Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5988/10 (N. Č. i V. Č.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 172
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 28
- Zakon o parničnom postupku · čl. 172
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 28
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-5988/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5988/10, rješavajući apelaciju N. Č. i V. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N. Č. i V. Č.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-000489 od 26. oktobra 2010.
godine.
Nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantima N. Č. i V. Č., u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže Vladi Federacije BiH da, u skladu s članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija N. Č. i V. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-000489 od 26. oktobra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003- 0-Gž-06-001297 od 20. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj P-80/05-K od 19. juna 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. N. Č. i V. Č. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 30. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000489 od 26. oktobra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0- Gž-06-001297 od 20. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-80/05-K od 19. juna 2006. godine. Apelanti su 21. marta 2011. godine i 29. maja 2013. godine dostavili dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „DAMM“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 12. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 19. septembra 2013. godine, Kantonalni sud 24. septembra 2013. godine, Općinski sud 2. i 8. oktobra 2013. godine dok prvotužena i trećetuženi nisu dostavili odgovore u roku koji je istekao 1. oktobra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 13. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelanti su vlasnici nekretnina označenih kao k.č. 464/5, k.č. br. 162/3 i 162/4 koje se nalaze na lokalitetu Prijanovića, općina Kladanj. Navedene nekretnine apelanti su privremeno napustili u toku ratnih zbivanja u BiH. Predmetne nekretnine apelanata graniče s parcelom k.č. broj 464/1 Prijanovići (Hrdar kosa) koja se nalazi u državnom vlasništvu (vlasništvu prvotužene).
7. Rješenjem Sekretarijata za privredu i opću upravu prvotužene broj 04/2-351-25/98 od 10. marta 1998. godine odobrena je d.j.l. „Jusup“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) eksploatacija ostalih mineralnih sirovina (krečnjaka) iz kamenoloma na lokalitetu Prijanovića (Hrdar kosa) k.č. 464/1 k.o. Prijanovići u površini od 6000 m² u trajanju od jedne godine. Rješenjem je drugotuženi obavezan da se pridržava izrađene tehničke dokumentacije i određeno da će se sva prava i obaveze koja proističu iz ovog rješenja regulirati posebnim rješenjem. Rješenjem tog organa od 5. oktobra 1998. godine produžen je period odobrenja za eksploataciju drugotuženom na 20 godina. Zatim, Rješenjem navedenog sekretarijata prvotužene broj 04/2-21-20/99 od 28. oktobra 1999. godine izmijenjeno je rješenje od 5. oktobra 1998. godine tako da se umjesto drugotuženom odobrava eksploatacija krečnjaka trećetuženom a po osnovu njihovog ugovora o ortaštvu. U preostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno.
8. Odlukama Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 8. juna 1999. godine i 26. februara 2000. godine utvrđeno je da su apelanti 1. aprila 1992. godine bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina (prvoapelant k.č. br. 162/4 i 464/5, a drugoapelant k.č. broj 162/3). Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove prvotužene (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je, između ostalih, Zaključak o izvršenju Odluke CRPC-a od 26. februara 2000. godine kojom je utvrđeno da „prestaje uprava prvotužene na nekretninama označenim kao k.č. broj 162/3 zv. „Radiševica“ njiva 6 kl. u površini od 2900 m² upisana u posjedovni list broj 306 k.o. Prijanovići; da se navedena nekretnina vraća u posjed drugoapelantu, kao i da privremenom korisniku drugotuženom prestaje pravo privremenog korištenja tih nekretnina koje je dobio na privremeno korištenje na osnovu rješenja Sekretarijata prvotužene (broj i datum rješenja nisu precizirani).
9. Po ulasku u posjed nekretnina apelanti su 30. januara 2001. godine prvotuženoj podnijeli prijedlog za obnovu postupka, ukidanje ili poništenje rješenja kojima je odobrena eksploatacija krečnjaka drugotuženom i trećetuženom. Nakon što prvotužena nije postupila po njihovom prijedlogu, apelanti su 19. marta 2001. godine podnijeli žalbu zbog šutnje administracije Ministarstvu energije, rudarstva i industrije FBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao i zahtjev federalnom rudarskom inspektoru radi zabrane rada toga kamenoloma. Rudarski inspektor je Rješenjem broj 07-18-359/00 od 13. juna 2000. godine zabranio radove drugotuženom i trećetuženom u kamenolomu dok drugotuženi i trećetuženi ne pribave odobrenje za eksploataciju i glavni rudarski projekat u skladu s odredbama čl. 25, 44. i 61. Zakona o rudarstvu, ali su i pored toga drugotuženi i trećetuženi nastavili s radovima.
10. U međuvremenu, apelanti su 25. jula 2001. godine podnijeli prijave Domu za ljudska prava kojom su tražili da Dom obaveže prvotuženu, drugotuženog i trećetuženog da im naknade materijalnu štetu nastalu na spornim nekretninama prilikom eksploatacije kamenoloma, kao i da se utvrdi da nisu imali adekvatan pristup sudu u upravnim postupcima. Naime, apelanti su u prijavi naveli da su pred upravnim organima i Vrhovnim sudom vodili i postupke u kojima su tražili obnove postupaka davanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za eksploataciju trećetuženom (koji je saglasnosti dobio uz obrazloženje da su najbliži stambeni objekti od kamenoloma udaljeni 1,5 km osim dva bliža stambena objekta koja su napuštena (radi se o stambenim objektima apelanata) jer su navedena odobrenja izdata bez njihovog učestvovanja u postupcima budući da su apelanti smatrali da su kao zainteresirana lica morali u tim postupcima učestvovati. Vrhovni sud je u postupku vezanom za izdavanje urbanističke saglasnosti rješenjem od 10. marta 2003. godine zahtjev/tužbu apelanata odbacio kao neurednu, dok je u postupku vezanom za izdavanje odobrenja za eksploataciju, rješenjem od 19. februara 2004. godine, tužbu odbacio kao neosnovanu.
11. Rješavajući navedene prijave Ustavni sud - Komisija za ljudska prava je donijela Odluku pod brojem CH/01/7734 i CH/01/7735 od 27. juna 2007. godine kojom je prijavu apelanata u dijelu u kojem je tražena naknada štete odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, dok je u dijelu koji se odnosio na nemogućnost učešća apelanata u upravnim postupcima dodjele urbanističke saglasnosti i odobrenja za eksploataciju, utvrđeno kršenje prava na pristup sudu kao jednog od segmenata člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i apelantima dodijeljena kompenzacija od po 5.000,00 KM, te naloženo FBiH da poduzme sve korake kako bi tuženo ministarstvo najkasnije u roku od mjesec dana od prijema te odluke ponovilo upravni postupak i okončalo ga u roku od 60 dana.
Činjenice koje se tiču konkretnog predmeta
12. Apelanti su 31. januara 2001. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv prvotužene, trećetuženog i drugotuženog u kojoj su istakli devet tužbenih zahtjeva koji su se ticali naknade materijalne štete u iznosu preciziranom u tužbi koja je nastala u periodu od 10. marta 1998. godine do 12. januara 2001. godine, tako što su uništeni voćnjaci i nekretnine precizirani u presudi i zbog toga što je trećetuženi koristio nekretnine radi eksploatacije krečnjaka iz kamenoloma na lokalitetu Prijanovići (Hrdar kosa) koji se nalaze neposredno uz navedene nekretnine apelanata. Pri tom su apelanti iznijeli i činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke.
13. Nakon dostave odgovora tuženih na tužbu 20. oktobra 2002. godine Općinski sud je zakazao pripremno, pa zatim i ročište za glavnu raspravu, na kojima je odlučeno da se provedu dokazi vještačenjem vještaka geološke, građevinske, ekološke i poljoprivredne struke. U međuvremenu, na ročištu održanom 23. septembra 2002. godine, Općinski sud je donio rješenje o prekidu postupka u odnosu na drugotuženog zbog smrti zakonskog zastupnika drugotuženog, budući da nije imenovano novo lice za zastupnika niti je aktom o osnivanju drugotuženog kao d.j.l. određeno neko drugo lice za zastupanje. Općinski sud je donio Presudu broj P.18/01-K od 15. oktobra 2004. godine kojom je stavom 1. djelimično usvojio tužbeni zahtjev prvoapelanta i obavezao prvotuženu i trećetuženog da mu na ime naknade pričinjene štete na parcelama označenim kao k.č. br. 464/5 i 162/4, solidarno isplate iznos od 4.147,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude do isplate, a u roku od 30 dana od donošenja presude. Stavom 2. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je prvoapelant tražio da mu prvotužena i trećetuženi nadoknade materijalnu štetu pričinjenu na stambenoj zgradi, štetu zbog uništenog rezervoara za vodu koji se nalazio na parceli preciziranoj u presudi kao i za isplatu zakupnine koju je prvoapelant plaćao kao podstanar u periodu od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2004. godine, a sve u iznosima preciziranim u presudi. Stavom 3. presude djelimično je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanta i obavezana prvotužena da mu naknadi štetu na ime uništenih stabala voća sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja do isplate, u roku i iznosima preciziranim u presudi. Stavom 4. presude djelimično je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanta i obavezan trećetuženi da mu na ime naknade za korištenje stambenog objekta u poslovne svrhe isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate u roku preciziranom u presudi. Stavom 5. je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta u preostalom dijelu koji se odnosio na isplatu naknade štete za pričinjenu štetu na nekretninama i za posječena stabla voća na parcelama preciziranim u presudi. Stavom 6. presude djelimično je usvojen tužbeni zahtjev drugoapelanta i obavezana prvotužena i trećetuženi da mu na ime pričinjene štete na parcelama označenim kao k.č. broj 162/3 solidarno isplate iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate u roku od 30 dana od donošenja presude. Stavom 7. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno naknade materijalnu štetu pričinjenu na porodičnoj stambenoj zgradi u iznosu preciziranom u presudi. Stavom 8. djelimično je usvojen tužbeni zahtjev drugoapelanta i obavezana prvotužena da mu za uništena stabla voća isplati iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, u iznosu i u roku preciziranom u presudi. Stavom 9. odbijen je tužbeni zahtjev drugoapelanta za isplatu naknade štete pričinjene na nekretninama i na posječenim stablima voća preciziranim u presudi. Stavom 10. obavezana je prvotužena da apelantima na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. Stavom 11. obavezani su apelanti da trećetuženom isplate troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. U presudi je navedeno i da apelanti nisu tražili nastavak prekinutog postupka u odnosu na drugotuženog.
14. Protiv navedene presude apelanti i trećetuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž.1780/04 od 29. jula 2005. godine žalbu trećetuženog, kojom je osporavao prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu odbio a žalbu apelanata koji su osporavali nalaz vještaka građevinske struke djelimično uvažio, tako da je u dijelu stava 2. izreke koji se odnosi na naknadu štete na porodičnoj stambenoj zgradi, u stavu 7. i u stavu 11. prvostepenu presudu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena, odnosno u dijelu stava 2. izreke koji se odnosi na štetu nastalu zbog uništenog rezervoara za vodu i stavu 10. izreke ostala neizmijenjena. Presudom je odbijen zahtjev trećetuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedeno da su osnovani žalbeni navodi apelanata vezani za povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što sud nije prihvatio prijedlog apelanata za određivanje novog vještaka građevinske struke čime je, prema obrazloženju, onemogućeno apelantima da ravnopravno raspravljaju u postupku i dokažu osnovanost svog zahtjeva. Navedeno je da je iz sadržine spisa vidljivo da se vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju paušalno izjasnio o stanju stambenih objekata apelanata bez utvrđivanja visine štete, kao i eventualnim okolnostima koje bi uticale na njenu visinu a o čemu su, kako je naveo Kantonalni sud, apelanti upozoravali i u toku rasprave pred prvostepenim sudom, što taj sud bez ikakvog valjanog obrazloženja nije prihvatio čime je počinio povredu postupka koji je od uticaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke.
15. U ponovnom postupku Općinski sud je naložio novo vještačenje vještaka građevinske i geološke struke, te nakon toga donio Presudu broj P-80/05-K od 19. juna 2006. godine. Stavom 1. navedene presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu prvotužena i trećetuženi solidarno naknade materijalnu štetu pričinjenu na porodičnoj stambenoj zgradi preciziranoj u presudi u iznosu od 29.095,00 KM koji odgovara vrijednosti radova koji su potrebni da se objekat vrati u prvobitno stanje. Stavom 2. odbijen je u cijelosti i tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da mu prvotužena i trećetuženi nadoknade materijalnu štetu pričinjenu na porodičnoj stambenoj zgradi preciziranoj u presudi, u iznosu od 37.783,00 KM. Stavom 3. su obavezani apelanti da trećetuženom naknade troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi.
16. Također je navedeno da je na osnovu zapisnika o uvođenju u posjed nekretnina od 12. januara 2001. godine utvrđeno da je izvršeno deložiranje trećetuženog iz spornih nekretnina i da je drugoapelantu Služba vratila predmetne nekretnine u posjed. Obrazloženo je i da je iz Rješenja Službe broj 05/1-31-7-1489/00 od 18. novembra 2000. godine utvrđeno da je prestala uprava prvotužene i na nekretninama prvoapelanta preciziranim u presudi i određeno da trećetuženom prestaje pravo privremenog korištenja prvoapelantovog stambenog objekta, te da je iz zapisnika o uvođenju u posjed tih nekretnina od 12. januara 2001. godine utvrđeno da je prvoapelantu taj stambeni objekat vraćen s oštećenjima za koja je prvoapelant u konkretnom postupku i tražio naknadu štete precizirane u presudi. Zatim, navedeno je da je na osnovu vještačenja vještaka geodetske i građevinske struke utvrđeno da je na stambenim objektima apelanata nastala šteta precizirana u presudi, ali da od upotrebe eksploziva i prašine koji su korišteni, odnosno nastali s ciljem eksploatacije krečnjaka, nije bilo štete na nekretninama apelanata te da anomalije na nekretninama mogu nastupiti ako se budu koristila eksplozivna i druga sredstva van granica odobrenja projektne dokumentacije. Općinski sud je naveo i da je utvrđeno da je šteta na stambenom objektu prvoapelanta nastala isključivo djelovanjem ljudskog faktora prije početka rada kamenoloma, dok je šteta na objektu drugoapelanta, prema nalazima vještaka, nastala zbog nedostatka krova i sprata objekta koji su očigledno nastali također zbog djelovanja ljudskog faktora i prije nego što su tuženi počeli da koriste te objekte i vrše eksploataciju u kamenolomu, ali i zbog toga što je prizemlje zatrpano jelovinom tako da je svaka sanacija ekonomski neisplativa. S tim u vezi Općinski sud je naveo da prihvata nalaze vještaka kao objektivne i stručne, te da iz njih zaključuje da štete na stambenim objektima apelanata nisu nastupile zbog rada trećetuženog na kamenolomu.
17. Općinski sud je u odnosu na prvotuženu naveo da je utvrdio da apelanti nisu dokazali da postoji uzročno-posljedična veza između radnji prvotužene i štete nastale na objektima apelanata, te da je s tim u vezi prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene osnovan. Dalje je navedeno da je prema Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama) propisan način postupanja s privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te postupak za njihovo stavljanje pod upravu općine, postupak dodjele na privremeno korištenje, prava i obaveze i odgovornosti privremenih korisnika i prava vlasnika. U vezi s tim je navedeno da, kako je u postupku utvrđeno da prvotužena nije donijela bilo kakvo rješenje za pokretanje postupka za stavljanje spornih nekretnina apelanata pod svoju upravu niti je donosila rješenja o njihovoj dodjeli na privremeno korištenje privremenim korisnicima, to prema zaključku Općinskog suda znači da prvotužena ni na koji način nije raspolagala tim nekretninama, te da iz tog razloga ne može biti ni odgovorna za eventualnu pričinjenu štetu. Općinski sud je pri tom naveo da odgovornost prvotužene ne može biti zasnovana ni na navedenim rješenjima Službe koja su donesena u postupku rješavanja po zahtjevu za povrat imovine, jer iz tih rješenja kao ni iz zapisnika ne proizlazi da je tužena donosila odgovarajuće akte u skladu sa Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama niti je stavila pod svoju upravu te nekretnine, već je bila dužna samo odlučivati i o povratu onih nekretnina koje su napuštene u smislu relevantnih zakonskih odredbi.
18. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da, budući da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu jer nisu pružili dokaze o uzročno-posljedičnoj vezi između postupaka prvotužene i štete koja je nastala apelantima, ne postoji pasivna legitimacija niti odgovornost prvotužene za nastalu štetu u smislu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je i tužbeni zahtjev u odnosu i na trećetuženog u cijelosti neosnovan pa ga je zbog toga i odbio u cijelosti.
19. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-Gž-06-001297 od 20. novembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stavovi prvostepenog suda te navedeno da su neosnovani navodi apelanata da je prvotužena odgovorna za štetu koja im je nastala budući da je raspolagala njihovim napuštenim nekretninama. S tim u vezi navedeno je da je nesporno da prvotužena nije donosila nikakvo rješenje u vezi s proglašenjem nekretnina apelanata privremeno napuštenim niti ih je dodjeljivala na korištenje privremenim korisnicima, te da činjenica da su apelanti izdejstvovali odluke CRPC-a i da ih je u posjed njihovih nekretnina uvela prvotužena, prema obrazloženju Kantonalnog suda, ne predstavlja dovoljan dokaz da je prvotužena pasivno legitimirana i odgovorna za naknadu štete. Također je navedeno da ni činjenica da je prvotužena obavezana da im naknadi štetu nastalu na zemljištu i voću, nije dovoljan dokaz da je odgovorna i za štetu nastalu na stambenim objektima jer, kako je naveo Kantonalni sud, iz nalaza i mišljenja vještaka geološke i građevinske struke proizlazi da radovi na kamenolomu nisu uzrok nastanka predmetne štete već ljudski faktor. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
20. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-09-000489 od 26. oktobra 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je, prema zaključku tog suda, pravilno utvrđenje drugostepenog suda da apelanti nisu ponudili niti jedan relevantan dokaz da su drugotuženi i trećetuženi koristili njihove stambene objekte ili na njima vršili prepravke niti da je prvotužena proglasila te nekretnine napuštenim i donosila bilo kakve akte u vezi s njihovom dodjelom na privremeno korištenje. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, i nije bilo moguće primijeniti odredbe čl. 154, 155. i 172. ZOO na konkretan slučaj, pa je Vrhovni sud reviziju odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je nesumnjivo utvrđeno da je prestala privremena uprava prvotužene na njihovim nekretninama, kao i pravo njihovog privremenog korištenja od trećetuženog zbog čega smatraju da obrazloženja presuda nisu zadovoljavajuća. Apelanti također navode da je u toku cijelog postupka prvotuženu zastupalo lice koje je zaposlenik prvotužene, a ne pravobranitelj kako je to propisano zakonom. Smatraju da je postupak trajao neopravdano dugo, te zbog toga traže da im Ustavni sud dodijeli kompenzaciju u uobičajenom iznosu.
22. U dopunama apelacije apelanti navode da sudovi nisu s dovoljnom pažnjom cijenili sve dokaze provedene u toku postupka, već da su cijenjeni parcijalno kako je odgovaralo prvotuženoj. U korist svojih tvrdnji apelanti su dostavili i Stručni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka građevinske struke Nusreta Mujagića, kao i rješenja kojima je dato pravo trećetuženom na eksploataciju krečnjaka i zapisnike o stanju na terenu i uvođenju u posjed spornih nekretnina koje su sačinili organi prvotužene. Apelanti navode i da je u njihovu korist donesena i odluka Ustavnog suda - Komisije za ljudska prava pod brojem CH/01/7734 i CH/01/7735 iz 2007. godine kojom im je dodijeljena kompenzacija od po 5.000,00 KM zbog nemogućnosti da pristupe sudu u upravnom postupku koji je vođen povodom izdavanja urbanističke dozvole trećetuženom, dok je u odnosu na konkretan tužbeni zahtjev proglašena neprihvatljivom zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu što je, prema mišljenju apelanata, dokaz da je prvotužena odgovorna za nastalu im štetu.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su sve presude donesene u skladu sa zakonom i Ustavom.
24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su sve tvrdnje apelanata neosnovane uključujući i tvrdnje o nerazumnoj dužini postupka te da apelaciju treba odbiti.
25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju postupak proveden u skladu sa zakonskim odredbama i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
Ne smatraju se napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom.
Član 11. st. 1. i 2.
Ako su ispunjeni uvjeti iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu općine. U rješenju se navode katastarske oznake nekretnine, ime vlasnika, popis stvari kao i dan uspostavljanja uprave općine.
Smatra se da su nekretnine pod upravom općine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. stav 1. ovog zakona.
Član 26. stav 2.
Općina je dužna stvari vratiti vlasniku u stanju u kojem su bile u momentu uspostavljanja njene uprave, imajući u vidu protek vremena i redovnu upotrebu.
Član 28.
Općina odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
27. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
Član 17d. stav 3.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99 i 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-09-000489 od 26. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 28. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju i da je postupak trajao neopravdano dugo.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) primjena materijalnog prava, ocjena dokaza i obrazloženje presude
36. Ustavni sud zapaža da apelanti svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog neadekvatne ocjene dokaza vezanih za korištenje i raspolaganje njihovim nekretninama od prvotužene i trećetuženog, i s tim u vezi proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i neadekvatnom obrazloženju presuda.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti postavljaju i pitanje zakonitosti ako jednog od uposlenika prvotužene zastupa prvotužena a ne pravobranilac, kako je to propisano Zakonom o pravobranilaštvu. Međutim, kako apelanti navedeno pitanje nisu pokretali u toku postupka pred redovnim sudovima nego tek u apelaciji, to se Ustavni sud neće upuštati u razmatranje ovog pitanja.
38. Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (U 12/03 od 26. marta 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 18/04). Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetila da je, u skladu s ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Lüdi protiv Švicarske, od 15. juna 1992. godine, serija A, broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji trebaju procijeniti dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, naprimjer, Odluku o prihvatljivosti CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna 2001. godine, tačka 3; CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 14. decembra 2005. godine, tačka 11; CH/03/14397, J. M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 3. aprila 2006. godine, tačka 14). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge» (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05, od 12. septembra 2006. godine, tačka 61).
39. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju, u konačnici, redovni sudovi osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na stambenim objektima navodeći da apelanti nisu dokazali da su ti stambeni objekti bili proglašeni privremeno napuštenim i stavljeni pod upravu prvotužene zbog čega, prema odredbama čl. 154, 155. i 172. ZOO, nema odgovornosti prvotužene za štetu nastalu na objektima apelanata. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda kao i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da u postupku nije utvrđeno da je prvotužena donosila rješenja o proglašenju napuštenim stambenih objekata apelanata niti je bilo kakvim aktom te nekretnine dodjeljivala na privremeno korištenje. Ustavni sud zapaža da je, međutim, u postupku utvrđeno da je zaključcima Službe prvotužene, kojim se dozvoljava izvršenje odluka CRPC-a, utvrđeno da je prestala uprava prvotužene na zemljištu-parcelama (a ne na stambenim objektima kako to tvrde apelanti) koje su označene kao k.č. 162/3, 162/4 i 464/5 i za čije oštećenje i uništavanje stabala voća koja su se nalazila na tim parcelama je utvrđena odgovornost prvotužene i trećetuženog i apelantima, Presudom Općinskog suda broj P.18/01-K od 15. oktobra 2004. godine, dosuđena naknada materijalne štete što je precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o primopredaji navedenih nekretnina i zapisnika koji je sačinio urbanističko-građevinski inspektor prvotužene proizlazi da je trećetuženi koristio prvoapelantov stambeni objekat koji je i prije početka rada kamenoloma bio devastiran ljudskim djelovanjem, kao i da drugoapelantov stambeni objekat niko i nije koristio u spornom periodu jer je i na njemu prije početka rada kamenoloma nastala totalna šteta ljudskim djelovanjem. Također iz činjenica predmeta proizlazi i da je trećetuženi na prvoapelantovom stambenom objektu izvršio određene preinake (stakljenje prozora, malterisanje zidova u tri prostorije) kako bi ih mogao privremeno koristiti u poslovne svrhe (a što proizlazi i iz Rješenja Službe broj 05/1-31-7-1489/00 od 18. decembra 2000. godine donesenim u postupku izvršenja odluke CRPC-a kojom su nekretnine vraćene u posjed prvoapelantu i kojim je utvrđeno da je prestala uprava prvotužene na nekretninama prvoapelanta označenim kao k.č. br. 162/4 i 464/5 /njiva i dvorište/ i da trećetuženom prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stambenog objekta–navedeno rješenje nije dostavljeno na uvid Ustavnom sudu). Ustavni sud također zapaža da je trećetuženi istom presudom Općinskog suda iz 2004. godine obavezan da prvoapelantu isplati naknadu radi korištenja predmetnog stambenog objekta.
40. Dovodeći u vezu navedene činjenice sa sadržinom odredbi čl. 154, 155. i 172. ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge vezane za svoja odlučenja u pogledu nepostojanja odgovornosti prvotužene za materijalnu štetu nastalu na stambenim objektima apelanata. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno ocijenili dokaze, kao i da su obrazloženja osporenih presuda data u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su apelanti, kako su to i naveli redovni sudovi, naknadu materijalne štete nastale na stambenim objektima isključivo vezali za rad kamenoloma i s tim u vezi odgovornost prvotužene budući da su njeni organi izdali odobrenje za rad kamenoloma, na čemu su apelanti dakle i temeljili svoje tvrdnje o odgovornosti prvotužene. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelanti, u suštini, ponavljaju u apelaciji i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi vodili postupak na štetu apelanata.
41. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
42. Apelanti dalje smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog toga što odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 31. januara 2001. godine.
a) Relevantni principi
43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji su apelanti tužbom pokrenuli pred Općinskim sudom 31. januara 2001. godine a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 26. oktobra 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak trajao ukupno devet godina i devet mjeseci, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata bila naknada materijalne štete nastale na objektima i zemljištu apelanata. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.
47. Ustavni sud zapaža da je postupak po dijelu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu štete za uništeno zemljište i stabla voća pred dvije sudske instance okončan za četiri godine i pet mjeseci (donošenjem Presude Kantonalnog suda broj Gž.1780/04 od 29. jula 2005. godine) te da je tada presuda Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na naknadu štete za uništene stambene objekte ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak zbog proceduralnih grešaka prvostepenog suda (nalazi i mišljenje vještaka nisu bili sačinjeni u skladu sa pravilima struke i na profesionalan način). Ustavni sud zapaža da je nakon toga postupak o predmetu apelacije na tri sudske instance okončan za daljnjih četiri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da u konkretnoj situaciji, bez obzira što je postupak pred određenim instancama trajao kratko (ponovljeni postupak pred Općinskim sudom je okončan za 11 mjeseci) i kod činjenice da redovni sudovi nisu ponudili nikakav argument koji bi opravdao ovako dugo trajanje konkretnog postupka već da, naprotiv, smatraju da postupak nije dugo trajao, postupak u ukupnom trajanju od skoro 10 godina ne zadovoljava standarde Evropske konvencije u pogledu razumnog roka. Pri tom Ustavni sud smatra da postoji odgovornost sudova na sve tri instance za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
49. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno obrazloženje presude i primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju su apelanti tražili, zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
51. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da ovaj postupak ne spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je trajao devet godina i devet mjeseci, Ustavni sud smatra kako bi apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti ukupan iznos od 1.350,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada FBiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u vezi sa osporenim presudama nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, proizvoljno ocijenili provedene dokaze i kada su obrazloženja presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije.
53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak za naknadu materijalne štete trajao skoro 10 godina.
54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić