Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1312/10 (M. Z. i M. Z.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Zastara
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Propisano zakonom
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1312/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1312/10, rješavajući apelaciju Mevlide Zubović i Mehe Zubovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevlide Zubović i Mehe Zubovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 184 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 450 od 8. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000685 od 29. februara 2008. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mevlida Zubović i Meho Zubović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijeli su 10. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 184 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 450 od 8. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000685 od 29. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. marta 2011. godine, Okružni sud 28. marta 2011. godine, Osnovni sud 24. marta 2011. godine i tuženi 31. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 11. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000685 od 29. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 450 od 8. septembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženog kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete za porušeni objekat isplati iznos od 120.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime izgubljene zarade iznos od 145.000 KM, kao i da im nadoknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama. Navedenom presudom obavezani su apelanti tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u tužbi i na ročištima naveli da su 1984. godine uz saglasnost nadležnih organa sagradili ugostiteljski objekat u Gradišci, koji su 1991. godine proširili (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Također su naveli da je tokom rata taj objekat dva puta miniran eksplozivnim sredstvima, a 1995. godine je u potpunosti uništen. Apelanti su naveli da su se u vrijeme nastanka štete nalazili u Švedskoj gdje su zbog rata izbjegli. Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u materijalne dokaze, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te saslušao više svjedoka, cijeneći izvedene dokaze sve zajedno i pojedinačno u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na prigovor zastare koji je tuženi istakao, a cijeneći činjenične navode tužbe te dokaze izvedene u toku postupka, Osnovni sud je utvrdio da je prigovor zastare osnovan. U obrazloženju je dalje navedeno da su apelanti tužbu podnijeli 30. augusta 2001. godine za štetu koja se desila prema činjeničnim navodima tužbe 1995. godine, dakle nakon proteka šest godina. Nesporno je da su apelanti zbog ratnih dejstava napustili područje Gradiške jer su prema izjavama saslušanih svjedoka, a i navodima iz tužbe, apelanti od 1992. godine pa do 1996. godine bili objektivno spriječeni podnijeti tužbu za nastalu štetu zbog općepoznatih ratnih okolnosti. Istaknuto je da je članom 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, dok je članom 384. stav 1. ZOO propisano da, ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kada taj uzrok prestane. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti tužbu mogli podnijeti već 1997. godine, odnosno od 19. juna 1996. godine (prestanak ratne opasnosti) kada su prestale nesavladive objektivne okolnosti zbog kojih su apelanti upravo bili spriječeni da preduzmu potrebne radnje pred nadležnim sudom. Osnovni sud je utvrdio da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 19. juna 2001. godine. Osim toga, kako je dalje naveo Osnovni sud, da su apelanti mogli podnijeti tužbu u zakonski propisanom roku od tri odnosno pet godina, koji su propisani članom 376. ZOO, dokazano je upravo iskazom svjedoka S.B. koji je zbog istih okolnosti 1992. godine napustio Gradišku i vratio se 1997. godine. Navedeni svjedok je istakao da vrlo dobro poznaje apelante, da mu je poznato gdje su imali objekat (kafić) koji je radio, te da mu je poznato da su apelanti napustili područje Gradiške, kao i da ne zna da li je iko smetao ili prijetio apelantima u tom objektu jer oni nisu bili u Gradišci. Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom 376. ZOO, te da je potraživanje apelanata zastarjelo, pa je tužbeni zahtjev odbio.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanata da im tuženi nadoknadi štetu (obična šteta i izmakla korist) nastalu prvo miniranjem a potom i rušenjem navedenog objekta, kojeg su počinili neutvrđenog datuma 1995. godine nepoznati učinioci. Dalje je istaknuto da su apelanti kao pravni osnov tužbenog zahtjeva naveli član 180. ZOO koji je, kako je dalje utvrdio Okružni sud, brisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 3/96). Okružni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, budući da je prvostepeni sud na osnovu člana 376. ZOO pravilno odlučio da je potraživanje apelanata zastarjelo, zbog čega im u smislu člana 360. stav 1. ZOO ne pripada pravo na naknadu štete. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi apelanata da nisu mogli pristupiti sudu zbog toga što su mostovi na rijeci Savi, koji povezuju BiH s Republikom Hrvatskom, bili porušeni do 1997. godine, s obzirom da je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma omogućeno slobodno kretanje lica na teritoriji čitave BiH, a time i pristup sudu. Također, navodi apelanata da nisu dolazili na prostore BiH zbog straha za ličnu bezbjednost koji su osjećali i nakon prestanka rata, ne predstavljaju, kako je zaključio Okružni sud, nesavladive prepreke u smislu člana 383. ZOO, prema kojem se pod nesavladivim preprekama podrazumijevaju prepreke objektivne a ne subjektivne prirode.
9. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud ju je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 184 od 27. januara 2010. godine odbio.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da u revizionim navodima apelanata da su im pobijanom presudom povrijeđena prava iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i da su s tim u vezi diskriminirani, te da je tužbeni zahtjev u konkretnoj pravnoj stvari odbijen kao neosnovan na osnovu člana 376. ZOO koji je važio i prije ratnih dešavanja i u čemu nema ničega diskriminacijskog. Navedene odredbe, kao i druge odredbe spomenutog zakona primjenjuju se na jednak način prema svim onima koji se nalaze u bitno istovjetnoj pravnoj situaciji. Vrhovni sud je, također, naveo da je sporni objekat bio montažne konstrukcije i privremenog karaktera s rokom važenja od pet godina, kako to proizilazi iz rješenja o odobrenju za njegovu izgradnju Općinskog sekretarijata za poslove uprave općine Gradiška od 30. aprila 1991. godine gdje, stoji da se on „ima smatrati strogim provizorijem“ koji se po isteku datog roka „ili na svaki zahtjev nadležnog općinskog organa uprave ima porušiti odnosno ukloniti bez prava na naknadu, a prostor očistiti i urediti prema uvjetima datim u rješenju o uklanjanju objekta“.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također su naveli povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelanti su naveli da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakli su da su kao lica nesrpske nacionalnosti izbjegli u Švedsku i da imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava počevši od 1991. godine i na naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. Dalje su naveli da su u postupku dokazali da su bili vlasnici imovine koju su im miniranjem porušila nepoznata lica krajem 1995. godine, te dokazali visinu štete koju je utvrdio sudski vještak. U odnosu na navode Vrhovnog suda da je objekat bio montažni, s rokom važenja od pet godina, a što je proizlazilo iz rješenja o odobrenju za njegovu izgradnju Općinskog sekretarijata za poslove uprave Gradiška od 30. aprila 1991. godine, gdje navodno stoji da se on po isteku tog roka ima ukloniti, apelanti su istakli da „ukloniti ne znači porušiti a sud zanemaruje između ostalog da je objekat bespravno porušen 1995. godine znači i prije isteka roka od pet godina“. Apelanti su dostavili nalaz sudskog vještaka građevinske struke u kojem je navedeno da je 1984. godine bio sagrađen predmetni objekat kao privremena građevina u zakupu na općinskom građevinskom zemljištu, na lokaciji uz kej u centru grada, sada u I poslovnoj zoni grada, te da je taj objekat tokom rata u potpunosti devastiran i na postojećoj parceli ne postoji. Apelanti su dostavili rješenje od 16. maja 1984. godine Općinskog sekretarijata za privredu i finansije tadašnje općine Bosanska Gradiška kojim se dozvoljava apelantima osnivanje i vođenje ugostiteljske radnje u navedenom objektu, vlasništvu apelanta Mehe Zubovića. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno računali rokove zastarjelosti počevši od 19. juna 1996. godine, budući da mira i sigurnosti na prostoru BiH nije bilo nekoliko godina poslije ukidanja ratnog stanja.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni i Okružni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode, naglasivši da ostaju kod obrazloženja presuda kojim nisu prekršena ustavna prava apelanata.
13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija podnesena zbog navodno pogrešne primijene materijalnog prava, o čemu Ustavni sud nije nadležan da odlučuje, te je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno odbije u meritumu kao neosnovana.
14. Tuženi je također osporio navode apelacije kao neosnovane, ističući da apelanti apelaciju nisu obrazložili tj. nisu naveli u čemu se ogleda povreda navedenih prava, niti su ponudili adekvatne dokaze koji bi potvrdili njihove navode, koji su stoga paušalni i neutemeljeni.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-09-000 184 od 27. januara 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelanti su primili 12. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 10. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
24. Ustavni sud zapaža da je u provedenom parničnom postupku nespornim utvrđeno da je predmetni poslovni objekat apelanata u potpunosti porušen 1995. godine. Također je utvrđeno da je taj objekat privremenog karaktera i da se „ima smatrati strogim provizorijem“ koji se po isteku datog roka „ili na svaki zahtjev nadležnog općinskog organa uprave ima porušiti odnosno ukloniti bez prava na naknadu, a prostor očistiti i urediti prema uvjetima datim u rješenju o uklanjanju objekta“. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi zahtjev apelanata za naknadu štete, a uvažavajući prigovor tuženog o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376. ZOO. Redovni sudovi su utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli 30. augusta 2001. godine, te da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka ratne opasnosti, a u kojem roku, kako je utvrđeno, nije bilo objektivnih zapreka za podnošenje tužbe. Redovni sudovi su također istakli da navedeno utvrđenje upravo potvrđuje i iskaz svjedoka S.B. koji je zbog istih okolnosti u kojima su bili i apelanti 1992. godine napustio Gradišku i vratio se 1997. godine. U kontekstu navedenog Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata vezane za tvrdnje da ranije nisu mogli podnijeti tužbu i dali dovoljne i uvjerljive razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud žalbeni navod apelanata da se njihov tužbeni zahtjev zasniva na članu 180. ZOO odbio kao neosnovan, budući da je navedeni član brisan iz ZOO. U vezi s navodima apelanata da su im objekat minirali nepoznati počinioci tokom rata, a što ukazuje na pitanje naknade štete nastale krivičnim djelom, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su apelanti isticali tokom konkretnog postupka da su tražili pokretanje istrage vezano za rušenje njihovih objekata niti da su se u tom smislu obraćali bilo kojoj instituciji vlasti niti da su predložili bilo kakve dokaze u tom pravcu.
25. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog, (stav 35. odluke Evropskog suda) „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavke 3. i 5.). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu.“ Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da „iako članak
377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.“
26. Dovodeći predmet apelanata u vezu sa stavovima Evropskog suda iz navedene odluke Ustavni sud smatra da se ti stavovi, s obzirom na činjenice konkretnog slučaja, analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaja ta da su apelanti, i u slučaju da smatraju da je šteta nastala krivičnim djelom, bili dužni svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO kako se ne bi izložili opasnosti nastupanja zastare, a što su apelanti propustili učiniti.
27. U vezi s navodima apelanata da su im povrijeđena prava iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da pravo apelanata na povrat imovine i pravo na kompenzaciju za imovinu nisu povrijeđeni primjenom odredbi o zastari potraživanja iz člana 376. ZOO. S tim u vezi Ustavni sud ima u vidu da je zastarjelost potraživanja institut obligacionog prava, po kome povjerilac, uslijed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, gubi zaštitu tog prava ukoliko dužnik izrazi volju da se koristi pravom koje za njega nastaje zbog pasivnog držanja povjerioca. Zastarjelost za posljedicu nema i gubitak samog prava, već se gubi samo zahtjev za prinudno ispunjenje tražbine tužbom kod suda. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i razumna obrazloženja zašto su u konkretnom slučaju primijenili odredbe člana 376. ZOO, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
Ustavni sud na kraju napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3613/10 i 4760/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je odbio kao neosnovane apelacije apelanata u tim predmetima zaključivši da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi osporenim odlukama odbili tužbene zahtjeve usmjerene na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja pozivanjem na relevantne odredbe ZOO (član 376). Ustavni sud je također imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je u specifičnim okolnostima tog slučaja, kao i dokaza koje su apelanti u tom predmetu predočili s tim u vezi, bilo obavezno provođenje istrage radi zaštite imovine apelanata, te da je tužena (Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu.
28. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet analogno mogu primijeniti stavovi Evropskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske i odluka Ustavnog suda u predmetima AP 3613/10 i 4760/10. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije primjenjiv i stav iskazan u odluci broj AP 2763/09. Naime, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom predmetu apelanti u tužbi istakli da im je imovina porušena miniranjem u toku rata ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da su apelanti tražili pokretanje istrage u vezi s rušenjem njihovog objekta, da su se u tom smislu obraćali bilo kojoj instituciji vlasti ili da su u parničnom postupku predložili bilo kakve dokaze u tom pravcu, niti su se pozivali na eventualnu primjenu člana 377. ZOO u pogledu rokova zastarjelosti, a što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta AP 2763/09.
29. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava u suštini vežu za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
31. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta zbog zastarjelosti potraživanja dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.
33. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.
34. Također, nije povrijeđeno niti pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost da koriste pravne lijekove i kada su iscrpili sve pravne lijekove koje su imali na raspolaganju.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić