Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5430/10 (Ž. V.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5430/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 5430/10, rješavajući apelaciju Željka Vučića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. prosinca 2013. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Željka Vučića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010.

godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Vučića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004537 98 P od 10. lipnja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojega zastupaju odvjetnici iz ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 2. prosinca 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 004537 98 P od 10. lipnja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog "Euroherc osiguranja" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 29. listopada 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 64 0 P 004537 98 P.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 11. studenoga 2013. godine, a Općinski sud 18. studenoga 2013. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 5. prosinca 2013. godine dostavio traženi spis.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 11. prosinca 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 23. listopada 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu, protiv tuženoga, radi naknade štete.

7. Općinski sud je tijekom 1998. godine održao pet ročišta (9. i 31. ožujka, 4. i 22. svibnja i 10. lipnja), tijekom 1999. godine je održao jedno ročište (15. prosinca), te tijekom 2000. godine je održao dva ročišta (29. listopada i 7. travnja).

8. Nakon toga, Općinski sud je 3. ožujka 2010. godine održao pripremno ročište i 10. svibnja 2010. godine ročište za glavnu raspravu.

9. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 004537 98 P od 10. lipnja 2010. godine je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 4.897,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da se 6. prosinca 1997. godine u mjestu Mokro, općina Široki Brijeg, dogodila prometna nesreća, za koju je kriv osiguranik tuženoga, a u kojoj je oštećeno apelantovo vozilo, te da stoga traži da mu tuženi naknadi materijalnu štetu pričinjenu na njegovom vozilu. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, tuženi u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu tužbenoga zahtjeva, te istaknuo kako je apelant odgovoran za prometnu nesreću. U svezi s tim, Općinski sud je naveo kako je uvidom u izvješće nadležnog organa o izvršenom prekršaju s prometnom nesrećom od 14. prosinca 1997. godine utvrdio da se 6. prosinca 1997. godine dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali apelant i još dvije osobe upravljajući motornim vozilima. Općinski sud je naveo kako iz zapisnika o ispitivanju vozača alkotestom proizlazi da apelant i osiguranik tuženoga, kao sudionici prometne nesreće, kritične prilike nisu bili pod utjecajem alkohola. Također, Općinski sud je naveo da iz izvida štete broj 14770 proizlazi da je apelantovo vozilo marke "Golf" oštećeno, te da iz fotografija apelantovoga vozila proizlazi da je oštećen prednji dio vozila. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da na temelju tih dokaza nije mogao utvrditi da je osiguranik tuženoga kriv za prometnu nesreću. S obzirom da apelant u postupku nije dokazao da je osiguranik tuženog kriv za prometnu nesreću kojom je nastala šteta na apelantovom vozilu, Općinski sud je zaključio da samim tim apelantu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredaba članka 919. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, Općinski sud je naveo kako je odlučio kao u izreci presude prema odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Odlučujući o apelantovome prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pravilno ukazao da iz procesne građe koju je prezentirao apelant, a koja se odnosi na štetni događaj, nije mogao utvrditi da je apelant pretrpio štetu propustom osiguranika tuženoga. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao kako je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, te uz jasne, precizne i logične razloge, pravilno zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev (članak 123. stavak 1. ZPP), te pravilno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP) odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo kako je odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kako su redoviti sudovi na vrlo paušalan način donijeli osporene odluke, bez upuštanja u razmatranje dokaza u spisu. Također, apelant navodi kako je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao preko 12 godina, te da je očevidno da osporene odluke ne mogu biti zasnovane na zakonu zbog dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo kako je taj sud 16. rujna 2010. godine zaprimio predmet za postupanje po apelantovome prizivu protiv prvostupanjske presude, a svoju je odluku donio 7. listopada 2010. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o dugom trajanju postupka pred tim sudom. Kantonalni sud je dalje naveo kako je apelant bio dužan u predmetnom postupku dokazati da je drugi sudionik odgovoran za prometnu nesreću, što apelant nije dokazao, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, primjenom odredbama čl. 123. i 126. ZPP, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.

13. Općinski sud je naveo kako je taj sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je za svoju odluku dao valjane razloge, tako da su neutemeljeni apelantovi navodi da je odluka tog suda donesena paušalno. Također, Općinski sud je naveo kako su neutemeljeni i paušalni apelantovi navodi glede dugog trajanja postupka pred tim sudom.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 123.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je presudu apelant primio 12. listopada 2010. godine, a apelacija je podnesena 2. prosinca 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje

23. Apelant smatra kako redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovoga prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako je osporenim odlukama redovitih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da je osiguranik tuženog kriv za prometnu nesreću u kojoj je nastala šteta na apelantovome vozilu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako je odredbama članka 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje kako je odredbama članka 126. ZPP propisano da, ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud opaža kako je prvostupanjski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da apelant (kao tužitelj), tijekom postupka nije dokazao činjenice na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, što je kao pravilno potvrdio i drugostupanjski sud. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP s odlučenjem redovitih sudova, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge glede utvrđenog činjeničnog stanja, te u svezi s tim primjenom relevantnih odredaba procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra kako u ovome dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

25. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je postupak trajao preko 12 godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. listopada 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako je apelant 23. listopada 1998. godine pokrenuo postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 004537 10 Gž od 7. listopada 2010. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno 12 godina i sedam mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako je Općinski sud u razdoblju od 1998. do 2000. godine poduzimao određene procesne radnje u postupku, s tim da je između pojedinih poduzetih procesnih radnji taj sud bio pasivan i po nekoliko mjeseci. Međutim, neovisno od toga, Ustavni sud opaža kako Općinski sud, nakon toga, u razdoblju od oko 10 godina, koliko je proteklo između dva održana ročišta, nije poduzeo nijednu procesnu radnju s ciljem vođenja i okončanja postupka. Imajući u vidu da je, dakle, Općinski sud u razdoblju od oko 10 godina bio potpuno pasivan, Ustavni sud smatra da je duljina predmetnog sudskog postupka a priori oprečna načelu "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u iznimnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi takve iznimne okolnosti, niti je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na njih. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud svojim ponašanjem uticao na duljinu trajanja postupka, budući da je u vrlo kratkom roku donio odluku povodom apelantovoga priziva.

27. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja postupka.

28. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra kako duljina predmetnog postupka promatranog u cjelini ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak trajao 12 godina i sedam mjeseci, od čega je Općinski sud u razdoblju od oko 10 godina bio potpuno pasivan.

30. Međutim, Ustavni sud zaključuje kako nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke glede utvrđenog činjeničnog stanje, te u svezi s tim primjenom relevantnih odredaba procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5430/10 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio