Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2414/10 (H. S.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2414/10
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 2414/10, rješavajući apelaciju Hasana Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Saračevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 826 od 24. marta 2010. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hasan Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Sejfo Saračević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 826 od 24. marta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), od Općine Vlasenica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), te od GP „Radnik“ Vlasenica (u daljnjem tekstu: trećetuženi), zatraženo je 2. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. juna 2011. godine, Okružni sud 14. juna 2011. godine, Osnovni sud 21. juna 2011. godine, a prvotužena je putem Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Vlasenici odgovor dostavila 17. juna 2011. godine. Drugotužena i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. oktobra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 29. jula 2002. godine pokrenuo parnični postupak kod Osnovnog suda protiv prvo i drugotužene, a naknadno tokom postupka i protiv trećetuženog. U tužbi je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 82.000,00 KM za uništenu stambenu zgradu, pomoćne objekte, kao i za uništeno pokućstvo i namještaj, te oduzeto zemljište. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je početkom aprila 1992. godine, zbog općepoznatih okolnosti, napustio Vlasenicu i svoje nekretnine, odnosno porodičnu kuću i pomoćne objekte; da je nakon rata tražio povrat imovine; da je 8. juna 1999. godine ishodio odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), da je u decembru 2001. godine saznao da su zemljište i objekti od njega izuzeti rješenjem prvotužene od 1998. godine, koje je u upravnom sporu presudom Okružnog suda od 10. aprila 2002. godine poništeno, a kojom je apelant upućen da zahtjevom za naknadu materijalne štete pričinjene na stambenim objektima i nemogućnosti vraćanja te imovine u posjed pokrene parnicu. Apelant je tužbeni zahtjev utemeljio, između ostalog, na relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a), Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC) itd.
7. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj P-401/02 od 10. decembra 2003. godine obavezao prvotuženu i drugotuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete, pričinjene na nekretninama i pokretnim stvarima, solidarno isplate iznos od 59.259,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe, uz naknadu troškova postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen, te je istovremeno u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev usmjeren protiv trećetuženog. Prvostepeni sud je obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka, te vještačenjem vještaka građevinske struke, odlučio kao u izreci presude na temelju odredaba člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 154. tog Zakona (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. od 2. do 7). U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da su apelantovi objekti egzistirali do 1992. godine, da su nakon toga oštećeni prilikom miniranja džamije u Vlasenici, da su potom ostaci objekata potpuno uklonjeni, nakon čega je prvotužena gradsko građevinsko zemljište ispod objekata privela krajnjoj namjeni i dodijelila ga trećetuženom, i to u postupku u kojem su učinjene nepravilnosti. Iz navedenog, kao i drugih provedenih dokaza, kako je istakao prvostepeni sud, proizlazi da je prvotužena raspolagala apelantovom imovinom, pa upravo na toj činjenici i leži odgovornost prvotužene za nastalu štetu. Pojašnjeno je da je odredbom člana 185. ZOO-a određeno da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je materijalna šteta nastala, te kada uspostava ranijeg stanja nije moguća, sud će odgovorno lice obavezati da oštećeniku isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Prvostepeni sud je upravo imajući u vidu sadržaj citirane odredbe i obavezao prvotuženu i drugotuženu da apelantu solidarno naknade štetu.
8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj GŽ-107/04 od 25. oktobra 2004. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je apelantu na ime naknade materijalne štete dosuđen iznos od 69.532,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 10. decembra 2003. godine kao dana presuđenja, pa do isplate.
9. Odlučujući o reviziji prvotužene i drugotužene izjavljene protiv presude Okružnog suda od 25. oktobra 2004. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-76/05 od 30. marta 2007. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.
10. Okružni sud je nakon održane rasprave donio Presudu broj 014-0-Gž-07-000 234 od 10. marta 2009. godine kojom je žalbe parničnih stranaka djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je prvotužena obavezana da apelantu isplati naknadu na ime materijalne štete u iznosu od 34.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. decembra 2003. godine kao dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na naknadu materijalne štete pričinjene na ostalim nekretninama (poslovnom prostoru i pomoćnom dvorišnom objektu) i pokretnim stvarima odbijen, te zahtjev usmjeren prema drugotuženoj.
11. U obrazloženju je pojašnjeno da je predmet spora apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu nastalu rušenjem i uništenjem stambeno-poslovne zgrade i pomoćnog dvorišnog objekta (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje je apelant, zbog ratnih dejstava, napustio početkom aprila 1992. godine, te da je razlog podnošenja tužbe okolnost što su sporne nekretnine potpuno uništene i što je rješenjem prvotužene gradsko građevinsko zemljište na kojem su bile izgrađene sporne nekretnine izuzeto od apelanta u nezakonitom postupku i dodijeljeno trećetuženom radi izgradnje gradskog trga u Vlasenici.
12. Okružni sud je dalje istakao da je, odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud utvrdio da su sporne nekretnine nesumnjivo apelantova imovina, koju je apelant napustio u aprilu 1992. godine; potom, da je apelant podnio zahtjev za vraćanje spornih nekretnina, te da je povodom zahtjeva za povrat CRPC potvrdila da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornih nekretnina. Okružni sud je istakao da je tužbeni zahtjev osnovan. U tom kontekstu je pojašnjeno da bi, po odredbama 154, 155. i 158. ZOO-a, postojala odgovornost štetnika za naknadu štete potrebno je: da šteta postoji; da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem; da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika i da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. U konkretnom slučaju, kako je pojašnjeno, nije sporno da je apelant sporne nekretnine koristio do početka aprila 1992. godine, kada je zbog ratnih okolnosti napustio Vlasenicu, da su sporne nekretnine u augustu 1992. godine oštećene, a nakon toga uklonjene i potpuno uništene, da je gradsko građevinsko zemljište na kojem su bile izgrađene sporne nekretnine naknadno dodijeljeno trećetuženom, te da je na mjestu spornih nekretnina izgrađen tržni centar.
13. Istaknuto je da je drugostepeni sud, s ciljem da utvrdi činjenice koje se odnose na rasvjetljavanje okolnosti pod kojima je šteta nastala (kada su sporne nekretnine srušene, kakvim i čijim radnjama je do rušenja došlo, te da li su tužene na bilo koji način uzrokovale tu štetu ili eventualno bile dužne spriječiti njeno nastajanje), na temelju člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zakazao raspravu na kojoj je ponovo saslušan svjedok Zoran Drakulić. Navedeno je da je iz iskaza imenovanog svjedoka proizašlo da je džamija u Vlasenici srušena u augustu 1992. godine; da su se apelantove sporne nekretnine nalazile na udaljenosti od oko 60 do 100 metara zračne linije od džamije, te da su svi objekti koji su se nalazili na lokalitetu sadašnjeg tržnog centra porušeni, kao i desetak objekata koji su bili napušteni, među kojima su i sporne nekretnine.
14. S obzirom na navedeno Okružni sud je, suprotno žalbenim tvrdnjama, zaključio da postoji odgovornost prvotužene za štetu koju apelant trpi i to i primjenom odredaba člana 180. stav 1. ZOO-a („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Naime, kako je istaknuto, prema citiranoj odredbi za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom i oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica zbog akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija ili manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Dalje, istaknuto je da je novelama ZOO-a koje su stupile na snagu 30. septembra 1993. godine, riječi društveno politička zajednica iz člana 180. stav 1. ZOO-a zamijenjene riječju država (član 28), a odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a („Službeni glasnik RS“ broj 3/96), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, odredba člana 180. ZOO-a je brisana. Okružni sud je dalje pojasnio da se obligaciono-pravna literatura nije bavila pojmom šta je to akt nasilja, međutim posljedice akta nasilja nesumnjivo treba da se odraze na nečiju ličnost, tj. na oštećenje ili uništenje nečije imovine.
15. U konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, kao posljedica rušenja džamije došlo je do oštećenja apelantove imovine, a za takav vid štete odgovorna je društveno-politička zajednica čiji su organi, po tada važećim propisima, bili dužni da spriječe takva oštećenja, po principu objektivne odgovornosti. Okružni sud je još naveo da se, s obzirom na postojanje objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju, ne traži dokazivanje nečije krivice, jer se želi pružiti što efikasnija zaštita oštećenom licu u navedenim slučajevima.
16. S druge strane, kako je u obrazloženju istaknuto, društveno-politička zajednica bi se mogla osloboditi ove odgovornosti jedino ako bi dokazala da je do oštećenja ili uništenja imovine fizičkog lica došlo isključivim djelovanjem samog oštećenog, što nije slučaj u ovom postupku, a ostali oslobađajući razlozi koji se primjenjuju kod objektivne odgovornosti (viša sila i isključiva radnja trećeg lica) ne mogu doći u obzir jer su štetne posljedice po ovom osnovu uzrokovane ljudskim radnjama, te se kao takve ne mogu okvalifikovati postupcima koji se dešavaju mimo volje lica koja u njima učestvuju, a društveno-politička zajednica mora biti sposobna i spremna da u svakom momentu spriječi oštećenje nedužnih lica od preduzetih navedenih postupaka, ako već same postupke nije mogla spriječiti.
17. Osim toga, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Okružni sud je dalje naveo da nije mogao prihvatiti navode tuženih da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba procesnog zakona jer je donio odluku za koju nije stvarno nadležan pozivajući se na relevantne odredbe Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), odnosno njegovog Aneksa VII kojim je propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat imovine, odnosno naknadu štete za imovinu koja im ne može biti vraćena (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 7 osporene odluke). Isto tako, Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore tuženih da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao prekinuti postupak kako bi se prema odredbi člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu izvršila revizija, zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete na apelantovoj kući, a ne o utvrđivanju pravne valjanosti izvršene dodjele građevinskog zemljišta.
Osporena presuda
18. Odlučujući o reviziji prvotužene Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 826 od 24. marta 2010. godine, kojom je revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je prije svega ponovio pravne stavove nižestepenih sudova ocijenivši ih nepravilnim. Naime, kako je istakao revizijski sud, odgovornost općine, odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja, proizlazi iz odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, kojom je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Zatim, Vrhovni sud je citirao relevantne odredbe ZOO-a, i to odredbe čl. 154. st. 1. i 3, 155. i 172, te je s obzirom na sadržaj citiranih odredaba zaključio da kod odlučivanja o naknadi štete treba utvrditi da li je štetu uzrokovalo lice od kojeg se traži naknada, odnosno da li je prvotužena, kao društveno-politička zajednica, u skladu sa svojim obavezama, bila dužna da organizuje i obavi poslove s ciljem da zaštiti imovinu tužitelja koju je on napustio zbog ratnih dejstava. Istaknuto je da je bilo potrebno da apelant, da bi mogao ostvariti traženu naknadu, dokaže da postoji uzročna veza između prvotužene i prouzrokovane štete, a prije svega da je prvotužena, prema svojoj djelatnosti i javnim ovlaštenjima, bila dužna zaštititi objekat tužitelja.
19. U tom kontekstu je pojašnjeno da javni red i mir, kao i bezbjednost i sigurnost lica i imovine, obezbjeđuje Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) preko Službe javne bezbjednosti, kako proizlazi iz odredbe člana 15. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ br. 21/92 do 16/95), koji je bio na snazi u vrijeme prouzrokovanja štete, kao i odredbama člana 4. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ br. 21/98 do 43/02), te odredbama sada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ br. 48/03). Međutim, MUP RS-a, pa tako ni njegov organizacioni dio – Služba javne bezbjednosti, nije organ prvotužene. Slijedom navedenog, kako je u obrazloženju istaknuto, nema odgovornosti provotužene i obaveze naknade predmetne štete po pravilima objektivne odgovornosti. Dalje je istaknuto da nema odgovornosti provotužene i obaveze naknade načinjene štete ni po pravilima objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 172. ZOO-a (kada pravno lice odgovora za štetu, bez obzira na krivicu, ako tu štetu prouzrokuje organ u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija).
20. Vrhovni sud je još pojasnio da apelant tokom postupka nije dokazao da je bilo koja nezakonita ili nepravilna radnja prvotužene, odnosno njenog organa ili radnika, bila uzrokom navedene štete, istaknuvši da je šteta koju je apelant pretrpio uzrokovana radnjama trećih, nepoznatih lica za čije djelovanje ne odgovora prvotužena, niti je po svojoj djelatnosti imala instrumente i organe koji su se ovakvom djelovanju trećih lica mogli ili bili dužni suprotstaviti i spriječiti nastanak štete, pa se njena odgovornost ne može temeljiti ni na odredbama člana 180. ZOO-a. Na kraju je istaknuto da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je odlučeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena presuda u suprotnosti s navedenim članom, te ukazuje da mu je radnjama prvotužene i drugotužene oduzeto pravo na neometano uživanje imovine. Ukazuje na proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda kada tvrdi da apelant nije dokazao nastalu štetu, te da nije bilo propusta tuženih za štetu nastalu na njegovoj imovini. Smatra da su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, dovoljno jasno obrazložili zašto su tužene zbog propusta da djelotvorno zaštite apelantovu imovinu odgovorne za nastalu štetu. Nižestepeni sudovi su također utvrdili da na području Vlasenice nije bilo ratnih dejstava, te da je za nastalu štetu odgovorna društveno-politička zajednica po principu objektivne odgovornosti.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznesenih u osporenoj presudi, ukazavši da je na utvrđeno činjenično stanje primijenjeno materijalno i procesno pravo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, slijedom čega, prema ocjeni navedenog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom navedenog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva.
24. Osnovni sud je naveo, između ostalog, da apelacija sadrži navode koji se odnose na povredu prava na imovinu u postupku pred Vrhovnim sudom, ukazujući da pred prvostepenim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, niti bilo koje drugo pravo zaštićeno Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
25. Prvotužena je navela da je Vrhovni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, zbog toga što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dosuđenje naknade štete, prema odredbama člana 154. stav 1, u vezi s članom 155. ZOO-a. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je prvotužena u vrijeme nastanka štete kao društveno-politička zajednica, u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, bila dužna da zaštiti apelantovu imovinu, koju je on napustio zbog ratnih okolnosti. Prema navedenom, apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između rada organa prvotužene, odnosno propuštanja dužne radnje i nastale štete. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu. V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 154.
Osnovi odgovornosti (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovora se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172. stav 1.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (1) Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180. stav 1.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Član 185.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja
27. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske (Službeni glasnik RS» br. 17/93) relevantne odredbe glase:
Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
28. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske (Službeni glasnik RS» br. 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.
29. U Zakonu o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 4/92 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase: Član 15.
Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena ugrožavanja bezbjednosti zemlje; zaštite života i lične bezbjednosti građana;
sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženju i hvatanju počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određena poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stanica; putne isprave za prelazak državne granice; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-09-000 826 od 24. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 17. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegova pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba ih promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
37. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom nad fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituišu imovinu mogu se također smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
38. U konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje da li se u ovom slučaju radi o apelantovoj imovini. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete zbog potpunog uništenja imovine koju je napustio 1992. godine i nemogućnosti povrata imovine, u skladu s Aneksom VII Okvirnog sporazuma. Dalje, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelant od CRPC-a ishodio odluku od 8. juna 1999. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina 1. aprila 1992. godine. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete za uništene objekte i zemljište koji apelantu nisu vraćeni u posjed nesumnjivo predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
40. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je oštećenje apelantovih nekretnina uzrokovano miniranjem džamije u Vlasenici koje su počinila nepoznata lica u aprilu 1992. godine, u čijoj su se neposrednoj blizini nalazile sporne nekretnine. Isto tako, utvrđeno je da su ostaci porušenih nekretnina naknadno uklonjeni, a da je prvotužena gradsko građevinsko zemljište na kojem su apelantove nekretnine bile sagrađene dodijelila trećetuženom, koji je na mjestu apelantovih nekretnina sagradio tržni centar. S obzirom na takve okolnosti i činjenicu da je apelantova imovina potpuno uništena, čime je apelantu onemogućen povrat imovine prvostepeni sud je za kontinuirano uništavanje apelantove imovine (od oštećenja usljed rušenja džamije, uklanjanja objekta, pa do konačnog izuzimanja zemljišta) utvrdio odgovornost prvotužene i drugotužene, u smislu odredbe člana 154. ZOO-a u vezi s članom 185. ZOO-a, dok je drugostepeni sud utvrdio odgovornost isključivo prvotužene, i to u smislu odredbe člana 180. ZOO-a. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da protiv odluke Okružnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev usmjeren prema drugotuženoj, apelant nije izjavio reviziju pa je postupak u odnosu na drugotuženu okončan donošenjem navedene presude Okružnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se u revizionom postupku koji je okončan osporenom presudom isključivo odlučivalo o obavezi prvotužene.
41. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, za razliku od nižestepenih sudova, Vrhovni sud, odlučujući o reviziji prvotužene, uvažio reviziju odlučivši da apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na prvotuženu u cijelosti odbije. Pravdajući takav svoj stav Vrhovni sud je istakao, prije svega, da je nesporna činjenica da je apelant pretrpio materijalnu štetu uništenjem stambenog objekta, ali je dodao da svaka šteta ne predstavlja izvor obligacije, pojasnivši da je, pored okolnosti da je neko lice pretrpjelo štetu, potrebno da se ostvare i druge zakonske pretpostavke – subjektivna ili objektivna odgovornost za štetu, uzročna veza između radnje i nastale štete itd., pa je u takvim okolnostima nužno utvrditi, prije svega, da li je lice od kojeg se naknada traži tu štetu i uzrokovalo. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim stav Okružnog suda da je u konkretnom slučaju za nastalu štetu odgovorna isključivo prvotužena, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a. U tom kontekstu se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe tada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima, kojim je propisano da javni red i mir i bjezbjednost lica i imovine osigurava MUP RS-a, putem službi javne bezbjednosti koje nisu u organizacionom sastavu prvotužene, da bi ona mogla biti odgovorna za nastalu štetu jer su štetu na apelantovoj imovini pričinila treća, nepoznata lica, a prvotužena nije imala instrumente u svojim rukama kako bi eventualno spriječila nastanak štete, pa se s obzirom na navedeno ne može govoriti o odgovornosti prvotužene za nastalu štetu po tom osnovu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je nezakonito postupanje prvotužene prouzrokovalo nastalu štetu da bi prvotužena bila odgovorna, u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, dakle po principu objektivne odgovornosti, pojasnivši da se radi o situaciji kada pravno lice odgovara za štetu bez obzira na krivicu ako štetu prouzrokuje njegov organ u obavljanju ili u vezi s obavljanjem te funkcije. Dakle, Vrhovni sud iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i provedenih dokaza nije mogao pronaći odgovornost prvotužene za pričinjenu štetu, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, odnosno uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i propusta u radu organa provtužene da bi prvotužena eventualno mogla biti odgovorna po principu objektivne odgovornosti, za šta je Vrhovni sud dao dovoljno jasno obrazloženje a dato obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na utvrđene činjenice i relevantne odredbe ZOO i Zakona o unutrašnjim poslovima, na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, ne smatra neargumentovanim.
42. Imajući u vidu navedene okolnosti, te činjenicu da apelant nije izjavio reviziju protiv drugostepene presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženu, Ustavni sud zaključuje da osporena odluka Vrhovnog suda o neosnovanosti apelantovog zahtjeva u odnosu na prvotuženu nije u suprotnosti s principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
43. U pogledu pitanja je li lišavanje apelanta njegove imovine u skladu s javnim interesom Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
44. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulisano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte.
45. U konkretnom slučaju, u pogledu ograničenja ostvarivanja apelantovog prava na naknadu materijalne štete u odnosu na prvotuženu, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema odgovornosti prvotužene za nastalu štetu, jer prvotužena nije u svojim rukama imala sredstva kojima bi eventualno mogla spriječiti oštećenje apelantove imovine zbog rušenja džamije, niti je apelant dokazao da je organ prvotužene svojim radnjama ili propuštanjem uzrokovao štetu na njegovoj imovini da bi prvotužena mogla biti odgovorna po principu objektivne odgovornosti. S ciljem da se očuva javni interes postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata, što je neophodno radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, pored toga što nije došlo do zloupotrebe apelantovih ustavnih prava, u konkretnom predmetu na apelanta kao pojedinca nije stavljen ni “pretjeran” teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
46. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada Vrhovni sud, uvažavajući reviziju prvotužene, odbije apelantov tužbeni zahtjev zbog nepostojanja odgovornosti prvotužene za nastalu materijalnu štetu, u smislu odredaba člana 180. ZOO-a, te čl. 172. stav 1. ZOO-a, pri čemu apelant nije izjavio reviziju protiv drugostepene presude kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženu koja je eventualno mogla biti odgovorna za štetu koja je prouzrokovana na apelantovoj imovini, jer je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa standardima koje su uspostavili organi Evropske konvencije.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić