Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5495/10 (E. H.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5495/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5495/10 rješavajući apelaciju Enesa Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Enesa Hadžića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Mal 001261 10 Gž od 28. septembra 2010. godine i Presuda Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068-2-MAL-07- 000608 od 21. juna 2010. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu da u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Enes Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 7. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 Mal 001261 10 Gž od 28. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-MAL-07-000608 od 21.juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda“ HZ HB d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2013. godine, Općinski sud 11. novembra 2013. godine, a tužitelj 7. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja dostavljeni su apelantu 3. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-MAL-07-000608 od 21. juna 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 Mal 001261 10 Gž od 28. septembra 2010. godine, apelant je obavezan da tužitelju isplati dug u iznosu od 1.559,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana dosuđenja pa do konačne isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 329,00 KM.

7. Općinski sud je u toku postupka izveo dokaze uvidom u financijsku karticu potrošača od 13. aprila 2005. godine, ispis otvorenih stavki i karticu analitičkog knjigovodstva od 7. juna 2010. godine, te utvrdio da je apelant u obvezno pravnom odnosu s tužiteljem, budući da mu je tužitelj vršio isporuku električne energije kao potrošaču i na ime utrošene električne energije ispostavljao je račune apelantu. Dalje je utvrđeno da je apelant vršio isplatu duga u paušalnim iznosima, a ne prema računima, pa kako ukupan apelantov dug za isporučenu električnu energiju prema kartici analitičkog knjigovodstva od 7. juna 2010. godine iznosi 1.559,11 KM, Općinski sud je prigovor zastare potraživanja odbio i obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa.

8. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud. Taj sud je u obrazloženju odluke citirao odredbu člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da prema navedenom članu potraživanje naknade za električnu energiju temeljem ugovora između pravnih osoba zastarijeva za tri godine računajući pojedinačno za svaki mjesec od dospjelosti izdatog računa. Budući da je tužba podnesena 15. jula 2005. godine, da pojedinačna zastarjelost potraživanja teče do 15. jula 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja za utrošenu električnu energiju. Djelomična uplata duga, kako je dalje istakao sud, ne znači i priznanje duga jer je apelant vršio plaćanje pojedinih iznosa duga iz određenih ispostavljenih računa, što je evidentirano u financijskoj kartici potrošača. Kada se ne odredi koja se konkretno obaveza izvršava, bez navođenja za koji mjesec i godinu i u kojem iznosu, obaveze se namiruju onim redom kako je koja dospjela za namirenje prema odredbi člana 312. ZOO. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode da mu nije omogućeno da se očituje o preinačenoj tužbi smatrao neosnovanim, jer se na pripremnom ročištu apelantov punomoćnik–advokat izjasnio o preinačenom tužbenom zahtjevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3.e), k) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili institut zastare potraživanja jer iz izvedenih dokaza nije pouzdano utvrđeno da se radi o pravnoj osobi da bi se primijenio institut zastare od tri godine. Dalje navodi da se iz podnesene tužbe, ali i priloga kao i iz izvedenih dokaza, vidi da je tužba usmjerena prema fizičkoj osobi, a i sam prvostepeni sud se tako opredijelio prilikom prijema tužbe jer ju je zaveo u upisnik „Mal“ (sporovi između fizičkih osoba) a ne u upisnik „Mals“ (privredni sporovi). Da je pravilno primijenjen institut zastare od jedne godine potraživanje tužitelja bi moglo biti priznato u manjem iznosu od presuđenog. Osim toga, apelant je istakao da se djelomično ispunjenje potraživanja kroz uplate određenih iznosa odnosi na vremenski period kada je plaćanje izvršeno, tako da je neispravan stav drugostepenog suda o namirenju obaveze onim redom kako je koja obaveza dospjela za namirenje prema odredbi člana 312. ZOO. Također ističe da je „tokom postupka ukazivao na činjenicu da je prostorije dao u zakup trećoj osobi koja je preuzela obavezu plaćanja utroška električne energije prema tužitelju“. Predložio je da se apelacija usvoji, ukinu osporene odluke i naloži ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodno kršenje apelantovih prava. U obrazloženju odluke, kako dalje navodi sud, detaljno su navedeni razlozi kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.

11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u upisniku tog suda tužba zavedena kao Mal predmet (sporovi između fizičkih lica), odnosno „apelant je tužen kao fizičko lice“, a da se Kantonalni sud u obrazloženju presude pozvao na odredbu člana 374. stav 1. ZOO.

12. U odgovoru na apelaciju tužitelj je istakao da je analizom cjelokupnog postupka „više nego jasno da se u konkretnom slučaju može isključivo primijeniti trogodišnji rok zastarijevanja“. U tužbi (koju je uz odgovor dostavio Ustavnom sudu) je, kako navodi tužitelj, jasno naznačeno da se radi o butiku kao poslovnom prostoru čiji je vlasnik apelant koji se, sukladno Općim uvjetima za isporuku električne energije. u poslovnim knjigama vodi kao potrošač iz kategorije „ostala potrošnja“, što je vidljivo iz ranijih a i sadašnjih izvoda iz poslovnih knjiga. Član 378. stav 1. tačka

1. ZOO definiše jednogodišnji rok zastare isključivo za potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju kada je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva, što se na konkretan slučaj ne može primijeniti. Osim toga, tužitelj je istakao da se ne mora raditi o pravnoj osobi kao uvjetu za primjenu trogodišnjeg roka zastare jer butik kao vrsta trgovačke djelatnosti može biti registriran kao obrt kada nema svojstvo pravne osobe te kao poduzeće (najčešće d.o.o) kada ima svojstvo pravne osobe. To što neko u pisarni, kako je dalje naveo tužitelj, nije navedenu tužbu zaveo u upisnik privrednih sporova ne može biti argument da se ne radi o privrednom sporu. Također je tužitelj istakao da je na pripremnom ročištu smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i konačno ga postavio prema stanju duga 28. februara 2008. godine na iznos od 1.559,11 KM, što nije protivno Zakonu o parničnom postupku jer je preinačenje izvršeno na pripremnom ročištu u prisutnosti protivne strane. Tužitelj je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 374.

1. Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

2. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Član 378.

1. Zastarijevaju za jednu godinu:

1) potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva [..]

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 Mal 001261 10 Gž od 28. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2010. godine a apelacija je podnesena 7. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant osporava presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana ,što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...].

21. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na isplatu duga tužitelju, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

22. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno primijenili institut zastare potraživanja odnosno iz obrazloženja osporenih presuda se ne vidi na koji način je utvrđeno da se radi o pravoj osobi da bi se primijenio institut zastare od tri godine s obzirom da se iz podnesene tužbe, ali i priloga kao i iz izvedenih dokaza, vidi da je tužba usmjerena prema fizičkoj osobi.

23. Apelantovi navodi pokreću pitanje nedovoljnog obrazloženja presude Kantonalnog i Općinskog suda, kako u pogledu odlučnih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljno odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

24. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet spora zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime duga za utrošenu električnu energiju isplati iznos od 1.559,11 KM. Činjenični i pravni osnov za presuđenje prvostepeni sud je utvrdio provođenjem svih relevantnih dokaza kojima je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan. Naime, prvostepeni sud je provedenim dokazima utvrdio da je apelant u obvezno pravnom odnosu s tužiteljem budući da mu je tužitelj vršio isporuku električne energije kao potrošaču i na ime utrošene električne energije ispostavljao račune. Međutim, apelant je vršio isplatu duga u paušalnim iznosima a ne prema računima, te ga je obavezao na isplatu preostalog duga od 1.559,11 KM. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te je ukazao da u smislu člana 374. stav 1. ZOO potraživanje naknade za električnu energiju temeljem ugovora između pravnih osoba zastarijeva za tri godine računajući pojedinačno za svaki mjesec od dospjelosti izdanog računa. Budući da je tužba podnesena 15. jula 2005. godine pojedinačna zastarjelost potraživanja teče od 15. jula 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastarjelost potraživanja za utrošenu električnu energiju.

26. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, razmatrajući prigovor zastare potraživanja, primijenili odredbu člana 374. stav 1. ZOO kojom je propisano da međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine te zaključili da nije nastupila zastarjelost potraživanja za utrošenu električnu energiju i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može utvrditi na koji način su redovni sudovi došli do zaključka da se u konkretnom slučaju radi o međusobnom potraživanju pravnih lica, u kojem slučaju potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s ugovorom o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine (član 374 ZOO), odnosno da se ne radi o potraživanju naknade za isporučenu električnu energiju za potrebe domaćinstva koja zastarijevaju za jednu godinu (član 378. ZOO). Osim toga Ustavni sud ukazuje na kontradiktorne navode vezane za pitanje zastarjelosti potraživanja date u odgovoru na apelaciju Općinskog suda i tužitelja. Naime, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je „apelant tužen kao fizičko lice“, međutim iz obrazloženja presude Općinskog suda nije jasno iz kojih razloga i na osnovu koje zakonske odredbe je prigovor zastare potraživanja odbio, odnosno ne može se utvrditi da li je Općinski sud, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakao apelant, primijenio odredbu koja se odnosi na međusobna potraživanja pravnih lica (član 374 ZOO) ili odredbu prema kojoj potraživanja naknade za isporučenu električnu energiju domaćinstvu zastarijeva za jednu godinu (član 378. ZOO). Tužitelj je u odgovoru na apelaciju istakao da je „više nego jasno da se u konkretnom slučaju može isključivo primijeniti trogodišnji rok zastarijevanja“ jer je u tužbi (koju je dostavio Ustavnom sudu uz odgovor) jasno naznačeno da se radi o butiku kao poslovnom prostoru čiji je vlasnik apelant i koji kao vrsta trgovačke djelatnosti može biti registrovan kao obrt kada nema svojstvo pravne osobe, te kao poduzeće (najčešće d.o.o) kada ima svojstvo pravne osobe i koji se, sukladno Općim uvjetima za isporuku električne energije, u poslovnim knjigama vodi kao potrošač iz kategorije „ostala potrošnja“ te da se jednogodišnji rok zastare isključivo primjenjuje za potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju kada je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva, što se na konkretan slučaj ne može primijeniti.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da odluke Kantonalnog i Općinskog suda ne sadrže obrazloženje odlučne činjenice (da li je apelant tužen kao fizička ili pravna osoba) od koje zavisi pravilna primjena relevantnih odredbi materijalnog prava (ZOO) koje se odnose na vrijeme potrebno za zastarjelost potraživanja. Stoga, s obzirom da osporena odluka ne sadrži obrazloženje iz kojeg bi se jasno mogli vidjeti razlozi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, odnosno da osporene presude ne sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporena odluka ne sadrži razloge na kojima je zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5495/10 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio