Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2973/10 (A. L.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2973/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2973/10, rješavajući apelaciju Aleksandra Lakića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. prosinca 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Aleksandra Lakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 414 od 30. ožujka 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000 231 od 18. prosinca 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aleksandar Lakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Hamid Džandžanović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 15. srpnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 414 od 30. ožujka 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000 231 od 18. prosinca 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i prvotuženog Kemala Puškića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 22. studenog 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 1. prosinca 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, prvotuženi 7. prosinca 2011. godine i Kantonalni sud 16. prosinca 2011. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i prvotuženog dostavljeni su apelantu 29. prosinca 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 1778/02 A od 17. kolovoza 2004. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv prvotuženog i drugotužene Općine Stari Grad, utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 29. prosinca 1994. godine između apelanta kao prodavca i prvotuženog kao kupca čiji predmet su bile nekretnine upisane u zk. ul. br. LXXIII/41, LXXIII/29 i LXXIII/76 k.o. Sarajevo (stavak I. izreke presude). U preostalom dijelu je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stavak II. izreke presude). Određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak III. izreke presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka utvrdio da su apelant i prvotuženi 29. prosinca 1994. godine zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov-7787/94 od 15. siječnja 1997. godine od apelantovog opunomoćenika Nedžada Ademovića (po punomoći od 29. prosinca 1994. godine) i prvotuženog. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da je na temelju navedenog ugovora izvršen upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist prvotuženog po zahtjevu broj Dn 1665/99 od 25. ožujka 1999. godine. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je prvotuženi dio tih nekretnina (tj. nekretnine koje su upisane u zk. ul. br. LXXIII/29 i LXXIII/41 k.o. Sarajevo), na temelju ugovora o kupoprodaji od 2. travnja 1999. godine, prodao Safetu Goraliji i Nijazu Goraliji koji su po zahtjevu broj Dn 2362/99 upisani kao suvlasnici tih nekretnina sa dijelovima ½. Dalje, Općinski sud je ukazao da je apelant kao razloge za poništenje ugovora naveo da je pod pritiskom prodao predmetne nekretnine. Općinski sud je naveo da je apelant, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da prvotuženi nije vršio pritisak na njega u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora, već da su pritisak na njega vršili Zora Rožajac i njezin suprug Enver Rožajac (kojima je apelant tetak), govoreći "da će rat dugo trajati i da može biti ubijen". Također, Općinski sud je naveo da je apelant izjavio da je Zora Rožajac predložila da apelant proda kuću prvotuženom, da je zajedno sa svojim suprugom vodila pregovore i pristala na kupoprodajnu cijenu u iznosu od 20.000,00 KM, i to isplatom u vidu automobila marke "golf" i iznosa od 6.000,00 KM, s tim da je apelantu isplaćen iznos od 600,00 KM, dok su preostali dio novca, kao i automobil marke "golf", zadržali Zora Rožajac i njezin suprug Enver Rožajac. Općinski sud je dalje naveo da je prvotuženi, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da je apelant bio njegov komšija, da mu je apelant oko nove, 1995. godine ponudio kuću na prodaju, da je tom prilikom apelant bio "izbezumljen, kao lud", zbog čega ga je tuženi pitao "da li mu neko prijeti i predložio mu da razmisli par dana". Također, Općinski sud je naveo da je prvotuženi izjavio da je nakon toga saznao da apelantova supruga zahtijeva da se kuća proda, te da je, nakon što je apelant uredio zemljišnoknjižno stanje, zaključio sa apelantom predmetni ugovor o kupoprodaji u uredu odvjetnika Nedžada Ademovića u nazočnosti Zore Rožajac i Envera Rožajca. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok Nedžad Ademović izjavio da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen koncem 1994. godine na temelju slobodne pogodbe ugovornih strana. Također, Općinski sud je naveo da su svjedoci Zora Rožajac i Enver Rožajac izjavili da je apelant prodao predmetne nekretnine svojom voljom u dogovoru sa svojom suprugom, da su mu predali iznos kupoprodajne cijene, dok su automobil zadržali.
8. Po mišljenju Općinskog suda, apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora je utemeljen. Naime, Općinski sud je naveo da je odredbama članka 21a. stavak 1. Zakona o prometu nekretnina (pogrešno napisano da je u pitanju članak 29a. tog zakona) propisano da su jednostrane izjave volje, kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. travnja 1991. godine, kojim je vlasnik nekretnine u vlasništvu građana pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugu fizičku ili pravnu osobu, ništavi i da ne predstavljaju osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama članka 21a. st. 2. i 3. navedenog zakona propisano da su ništavi i ugovori na temelju kojih treće osobe steknu pravo vlasništva na nekretninama pod uvjetima iz stavka 1. tog članka, kao i da su ništavi svi upisi u javnim knjigama o evidenciji nekretnina koji su izvršeni na temelju jednostrane izjave volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. tog članka, te da ne proizvode pravno djejstvo. Općinski sud je naveo da je, pri donošenju svoje odluke, prvenstveno imao u vidu da je predmetni ugovor zaključen 29. prosinca 1994. godine, dakle, tijekom rata, u vrijeme kada je okončanje ratnih sukoba bilo neizvjesno. Općinski sud je dalje naveo da je imao u vidu činjenicu, koju je prvotuženi u svom iskazu istaknuo, da je apelant bio jedini Srbin u kraju i da je prilikom davanja ponude za prodaju kuće bio "izbezumljen, kao lud". Po mišljenju Općinskog suda, osjećanje straha kod apelanta, te želja da ode iz Sarajeva i da se sastane sa svojom obitelji je dovela do zaključenja predmetnog ugovora koji nije odraz apelantove slobodne volje i ne odgovara normalnoj životnoj situaciji. Općinski sud je naveo da takav zaključak suda potkrepljuje činjenica da je 70% kupoprodajne cijene isplaćeno u vrijednosti automobila, a da je notorna činjenica da u vrijeme prodaje nije bilo moguće izmjestiti automobil iz Sarajeva, niti prodati po cijeni koja bi nadomjestila zaračunatu protuvrijednost. Obzirom na to da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen pod pritiskom opće situacije, uz postojanje faktora koji ograničavaju slobodu odlučivanja i apelantovu volju da takav ugovor zaključi, Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu odredaba članka 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. S druge strane, Općinski sud je naveo da je neutemeljen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, budući da je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo, te da stoga apelant nema pravnog interesa da zahtijeva takvo utvrđenje. Također, Općinski sud je naveo da je neutemeljen i apelantov zahtjev kojim je tražio da se obveže prvotuženi da mu preda u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji obzirom da restitucija nije moguća, a da apelant nije postavio zahtjev za isplatu odgovarajuće naknade u novcu u smislu odredaba članka
104. ZOO. Konačno, Općinski sud je naveo da je neutemeljen i apelantov zahtjev kojim je tražio da se obvežu prvotuženi i drugotužena Općina Stari Grad, Služba za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu naknade štetu koja je nastala na njegovoj imovini. Naime, Općinski sud je ukazao da apelant nije opredijelio zahtjev za naknadu štete, niti je dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev u smislu odredaba članka 123. stavak
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Odlučujući o prizivima prvotuženog i apelanta protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000 231 od 18. prosinca 2007. godine kojom je priziv prvotuženog uvažio, pa je prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav, tako što je odbio taj dio tužbenog zahtjeva, dok je apelantov priziv odbio i prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu potvrdio, te obvezao apelanta da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.892,29 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza na raspravi održanoj pred tim sudom od 10. prosinca 2007. godine, te na temelju članka 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je na temelju suglasnih izjava parničnih stranaka utvrdio da su apelant i prvotuženi uvijek bili u dobrim susjedskim odnosima, da je prvotuženi u tijeku rata imao čak i zaštitnički odnos prema apelantu i njegovoj obitelji, potom da je prvotuženi prvo odgovarao apelanta od prodaje nekretnina i da mu je ponudio da čuva njegove nekretnine, ali da je apelant došao sljedeći put i da su se tada dogovorili da zaključe predmetni ugovor o kupoprodaji. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da se plašio živjeti na Pirinom brijegu, jer je bio jedini Srbin u tom kraju, budući da takvi navodi, po mišljenju tog suda, predstavljaju razloge za napuštanje Sarajeva, a ne za zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina. Naime, Kantonalni sud je ukazao da to što se apelant plašio da će ga neko ubiti predstavlja prihvatljiv razlog za napuštanje kuće i odlazak iz Sarajeva, ali da ne predstavlja prihvatljiv razlog za zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina.
11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da prilikom zaključenja predmetnog ugovora ugovorena kupoprodajna cijena od 20.000,00 KM koja se sastojala od iznosa od 6.000,00 KM i automobila marke "golf", te da je prvotuženi kao kupac isplatio apelantu navedeni novčani iznos i predao mu automobil. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su irelevantni apelantovi navodi da su ga na zaključenje predmetnog ugovora nagovorili Zora Rožajac i Enver Rožajac iz razloga što se taj sud ograničio na ispitivanje volje ugovarača za zaključenje predmetnog ugovora i na utvrđivanje okolnosti pod kojima je zaključen. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, za razliku od prvostupanjskog suda koji je smatrao da su opća situacija i strah naveli apelanta na zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina, taj sud smatra da je apelant predmetni ugovor zaključio slobodnom voljom bez ikakve prinude ili sile od ugovarača – prvotuženog. Naime, Kantonalni sud je naveo da odnos apelanta i Zore Rožajac i Envera Rožajac nije od utjecaja na ocjenu apelantove volje za zaključenje predmetnog ugovora, već da je jedino bitno da prvotuženi kao ugovarač nije vršio nikakvu prinudu ni silu, niti je nagovarao apelanta da zaključi taj ugovor, a da takve prinude ni sile nije bilo ni od susjeda u kraju u kojem je apelant živio. Kantonalni sud je dalje naveo da je svjedok Nedžad Ademović izjavio da apelant, prilikom potpisa na kupoprodajnom ugovoru, nije izgledao ni prepadnut ni zbunjen, a da dogovorena kupoprodajna cijena u to vrijeme nije bila ni previsoka ni preniska. Također, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je apelant dva puta dolazio u njegov ured s namjerom da zaključi predmetni kupoprodajni ugovor, te da je između ta dva dolaska apelant uredio dokumentaciju na način da je izdjejstvovao upis predmetnih nekretnina na svoje ime sa dijelom 1/1, što, po mišljenju tog suda, ukazuje na čvrstu i dragovoljnu odluku apelanta da proda predmetne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen pod utjecajem sile, prinude i prevare, te da je pogrešno primijenio odredbe članka 21a. Zakona o prometu nekretnina i članka 103. ZOO. Obzirom na to da je, dakle, predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina pravno valjan, Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljen apelantov priziv koji je izjavio protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
12. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio je Presudu broj 070-0-Rev-08-000 414 od 30. ožujka 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi revizioni prigovori da je drugostupanjski sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što je održao raspravu, a da prethodno vijeće nije donijelo odluku o tome. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su odredbama članka 217. stavak 2. ZPP propisana pravila postupanja drugostupanjskog suda u pogledu mogućnosti zakazivanja rasprave pred drugostupanjskim sudom, odnosno da su propisani uvjeti pod kojima se zakazuje rasprava, pri čemu sud ne donosi posebnu odluku o tome, tj. o samom zakazivanju rasprave. Također, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni i apelantovi revizioni prigovori da je drugostupanjski sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što su na raspravi izvedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka iako izvođenje tih dokaza nije predloženo u prizivima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je drugostupanjski sud sagledavanjem prizivnih navoda apelanta i prvotuženog, među kojima je bilo i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ocijenio potrebu održavanja rasprave pred tim sudom, tako da se apelantove tvrdnje da se drugostupanjski sud, izvođenjem navedenih dokaza, kretao izvan prizivnih navoda, pokazuju kao neutemeljene.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da sud cijeni iskaze parničnih strana i svjedoka, kao i sve druge dokaze, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza u smislu odredaba članka 123. stavak 2. u svezi sa člankom 8. ZPP, tako da je dužan da te dokaze podvrgne kritičkoj analizi, uz obvezu da iznese razloge o njihovom prihvaćanju ili neprihvaćanju. Vrhovni sud je naveo da se slijedom toga pokazuju kao neutemeljeni revizioni prigovori kojima osporava zaključak drugostupanjskog suda u pogledu ocjene njegovog iskaza i iskaza svjedoka Nedžada Ademovića, te prigovori da je propustio ocijeniti njegove tvrdnje u pogledu permanentnog pritiska koji su na njega vršili Zora Rožajac i Enver Rožajac, u pogledu kojih je drugostupanjski sud dao jasan stav da odnos apelanta i tih osoba nije od utjecaja za ocjenu apelantove volje pri zaključenju predmetnog ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, kojim je taj sud vezan u smislu odredaba članka 240. stavak 2. ZPP, da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da su slijedom toga neutemeljeni apelantovi revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo je apelant u reviziji pravilno ukazao da zaključak drugostupanjskog suda "da razlozi, koje je apelant naveo za zaključenje predmetnog ugovora predstavljaju razloge za napuštanje kuće i odlazak iz Sarajeva, ali da nisu prihvatljivi razlozi za zaključenje ugovora" ukazuje da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalnopravne odredbe koje je trebao primijeniti. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije u pravu kada smatra da je na taj način ostvarena revizijska osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, u situaciji kada je sud svoju odluku zasnovao na odredbi materijalnog prava koju nije pravilno primijenio, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi uz pravilnu primjenu te odredbe valjalo donijeti istu odluku.
14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se drugostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 21a. Zakona o prometu nekretnina, kao odredbe materijalnog prava koje je trebalo primijeniti, ali da je te odredbe pogrešno primijenio u konkretnoj stvari kada je ocijenio da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora, o pitanju dragovoljnosti, jedino bitno da prvotuženi kao ugovarač nije vršio nikakvu prisilu, prinudu ili nagovaranje prema apelantu, niti bilo tko od susjeda u kraju, u odnosu na koje nije imao straha. Naime, Vrhovni sud je naveo da je "zanemarujući da ocijeni je li izražena volja apelanta prilikom zaključenja predmetnog ugovora bila dovedena u pitanje, ne samo radnjama prvotuženog i osoba iz okruženja, već i da se oformila u urgentnim situacijama ratnog stanja ili dok je apelant bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, koji elementi se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za njega smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije, pri čemu se pitanje dragovoljnosti u okolnostima ratnog stanja mora cijeniti u širem kontekstu od klasične prijetnje i prinude, što znači da su konkretne okolnosti morale ukazati na postojanje stvarne dragovoljnosti apelanta da izvrši prodaju, neovisno o ratnim okolnostima, svođenjem sagledavanja spornog odnosa samo na postojanje prijetnje i prinude u odnosu na prvotuženog i susjede, navedene materijalnopravne odredbe drugostupanjski sud nije pravilno primijenio". Međutim, Vrhovni sud je naveo da je "slijedom utvrđenih činjenica drugostupanjskog suda, pobliže označenim u činjeničnim utvrđenjima drugostupanjskog suda, unatoč pogrešnom stavu drugostupanjskog suda da je jedino bitno da prvotuženi, kao ugovarač nije vršio nikakvu prisilu, prinudu ili nagovaranje prema apelantu, niti je ovih bilo od susjeda u kraju, slijedom izloženog stava revizijskog suda, njegov zaključak (tj. zaključak drugostupanjskog suda) o postojanju dragovoljnosti apelanta da izvrši prodaju neovisno o ratnim okolnostima, čini se pravilnim i zakonitim". Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelantove tvrdnje "da je u vrijeme prodaje bio izbezumljen, kao lud, te da su osjećanje straha, želja da ode iz Sarajeva i da se sastane sa obitelji, sagledane u odnosu na prednja činjenična utvrđenja, prvenstveno da je apelant u okviru izvanrednih okolnosti ratnog stanja, nakon donošenja odluke da proda svoje nekretnine, u relativno duljem vremenskom razdoblju uspio urediti zemljišnoknjižno stanje, potom opunomoćio odvjetnika Nedžada Ademovića za ovjeru tog ugovora, ne vršeći opoziv te punomoći izrazito dugo razdoblje ne dokazujući, pri tome, da je predmetni ugovor sa ekonomskog stanovišta bio nepovoljan za njega, ne daju osnova za izvođenje drugačijeg zaključka jer se taj momenat ne može protezati na cijelo razdoblje od dana donošenja odluke o prodaji do zaključenja samog ugovora".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, prije svega, navodi da je drugostupanjski sud u postupku donošenja svoje odluke počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, budući da je održao raspravu pred tim sudom, a da prethodno o tome nije donio odluku, te da je na raspravi izveo dokaze ponovnim saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka Nedžada Ademovića iako ni apelant ni prvotuženi to nisu predložili u svojim prizivima. Apelant dalje navodi da je potpuno nejasno na temelju čega je drugostupanjski sud zaključio da su apelantovi razlozi koje je istakao (strah za život, činjenica da je jedini Srbin u kraju, činjenica da je prilikom davanja ponude za prodaju kuće bio "izbezumljen, kao lud") neutemeljeni, odnosno da predstavljaju razloge za napuštanje kuće, ali ne i razloge za prodaju kuće. Apelant smatra da se te dvije stvari ne mogu promatrati odvojeno, već skupa, pogotovo kada se ima u vidu permanentan pritisak koji su na njega vršili Zora Rožajac i Enver Rožajac. Pri tome apelant navodi da drugostupanjski sud uopće nije ocijenio to da su Zora Rožajac i Enver Rožajac vršili pritisak na njega, te da je potpuno zanemario činjenicu da su navedene osobe uzele automobil marke "golf" (koji je apelant dobio na ime dijela kupoprodajne cijene). Također, apelant navodi da drugostupanjski sud nije ocijenio činjenicu da je apelant bio jedini Srbin u kraju, kao ni činjenicu koju je potvrdio prvotuženi "da je apelant bio izbezumljen, kao lud", a da ta činjenica potvrđuje apelantove navode da se plašio za svoj život, te da je tražio način da napusti Sarajevo. Obzirom na navedeno, apelant smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno ocijenili da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dragovoljno, bez prinude, te da su slijedom toga proizvoljno primijenili odredbe članka 21a. Zakona o prometu nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje presude, te da je, suprotno apelantovom stavu, shvaćanja da, pri donošenju odluke tog suda, nije apelantu uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
17. Kantonalni sud je naveo da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni.
18. Prvotuženi je naveo da je drugostupanjski sud, sukladno svojim ovlastima iz članka
221. ZPP, ispitao prvostupanjsku presudu, te za svoju odluku dao valjane i na zakonu zasnovane razloge. U svezi s tim, prvotuženi je naveo da razlozi koji su navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude nisu dovedeni u sumnju razlozima revizije koju je izjavio apelant. Također, prvotuženi je naveo da je Vrhovni sud za svoju odluku dao valjane razloge i na zakonu zasnovane, a koji nisu dovedeni u sumnju navodima iz apelacije. Prvotuženi smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, budući da iz obrazloženja osporenih odluka jasno i nesumnjivo proizlazi da su redoviti sudovi pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe.
V. Relevantni propisi
19. U Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) relevantne odredbe glase: Član 21a.
1) Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nekretnine u svojini građana […] pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. 2) Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod slovima iz stava 1. ovog člana.
3) Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 104. stav 1.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
VI. Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000 414 od 30. ožujka 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 7. srpnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. srpnja 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Apelant smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno zaključili da je apelant dragovoljno, dakle, bez prinude, zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, te da su u svezi s tim proizvoljno primijenili odredbe članka 21a. Zakona o prometu nekretnina, , što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
29. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina pod pritiskom opće situacije, uz postojanje faktora koji su ograničavali njegovu slobodu odlučivanja i volju da zaključi takav ugovor, pozvao se na odredbe članka 21a. Zakona o prometu nekretnina, te zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav u smislu odredaba članka 103. ZOO. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o prizivima apelanta i prvotuženog, nakon održane rasprave pred tim sudom, utvrdio da je apelant dragovoljno zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, te slijedom toga preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je drugostupanjski sud održao raspravu pred tim sudom sukladno svojim ovlastima iz članka 217. stavak 2. ZPP, kako je to jasno obrazložio Vrhovni sud, tako da se apelantovi navodi izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neutemeljeni, ali koji su, obzirom da je u pitanju primjena odredaba procesnog prava, ipak zahtijevali da se Ustavni suda prvo izjasni u pogledu tih navoda.
32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 70-0-Rev-08-000 414 od 30. ožujka 2010. godine kojom je odbio reviziju. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, kojim je taj sud vezan u smislu odredaba članka 240. stavak 2. ZPP, pravilno primijenio materijalno pravo, te da su stoga apelantovi revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neutemeljeni. Ustavni sud zapaža, kako to jasno proizlazi iz navedenog, da su nižestupanjski sudovi izveli potpuno suprotne zaključke u pogledu postojanja mana volje kod apelanta prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravilna primjena materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, zahtijevala da Vrhovni sud otkloni navedene nedoumice u pogledu postojanja mana volje koje su izazvale različite nižestupanjske presude, odnosno da otkloni navedene nedostatke drugostupanjske presude na koje je ukazao, a što je Vrhovni sud i učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je drugostupanjski sud pri iznošenju određenih stavova (na koje i apelant ukazuje u apelaciji) pogrešno primijenio materijalnopravne odredbe, ali da to ipak u konačnici ne utiče na pravilnost zaključka tog suda o postojanju dragovoljnosti na strani apelanta za zaključenje predmetnog ugovora. Imajuću u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u svezu činjenično utvrđenje drugostupanjskog suda sa odredbama članka 21a. Zakona o prometu nekretnina, otklonio nedostatke u presudi Kantonalnog suda, te dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene odredaba članka 21a. Zakona o prometu nekretnina na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić