Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3048/10 (S. H. i A. H.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3048/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3048/10, rješavajući apelaciju Semira Hadžihajdića i Admira Hamidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Semira Hadžihajdića i Admira Hamidovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003073 09 Rev od 13. maja 2010.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Hadžihajdića i Admira Hamidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003073 09 Rev od 13. maja 2010.

godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Semir Hadžihajdić i Admir Hamidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 15. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003073 09 Rev od 13. maja 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 29. augusta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), GP „Rad“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Slavice Despotović (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 26. decembra 2011. godine i 21. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. januara 2012. godine i 3. decembra 2013. godine. Tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 12. januara 2012. godine i 2. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tuženih su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 19. januara 2012. godine i 11. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 16. novembra 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv tuženih. U tužbi su naveli da su 17. decembra 1991. godine sa prednikom prvotuženog zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora koji nosi oznaku „F“ SPO u Majevičkoj ulici u Bijeljini. Dalje su istakli da su na osnovu navedenog ugovora bili obavezni da prvotuženom isplate iznos od 2.409.826 dinara, i to 18. decembra 1991. godine. Ukazali su da je odredbom člana 4. stav 3. navedenog ugovora ugovoreno da, ukoliko kupac izvrši obaveze plaćanja u ugovorenom roku, izvođač radova neće korigovati ugovorenu cijenu, nego garantira fiksnost cijene ugovorom o udruživanju. Apelanti su tužbom tražili da se utvrdi da su vlasnici predmetnog poslovnog prostora koji se nalazi u Bijeljini, u Majevičkoj ulici pod oznakom „F“ SPO „Muharemagić“, površine 28,30 m2 prizemlje, 20,12 m2 galerije i 27,46 m2 terase, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti na osnovu presude uknjiže kao vlasnici i posjednici navedenih nekretnina u za to predviđenim evidencijama. Dalje su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora koji se nalazi u Bijeljini, u Majevičkoj ulici, pod oznakom „F“ SPO „Muharemagić“, površine 28,30 m2 prizemlje, 20,12 m2 galerija i 27,46 m2 terase, koji je zaključen između tuženih pod brojem 1553 od 19. septembra 1994. godine, te da se drugotužena obaveže da preda u posjed i na slobodno raspolaganje navedene nekretnine apelantima i oslobodi ih od ljudi i stvari, kao i da se tuženi obavežu da apelantima solidarno isplate troškove postupka.

7. Do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-1114/99 od 29. maja 2003. godine prvostepeni sud je zakazao 16 ročišta. Apelanti i tuženi nisu pristupili ročištu zakazanom za 12. septembar 2002. godine zbog čega je Osnovni sud odredio mirovanje postupka. Apelanti su 10. i 27. decembra 2002. godine podnijeli prijedlog za nastavak postupka.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-1114/99 od 29. maja 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Apelanti su obavezani da drugotuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu 2. jula 2003. godine. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-605/03 od 27. novembra 2007. godine žalbu apelanata uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju rješenja se navodi da iz sadržine spisa proizlazi da prvostepeni sud nije ispitao sve činjenice i okolnosti o kojima je bilo riječi radi utvrđenja ko je u ovom slučaju jači u pravu apelanti-raniji kupci ili drugotužena-kasniji kupac. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud se zadovoljio konstatacijom da „nema osnova da se utvrdi da je drugotužena bila nesavjesna“ iako podaci spisa-iskaz svjedoka B.D. iz raspravnog zapisnika od 30. januara 2001. godine ukazuju da drugotužena kod kupovine predmetnih nekretnina nije iskazala dužnu pažnju da bi se sa sigurnošću uzelo da nije mogla znati da je prodavac-prvotuženi predmetnu nekretninu ranije prodao drugom kupcu-apelantima. Po mišljenju Okružnog suda, kod ocjene savjesnosti drugotužene potrebno je ocijeniti i okolnosti u kojima je ugovor zaključen, budući da je notorno da se predmetna transakcija desila u vrijeme rata, te utvrditi da li su apelanti kao pripadnici „tada manjinskog muslimanskog naroda“ u Bijeljini u vrijeme zaključenja ugovora između tuženih boravili u Bijeljini i da li su mogli utjecati na to da do zaključenja ugovora između tuženih ne dođe.

11. Istaknuto je da, prema stanju spisa, prvotuženi u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji sa drugotuženom nije bio upisan kao vlasnik nekretnine koja je predmet prodaje, a iz kazivanja svjedoka D.P. (zapisnik o glavnoj raspravi od 29. maja 2003. godine) proizlazi da prvotuženi u vrijeme zaključenja ugovora sa drugotuženom nije bio u posjedu spornih nekretnina, što opet govori da se drugotužena kao kupac prilikom kupovine nije uvjerila da je prvotuženi vlasnik i posjednik spornih nekretnina. Okružni sud je naveo da o navedenom prvostepeni sud nije vodio računa prilikom donošenja presude, niti je u tom pravcu utvrđivao potrebne činjenice zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je do donošenja Presude broj 80 0 P 003073 99 P od 12. januara 2009. godine zakazao osam ročišta kojim su pristupili apelanti.

13. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003073 99 P od 12. januara 2009. godine utvrđeno je da su apelanti stekli valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva kao savjesni kupci na nekretninama označenim kao k.č. površine 25 m2 i k.č. br. 3383/1 E4, upisano u zk. ul. br. 10240, k.o. Bijeljina II, u naravi poslovni prostor u prizemlju, površine 55 m2, upisano u listu nekretnina broj 4975/5, k.o. Bijeljina II, kao k.č. br. 3383/1, poduložak 4, u stambeno-poslovnom objektu „Majevička“, u Majevičkoj ulici u Bijeljini, ranije upisano u kk. ul. br. 4975, k.o. Bijeljina II, na ime drugotužene kao vlasnika sa dijelom 1/1 na osnovu kupoprodajnog ugovora broj 3453/2 od 17. decembra 1991. godine i aneksa istog ugovora broj 3453/a od 18. decembra 1991. godine, što je drugotužena dužna priznati i trpjeti, te dozvoliti da se na osnovu ove presude apelanti uknjiže kao vlasnici na nevedenim nekretninama u zemljišnim i drugim javnim knjigama sa dijelovima od 1/2 uz istovremeno brisanje drugotužene kao vlasnika navedene evidencije. Utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora ovjeren pod brojem 4627 23. jula 1997. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem protokola prvotuženog broj 1553 od 19. septembra 1994. godine, što je drugotužena dužna priznati i trpjeti, te predati u posjed i na faktičko raspolaganje navedene nekretnine apelantima, oslobođene od lica i stvari, te naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 11.300,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

14. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nije sporno da su apelanti radi stjecanja prava vlasništva sa prvotuženim 17. decembra 1991. godine i 18. decembra 1991. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora i aneks navedenog ugovora broj 3453/a, koje nekretnine se nalaze u Majevičkoj ulici u Bijeljini (ranije su bile označene kao poslovni prostor „F“ SPO „Muharemagić“). Apelanti su obavezu plaćanja ugovorene cijene izvršili u roku, ali prvotuženi svoju obavezu na predaju u posjed nekretnina i uknjižbu poslovnog prostora u korist apelanata, u skladu sa odredbom člana 5. ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora od 17. novembra 1991. godine, nije izvršio. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi navedene nekretnine kasnije, odnosno 19. septembra 1994. godine, prodao drugotuženoj i da se ona uknjižila, kao nosilac prava vlasništva, u kk. ul. br. 4975 k.o. Bijeljina II, koji poslovni prostor drži i danas u posjedu. Osnovni sud je ukazao da navedeno proizlazi iz sadržine navedenog ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovno-stambenog objekta, aneksa tog ugovora, priznanica br. 175 i 176, navoda tužbe i odgovora na tužbu, kao i navoda parničnih stranaka i njihovih izjava.

15. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom otuđenju iste nekretnine različitim licima, i to teretnim pravnim poslovima. Stoga, u navedenoj situaciji kada su dva lica zaključila posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva povodom iste nekretnine, tada o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela savjesnosti i poštenja, te načela zloupotrebe prava. Istaknuto je da je za pravnu valjanost stjecanja prava vlasništva na nekretnini potrebna savjesnost kasnijeg kupca ne samo u momentu sklapanja kupoprodajnog ugovora već i kasnije do podnošenja zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva, pa ako nema savjesnosti, onda nema ni pravno valjanog stjecanja prava vlasništva, dok raniji kupac, koji je na osnovu pravno valjanog posla stekao vanknjižno vlasništvo ima pravo tražiti da se kasniji kupac briše kao zemljišnoknjižni vlasnik i trpi da se raniji kupac uknjiži kao knjižni vlasnik.

16. Po mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju kasniji sticalac, tj. kupac-drugotužena je bila nesavjesna kako prilikom sklapanja ugovora o kupovini, tako i u momentu podnošenja zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva. Istaknuto je da je kasniji sticalac imao saznanja da prvotuženi nije upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa time nema pravno valjanog stjecanja prava vlasništva. Međutim, apelanti koji su na osnovu pravno valjanog posla postali vanknjižni vlasnici, po mišljenju Osnovnog suda, imaju pravo tražiti da se kasniji kupac briše kao zemljišnoknjižni vlasnik i da trpi da se raniji kupci uknjiže kao zemljišnoknjižni vlasnici.

17. Istaknuto je da je sud proveo dokaz saslušanjem apelanata kao parničnih stranaka. U tom smislu apelant Semir Hadžihajdić je naveo da je on brat apelanta Admira Hamidovića, te da su on i njegov brat, te njihov otac zaključili 1991. godine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovno-stambenog objekta, kao i aneks tog ugovora sa prvotuženim. Istakao je da su oni izvršili svoju obavezu isplate cijene u cijelosti kao protivvrijednosti za sporni poslovni prostor, te da je dužnost prvotuženog bila da im preda u posjed ključeve tog poslovnog prostora. Istakao je da su nakon izbijanja rata u BiH iz Bijeljine 7. aprila 1992. godine otišli u Njemačku, gdje su boravili do oktobra 2001. godine, kada su se vratili u Bijeljinu. Dalje je naveo da su iz Bijeljine morali otići zbog provokacija putem telefona i prijetnji, što je kod njih proizvelo osjećanje fizičke ugroženosti.

18. Pri ocjeni savjesnosti drugotužene kao kasnijeg kupca kome je stvar predata sud je uzeo u obzir ponašanje razumnog kupca u konkretnim općim okolnostima kupoprodaje a posebno uzimajući u obzir vrijeme rata u BiH i Bijeljini, kada je došlo do daljeg prometovanja predmetnog poslovnog prostora drugotuženoj, jer drugotužena kod kupovine nekretnine (poslovnog prostora) nije iskazala dužnu pažnju da bi se sa sigurnošću uzelo da nije mogla znati da je prodavac-prvotuženi predmetne nekretnine prodao drugom kupcu-apelantima.

19. Dalje je Osnovni sud naveo da je kod ocjene savjesnosti drugotužene posebno ocijenio okolnosti u kojima je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen, budući da je općepoznato da se predmetna transakcija desila u vrijeme rata, te da su apelanti bili primorani napustiti Bijeljinu 1992. godine, kao i njihov otac, koji je bio u zatočeništvu, odnosno u logoru u periodu 1994-1995. godine, te da je nakon toga pušten jer su za njegovo oslobađanje njegovi sinovi, odnosno apelanti dali novac i nisu mogli utjecati na to da do zaključenja ugovora između tuženih ne dođe.

20. Istaknuto je da prvotuženi u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji sa drugotuženom nije bio upisan kao vlasnik nekretnine. Pored navedenog, ukazano je da u vrijeme zaključenja ugovora između prvotuženog i drugotužene prvotuženi nije bio u posjedu spornih nekretnina čemu ide u prilog da se drugotužena prilikom kupovine nije uvjerila da prvotuženi nije vlasnik i posjednik spornih nekretnina, a niti je kod nadležnog organa uprave za građenje provjerila i ostale podatke.

21. Osnovni sud je naveo da ugovor o udruživanju sredstava usmjerenih za izgradnju predmetnog poslovnog prostora ima karakter ugovora o prodaji u smislu odredbe člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa odredbom člana 468. stav 3. ZOO. Istaknuto je da su ugovarači po istom ugovoru preuzeli međusobna prava i obaveze s tim što su apelanti ispunili u cijelosti svoju obavezu isplate cijene za predmetni poslovni prostor dok prvotuženi nije ispunio niti jednu svoju obavezu a, između ostalih, i obavezu predaje u posjed poslovnog prostora nakon tehničkog prijema objekta po odredbi člana 6. ugovora o udruživanju sredstava, a niti je to učinio kasnije, jer je prvotuženi isti poslovni prostor prodao drugotuženoj kao kupcu.

22. Po mišljenju Osnovnog suda, kada je više lica zaključilo posebne ugovore radi stjecanja prava vlasništva na istu nekretninu, savjestan kupac, a to su u konkretnom slučaju apelanti, imaju jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca-drugotuženu i u slučaju kada je nesavjestan kupac ishodio upis u zemljišne knjige, što je bilo u konkretnom slučaju. Pored navedenog, Osnovni sud je naglasio da apelanti mogu tražiti da se poništi kasnije zaključen ugovor i briše uknjižba i da se na apelante prenese pravo vlasništva dokazavši da je posljedni sticalac bio nesavjestan u smislu odredbe člana 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) i zaključka broj 3/86 sa savjetovanja svih sudova od 28. i 29. maja 1986. godine.

23. Protiv prvostepene presude drugotužena je podnijela žalbu 10. februara 2009. godine koju je Okružni sud pPesudom broj 80 0 P 003073 09 Gž od 25. augusta 2009. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

24. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno udovoljio tužbenom zahtjevu zato što se u konkretnom slučaju ne radi o udruživanju sredstava radi izgradnje spornog poslovnog prostora bez obzira što su ugovarači tako ugovor nazvali, već o ugovoru o prodaji spornog lokala (predmet prodaje je buduća nekretnina), odredba člana 458. stav 3. ZOO, zbog čega se sporni odnos ima razriješiti na osnovu propisa koji reguliraju promet nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora (odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti „Službeni list SRBiH“ br. 38/78 do 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94). Stoga, po mišljenju Okružnog suda, apelantima kao savjesnim sticaocima po osnovu ugovora sa prvotuženim zaključenim 17. decembra 1991. godine, koji nije raskinut, niti postoje razlozi za njegov raskid zbog neispunjenja, kako je to utvrdio prvostepeni sud, pripada jače pravo na sporni lokal u odnosu na drugotuženu u smislu odredbe člana 41. ZOVPO kao pretpostavljenom vlasniku.

25. Nasuprot navedenom, po mišljenju Okružnog suda, ništav je, u smislu odredbe člana 103. ZOO, protivan javnom poretku, ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugotružene, jer prvotuženi nema dokaz o vlasništvu na poslovnom prostoru a iz dokumentacije kojom je raspolagao znao je da je poslovni prostor ranije prodat pa nije mogao prenijeti nikakvo pravo na drugotuženu kao kupca po osnovu ugovora koji je sa njom zaključio.

26. Na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, apelanti imaju valjan pravni osnov-odredba člana 41. ZOVPO, da kao pretpostavljeni vlasnici zahtijevaju predaju u posjed konkretnog poslovnog prostora i od savjesnog posjednika kod koga se stvar nalazi u faktičkoj vlasti, u konkretnom slučaju od drugotužene, jer je ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugotužene apsolutno ništav, te kao takav ne može proizvesti nikakvo pravno djejstvo i smatra se kao da nije ni bio zaključen. Slijedom navedenog, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je zaključio prvostepeni sud kada je utvrdio da se radi o apsolutno ništavom ugovoru o kupoprodaji, te bi bio osnovan zahtjev apelanata za predaju u posjed poslovnog prostora ali iz razloga navedenih u drugostepenoj presudi.

27. Protiv drugostepene presude drugotužena je izjavila reviziju 5. oktobra 2009. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 P 003073 09 Rev od 13. maja 2010. godine uvažio i presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalba drugotužene uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da drugotuženoj solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 10.160,00 KM.

28. U obrazloženju revizione presude se navodi da je drugostepena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da ugovor o udruživanju sredstava zaključen 17. decembra 1991. godine između apelanata i prednika prvotuženog, po ocjeni tog suda, predstavlja neimenovani ugovor kojim su ugovorne strane dogovorile udruživanje sredstava radi izgradnje poslovnog prostora pod oznakom „F“ u SPO „Muharemagić“, Majevička ulica, u Bijeljini čija je površina i cijena navedena u članu 1. ugovora. Takav ugovor u kojem su apelanti označeni kao kupci, a prednik prvotuženog kao izvođač radova po svom sadržaju mogao bi se eventualno okvalifikovati kao ugovor o prodaji (kako su zaključili i nižestepeni sudovi) samo u slučaju da je ugovorena cijena poslovnog prostora bila usklađena u trenutku kada je poslovni prostor, zbog čije izgradnje su i udružena sredstva, već bio izgrađen ili u pretežnom dijelu izgrađen. Kako to nije slučaj sa navedenim ugovorom, jer su apelanti ugovornu cijenu poslovnog prostora isplatili predniku prvotuženog 18. decembra 1991. godine, kada nije bila izgrađena zgrada u kojoj se nalazi taj prostor, predmetni ugovor se ne može ocijeniti kao ugovor o prodaji, niti njegova pravna valjanost u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 do 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94). Po mišljenju Vrhovnog suda, kada bi se valjanost tog ugovora i ocijenila prema odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, ugovor ni tada ne bi ispunjavao zakonom propisanu formu za pravnu valjanost, jer potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, niti su ugovorne obaveze ispunjene u cjelini a ni u pretežnom njegovom dijelu.

29. Vrhovni sud je ukazao da apelanti u predmetnom sporu traže utvrđenje da su kao savjesni kupci predmetnih nekretnina stekli valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva a da je ništav ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotužene kao „nesavjesnog kupca“, te u odnosu na drugotuženu traže predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora po osnovu stvarno-pravnih ovlaštenja sadržanih u odredbi člana 3. ZOVPO („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90) i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03). S obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva, saglasno odredbi člana 41. ZOVPO, za uspjeh apelanata u sporu bilo je potrebno dokazati da oni imaju jači pravni osnov u odnosu na drugotuženu i da drugotužena poslovni prostor drži u faktičkom posjedu kao nevlasnik.

30. Vrhovni sud se pozvao na odredu člana 41. ZOVPO kojom je propisano da, kada je više lica zaključilo posebno pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istu nekretninu, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Kada su svi kupci savjesni a nijednom od njih nekretnina nije predata u posjed, niti je ishodio upis prava vlasništva u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji kupac. Kada su svi kupci savjesni, jači pravni osnov ima kupac koji je ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, a ako nijedan od njih nije ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima sticalac kome je nekretnina predata u posjed. Raniji savjesni sticalac ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavjesnog sticaoca. Navedeno u slučaju kada je prodavac nekretninu predao u posjed kasnijem nesavjesnom sticaocu ili je nesavjesni sticalac ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu. Istaknuto je da je, prema navedenoj odredbi, u sporu radi utvrđenja jačeg pravnog osnova apelanata u odnosu na drugotuženu odlučna činjenica savjesnost apelanata kao ranijih sticaoca i drugotužene kao kasnijeg sticaoca navedenog poslovnog prostora.

31. Vrhovni sud je naveo da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da su apelanti i prednik prvotuženog savjesni ugovarači u zaključivanju ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora od 17. decembra 1991. godine i aneksa ugovora od 18. decembra 1991. godine što nije od utjecaja za rješenje ovog spora. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvotuženi nije bio savjestan ugovarač prilikom zaključivanja ugovora od 19. septembra 1994. godine o prodaji predmetnog poslovnog prostora drugotuženoj, što nije od značaja za ishod predmetnog spora. Odlučna činjenica je savjesnost drugotužene prilikom zaključenja navedenog ugovora. Po nalaženju Vrhovnog suda, ocjenom izvedenih dokaza ne može se izvesti zaključak o nesavjesnosti drugotužene kako su zaključili nižestepeni sudovi jer takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza.

32. U tom smislu Vrhovni sud je naveo da ocjenom izvedenih dokaza na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizlazi da subjektivna ubjeđenja nižestepenih sudova o nesavjesnosti drugotužene prilikom zaključivanja ugovora od 19. septembra 1994. godine sa prvotuženim nisu objektivizirana i da ne postoji stvarna na objektivnim činjenicma zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda o tome. Istaknuto je da svjedoci V.S., S.S., D. P. i B.D. potvrđuju nesavjesnot prvotuženog, što se ne može staviti na teret kao nesavjesno postupanje drugotužene i što bi bilo od značaja da su apelanti tužbeni zahtjev na činidbu usmjerili u odnosu na prvotuženog.

33. Istaknuto je da se ne mogu prihvatiti navodi prvostepenog suda da u vrijeme zaključivanja ugovora između prvotuženog i drugotužene prvotuženi nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, niti se može staviti na teret drugotuženoj da nije kod nadležnog organa uprave za građenje „provjerila“ podatke u pogledu posjeda i vlasništva. Navedeno imajući u vidu činjenicu da prvotuženi u tom periodu nije bio upisan u javnim registrima kao posjednik ni vlasnik predmetnih nekretnina. Kod takvog stanja stvari drugotužena (a i njen otac B.D., koji je u njeno ime pregovarao i ugovorio sa prvotuženim kupovinu navedenog poslovnog prostora) je, po nalaženju Vrhovnog suda, postupala sa dužnom pažnjom. Vrhovni sud je naveo da u nedostatku upisa vlasničkih prava prvotuženog na zgradi i dijelovima zgrade u javnim registrima zaključivanje ugovora između prvotuženog i drugotužene je poslovni rizik ugovornih strana, a status predmetnog poslovnog prostora se nije ni mogao utvrditi iz dokumentacije prvotuženog, jer je svjedok V.S. naveo da je dokumentacija u vezi sa izgradnjom objekta „sklonjena“ a to se nije moglo provjeriti ni kod nadležnih organa uprave koji ne raspolažu tim podacima, jer iz stanja spisa ovog predmeta ne proizlazi da su apelanti platili porez na promet kako bi se o tome pribavio podatak.

34. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali nesavjesnost drugotužene pri zaključivanju ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora sa prvotuženim što je odlučna činjenica za ishod ovog spora koju su bili dužni dokazati (čl. 7. stav 1, 102. st. 1. i 123. stav 1. ZPP). Kako su apelanti i drugotužena savjesni sticaoci, jači pravni osnov ima drugotužena koja je ishodila upis u zemljišnu knjigu i kojoj je predmetni poslovni prostor predat u posjed od prvotuženog. Nesavjesnost prvotuženog pri zaključivanju ugovora sa drugotuženom nije od značaja za utvrđivanje jačeg prava na posjed između apelanata i drugotužene.

35. Vrhovni sud je naveo da, budući da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji je zasnovan na jačem pravu na predmetnim nekretninama u odnosu na drugotuženu kao savjesnog sticaoca predmetnih nekretnina i ostali zahtjevi apelanata za utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji poslovnog prostora zaključenog između prvotuženog kao prodavca i drugotužene kao kupca usmjeren na činidbu u odnosu na drugotuženu nisu osnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

36. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i na dugotrajno vođenje predmetnog postupka zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Navode da Vrhovni sud ne može ocijeniti „savjesnost“ drugotužene u ratnim uvjetima kada su apelanti bili „etnički očišćeni“, odnosno protjerani iz Bijeljine, otac zatočen u logoru „Batković“ a u imovinu useljene izbjeglice. Po mišljenju apelanata, nižestepeni sudovi su detaljno obrazložili u čemu se ogleda nesavjesnost tužene. Smatraju da je očigledno da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru, a ne o neimenovanom ugovoru, kako pogrešno ocjenjuje revizijski sud. Također, ukazuju da, iako nije bila riječ o hitnom postupku, Vrhovni sud je veoma brzo riješio reviziju tuženih. U dopuni apelacije apelanti navode da je od Osnovnog suda određeno izvršenje u pogledu naknade troškova parničnog postupka u korist drugotužene, a da obaveza naknade troškova postupka u korist apelanata od tuženih nije realizirana iako su podnijeli prijedlog za izvršenje.

b) Odgovor na apelaciju

37. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je odluka tog suda donesene u 2010. godini (predmet je primljen 2009. godine), a što je posljedica rješavanja starih i zaostalih predmeta i rješavanja predmeta prema inicijalnom aktu. Stoga, kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 16. novembra 1999. godine, ne stoje navodi apelacije kojima se u negativnom kontekstu ukazuje „na brzinu“ odlučivanja u revizionom postupku. Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata i da ostaje kod razloga koji su dati u osporenoj odluci.

38. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta, te da u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

39. U svom odgovoru na apelaciju prvotuženi, koji se nalazi u stečaju, naveo je da ne raspolaže sudskim presudama donesenim u predmetnom postupku kako bi se mogao izjasniti na navode apelacije.

40. U svom odgovoru na apelaciju drugotužena je navela da apelanti nisu stekli valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 41. ZOVPO za predaju u posjed i brisanje uknjižbe, da je ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugotužene pravno valjan, da eventualna nesavjesnost ne samo da nije zakonski razlog ništavosti nego ona ni ne postoji, te da posljedice eventualne nesavjesnosti prvotuženog ne može da snosi drugotužena. Također, po mišljenju drugotužene, na nesavjesnost prvotuženog i drugotužene ne može se pozivati treće lice koje nije učesnik konkretnog pravnog posla. Stoga, drugotužena smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

41. Zakon o osnovnim svojinskopravnim poslovima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/3) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

VI. Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 003073 09 Rev od 13. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

45. Apelanti navode da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

47. U konkretnom slučaju apelanti su 16. novembra 1999. godine podnijeli tužbu, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. maja 2010. godine. Dakle, predmetni postupak je od momenta podnošenja tužbe do donošenja presude Vrhovnog suda trajao 10 godina i pet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud zapaža da je sa aspekta činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku predmet bio relativno složene prirode. U odnosu na ponašanje apelanata Ustavni sud zapaža da, osim neprisustvovanja ročištu zakazanom za 12. septembar 2002. godine, apelanti nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

49. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je do donošenja prvostepene presude od 29. maja 2003. godine Osnovni sud bio aktivan u zakazivanju ročišta, ali je prvostepenu presudu donio tek nakon tri godine i šest mjeseci, što je imalo utjecaja na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, rješavajući po žalbi apelanata podnesenoj 2. jula 2003. godine, odlučio tek 27. novembra 2007. godine. Dakle, drugostepeni sud je po žalbi rješavao u periodu dužem od četiri godine, što je također u značajnoj mjeri doprinIjelo cjelokupnoj dužini predmetnog postupka. U pogledu navedenog Ustavni sud smatra odgovornim Osnovni i Okružni sud koji za Spomenuto kašnjenje u donošenju svojih odluka nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje. Također, i samo vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu od Okružnog suda je dovelo do odugovlačenja predmetnog postupka. Iako Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u daljnjem toku postupka svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom periodu, ipak je navedeno bilo odlučujuće u odnosu na cjelokupnu dužinu predmetnog postupka koji okončan tek nakon više od 10 godina, a što ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

51. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelanti nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda.

52. U vezi sa ovim dijelom navoda apelanata, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

53. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažena revizija drugotužene na način da je preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba drugotužene uvažena i presuda prvostepenog suda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Prilikom donošenja osporene odluke Vrhovni sud je uzeo u obzir prirodu ugovora zaključenog između apelanata i prvotuženog, te zaključio da se predmetni ugovor ne može ocijeniti kao ugovor o prodaji, budući da ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je Vrhovni sud uzeo u obzir i prirodu tužbenog zahtjeva apelanata, te dovodeći njihov tužbeni zahtjev u vezu sa odredbom člana 41. ZOVPO naglasio da je za uspjeh apelanata u predmetnom sporu potrebno dokazati da oni imaju jači pravni osnov u odnosu na drugotuženu i da drugotužena poslovni prostor drži u faktičkom posjedu kao nevlasnik. Stoga su apelanti u smislu navedene odredbe a kod utvrđivanja jačeg pravnog osnova bili u obavezi dokazati da je drugotužena prilikom zaključenja ugovora sa prvotuženim bila nesavjesna.

54. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, ocjenom izvedenih dokaza nije se mogao izvesti zaključak o nesavjesnosti drugotužene kako su to zaključili nižestepeni sudovi, već je nesporno utvrđeno da je prvotuženi bio nesavjestan prilikom zaključivanja ugovora sa drugotuženom. Naglašeno je da nesavjesnost prvotuženog ne može biti stavljena na teret drugotuženoj za koju je utvrđeno da je prilikom zaključivanja ugovora sa prvotuženim postupala sa dužnom pažnjom o čemu je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno obrazloženje. Prema tome, apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali nesavjesnost drugotužene, a što je bila odlučna činjenica za ishod predmetnog postupka. Stoga je, u smislu odredbe člana 41. ZOVPO, utvrđeno da jači pravni osnov ima drugotužena, budući da je ishodila upis u zemljišne knjige i da joj je predmetni poslovni prostor predat u posjed od prvotuženog. Pri tome je Vrhovni sud konstatovao da nesavjesnost prvotuženog pri zaključenju ugovora sa drugotuženom nije od značaja za utvrđenje jačeg prava na posjed između apelanata i drugotužene.

55. Navedeno obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Apelanti su u toku cijelog predmetnog postupka imali mogućnost da dokazuju svoje tvrdnje na kojima su zasnovali svoj tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je zaključio da u konkretnom slučaju drugotužena nije bila nesavjesna prilikom zaključivanja ugovora sa prvotuženim, te zbog čega drugotužena u odnosu na apelante ima jači pravni osnov u smislu odredbe člana 41. ZOVPO. Pri tome je utvrđeno da je prvotuženi prilikom zaključenja ugovora sa drugotuženom bio nesavjestan, a što se ne može staviti na teret drugotuženoj koja je postupala sa dužnom pažnjom. Nesavjesnost prvotuženog bi bila od značaja u predmetnom postupku da su apelanti svoj tužbeni zahtjev za činidbu usmjerili u odnosu na prvotuženog, a ne na drugotuženu.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

57. Apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

58. Vezano za navode apelanata o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 10 godina i pet mjeseci, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

60. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

61. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3048/10 (S. H. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio