Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5598/10 (Dom zdravlja Doboj)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5598/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5598/10, rješavajući apelaciju Doma zdravlja Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Doma zdravlja Doboj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000019 09 Rev od 16. septembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dom zdravlja Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 15. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000019 09 Rev od 16. septembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te učesnika u postupku Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske Banja Luka, Filijala Doboj i apelanta, zatraženo je 18. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske Banja Luka, Filijala Doboj, su odgovore na apelaciju dostavili 26. novembra 2013. godine, dok Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. novembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske Banja Luka, Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond zdravstvenog osiguranja) je 15. augusta 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta kao tuženog radi utvrđivanja prava vlasništva. U tužbi je naveo da tužbu podnosi kao pravni slijednik Samouprave interesne zajednice zdravstvenog osiguranja Sarajevo (u daljnjem tekstu: SIZ zdravstvenog osiguranja), tj. kao raniji i sadašnji vlasnik odnosno korisnik s pravom raspolaganja poslovnih prostorija (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), koje se nalaze u sklopu zgrade u ulici Karađorđeva bb, površine pobliže naznačene kao u izreci presude. Dalje je naveo da se obratio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava za imovinsko pravne poslove), radi uknjižbe predmetnog poslovnog prostora, koja je na njegov zahtjev odgovorila da nije započela s uspostavljanjem, odnosno vođenjem Knjiga uloženih ugovora za poslovne zgrade, prostorije i garaže. Ističe da je te poslovne prostorije stekao građenjem, odnosno finansiranjem njihove izgradnje, saglasno namjeni i investiciono-tehničkoj dokumentaciji, te da je on razgraničen nakon izgradnje u skladu s Odlukom o razgraničenju novosagrađenog poslovno-stambenog objekta i kojom je navedeni prostor prenesen na potpisnike odluke, jer je Regionalni medicinski centar „23 august“ Doboj (u daljnjem tekstu: RMC), tj. apelantov pravni prednik, bio glavni nosilac investicija izgradnje stambenog objekta u kojem se nalazi navedeni poslovni prostor. Napominje da je predmetni poslovni prostor, u kojem se nalazi i koji nesmetano koristi, namjenski izgrađen i namjenski opremljen za njegove potrebe, ali da je upisan na RMC kao investitora. Predmetnom tužbom Fond zdravstvenog osiguranja traži da se utvrdi da je vlasnik i korisnik tog poslovnog prostora s pravom raspolaganja, pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se upiše kao njegov vlasnik, i da se uknjiži s pravom svojine na zajedničkim dijelovima zgrade i pravom korištenja na pripadajućem zemljištu.

7. Presudom Osnovnog suda broj Ps.273/05 od 18. septembra 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Fonda za zdravstveno osiguranje kao pravnog slijednika SIZ-a zdravstvene zaštite, pa je utvrđeno da je Fond zdravstvenog osiguranja vlasnik i faktički korisnik tog poslovnog prostora koji se nalazi u podrumu, prizemlju i na prvom spratu stambeno-poslovne zgrade izgrađene na katastarskoj čestici i površine pobliže naznačene kao u izreci presude, a prema tlocrtu poslovnog prostora koji je sastavni dio ove presude. Odbijen je kao preuranjen dio tužbenog zahtjeva Fonda zdravstvenog osiguranja kojim je tražio da je apelant dužan trpjeti, priznati i dozvoliti da se na osnovu ove presude Fond zdravstvenog osiguranja uknjiži kao vlasnik na tom poslovnom prostoru kao posebnim dijelom zgrade, te s pravom korištenja pripadajućeg gradskog građevinskog zemljišta, polaganjem ove presude u Knjigu uloženih ugovora koja se vodi u Republičkoj upravi za imovinsko-pravne poslove, bez apelantove bilo kakve dalje saglasnosti ili odobrenja.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon izvedenih brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Fond zdravstvenog osiguranja pravni slijednik ranijeg SIZ-a zdravstvenog osiguranja, kao što nije sporno da je apelant pravni slijednik RMC-a, i da je Fond zdravstvenog osiguranja duži period u posjedu tog poslovnog prostora, na kojem je apelantov pravni prednik RMC upisan kao posjednik čitavog stambenog objekta u kojem se ovaj prostor nalazi, a da je u zemljišnim knjigama RMC upisan kao vlasnik tog objekta. Dakle, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je pravni prednik Fonda zdravstvenog osiguranja građenjem, odnosno finansiranjem gradnje dijela poslovno-stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, stekao na njemu pravo vlasništva, te da li su se time stekli uvjeti za upis Fonda zdravstvenog osiguranja kao vlasnika i posjednika tog poslovnog prostora u Knjigu položenih ugovora. Osnovni sud je ukazao da iz brojnih izvedenih dokaza proizlazi da je 11. novembra 1974. godine pod brojem 08/9-475-129/74 između Opštine Doboj-Opštinskog fonda za finansiranje uređenja građevinskog zemljišta kao davaoca na korištenje građevinskog zemljišta i RMC-a, kao njegovog korisnika, zaključen Ugovor o davanju na korištenje građevinskog zemljišta, a taj ugovor je zaključen na osnovu Rješenja Skupštine opštine Doboj broj 08-475-129/74 od 5. decembra 1974. godine; da je prema tački I navedenog ugovora korisnik- RMC, primio na trajno korištenje građevinsko zemljište u društvenoj svojini pobliže označeno kao u izreci prvostepene presude u svrhu izgradnje stambeno-poslovnog objekta u društvenoj svojini; da je Opštinski zavod za urbanizam i komunalne poslove opštine Doboj na zahtjev RMC-a 15. augusta 1974. godine izdao urbanističku saglasnost za izgradnju navedenog objekta u posjedu RMC-a pod brojem 09/364-407/74; da je Opštinski zavod za urbanizam i komunalne poslove opštine Doboj rješenjem broj 08/2-361-43/75 od 3. marta 1975. godine odobrio RMC-u da može pristupiti izgradnji predmetnog stambenog objekta prema izdatoj urbanističkoj saglasnosti, na temelju čega je RMC i upisan u posjedovnom listu kao posjednik navedenog objekta s dijelom 1/1. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tadašnja Zajednica zdravstvenog osiguranja Zenica uputila zahtjev broj 05/2- 4483/77 od 5. novembra 1977. godine RMC-u za razgraničenje poslovnog prostora, na temelju čega je odlukom Zbora radnih ljudi svih OOUR-a RMC-a broj 37 od 5. januara 1978.godine donesena Odluka o razgraničenju novosagrađenih prostora u poslovno-stambenom objektu (u daljnjem tekstu: Odluka o razgraničenju poslovnih prostora), kojom je članom 1. regulisano da se razgraničenje vrši prema namjeni i investiciono-tehničkoj dokumentaciji, tako što na SIZ zdravstvenog osiguranja pravnog prednika Fonda zdravstvenog osiguranja otpada površina od 467,64 m², u vrijednosti od 2.832,827,95 tadašnjih dinara, članom 2 odluke je regulisano da se prostor koji se razgraničava pripada OOUR srazmjerno njihovim površinama i finansijskim ulaganjima.

9. Dalje Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o ukidanju samoupravnih interesnih zajednica („Službeni list SRBiH“ broj 36/90) Fond zdravstvenog osiguranja pravni slijednik SIZ-a zdravstvenog osiguranja, da je postupak raspoređivanja sredstava i upravljanja u fondovima regulisan Odlukom o privremenoj organizaciji i privremenom uređivanju odnosa u Republičkom fondu za zdravstvenu zaštitu od 24. aprila 1991. godine. Iz uvjerenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Reg-Rz-06-000 210 Osnovni sud je također utvrdio da je Rješenjem Osnovnog suda Udruženog rada u Doboju broj U/I-98/84 od 26. marta 1984. godine izvršen upis konstituisanja RMC-a, kao RO RMC „23. august“ Doboj, koji je kasnije promijenio naziv u Medicinski centar „23. august“ Doboj, a potom u SOUR RMC „23. august“ Doboj. Iz posjedovnog lista broj 705 k.o. Doboj nesporno proizlazi da je RMC upisan kao posjednik na parceli i stambenom objektu u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, a u zemljišnim knjigama je ova nekretnina upisana s državnim vlasništvom također na RMC, s pravom korištenja na cijeloj nekretnini u svrhu izgradnje stambeno-poslovne zgrade. Na temelju akta Zajednice zdravstvenog osiguranja Zenica broj 05/2-4483/77 od 5. novembra 1997. godine utvrđeno je da je od RMC, kao glavnog nosioca investicije stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, prilikom izgradnje navedenog objekta, zatražila razgraničenje poslovnih prostora u tom objektu, odnosno donošenje odluke o razgraničenju koja bi trebala da sadrži podatke o broju i veličini poslovnih prostora i specifikaciju opreme, nakon čega je na zborovima radnih ljudi svih OOUR RMC-a donesena Odluka broj 37 od 5. januara 1978. godine o razgraničenju poslovnih prostora stambenog objekta, kojom su u članu 1, saglasno namjeni i investiciono-tehničkoj dokumentaciji razgraničeni poslovni prostori, i u kojoj je SIZ–u zdravstvenog osiguranja pripalo 467,64 m², ili na ime 2.832,827,95 dinara. Imajući u vidu navedeno Osnovni su je na kraju zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja, zbog toga što smatra da svi dokazi upućuju na to da je njegov pravni prednik SIZ zdravstvenog osiguranja, građenjem odnosno finansiranjem gradnje, stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u sklopu stambenog objekta, čiji je nosilac investicije i gradnje bio apelantov pravni prednik RMC, odnosno da je pravni prednik Fonda zdravstvenog osiguranja, plaćanjem predmetnog poslovnog prostora prije početka gradnje. Uz sve to Osnovni sud je ukazao da u vrijeme kada je taj objekat građen nije bila ustrojena tzv. etažna svojina, te da zbog toga niko svoje poslovne prostore koji se nalaze u tom stambenom objektu nije mogao uknjižiti kao svoje vlasništvo. Osim toga, kada se ima u vidu da je odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano, između ostalog, da se pravo svojine stiče i na osnovu pravnog posla, da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92 i 29/94) regulisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda, a ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili pretežnim dijelom obaveze koje iz njega proizlaze, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se na ugovor potpisali, to je po ocjeni prvostepenog suda osnovan tužbeni zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja. To što je Fond zdravstvenog osiguranja podnio zahtjev za uknjižbu predmetnog poslovnog prostora Republičkoj upravi za imovinsko-pravne poslove 4. augusta 2005. godine, od koje je dobio odgovor 8. augusta 2005. godine, da još nije došlo do uspostavljanja i vođenja Knjige položenih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža, za sud je nesporna činjenica, jer je ta knjiga tek uspostavljena, što ne znači da Fond nije vlasnik tog poslovnog prostora budući da samo nisu ispunjeni uvjeti da se uknjiži kao njegov vlasnik. Međutim, kako iz zemljišnih knjiga nesporno proizlazi da na parceli na kojoj je stambeni objekat izgrađen, a u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor nije uplanjena, jer se apelantov pravni prednik vodi s pravom korištenja na cijeloj nepokretnosti u svrhu izgradnje stambenog objekta, ovaj sud smatra preuranjemim tužbeni zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja da se naloži apelantu da je dužan trpjeti, priznati i dozvoliti da se upiše kao vlasnik spornog poslovnog prostora polaganjem ove presude u Knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Republičke uprave za imovinsko-pravne poslove, te da će Fond zdravstvenog osiguranja pravo upisa steći tek nakon što ishodi uplanjenje zgrade u kojoj se nalazi taj poslovni prostor u smislu Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 55/03 i 46/04) i odredbi Pravilnika o uspostavljanju i vođenju Knjige položenih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik RS“ broj 60/05).

10. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Pž-07-000 212 od 12. novembra 2008. godine apelantovu žalbu uvažio, pobijanu Presudu prvostepenog suda broj Ps.273/05 preinačio u dosuđujućem dijelu, u stavu I izreke prvostepene presude, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja.

11. Okružni sud je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev Fonda zdravstvenog osiguranja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i faktički korisnik tog poslovnog prostora. Svoj tužbeni zahtjev, po ocjeni Okružnog suda, Fond temelji na činjenici da je sporne poslovne prostorije stekao građenjem, odnosno finansiranjem izgradnje saglasno namjeni i investiciono-tehničkoj dokumentaciji, da je on razgraničen nakon izgradnje u skladu s Odlukom o razgraničenju poslovnog prostora kojim je taj poslovni prostor prenesen na potpisnike odluke. Fond zdravstvenog osiguranja je također naveo da je taj poslovni prostor namjenski izgrađen i namjenski opremljen, te da je od momenta gradnje bio u državnoj svojini i njegovom nesmetanom korištenju, ali da je upisan na investitora RMC, pa je stoga tražio da se utvrdi da je njegov vlasnik i da se na temelju presude suda uknjiži kao vlasnik polaganjem presude u Knjigu položenih ugovora kod nadležne Republičke uprave za imovinsko-pravne poslove. Okružni sud je utvrdio kao nesporno da je Fond zdravstvenog osiguranja pravni slijednik SIZ-a zdravstvenog osiguranja, a apelant RMC-a, da je Fond zdravstvenog osiguranja vlasnik tog poslovnog prostora, s obzirom da su njihovi pravni prednici zajedničkom gradnjom, odnosno finansiranjem poslovno-stambenog objekta u kojem se nalazi taj poslovni prostor, odnosno udruživanjem sredstava gradili poslovne prostore u tom stambenom objektu, a nakon gradnje stupili u njihov posjed, što proizlazi iz ključnog dokaza Odluke o razgraničenju poslovnog prostora broj 37 od 5. januara 1978. godine. Okružni sud je, međutim, zaključio da je osnovana apelantova žalba da je odluka prvostepenog suda donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da je član III Odluke o razgraničenju poslovnog prostora neprecizan, jer tim članom nije definisano da se poslovni prostor prenosi u vlasništvo subjektima na koje su razgraničeni prema njihovim ulaganjima.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 Ps 000019 09 Rev od 16. septembra 2010. godine reviziju Fonda zdravstvenog osiguranja uvažio, Presudu Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000 212 od 12. novembra 2008. godine preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio a Presudu Osnovnog suda broj Ps. 273/05 od 18. septembra 2007. godine potvrdio.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da smatra bitnim činjenično utvrđenje prvostepenog suda u sljedećem; da je 11. novembra 1974. godine pod brojem 08/9-475-129/74 između Opštine Doboj-Opštinskog fonda za finansiranje uređenja građevinskog zemljišta, kao davaoca na korištenje građevinskog zemljišta i RMC-a, kao njegovog korisnika, zaključen Ugovor o davanju na korištenje građevinskog zemljišta, koji je zaključen na osnovu Rješenja Skupštine Opštine Doboj od 5. decembra 1974. godine zaveden pod brojem 08-475-129/74; da je prema tački I ugovora korisnik primio na trajno korištenje građevinsko zemljište u društvenoj svojini, pobliže označeno kao u izreci prvostepene presude, u svrhu izgradnje stambeno-poslovnog objekta u društvenoj svojini; da je Opštinski zavod za urbanizam i komunalne poslove Opštine Doboj 15. augusta 1974. godine pod brojem 09/364-407/74, na zahtjev RMC-a, izdao urbanističku saglasnost RMC-u za izgradnju navedenog objekta, a da je Opštinski zavod za urbanizam i komunalne poslove Opštine Doboj 3. marta 1975. godine pod brojem 08/2-361-43/75 donio Rješenje kojim se RMC-u odobrava da može pristupiti izgradnji tog stambenog objekta prema urbanističkoj saglasnosti, na temelju čega je on i upisan u posjedovnom listi kao posjednik navedenog stambenog objekta u cjelini, s dijelom 1/1. Dalje je Vrhovni sud naveo da je Zajednica zdravstvenog osiguranja Zenica, pod brojem 05/2-4483/77 od 5. novembra 1977. godine, uputila zahtjev RMC-u za razgraničenje poslovnog prostora koji se nalazi u tom stambenom objektu, na temelju čega je odlukom Zbora radnih ljudi svih OOUR RMC-a, sa sjednica održanih 8, 9, 10. i 11. februara 1977. godine, te 5. januara 1978. godine, donesena Odluka o razgraničenju poslovnih prostora broj 37 u navedenom stambenom objektu, kojom je članom I. regulisano da se razgraničenje vrši prema namjeni i investiciono-tehničkoj dokumentaciji i prema visini finansiranja, tako što na SIZ zdravstvenog osiguranja otpada površina od 467,64 m², ili u vrijednosti od 2.832,827,95 tadašnjih dinara. Dakle, Vrhovni sud smatra da je Fond zdravstvenog osiguranja dokazao da je učestvovao u finansiranju izgradnje stambeno poslovnog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor i da je Odluka o razgraničenju poslovnih prostora zaključena između pravnog prednika Fonda, SIZ-a za zdravstvenu zaštitu i pravnog prednika apelanta RMC-a, finansijera stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, donesena na temelju visine njihovog učeća u njegovoj izgradnji. Činjenica da sve dozvole za gradnju glase na apelantovog pravnog prednika su, po ocjeni Vrhovnog suda, zbog toga što je on bio nosilac projekta izgradnje stambenog objekta u kojem se taj poslovni prostor nalazi. Dalje, Vrhovni sud navodi da presuda drugostepenog suda nije zakonita zbog toga što se prema članu 20. ZOSOP pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravog posla, nasljeđivanjem, i odlukom državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom, dok je odredbom člana 24. regulisano sticanje vlasništva građenjem. Dakle, kako među parničnim strankama nije sporno da projektna dokumentacija koja se odnosi na izgradnju spornog objekta, te urbanistička i građevinska saglasnost glasi na apelantovog pravnog prednika, nesporno je da je apelantov prednik RMC 5. januara 1978. godine donio Odluku o razgraničenju poslovnog prostora u tom stambenom objektu, na koji način je na Fond zdravstvenog osiguranja, odnosno njegovog pravnog prednika SIZ zdravstvenog osiguranja, prenesen dio poslovnog prostora površine 467,64 m², ili u vrijednosti od 2.832.827,95 tadašnjih dinara, koji prostor neometano drži u svom posjedu 35 godina. Osim toga navodi da je sam objekat projektovan tako da se u dio koji koristi Fond zdravstvenog osiguranja se ulazi iz jedne ulice, a u dio koji koristi apelant s druge strane ulice. Vrhovni sud također smatra da je drugostepeni sud odluku donio pogrešnim tumačenjem člana III Odluke o razgraničenju poslovnih prostora, jer njime nije regulisano da se prenosi i pravo vlasništva, pri tome gubeći iz vida da je u to vrijeme bila društvena svojina, a zatim državna svojina, i da su u pitanju društveno-pravna lica koja su bila nosioci prava raspolaganja, korištenja i upravljanja spornim nekretninama. Dakle, polazeći od navedenog činjeničnog stanja, pri tome imajući u vidu odredbu člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 , u daljnjem tekstu ZPP), te primjenom odredbe člana 20. ZOSPO a u vezi s članom 9, stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda ne može biti člana 20. ZOSPO, jer se radi o nekretninama koje su bile prvo u društvenoj, zatim u državnoj svojini, te da se radi o pravnim licima koja ne mogu steći pravo vlasništva, odnosno pravnim licima koja nisu privatizirana. Također smatra da se radi o proizvoljnoj primjeni čl. 123. stav 1. i čl. 126. ZPP-a, kojima su regulisana pravila o teretu dokazivanja, jer cijeni da Fond zdravstvenog osiguranja tokom trajanja postupka sudu nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi se sigurno moglo zaključiti da je on gradio, odnosno finansirao izgradnju stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda također proizlazi da parnične stranke ne raspolažu finansijskom dokumentacijom kojom bi dokazivali učešće u gradnji, pošto je ona uništena, nego naprotiv sud presudu donosi na temelju Odluke o razgraničenju poslovnih prostora iz novembra 1977. godine. Dalje navodi da je nesporno da je Fond zdravstvenog osiguranja po osnovu Odluke o razgraničenju poslovnih prostora bio u njegovom posjedu do 1992. godine, koji je nakon toga izdao pod zakup Obavještajno bezbjednosnoj službi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS). Apelant ističe da je nesporno da je njegov pravni prednik upisan u katastru nekretnina kao posjednik s dijelom 1/1 na cijelom objektu i zemljištu na kojem je izgrađen, a da je u zemljišnim knjigama upisan kao nosilac prava korištenja na zemljištu i vlasnik tog stambenog objekta, koje činjenice su Fondu zdravstvenog osiguranja poznate, pa i pored te činjenice apelant nije pokretao sudske postupke protiv Fonda, pa se stoga kako navodi „treba zapitati iz kojeg razloga je Fond pokrenuo postupak 2005. godine, a ne 1976. godine“.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Fonda zdravstvenog osiguranja ističe da je apelacija u cijelosti nedopuštena i neosnovana. Ističe da je osnovna komponenta „društvene svojine“, kao oblika svojine karakterističnog za jedan poredak, bilo imovinsko-pravno raspolaganje, što znači da su pravna lica bila u mogućnosti prenositi nekretnine između sebe, mijenjati ih i sl. Dalje navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je pred redovnim sudovima došlo do kršenja prava na pravično suđenje a u vezi s provođenjem dokaznog postupka, ukazujući na odredbu čl. 7, 8. i 123. ZPP-a, u smislu da je sud u osporenoj odluci na osnovu svih predloženih i izvedenih dokaza dao objašnjenje na osnovu čega donosi svoju odluku, odnosno zašto je povjerovao određenim dokazima, te u kakvoj vezi su ovi dokazi, na temelju čega je donio odluku, zbog čega smatra da je apelacija nedopuštena, odnosno neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, („Službeni list SRJ“ broj 29/96 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/93) glasi: Član 20. stav 1.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, nasljeđivanjem i odlukom državnog organa, na način i pod uvjetima određenim zakonom.

[…]

18. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 4.

[…] Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 240. stav 2.

[…] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000019 09 Rev od 16. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant osporava presudu Vrhovnog sud, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant javna ustanova, i kao takva je nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. U kontekstu apelantovih navoda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava odredbe člana 20. ZOSPO i član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, kada je odlučujući o apelantovoj reviziji potvrdio presudu Osnovnog suda kojom je utvrđeno da je Fond zdravstvenog osiguranja pravo vlasništva i faktičkog korištenja poslovnog prostora stekao na temelju Ugovora o razgraničenju poslovnih prostora. Naime, iz osporenog obrazloženja jasno i argumentirano proizlazi da je Ugovor o razgraničenju poslovnih prostora, zaključen između pravnih prednika Fonda zdravstvenog osiguranja, SIZ-a zdravstvenog osiguranja i apelantovog pravnog prednika RMC-a, i da je Fondu zdravstvenog osiguranja pripala veličina poslovnog prostora u visini izvršenog finansiranja stambenog objekta u kojem se poslovni prostor nalazi, površine 467,64 m² ili u vrijednosti od 2.832.827,95 tadašnjih dinara. Vrhovni sud je ovakav svoj stav obrazložio činjenicom da je Fond zdravstvenog osiguranja dokazao da je njegov pravni prednik finansirao izgradnju tog poslovnog prostora, te da je u visini izvršenog finansiranja izvršeno razgraničenje poslovnih prostora.

U vezi s apelantovim navodima da Fond zdravstvenog osiguranja tokom trajanja postupka ničim nije dokazao da je učestvovao u finansiranju stambenog objekta u kojem se nalazi poslovni prostor, iz stanja spisa predmeta i priložene dokumentacije proizlazi da apelant ove navode prvi put iznosi pred Ustavnim sudom, jer takve navode nije iznio u parničnom postupku ni pred jednim sudom koji je odlučivao, niti je sam predlagao ili izvodio bilo kakve dokaze koji bi bili relevantni za odlučenje o ovim njegovim navodima. Dakle, propustom da ove navode iznese u parničnom postupku i da, u vezi s tim, predloži izvođenje relevantnih dokaza, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tim pitanjima, što se može staviti na teret isključivo apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti istaknuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i AP 2284/06 od 17. novembra 2008. godine, obje objavljene na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također podsjeća da apelant ni u postupku pred Ustavnim sudom nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da pravni prednik Fonda zdravstvenog osiguranja prema Ugovoru o razgraničenju poslovnih prostorija nije finansirao izgradnju stambenog objekta u kojem se oni nalaze, što je rezultiralo donošenjem osporene presude, već je samo iznio tvrdnje da je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

31. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koje temelji na navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da nije potrebno posebno razmatrati ove apelantove navode.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zato što Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantu na bilo koji način uskraćena neka od garancija prava na pravično suđenje, naročito da u postupku pred Vrhovnim sudom nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava člana 20. ZOSPO i člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5598/10 (Dom zdravlja Doboj) | Sudska praksa | Aktio