Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/13 (I. V.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivično djelo
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/13

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3271/13, rješavajući apelaciju Igora Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Vukovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 K 038176 13 Kž od 12. jula 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 K 038176 13 Kv u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Vukovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 K 038176 13 Kž od 12. jula 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 K 038176 13 Kv od 2. jula 2013. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Igor Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 19. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 K 038176 13 Kž od 12. jula 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 K 038176 13 Kv od 2. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. avgusta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. avgusta 2013. godine, a Tužilaštvo je odgovor dostavilo 2. septembra 2013. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 26. septembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 92 0 K 038176 13 Kv od 2. jula 2013. godine apelantu je na osnovu člana 197 stav 1 tačka b Zakon o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) produžen pritvor, koji mu je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 92 0 Kpp 038015 13 Kpp od 4. juna 2013. godine, za još dva mjeseca, koji po navedenom rješenju može trajati najduže do 3. septembra 2013. godine do 14 časova.

7. U obrazloženju je navedeno da je Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 92 0 Kpp 038015 13 Kpp od 4. juna 2013. godine apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana na osnovu člana 197 stav 1 tač. a i b ZKPRS, zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 i stav 4 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Dalje, istaknuto je da je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora detaljno navelo razloge kojim je potkrijepilo navode o neophodnosti produženja pritvora apelantu istaknuvši, između ostalog, da svi razlozi zbog kojih je apelantu određen pritvor postoje i dalje. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, Osnovni sud je naveo da je apelantu određen pritvor i zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, te postojanja osnovane bojazni da će sakriti dokaze važne za krivični postupak i postojanja okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike. Osnovni sud je istakao da se ne može prihvatiti stav apelantovog branioca da se u ovakvim predmetima na iskazima svjedoka „rekla-kazala“ ne može zasnovati opšti uslov za određivanje mjere pritvora, odnosno da je učinjeno krivično djelo. Navedeno, kako je istakao Osnovni sud, iz razloga što iz prikupljenih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U tom kontekstu je još pojašnjeno da krivično vijeće nije ovlašćeno da u ovoj fazi postupka vrši ocjenu prikupljenih dokaza, kao i dokaza koji se još uvijek prikupljaju, ali da upravo prikupljeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav. 3 i stav 4 KZRS, bez obzira što još nije izvršeno finansijsko vještačenje.

8. Prema ocjeni Osnovnog suda, osnovani su navodi apelantovog branioca da ne postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, iako je Tužilaštvo predložilo i taj osnov za produženje pritvora, iz razloga što nije dokazano da postoje takve naročite okolnosti. Navedeno i iz razloga, kako je istaknuto u obrazloženju, što u prijedlogu Tužilaštva nisu naznačena imena lica koja još treba saslušati u statusu svjedoka, pa kako nije dokazano kako bi apelant mogao uticati na davanje izjava tih svjedoka u njegovu korist, ne postoji osnov za produženje pritvora iz navedenog razloga.

9. Međutim, Osnovni sud je zaključio da i dalje postoji osnovan strah da će apelant uništiti ili sakriti dokaze važne za krivični postupak jer je apelant, nakon što je razriješen dužnosti v.d. direktora ŠG „Birač“ Vlasenica, raspoređen na poslove referenta u istoj firmi, tako da mu i dalje mogu biti dostupni dokazi važni za krivični postupak. Osnovni sud je dalje naveo da prihvata primjedbu apelantovog branioca da se u proteklih mjesec dana, koliko se apelant nalazi u pritvoru, mogla izuzeti dokumentacija, odnosno prikupiti dokazi važni za krivični postupak, ali činjenica da ti dokazi još uvijek nisu prikupljeni, a od značaja su za daljnji tok krivičnog postupka, ne može uticati na odluku suda da postoji razlog za produženje pritvora po tom osnovu.

10. Dalje, u vezi sa prijedlogom Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor i zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na bjekstvo, koji je uzet u obzir prilikom određivanja pritvora, Osnovni sud je naglasio da se navedeni osnov više ne može primijeniti zbog toga što razlozi za određivanje pritvora s vremenom gube na značaju i intenzitetu. U tom pravcu je Osnovni sud pojasnio da Tužilaštvo ni nakon mjesec dana od dana određivanja pritvora apelantu nije istaklo nijednu novu činjenicu koja bi upućivala na postojanje opravdane bojazni da će apelant puštanjem na slobodu „napustiti Republiku Srpsku“, pa je upravo zbog toga i zaključeno da ne postoji razlog za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka a ZKPRS.

11. Konačno, kako je tokom postupka utvrđeno da postoji osnovana bojazan da će apelant uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze važne za krivični postupak, apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, koji može trajati najduže do 3. septembra 2013. godine, na osnovu člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 92 0 K 038176 13 Kž od 12. jula 2013. godine odbijena je žalba apelantovog branioca podnesena protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama navoda žalbe i po službenoj dužnosti zaključio da argumentima žalbe nije dovedena u pitanju pravilnost činjenične osnove pobijanog rješenja, na kojoj je zasnovan zaključak o postojanju, prije svega, osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i postojanje pritvorskih razloga sadržanih u odredbi člana 197 stav 1 tačka b ZKP RS, niti je doveden u pitanje vrijednosni značaj datih razloga u obrazloženju rješenja za takvo utvrđenje. U obrazloženju je dalje navedeno da iz sadržajne analize dokaza pribavljenih u dotadašnjem toku istrage i prema ocjeni Okružnog suda proizilazi dovoljno relevantnih dokaza koji poktrepljuju stav prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, prema ocjeni drugostepenog suda, obrazloženje koje je dato u pobijanom rješenju u vezi sa postojanjem zakonskog osnova za pruduženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS je dovoljno jasno i argumentovano, te ga u cijelosti prihvata i Okružni sud.

13. Prema ocjeni Okružnog suda neargumentovani su žalbeni navodi o izostanku okolnosti, koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao uticati na daljnji tok istrage, obrazloživši da je u tom pravcu prvostepeni sud dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i navedeni sud. Okružni sud je još naveo da je u vezi s tim u pobijanom rješenju istaknuto da se radi o velikoj količini još neizuzetih dokumenata, koji još nisu dati na vještačenje, preciznije da se radi o 100 projekata, od kojih je tek 10-ak izuzeto, pa imajući u vidu navedene okolnosti, te činjinicu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od dvije do 10 godina, odnosno tri godine ili teža kazna, onda su i prema ocjeni Okružnog suda ostvareni zakonski uslovi za produženje pritvora apelantu, u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim zalaganje žalbe da se pobijano rješenje preinači i apelantu odredi eventualno mjera zabrane, budući da se blažim mjerama ne može obezbijediti daljnje neometano vođenje krivičnog postupka, odnosno tok istrage, pa je u skladu sa odredbom člana 337 st. 1 i 3 ZKPRS odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Iz odgovora Tužilaštva proizilazi da je apelantu, u međuvremenu, ukinuta mjera pritvora, a o ovoj okolnosti apelant nije obavijestio Ustavni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima. Apelant navodi da je suspendovan sa posla samo dva dana nakon donošenja rješenja o produžavanju pritvora, čime je prestao pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS. Rješenje o udaljenju apelanta sa posla ŠG „Birač“ Vlasenica od 4. jula 2013. godine apelant je dostavio u prilogu apelacije (radi se o nepravosnažnom rješenju protiv koga je apelant imao pravo na žalbu). Apelant navodi da je ovu novu činjenicu istakao u žalbi i da je uz žalbu, takođe, dostavio navedeno rješenje od 4. jula 2013. godine, međutim, o njemu se žalbeno vijeće Okružnog suda nije uopšte izjasnilo, iako se njime upravo pobija poseban pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b KZRS. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i drugih sudova smatrajući je primjenjivom na konkretan slučaj.

16. Apelant nije dopunjavo apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u osporenom rješenju. Istaknuto je da navedenim rješenjem ni na koji način apelant nije oštećen, niti je došlo do navodnih povreda prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se u apelaciji pozvao, a posebno ničim nisu povrijeđeni njegovi interesi, nasuprot njegovim navodima u apelaciji.

18. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da razlozi koji su izneseni u apelaciji predstavljaju teoretska razmatranja i stavove koje odbrana zastupa u ovom predmetu u pravcu interesa te odbrane. Činjenice koje se u apelaciji navode, a odnose se na udaljenje apelanta sa radnog mjesta do okončanja krivičnog postupka može, a ne mora biti razlog da se preispita odluka o produženju pritvora i za takvu pravnu situaciju postoje mogućnosti zaštite koje propisuje ZKPRS, koje je odbrana već koristila u daljnjem toku postupka nakon podnošenja apelacije, što je rezultiralo ukidanjem mjere pritvora apelantu. S obzirom na takve okolnosti, Tužilaštvo smatra da je apelacija postala bespredmetna, budući da je apelant pušten iz pritvora, pa je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

19. Navodi Tužilaštva nisu potkrijepljeni dokazima.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Član 196. st. 5. i 6.

Pritvor Opšte odredbe (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioce. (...)

Član 197. stav 1. tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će učiniti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili (..), Član 201.

Ukidanje pritvora Tokom istrage, prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može ukinuti privor po prethodnom saslušanju tužioca. (..)

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5 i 13 Evropske konvencije

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 92 0 K 038176 13 Kž od 12. jula 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2013. godine, pa proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije

25. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima o produžavanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je u trenutku podnošenja apelacije doneseno samo rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđenje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije.

27. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. i st. 3 i 4 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evoropske konvencije u vezi sa navedenim pravom.

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

31. Apelant suštinski ukazuje da mu je pobijanim rješenjima redovnih suda nezakonito prudužen pritvor, budući da nije ocijenjena okolnost da je apelant, nakon donošenja prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor, udaljen sa radnog mjesta do okončanja krivičnog postupka, čime je praktično, prema mišljenju apelanta, prestao da postoji pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS, a što je Okružni sud u žalbi potpuno zanemario.

32. U vezi s ovim navodima Ustavni sud prvenstveno ističe da je u svojoj jurisprudenciji ukazao da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterijume. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

33. Ustavni sud, takođe, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan elemenat za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argumenat koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80- 81).

34. U konkretnom slučaju apelant apelacionim navodima ne osporava odluku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelant suštinski i ne osporava da je postojao pritvorski osnov za pruduženje pritvora, ali smatra da je pritvorski osnov iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b prestao da postoji u momentu donošenja rješenja ŠG „Birač“ Vlasenica od 4. jula 2013. godine (nakon donošenja prvostepenog rješenja o produženju pritvora od 2. jula 2013. godine) kojim je apelant udaljen sa radnog mjesta do okončanja krivičnog postupka.

35. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantu na temelju odredbe člana 197 stav 1 tač. a i b ZKPRS određen jednomjesečni pritvor Rješenjem Osnovnog suda broj 92 0 Kpp 03815 13 Kpp od 4. juna 2013. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zaloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 st. 3 i 4 KZRS, te da je osporenim rješenjima apelantu produžen za još dva mjeseca, najduže do 3. septembra 2013. godine, na temelju odredbe člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS. U vezi sa postojanjem navedenog pritvorskog osnova redovni sudovi su naveli da još uvijek postoji opravdan strah da će apelant uništiti i sakriti dokaze bitne za daljnji tok krivičnog postupka i zbog činjenice što apelant, iako je razriješen dužnosti v.d. direktora u ŠG „Birač“ Vlasenica, u istoj firmi obavlja poslove referenta, pa bi mu na taj način relevantni dokazi, koji još uvijek nisu izuzeti, mogli biti dostupni. Navedeno je još da se radi o velikom broju dokaza (100 projekata) od kojih je izuzeto tek 10-ak, pa imajući u vidu i visinu zaprijećene kazne za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, ocijenjeno je da se blažim mjerama ne može obezbijediti neometano vođenje krivičnog postupka, uz zaključak da je mjera pritvora, s obzirom na sve navedeno, neophodna.

36. Apelant problematizuje činjenicu da se Okružni sud nije izjasnio na okolnost, na koju je apelant u žalbi ukazao, da je rješenjem ŠG „Birač“ Vlasenica od 4. jula 2013. godine, dakle, nakon donošenja rješenja o produženju pritvora, tj. u toku žalbenog postupka, apelant udaljen sa radnog mjesta referenta u navedenoj firmi, čime je, prema ocjeni apelanta, prestalo postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je rješenje ŠG „Birač“ Vlasenica od 4. jula 2013. godine, koje je apelant dostavio uz žalbu, bilo još uvijek nepravosnažno i kao takvo u tom trenutku irelevantno s aspekta dokazne snage. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da je Okružni sud dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje zašto je odbio apelantovu žalbu Ustavni sud dato obrazloženje u okolnostima konkretnog predmeta ne smatra proizvoljnim, niti nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je pritvor apelantu produžen mimo zakonom propisanih uslova. Ovo stoga što je nesporno da predmetno rješenje kao takvo nije postojalo u momentu donošenja rješenja o produženju pritvora. U takvim okolnostima drugostepeni sud nije u žalbenom postupku mogao ukinuti osporeno rješenje budući da, prema relevantnim odredbama ZKP RS (član 201), odluku o ukidanju pritvora donosi sudija za prethodni postupak zbog čega se apelacioni navodi u ovom dijelu u cijelosti pokazuju neosnovanim.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizilazi da je apelant u daljnjem toku postupka, koristeći se zakonskim mogućnostima koje pružaju relevantne odredebe ZKPRS, uspio ishoditi preispitivanje odluke o pruduženju pritvora, što je dovelo do ukidanja osporenog rješenja, prije 3. septembra 2013. godine, do kada je pritvor mogao da traje prema osporenim rješenjima. U tom kontekstu je Tužilaštvo još navelo da činjenica da je apelant naknadno udaljen sa radnog mjesta u ŠG „Birač“ Vlasenica može, ali ne mora biti razlog da se odluka o produženju pritvora preispita, ali da je u apelantovom slučaju navedena okolnost, ipak, uzeta u obzir, što je u konačnici i dovelo do ukidanja mjere pritvora apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je apelant propustio, iako je bio dužan da, u smislu odredbe člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, o ovoj bitnoj okolnosti nastaloj nakon podnošenja apelacije blagovremeno obavijesti Ustavni sud, kako bi eventualno uskladio, odnosno precizirao apelaciju u odnosu na novonastale okolnosti.

38. Dakle, ocjenjujući postupak u cjelini, te okolnost da je prema apelantu u daljnjem toku postupka, o kojoj Ustavni sud nije imao saznanja, ipak, ukinuta mjera pritvora, što upravo ukazuje da je mjera pritvora apelantu u istražnom postupku trajala upravo onoliko koliko je bilo neophodno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i s bezbjednost neosnovani.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na slobodu i bezbjednost, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor, pa okolnost da žalba nije uvažena sama po sebi ne znači da je prekršeno apelantovo pravo na djelotovoran pravni lijek. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant i nakon podnošenja apelacije koristio zakonske mogućnosti predviđene relevantnim odredbama ZKPRS, koje su rezultirale ukidanjem mjere pritvora apelantu, što upravo ukazuje da su apelantovi navodi usmjereni u pravcu dokazivanja kršenja navedenog prava neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu i bezbjednost smatra neosnovanim.

41. U vezi sa apelantovim pozivanjem na praksu Evropskog suda i drugih sudova, Ustavni sud naglašava da ju je prilikom odlučenja imao u vidu, ali da u novonastalim okolnostima konkretnog slučaja nije relevantna.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je Okružni sud, u okviru svojih diskrecionih ovlašćenja, dao dovoljno jasno obrazloženje o neophodnosti produženja mjere pritvora, u smislu člana 197 stav 1 tačka b ZKPRS, a u daljnjoj fazi postupka apelantu ukinuta mjera pritvora, prije datuma predviđenog osporenim rješenjem za njegovo trajanje.

43. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, koji su u konačnici i rezultirali ukidanjem mjere pritvora.

44. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/13 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio