Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5055/10 (M. P.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Izuzeće
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5055/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5055/10, rješavajući apelaciju Miodraga Pjeranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Miodraga Pjeranovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 023896 10 Kž od 24. augusta 2010. godine Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miodrag Pjeranović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 12. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 023896 10 Kž od 24. augusta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 20. novembra zatražen spis predmeta.
3. Osnovni sud je 8. novembra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Okružni sud i Tužilaštvo nisu dostavili odgovor na apelaciju. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 29. novembra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 15. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 K 023896 09 K 2 apelant je zajedno s osobom B. L. proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS). U izreci presude Osnovni sud je naveo da su apelant i njegov saučesnik B. L. (u daljnjem tekstu: saučesnik) 1. marta 2009. godine oko 3,30 sati u Derventi, ispred ugostiteljskog objekta „Ginis“, nakon prethodne verbalne prepirke s oštećenim S. Ž. (u daljnjem tekstu: oštećeni), fizički napali oštećenog tako što ga je apelant otvorenim dlanom udario u lijevi obraz, da bi zatim oštećenom prišao saučesnik, a onda su oštećenom zadali više udaraca stisnutim šakama i nogama u predjelu glave i tijela, te je od tih udaraca oštećeni pao na pločnik i dok se nalazio na pločniku zadali su mu još nekoliko udaraca po tijelu, od kojih je oštećeni zadobio tjelesne povrede u vidu krvnog podliva lijevog podočnog predjela i lijeve strane brade, nagnječenja prednje strane grudnog koša, nagnječenja oba lakta i lijeve nadlaktice, te oguljotine kože obiju šaka. Oni su, dakle, drugog povrijedili, čime su zajedno učinili krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS u vezi s članom 23. KZ RS, pa im je, primjenom navedenih odredbi i čl. 5, 37, 46, 47. i 23. KZ RS, izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a istovremeno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine dana od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
7. Osnovni sud je obrazložio da je proveo dokazni krivični postupak koji je sadržavao navode optužbe i odbrane, izjave svjedoka, nalaze vještaka, uvid u medicinsku dokumentaciju, izvode iz apelantove krivične dokumentacije i dr.
8. Osnovni sud je u obrazloženju podsjetio da je definicija tjelesne povrede iz člana 155. stav
1. KZ RS „ko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine“, a zatim istakao da je svoju presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, a to činjenično stanje se razlikuje od činjeničnog stanja opisanog u optužnici, i odnosi se na činjenični opis vrste tjelesnih povreda i mjesta – dijelova tijela na kojima su te povrede nastale. Naime, ovi činjenični navodi su, po mišljenju suda, u cijelosti dokazani dokazima izvedenim na glavnom pretresu, te unatoč tome što je na glavnom pretresu utvrđeno drugačije činjenično stanje od onog opisanog u optužnici a okružni tužilac nije izmijenio činjenični opis i uskladio ga sa činjenicama utvrđenim na glavnom pretresu, to je učinio sud, vodeći pri tome računa da ne dođe do povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude, kao ni prekoračenja optužbe, jer se u osnovi radi o istom događaju iz optužnice, a utvrđenje suda je u skladu s dokazima provedenim na glavnom pretresu.
9. Osnovni sud je istakao da je tužilac van razumne sumnje dokazao da su apelant i saučesnik na način opisan u dispozitivu presude učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i da se iz izvedenih dokaza ne može izvesti niti jedan drugi zaključak, te da je utvrdio da su apelant i saučesnik prilikom izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi, odnosno da taj sud tokom postupka nije našao ni jednu činjenicu niti okolnost koji bi doveli u pitanje mogućnost apelanta i saučesnika da shvate značaj svog djela i da upravljaju svojim postupcima u vrijeme izvršenja navedenog krivičnog djela.
10. Po ocjeni Osnovnog suda, svjedoci optužbe – oštećeni su na jasan, precizan i pouzdan način opisali cijeli tok događaja i odgovorili na sva postavljena pitanja bitna za odlučivanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, pa je taj sud iskaze svjedoka optužbe u potpunosti prihvatio jer su u skladu s materijalnim dokazima optužbe, a odbrana ih nije osporila niti u jednom dijelu. Sud je u cijelosti prihvatio materijalni dokaz, kao i izlaganje doktora Lj. C. jer je objektivan, jasan, potpun i nepristran u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje vrste tjelesnih povreda, mjesta povreda i sredstva kojim su nanesene, a pored toga jer je taj nalaz upotpunjen subjektivnim dokazima optužbe odnosno iskazima svjedoka – oštećenih.
11. Osnovni sud je obrazložio da je prihvatio iskaze svjedoka odbrane Ž. L. i Z. T. zbog toga što se ti iskazi nadopunjavaju dokazima Tužilaštva i ostalim dokazima odbrane, mada postoje razlike u iskazima svjedoka odbrane u pogledu broja lica koji su zatekli ispred spomenika u Derventi. Međutim, po mišljenju tog suda, ono što je bitno u iskazima ovih svjedoka jeste činjenica da nisu išli na lice mjesta na intervenciju, nego su slučajnim obilaskom terena vidjeli optužene i oštećene, te da navedeni zaključak proizlazi iz činjenice da svjedoci nisu legitimirali oštećene, a osim toga u službenoj zabilješci, kao materijalnom dokazu odbrane, navedeno je da su „OSL“ vršila obilazak II pozornog rejona, a ni osoblje ni vlasnik objekta nisu tražili intervenciju. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da nije prihvatio iskaz svjedoka O. J. iz kojeg proizlazi da su oštećeni stalni gosti u ugostiteljskom objektu, a da vlasnik objekta kao ni uposleno osoblje nisu zvali policiju. Međutim, po mišljenju tog suda, ukoliko je bilo lupanja čaša, flaša, bacanja pepeljara, galame, provociranja i bučnije rasprave od oštećenog i njegovog društva, onda je postojao razlog da se blagovremeno obavijesti policija, što u konkretnom slučaju niko nije učinio. Navedeni svjedok je hodao po objektu na dvije etaže, pa po mišljenju tog suda nije mogao ni vidjeti niti čuti cjelokupno dešavanje za stolom oštećenog, kao ni suučesnik koji po izjavi ovog svjedoka nije ni prolazio pored stola oštećenog. Osim toga, ovaj svjedok je vidio dolazak policije, ali se ni tada nije obratio policiji niti je ukazao na nedolično ponašanje oštećenog i njegovog društva. Također je Osnovni sud smatrao neophodnim napomenuti da su optuženi izašli iz objekta za oštećenim. Zbog navedenog je Osnovni sud zaključio da oštećeni nisu ničim ni doprinijeli niti izazvali optužene na radnje koje su preduzeli u daljem toku događanja. Po mišljenju tog suda, ovaj svjedok odbrane svojim iskazom želi pomoći optuženima, s obzirom da nije odgovorio na sva bitna pitanja tužioca, ističući da se ne želi prisjećati psovki i pojedinosti događaja, što je i razumljivo s obzirom da je ovaj svjedok zaposlen kod optuženog (apelanta), a radni je kolega s povremeno zaposlenim (saučesnikom). Zatim je Osnovni sud obrazložio da dio iskaza svjedoka odbrane A. K., koji radi u ugostiteljskom objektu kao konobar, nije mogao prihvatiti zbog toga što taj svjedok nije bio neposredni očevidac fizičkog kontakta, s obzirom da nije izlazio vani i nije vidio šta se desilo kada su oštećeni jedan po jedan izašli iz objekta, a za njima i optuženi (apelant i saučesnik). Iz iskaza ovog svjedoka može se zaključiti da oštećeni nisu imali poseban motiv odnosno poseban interes da optužene označe kao aktere ovog događaja, kao što navodi branilac, s obzirom da iz njegovog iskaza proizlazi da su oštećeni stalni gosti u diskoteci „Ginis“ i poslije a i prije ovog događaja, te da oštećeni i saučesnik nisu u lošim odnosima, što proizlazi i iz činjenice da oštećeni ne traže ni krivično gonjenje, niti nadoknadu štete.
12. Kako slijedi iz spisa predmeta i dostupne dokumentacije, protiv apelanta je vođen krivični postupak po Optužnici Okružnog tužilaštva u Doboju broj KT-718/09 od 26. juna 2009. godine. Iz zapisnika s glavnog pretresa datiranog 24. novembra 2009. godine se vidi da je optužnicu zastupala tužiteljica Radmila Stančić. Iz tog zapisnika se vidi da je tužiteljica predložila da se dokazi izvode na način kako je to utvrđeno u optužnici.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je na sjednici drugostepenog vijeća u prisustvu apelanta i saučesnika i odsustvu uredno obaviještenog tužitelja, donio Presudu broj 84 0 K 023896 10 Kž od 24. augusta 2010. godine kojom se apelantova žalba djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što se apelantu za krivično djelo tjelesne povrede za koje je tom presudom proglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i određuje da se izrečena kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
14. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je zaključio da su bez osnova prigovori apelantove žalbe da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i na taj način počinio bitnu povredu krivičnog postupka. Naime, iako se opis povreda koje su apelant i saučesnik nanijeli oštećenom u izreci pobijane presude djelimično razlikuje od opisa tih povreda navedenih u optužnici, to nije dovelo i do prekoračenja optužbe jer se radi o činjenicama koje samo bliže određuju krivično djelo i ne dovode u pitanje ni njegov objektivni ni subjektivni identitet. Radi se o istom krivično-pravnom događaju, a izvršene izmjene u činjeničnom opisu djela ne prevazilaze okvir optužbe i pravne kvalifikacije djela za koje se optuženi terete. Dalje, Okružni sud smatra da ni prigovori žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona nisu osnovani. Naime, činjenice i dokazi na koje se u obrazloženju svoje presude poziva i prvostepeni sud, i po ocjeni Okružnog suda, daju dovoljno osnova za zaključak da su kritične prilike upravo apelant i njegov saučesnik nanijeli povrede oštećenom. Po mišljenju Okružnog suda, iskaz oštećenog je uvjerljiv, logičan i u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu i nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu i iskazima svjedoka optužbe, a nisu dovedeni u sumnju ni iskazima svjedoka odbrane, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada ih je uzeo kao osnov za utvrđenje odlučnih činjenica.
15. Okružni sud je zatim istakao da optuženi i u žalbi ponavljaju svoju odbranu koja je bila predmet ocjene prvostepenog suda i koju prvostepeni sud s pravom nije prihvatio jer, i po ocjeni drugostepenog suda, nema uporišta u izvedenim dokazima. Naime, ni jedan od saslušanih svjedoka nije očevidac i nema saznanja o tome kako je kritični događaj započeo niti se iz iskaza tih svjedoka može zaključiti da su optuženi bili izazvani nasilničkim ponašanjem oštećenih i njihovog društva, kako tvrde optuženi, pa su bez osnova i prigovori da je njihove radnje sud mogao kvalificirati kao krivično djelo iz člana 155. stav 2. KZ RS i izreći im sudsku opomenu. Nasuprot navedenom, žalba s pravom ukazuje da prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji sud nije uzeo u obzir kao olakšavajuće okolnosti da oštećeni ne traže krivično gonjenje i naknadu štete, te da je pogrešno uzeo kao otežavajuću okolnost za optuženog (apelanta) njegovu osuđivanost iako se prema podacima iz kaznene evidencije vidi da do sada nije osuđivan. Te olakšavajuće okolnosti, uz olakšavajuće okolnosti koje je cijenio i prvostepeni sud, ukazuju da se i blažom utvrđenom kaznom u okviru roka provjeravanja od jedne godine, može postići svrha kažnjavanja. Stoga je Okružni sud u tom dijelu i uvažio žalbu optuženih i preinačio pobijanu presudu u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za krivično djelo za koje je proglašen krivim utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i odredio da se ona neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
16. Iz spisa predmeta i dostupne dokumentacije odnosno Presude Okružnog suda broj 84 0 K 023896 10 Kž od 24. augusta 2010. godine se vidi da je sutkinja Radmila Stančić, koja je u prvostepenom postupku postupala kao tužiteljica, predsjedavala Vijećem Okružnog suda prilikom donošenja navedene drugostepene presude. Tako u uvodu navedene presude stoji: Okružni sud [....] u vijeću sastavljenom od sudija Radmile Stančić, kao predsjednika vijeća, Mladena Ružojčića i Hatidže Hodžić, kao članova vijeća, uz učešće sudijskog pripravnika ovog suda Jelene Bjelice, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Miodraga Pjeranovića sin Sretka iz Luga bb, opština Derventa i Boška Latinovića sin Željka iz Bosanskog Petrovca zbog krivičnog djela tjelesna povreda iz člana 155. stav 1 u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske, povodom žalbe optuženih protiv presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 K 023896 09 K2 od 05. marta 2010. godine, na sjednici održanoj 24. avgusta 2010. godine donio je slijedeću [odluku ].
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant smatra da je Okružni sud kao drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. U tom smislu apelant navodi da je drugostepenim vijećem u ovoj krivičnoj stvari predsjedavala sutkinja Radmila Stančić, sutkinja koja se po osnovu člana 37. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS - Prečišćeni tekst (u daljnjem tekst: ZKP RS) morala izuzeti, s obzirom da je u toku ranijih faza krivičnog postupka protiv apelanta postupala kao tužiteljica. Apelant smatra da je ovakvim postupanjem drugostepenog suda načinjena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno narušeno je jedno od osnovnih načela koja se tiču krivično-procesnih subjekata - načelo odijeljenosti krivično-procesnih funkcija. Dakle, sutkinja Radmila Stančić je prije imenovanja za sutkinju Okružnog suda postupala kao okružna tužiteljica, pa u skladu s tim, na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) ZKP-a RS, nije mogla kao sudija vršiti dužnost u odnosu na sve one predmete gdje je postupala kao tužilac i to bez obzira u kom stadiju, pa tako ni u konkretnom slučaju.
19. Dalje, apelant smatra da je drugostepeni sud tokom cijelog drugostepenog postupka narušavao apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva, između ostaloga, jednakost stranaka, odnosno da nijedna stranka u postupku, dakle ni tužilac ni optuženi, niti branilac optuženog, nije u boljem položaju u odnosu na drugu stranku ili branioca optuženog, pa se u tom smislu institut izuzeća javlja kao mehanizam za obezbjeđivanje prava na pravično suđenje u krivično-procesnom zakonodavstvu jedne zemlje. Kako u konkretnom slučaju institut izuzeća nije primijenjen, a morao se primijeniti, odnosno kako se nije izuzeo sudija koji je morao biti izuzet, apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje na najgrublji način, s obzirom da je drugostepenim vijećem predsjedavala sutkinja koja je ranije u istom krivičnom postupku protiv apelanta zastupala optužbu i kao takva se zalagala da apelant bude osuđen za određeno krivično djelo, a u drugostepenom postupku odlučuje o žalbi optuženog na prvostepenu presudu u istom krivičnom postupku.
20. Na osnovu svega navedenog apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine presudu Okružnog suda i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
21. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije tačni, pa se, po ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju radilo o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje se navodi da je Okružni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je u drugostepenom vijeću kojim je predsjedavala sutkinja Radmila Stančić ranije u istom predmetu postupala kao tužiteljica pred Osnovnim sudom na glavnom pretresu 24. novembra 2009. godine iako je morala biti izuzeta u konkretnom slučaju nakon imenovanja za sutkinju, s obzirom da je ranije u istom predmetu postupala kao tužiteljica Okružnog tužilaštva.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), relevantne odredbe glase:
Razlozi za izuzeće Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost […] a) b) v)
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak. […] d) d) Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38.
(1)...
(2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.
Postupak za izuzeće Član 39.
(1) Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 37. t. a) do d) ovog zakona, dužan je da prekine svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, obavijestiće o tome predsjednika suda.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju kada je riječ o izuzeću predsjednika suda – o njihovom izuzeću odlučuje se na opštoj sjednici.
Član 303.
Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[…]
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)); […]
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 K 023896 10 Kž od 24. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija presudu Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
[…]
30. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je ovaj postupak bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, drugostepenim vijećem u ovoj krivičnoj stvari predsjedavala sutkinja Radmila Stančić, koja je prema članu 37. stav 1. tačka g) ZKP RS morala biti izuzeta, s obzirom da je ona u toku ranijih faza krivičnog postupka protiv apelanta postupala kao tužilac.
32. U konkretnom slučaju, pravila u vezi s izuzećem sudija su navedena u članu 37. ZKP RS, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili način na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07).
33. Ustavni sud zapaža da je postupanjem drugostepenog suda, koji je dozvolio da u istom predmetu funkciju predsjednika tog vijeća obavlja lice koje je pred Osnovnim sudom kao prvostepenim bilo tužilac, načinjena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno narušeno je jedno od osnovnih načela koja se tiču krivično-procesnih subjekata - načelo odijeljenosti krivično-procesnih funkcija. Navedeno načelo podrazumijeva da svaka krivično-procesna funkcija ima svog nosioca, i ista osoba ne može obavljati više krivično-procesnih funkcija u jednom krivičnom postupku, tj. istaknuto načelo sprečava sticaj više funkcija u „rukama" jednog subjekta, što je svakako garant jednakosti krivično-procesnih subjekata, pravne sigurnosti, nepristranosti i objektivnosti u jednom krivičnom postupku. Pozitivno krivično procesno pravo izgrađeno je na ovom načelu, odnosno na potpunoj funkcionalnoj odijeljenosti subjekata jednog krivičnog postupka, pa je grubo narušavanje ovog načela u konkretnom slučaju očigledno, imajući u vidu da je u toku istog krivičnog postupka sutkinja Radmila Stančić postupala i kao tužiteljica - tokom prvostepenog postupka, i kao predsjednica drugostepenog vijeća.
34. Ustavni sud nalazi da je ovakvim postupanjem drugostepenog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak, jer je narušeno jedno od osnovnih načela koja se tiču krivično-procesnih subjekata - načelo odijeljenosti krivično-procesnih funkcija. Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 37. stav 1. tačka g) ZKP RS propisuju da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak. Ovaj razlog za izuzeće, kao što je već rečeno, posljedica je načela odvojenosti krivično-pravnih funkcija prema kojem svaka funkcija mora imati posebnog nosioca, jer se samo tada može očekivati objektivnost u radu svih subjekata. Iz toga slijedi da ako tužilac bude izabran za sudiju, on ne može kao sudija vršiti dužnost u odnosu na sve one predmete koje je zastupao kao tužilac bez obzira u kojem stadiju.
35. Istina, Ustavni sud zapaža da apelant, iako je prema članu 38. stav 2. ZKP RS-a imao mogućnost, pa moglo bi se reći i obavezu, da u drugostepenom postupku istakne zahtjev za izuzeće navedene sutkinje odmah po saznanju, s obzirom da je na sjednici drugostepenog vijeća kojem je prisustvovao saznao da je sutkinja koja je u ranijim fazama krivičnog postupka bila u ulozi tužiteljice sada bila u ulozi predsjednice drugostepenog vijeća, budući da je riječ o situaciji obuhvaćenoj članom 37. t. a) do đ) ZKP RS-a, čime je mogao doprinijeti efikasnosti postupka, nije to učinio, već je to učinio tek u apelaciji Ustavnom sudu. Međutim, ono što je važnije jeste činjenica da je, prema članu 39. ZKP RS-a, sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 37. t. a) do d) ZKP RS-a, dužan da prekine svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda. Nažalost, kao ni apelant, ni postupajuća sutkinja nije postupila po svojoj obavezi čime je dovela do situacije da kao sutkinja, i to predsjednica vijeća, postupa u postupku po apelantovoj žalbi iako je u ranijim fazama u istom postupku postupala kao tužiteljica.
36. Dakle, pošto je nesumnjivo da je o apelantovoj žalbi odlučivao sud u sastavu koji je suprotan odredbama člana 37. stav 1. tačka g) ZKP RS-a, tj. pravilima koja određuju sastav suda, odnosno suprotno zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dovedeno je u sumnju i narušeno načelo Evropske konvencije koje predviđa da prilikom utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
37. Iz navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da postupak ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku po žalbi protiv prvostepene presude odlučivao sudija koji je morao biti izuzet, jer je u ranijoj fazi krivičnog postupka postupao kao tužilac, što je suprotno odredbama člana 37. stav 1. tačka b) ZKP RS, tj. pravilima koja određuju sastav suda.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić