Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1899/10 (M. O.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1899/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1899/10, rješavajući apelaciju Mustafe Ogorinca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Ogorinca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 404 od 13. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 975 od 11. decembra 2008.
godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-275/03-KD od 24. jula 2008. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mustafa Ogorinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Slobodan Bajalica, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 404 od 13. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 975 od 11. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-275/03-KD od 24. jula 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske i Općine Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) kao učesnika u postupku zatraženo je 22. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 28. marta 2011. godine, Okružni sud 15. aprila 2011. godine, Osnovni sud 30. marta 2011. godine, a tužene 28. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-275/03-KD od 24. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da apelantu solidarno na ime naknade štete za uništeni građevinski objekt isplate iznos od 50.000 KM i za uništene pokretne stvari iznos od 29.050,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2003. godine i troškovima postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi koju je podnio 30. septembra 2003. godine istakao da je vlasnik porodične kuće u Kozarskoj Dubici, koja je 24. juna 1992. godine zapaljena i u potpunosti uništena sa svim pokretnim stvarima koje su bile u njoj na koji način mu je pričinjena šteta u iznosima koji su precizno navedeni u izreci presude. Osnovni sud je, također, naveo da su tužene u odgovoru na tužbu istakle prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U pogledu prigovora zastare potraživanja, tužene su se pozvale na odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisani subjektivni i objektivni rokovi zastare od tri i pet godina, čijim protekom se gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, računajući od dana nastanka štete.
7. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja, Osnovni sud je imao u vidu nespornu činjenicu da je šteta na apelantovim nekretninama nastala 24. juna 1992. godine, a na okolnost saznanja za nastalu štetu saslušan je apelant u statusu parnične stranke koji je u svom iskazu potvrdio navod iz tužbe da je za štetu saznao 24. juna 1992. godine, kada mu je kuća i zapaljena, jer je upravo taj dan otišao od kuće, a da nije dolazio u Kozarsku Dubicu sve do 2002. godine zbog svoje lične nesigurnosti. Također, Osnovni sud je naveo da je i na osnovu iskaza svjedoka Milanka Rajčevića, Milorada Medića, Milke Majkić i Fatime Redžić utvrdio da su apelantovu kuću zapalila 24. juna 1992. godine nepoznata lica. Dalje, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbu člana 383. ZOO kojom je propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, istakao da u konkretnom slučaju nisu tekli rokovi zastare usljed proglašenog ratnog stanja do 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Budući da je tužba za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 30. septembra 2003. godine, dakle, sedam godina nakon prestanka ratnog stanja, a apelant je, kako iz dokaza i nespornih činjenica proizlazi, za štetu saznao 24. juna 1992. godine, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja, jer je apelant tužbu podnio po proteku objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete (član 376. stav 2. ZOO), odnosno subjektivnog roka od tri godine od dana saznanja za štetu (član 376. stav 1. ZOO). Naime, Osnovni sud je istakao da je apelant, usljed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremenskog roka, izgubio pravo na sudsku zaštitu tog prava, a s obzirom na to da su se tužene koristile pravom koje za njih nastaje iz takvog apelantovog pasivnog držanja, sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti apelantovog potraživanja. Dalje, Osnovni sud je istakao da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji su istakle tužene zbog toga što apelant nije u toku postupka dokazao da je, zbog postupanja tuženih, odnosno njenih organa, apelantu prouzrokovana šteta. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da iz iskaza saslušanih svjedoka koji su saglasno potvrdili da su apelantovu kuću zapalila 24. juna 1992. godine nepoznata lica, te da su „ta lica bila u civilu, a vozila kojim su došla nisu bila vojna, već obična vozila“. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu i činjenicu da je apelant u toku postupka odustao od svog prijedloga izvođenja dokaza vještačenja vještaka građevinske i ekonomske struke na okolnost visine pričinjene štete na apelantovoj porodičnoj kući, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 975 od 11. decembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, ocjenjujući da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer je utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud je istakao da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo shodno odredbi člana 376. stav 2. ZOO s obzirom na to da je šteta koju je pretrpio apelant nastala, kako i sam tvrdi, 24. juna 1992. godine, te da je za štetu i saznao tog dana, a tužba je podnesena sudu 30. septembra 2003. godine, iz čega, i prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi zaključak da je tužba podnesena po proteku objektivnog (apsolutnog) roka u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO od pet godina od kada je šteta nastala, odnosno po proteku subjektivnog roka u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO od kada je apelant saznao za štetu. Pored toga, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 383. ZOO kojom je propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladive prepreke da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. S tim u vezi sud je istakao da su nesagledive prepreke izazvane ratnim stanjem, na koje se apelant pozvao u žalbi, prestale da postoje 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Stoga, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod da nije ranije mogao pristupiti sudu zbog toga što se plašio za ličnu sigurnost, s obzirom na to da je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma omogućeno slobodno kretanje lica na teritoriji Bosne i Hercegovine, a time i pristup sudu. Okružni sud je zaključio da ovakvi navodi ne predstavljaju nesavladive prepreke u smislu odredaba člana
383. ZOO, jer navedena odredba pod nesavladivim preprekama podrazumijeva prepreke objektivne, a ne subjektivne prirode. S obzirom na navedeno, Okružni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 404 od 13. aprila 2010. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i apelantov zahtjev odbili zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 376. ZOO. Apelant je, kako je dalje navedeno, za štetu saznao onog dana kad je nastala (24. juna 1992. godine), a od tada pa do podnošenja tužbe (30. septembra 2003. godine) protekao je subjektivni trogodišnji rok u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO, kao i objektivni rok od pet godina u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO u okviru kojih rokova je apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze za naknadu štete putem suda (član 360. ZOO). Naime, Vrhovni sud je istakao da se ne može prihvatiti apelantov revizioni prigovor da su za njega sve do 2002. godine ratna djejstva predstavljala nesavladive prepreke za traženje sudske zaštite, budući da je bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete putem suda nakon stupanja na snagu Odluke o ukidanju ratnog stanja 19. juna 1996. godine. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nakon ukidanja ratnog stanja te prepreke otklonjene, te da se ima uzeti da je od tada počeo teći rok zastarjelosti, a ne od 2002. godine, kako apelant smatra. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelant 2000. godine iz Čikaga, gdje je tada živio, podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica za povrat imovine iz čega proizlazi zaključak da okolnost što apelant nije boravio na području Republike Srpske nije predstavljala prepreku za podnošenje zahtjeva Ministarstvu kojim je tražio povrat imovine, zbog čega je, prema mišljenju suda, isto tako imao mogućnost da svojom tužbom traži naknadu štete pred nadležnim sudom.
10. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je tačna apelantova tvrdnja da, u smislu odredbe člana 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, sve izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) imaju pravo na vraćanje imovine koje su bili lišeni od 1991. godine i na naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je apelantu, u smislu odredaba navedenog aneksa, vraćena u posjed njegova imovina - kuća koja je uništena tokom ratnih djejstava, te s tim u vezi istakao da nije osnovana apelantova tvrdnja da su sudovi na predmetnu pravnu situaciju trebali primijeniti Opći okvirni sporazum u dijelu koji se odnosi na povratak izbjeglica. Naime, Vrhovni sud je, nasuprot apelantovoj tvrdnji, istakao da „odredbe Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma ne isključuju primjenu odredaba ZOO koje reguliraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje reguliraju zastarjelost potraživanja“. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da u situaciji kad izgube pravo na naknadu štete putem suda, „oštećenima ostaje pravo da, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zahtijevaju pravičnu nadoknadu imovine uništene u ratu, o čemu odlučuje za to formirana komisija, pri čemu treba imati u vidu da je članom XIV ovog aneksa predviđeno i formiranje posebnog imovinskog fonda za ove namjene“. Dalje je navedeno da pri činjenici „da je navedeno potraživanje [apelanta] zastarjelo, irelevantni su revizioni navodi da tužene odgovaraju za štetu po principu objektivne odgovornosti“. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan ni apelantov revizioni prigovor da je u konkretnom slučaju bila „primjenjiva odredba člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) prema kojoj, prema apelantovom mišljenju, „tužba za povrat stvari ne može zastarjeti“. Naime, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva nije predaja stvari u posjed vlasniku, u smislu odredbe člana 37. ZOVPO, već da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tužene naknade štetu zbog umanjenja vrijednosti njegove imovine koja je uništena (zapaljena) tokom ratnih djejstava (24. juna 1992. godine), a koji zastarijeva u rokovima propisanim odredbom člana 376. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i prava iz čl. 8. i 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelant je istakao da je njegova porodična kuća „zapaljena 25. juna 1992. godine“, što je, kako dalje navodi, dokazano zapisnikom profesionalne vatrogasne jedinice iz Kozarske Dubice, koji je sastavljen istog dana na licu mjesta. Apelant je istakao da je tokom postupka pred redovnim sudovima isticao da ima pravo na povrat svoje imovine, a koje „pravo je zagarantirano Aneksom 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma“. Naime, apelant smatra da „u konkretnom slučaju Dejtonski mirovni sporazum ima prioritet nad domaćim zakonima“ jer je, kako dalje navodi, „njime osigurano da sve izbjeglice i raseljena lica, a u koje nesporno spada i [apelant], imaju pravo da se vrate svojim kućama i pravo na naknadu imovine koja im ne može biti vraćena“. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da se u konkretnom slučaju nije trebalo da primijeni odredba člana 376. ZOO, već je trebalo da se primijeni odredba člana 37. ZOVPO prema kojoj „ne zastarijeva pravo na povrat individualno određene stvari“. Naime, apelant je istakao da, prema „članu 37. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, vlasnik može od posjednika tužbom zahtijevati povrat individualno određene stvari, a prema stavu 3. istog člana, pravo na podnošenje predmetne tužbe ne zastarijeva“. Stoga, apelant smatra da je „sud učinio povredu zakona kada nije prihvatio navedenu odredbu kao osnov za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari“, jer je, prema njegovom mišljenju, „navedeni Zakon temeljni zakon za rješavanje prava na nekretninama“.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je, također, istakao da apelant u predmetnom postupku nije postavio stvarno-pravni zahtjev za predaju stvari u posjed koji nije podložan zastari u smislu odredbe člana 37. ZOVPO, već je postavio obligacionopravni zahtjev za naknadu štete, koji zastarijeva u rokovima propisanim članom 376. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant zahtjev za povrat imovine podnio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica i tom zahtjevu je udovoljeno na način da je apelantu vraćena u posjed njegova prijeratna imovina. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
13. Okružni sud je istakao da je u svojoj osporenoj presudi iznio razloge zbog kojih je potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući u svemu činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, te smatra da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani.
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
15. Tužene su osporile navode apelacije kao neosnovane, ističući da su osporene presude zasnovane na zakonu, te da njima nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-09-000 404 od 13. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i prava iz čl. 8. i 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su postupci koji su okončani osporenim presudama vođeni povodom apelantove tužbe za naknadu štete, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO, kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može osvrtati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su tužene učinile u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da je apelant od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bio u mogućnosti podnijeti tužbu na vrijeme, budući da je za štetu saznao 24. juna 1992. godine, kada je šteta i nastala, a tužbu sudu podnio tek 30. septembra 2003. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan odredbom člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kom je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle, nespornu činjenicu da je šteta nastala 24. juna 1992. godine i da je apelant tog dana saznao za štetu, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine) apelantovo potraživanje je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina, tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan, budući da su zaključili da su rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO već bili protekli bez obzira na to da li se računaju od nastanka štete ili od prestanka ratne opasnosti 1996. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3613/10 od 5. novembra 2013. godine), te su u takvim okolnostima, kad je nesporno utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, ocijenili irelevantnim apelantove navode da su tužene za štetu odgovorne po principu objektivne odgovornosti.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti primjene prava, budući da apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju da, prema članu 37. stav 1. ZOVPO, „vlasnik može od posjednika tužbom zahtijevati povrat individualno određene stvari, te da u smislu stava 3. navedenog člana pravo na podnošenje tužbe za povrat stvari ne zastarijeva“, mada su sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da predmet apelantovog tužbenog zahtjeva nije predaja stvari u posjed vlasniku u smislu odredbe člana 37. ZOVPO, već naknada štete zbog umanjenja vrijednosti njegove imovine u smislu odredaba ZOO, a koji zastarijeva u rokovima propisanim odredbom člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode i dali iscrpne razloge zašto odredba člana 37. ZOVPO nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a Ustavni sud, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i okolnosti konkretnog predmeta, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnih propisa od redovnih sudova, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
29. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju (žalba protiv prvostepene presude i revizija protiv drugostepene presude). Činjenica da su Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, odnosno Vrhovni sud, rješavajući o reviziji, donijeli odluke kojim apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na nediskriminaciju
30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
31. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
32. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da je diskriminiran, nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze i argumente koji bi ukazivali na to da je on zbog spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Imajući u vidu apelantove uopćene tvrdnje o diskriminaciji, ne nudeći pri tome nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je tako nešto vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Također, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz čl. 8. i 29. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da Deklaracija ima drukčiji pravni karakter i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi, odluke o dopustivosti br. AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine i AP 3308/10 od 17. septembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić