako je u postupku utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazi taj stan u vrijeme donošenja odluke od 1. jula 1991. godine nije bila tehnički primljena. Također, kao što je Ustavni sud već primijetio, pozivanje Kantonalnog suda samo na prinudne zakonske propise bez navođenja tačno o kojim propisima se radi ne zadovoljava standarde obrazloženja odluke u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao jasno i precizno obrazloženje za svoje odlučenje koje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka Ustavni sud naglašava da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da ovaj sud apelantima dosuđuje troškove parničnog postupka.
36. Ustavni sud neće razmatrati apelanticine navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po žalbi pred drugostepenim sudom trajao duže od šest godina, a nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka.
38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da obrazloženje osporene presude ne sadrži jasne i precizne razloge za odlučenje.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić