Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/10 (P. J.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 67
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1215/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1215/10, rješavajući apelaciju Paše Jakupović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Paše Jakupović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001328 od 22. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 011-0-Gž-08-000622 od 24. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P- 74/2005 od 7. marta 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Paša Jakupović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupaju Zikret Tufek, advokat iz Sanskog Mosta, i Nijaz Jakupović (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), podnijela je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001328 od 22. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 011-0-Gž-08-000622 od 24. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-74/2005 od 7. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Unsko-sanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, i Općine Sanski Most, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo), zatraženo je 22. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a odgovor na apelaciju od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatražen je 4. januara 2011. godine.
3. Vrhovni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 30. decembra 2010. godine, Kantonalni sud 28. decembra 2010. godine, Općinsko pravobranilaštvo 4. januara 2011. godine a Kantonalno tužilaštvo17. jula 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda proslijeđeni su apelantici 17. jula 2013. godine, a odgovor Kantonalnog tužilaštva 20. septembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 7. marta 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Unsko-sanskog kantona i Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelantica je u tužbi navela da su ona i njen suprug svoj dom (u daljnjem tekstu: predmetni objekt) nesmetano koristili do napuštanja Sanskog Mosta 1992. godine zbog ratnog stanja u BiH, koji su, prema informacijama kojima raspolaže, do 1995. godine koristila raseljena lica, a nakon 1995. godine u objektu je bila smještena Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS). Apelanticin suprug je 21. oktobra 1995. godine u pratnji policijskog službenika obišao navedeni objekt, kojom prilikom je na licu mjesta zatekao samo zgarište, kada je od dvije mještanke dobio informaciju da su objekt zapalili nepoznati počinioci u periodu od 13. do 15. oktobra 1995. godine. Apelantica navodi da je njoj i njenom suprugu na takav način, aktom nasilja nepoznatog počinioca, pričinjena šteta za koju smatra odgovornim tužene, a pravni osnov njenog tužbenog zahtjeva je Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH), kojima su regulirana prava izbjeglica na povrat imovine i naknadu štete za uništenu imovinu.
7. Presudom Općinskog suda broj P-74/2005 od 7. marta 2008. godine (stav 1. izreke) odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik parcele, bliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), sa dijelom 1/1 na kojoj je sagrađen predmetni objekt. Stavom 2. izreke presude je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi solidarno naknade štetu u iznosu od 75.000,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos u visini od 12% počev od 15. oktobra 1995. godine i da joj naknade troškove parničnog postupka. Stavom 3. izreke presude apelantici je naloženo da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, a stavom 4. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženih da im se isplate troškovi parničnog postupka preko dosuđenih iznosa.
8. Općinski sud je obrazlažući presudu naveo da je između stranaka u ovom postupku nesporno da je apelantica posjednik i vlasnik predmetne parcele sa dijelom 1/1, da je na njoj izgradila predmetni objekt na sprat, koji je zapaljen, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u tom dijelu odbačen primjenom člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), jer ne postoji pravni interes za takvo utvrđenje. Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tražila da se tuženi solidarno obavežu na isplatu naknade štete, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporan istaknuti prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja, te je, pozivajući se na odredbu člana 180. ZOO, taj prigovor ocijenio kao osnovan zaključivši da ne postoji odgovornost tuženih prema općim pravilima o odgovornosti za štetu zbog toga „što organi tuženih svakako nisu bili u stanju spriječiti rat, odnosno neposrednu ratnu opasnost koja u vrijeme nastanka štetnog događaja još nije bila ukinuta“. Također je ukazao da ne postoji odgovornost tuženih, što proizlazi iz odredbe člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer apelantica nije dokazala da su tuženi bili prije ili poslije stupanja na snagu navedenog zakona pod svoju upravu stavili apelanticinu nekretninu. Naime, apelantica je samo u tužbi navela da su njen stambeni objekt u periodu od 1992. do 1995. godine koristila raseljena lica-izbjeglice, a pri tome u spis suda nije dostavila, niti izvela bilo koji dokaz materijalne prirode. Stoga, Općinski sud je ustanovio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji su istakli tuženi. Pošto su tuženi istakli i prigovor zastarjelosti potraživanja, Općinski sud je, ocjenjujući prigovor, također, zaključio da je istaknuti prigovor tuženih osnovan. U vezi sa navedenim je ukazao da je članom 376. st. 1. i 2. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od nastanka štete. Navedeno je da je u konkretnoj stvari sama apelantica u tužbi istakla da je predmetni stambeni objekt zapaljen između 13. i 15. oktobra 1995. godine, a da je tužbu podnijela 7. marta 2005. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da, shodno odredbi člana 360. ZOO, zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su to tuženi učinili u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, Općinski sud je u obrazloženju presude jasno naveo da apelantica do stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno nije bila u mogućnosti tužbu podnijeti na vrijeme, budući da je za štetu saznala u periodu od 13. do 15. oktobra 1995. godine, da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka ratne opasnosti. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je od nastanka štete proteklo više od devet godina, odnosno da je u svakom slučaju protekao apsolutni rok za zastarjelost potraživanja od pet godina prema članu 376. stav 2. ZOO, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-08-000622 od 24. juna 2008. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbačen njen tužbeni zahtjev kojim je zatražila da se utvrdi da je vlasnik predmetne parcele sa dijelom 1/1 i stambenog objekta izgrađenog na sprat, u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova postupka i u dijelu u kojem je apelantici naloženo da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima pojedinačno utvrđenim izrekom presude (stav 1, dio stava 2. i stav 3. izreke prvostepene presude), u kom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je odbacio žalbu tuženih u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za dosudu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav 4. izreke prvostepene presude), a u ostalom dijelu (stav 2. izreke prvostepene presude - kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete) apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Ocjenjujući odluku prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da je osnovan apelanticin prigovor da je prvostepena presuda nerazumljiva u dijelu kojim je odbačen njen zahtjev kojim je zatražila da se utvrdi da je vlasnik predmetne parcele i stambenog objekta sagrađenog na njoj, zaključivši da za takav stav prvostepeni sud nije dao valjane razloge o bitnim činjenicama, niti su dati razlozi koji mogu predstavljati osnov za donošenje presude u tom dijelu, zbog čega je zaključio da je takvim nezakonitim postupanjem prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Stoga, taj sud je apelanticinu žalbu u ovom dijelu uvažio, kao i u dijelu kojim je obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, budući da odluka o troškovima postupka zavisi od odluke o glavnoj stvari, pa je prvostepenu presudu u navedenim dijelovima ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je, dalje, odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o njenom zahtjevu za naknadu štete, ocjenjujući istaknuti prigovor tuženih zastare predmetnog potraživanja, proizvoljno primijenio odredbu člana 376. stav 2. ZOO i njen zahtjev odbio kao neosnovan, smatrajući da je u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti odredbu člana
377. ZOO, zato što smatra da je šteta posljedica krivičnog djela, i zato što pravo na naknadu štete izbjeglica i raseljenih lica u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma i članom II/5. Ustava BiH ne zastarijeva. Kantonalni sud je ukazao da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan članom 377. ZOO može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog, a da se u protivnom ima primijeniti rok zastarjelosti propisan članom 376. ZOO. Pošto u spisu predmeta nema dokaza da je neko lice pravosnažnom krivičnom presudom proglašeno krivim za paljenje predmetnog apelanticinog objekta, niti se krivični postupak protiv okrivljenog za takvo djelo nije mogao pokrenuti, ili da postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog, Kantonalni sud smatra da se u tom slučaju član 377. ZOO nije mogao primijeniti. Dalje je naveo da je zahtjev za naknadu štete kao obligacionopravni zahtjev, kakav je postavljen u ovom postupku, podložan zastarijevanju u rokovima i pod uvjetima predviđenim odredbama ZOO koje reguliraju tu materiju, te stoga smatra da su neosnovani apelanticini navodi da ovo pravo u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma i članom II/5. Ustava BiH ne zastarijeva. Kantonalni sud je, na kraju, zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio istaknuti prigovor tuženih zastare potraživanja, da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud odluku temelji samo na zastari potraživanja, a da druge činjenice (da li je postojala ratna opasnost u vrijeme paljenja objekta, da li je objekt proglašen napuštenim ili nije, da li su ga koristila raseljena lica, da li su tuženi mogli spriječiti paljenje objekta) nije utvrđivao, jer u takvoj pravnoj situaciji, prema ocjeni suda, takve činjenice nisu relevantne za odluku u tužbenom zahtjevu. Također, u ovakvoj pravnoj situaciji za odluku o zahtjevu za naknadu štete je irelevantno da li su tuženi pasivno legitimirani, jer bez obzira na to kakva odluka bila o prigovoru pasivne legitimacije o kojem je sud odlučio u prvostepenom postupku tužbeni zahtjev za naknadu štete bi bio odbijen zbog zastare potraživanja. Prema tome, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, Kantonalni sud je zaključio da se, imajući u vidu navedeno, zakonitost odluke prvostepenog suda apelanticinim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, jer smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prigovor tuženih o zastari potraživanja ocijenio kao osnovan s obzirom na činjenicu da je i sama apelantica istakla da je predmetni objekt, zbog čijeg uništenja traži naknadu štete, zapaljen u periodu od 13. do 15. oktobra 1995. godine, a da je tužbu sudu podnijela 7. marta 2005. godine iz čega proizlazi da je od dana nastanka štete do dana podnošenja tužbe protekao zastarni rok od pet godina u kojem objektivnom roku, u skladu sa članom 376. stav 2. ZOO, zastarijeva potraživanje naknade štete. U vezi sa ostalim apelanticinim žalbenim navodima Kantonalni sud je ocijenio da oni nisu od odlučnog značaja, te da ih stoga nema potrebe posebno obrazlagati.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001328 od 22. decembra 2009. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000622 od 24. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu.
12. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu, saglasno odredbama člana 241. ZPP, zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, jer su pobijanom odlukom dati jasni i potpuni razlozi koji su taj sud opredijelili za odluku o usvajanju prigovora tuženih o zastari potraživanja primjenom člana 376. ZOO, zbog čega je odbio kao neosnovane revizione apelanticine navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, člana 377. ZOO, ocijenivši pravilnim stav nižestepenih sudova kada su njen zahtjev za naknadu štete odbili kao neosnovan primjenom člana 376. stav 2. ZOO. U vezi sa apelanticinim revizionim navodima da je zastarjelost zahtjeva trebalo sagledati prema pravilima člana 377. ZOO, kao naknadu štete nastalu krivičnim djelom, tako da se rok zastarjelosti ocjenjuje u trajanju vremena isteka roka za krivično gonjenje učinilaca, a da taj rok, prema apelanticinom mišljenju, nije istekao, Vrhovni sud je istakao da su ovi apelanticini navodi neutemeljeni, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi, zbog toga što apelantica ničim nije dokazala da je do štete došlo izvršenjem krivičnog djela, niti je dokazano ko je odgovorno lice u odnosu na tužene. Osim toga, suprotno apelanticinim navodima, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud, rješavajući o apelanticinoj žalbi u smislu člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud, ocjenjujući osnovanost prigovora zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i u tom pogledu dao jasne i potpune razloge koji su ga opredijelili na odluku o usvajanju ovog prigovora primjenom označenih pravila materijalnog prava o neosnovanosti apelanticinih žalbenih navoda, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samima dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporište u odredbama materijalnog prava na koje se i pozvao sud u obrazloženju presude. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. Također, taj sud je ocijenio da su neosnovani i apelanticini navodi da radnje kojima je uništen njen stambeni objekt predstavljaju krivično djelo za koje, u smislu Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma i Ustava BiH, ne predstoji zastara a koje navode su, kako ističe, nižestepeni sudovi propustili obrazložiti, zbog toga što ocjenjuje da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti za štetu ocjenjuje prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbi člana 376. ZOO, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je, također, ukazao da duži rok zastarjelosti naknade štete sadržan u članu 377. ZOO u odnosu na nastalu štetu iz osnova člana 172. ZOO bi se mogao primijeniti samo u slučaju da je ova prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica organa za čiji rad odgovaraju tuženi, što apelantica i ne tvrdi, tako da je njeno pozivanje na navedeni izuzetni duži rok zastarjelosti neosnovan, jer ne postoji mogućnost primjene navedene odredbe zakona, niti mogućnost primjene dužeg roka zastarjelosti za slučaj da je šteta nastala krivičnim djelom za čije radnje ne odgovaraju tuženi, te da je to utvrđeno osuđujućom presudom krivičnog suda u kom slučaju bi se ovaj rok zastarjelosti za pričinjenu štetu mogao primijeniti samo u odnosu na osuđena lica i lica koja za njih odgovaraju, a među koje ne spadaju tuženi. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari, gdje je nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka, navedena mogućnost primjene navedene odredbe člana 377. ZOO nije ni postojala, jer na strani tuženih ne predstoji odgovornost za nastalu štetu koju izvrše lica radnjama izvršenja i koje se ne mogu podvesti pod osnov odgovornosti tuženih sadržan u odredbi člana 172. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 376. ZOO, smatrajući da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primijeniti član 377. ZOO, jer je, kako navode, šteta nastala kao posljedica krivičnog djela u kom slučaju se primjenjuju duži rokovi zastare određeni za krivično gonjenje. Apelantica, također, ističe da, prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma i članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kojima je regulirano pravo izbjeglica na povrat imovine i naknadu štete za uništenu imovinu, njihovo pravo na naknadu štete ne zastarijeva.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su apelanticini navodi neosnovani, da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim, jer u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji.
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da smatra neosnovanim apelanticine navode na koje se poziva u apelaciji i predlaže da se odbiju kao neosnovani.
17. U odgovoru na apelaciju Općinsko pravobranilaštvo je navelo da ne postoji odgovornost Općine Sanski Most za pričinjenu štetu apelantici, jer su jedinice Armije BiH u Sanski Most ušle 10. oktobra 1995. godine, tako da civilna vlast nije bila još uspostavljena u periodu kada je apelantici pričinjena šteta.
18. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je, nakon izvršene provjere kroz službenu evidenciju, utvrdilo da nikad nije zaprimilo apelanticinu prijavu protiv poznatog ili nepoznatog počinioca krivičnog djela.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78. 57/89, „Službeni list SRBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase: Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
1. Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
[…]
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-08-001328 od 22. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. februara 2010. godine, a apelaciju je podnijela 8. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelanticin zahtjev za naknadu štete, a uvažavajući prigovor tuženih o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376. ZOO. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantica tužbu podnijela 7. marta 2005. godine, te da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka ratne opasnosti, a u kojem roku, kako je utvrđeno, nije bilo objektivnih zapreka za podnošenje tužbe. U vezi sa apelanticinim navodima da je zastarjelost zahtjeva za naknadu štete trebalo sagledati prema pravilima člana 377. ZOO, kao naknadu štete nastale krivičnim djelom, jer su joj predmetni objekt zapalili nepoznati počinioci tokom rata, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica nije tražila pokretanje istrage u vezi sa uništavanjem spornog objekta i u tom smislu se obraćala bilo kojoj instituciji vlasti, niti je u tom pravcu predložila bilo kakve dokaze.
28. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 ( vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da (…) iako član 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.
29. Razmatrajući konkretan predmet u vezi s navedenom odlukom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da, budući da smatraju da je predmetna šteta nastala krivičnim djelom, apelantica je bila dužna svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO kako se ne bi izložila opasnosti nastupanja zastare, a što je propustila učiniti.
30. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma i člana II/5. Ustava BiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelanticina prava na povrat imovine i prava na kompenzaciju za imovinu nije povrijeđeno primjenom odredbi o zastari potraživanja iz člana 376. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je zastarjelost potraživanja institut obligacionog prava prema kome povjerilac, uslijed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, gubi zaštitu tog prava ukoliko dužnik izrazi volju da se koristi pravom koje za njega nastaje zbog pasivnog držanja povjerioca. Zastarjelost za posljedicu nema i gubitak samog prava, već se gubi samo zahtjev za prinudno ispunjenje potraživanja tužbom kod suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i razumna obrazloženja zašto su u konkretnom slučaju primijenili odredbe člana 376. ZOO, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Ustavni sud napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3613/10 i 4760/10 od 5. novembra 2013. godine i AP 121/10 od 19. novembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, također, imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja, kao i dokaza koje su apelanti predočili s tim u vezi bilo obavezno da se provede istraga radi zaštite imovine apelanata, te da je tužena (Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu ovog suda broj AP 2763/09, već stav Evropskog suda iz njegove odluke broj 44252/10. Naime, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu apelantica u tužbi istakla da je njena imovina uništena – zapaljena u toku rata, ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je tražila pokretanje istrage u vezi sa paljenjem predmetnog objekta, da se u tom smislu obraćala bilo kojoj instituciji vlasti, ili da je predložila bilo kakve dokaze u tom pravcu, a što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta broj AP 2763/09.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, te pošto u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje ovog prava.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili apelanticin tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić