Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-471/10 (F. B.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-471/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 471/10, rješavajući apelaciju Fikreta Bačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Bačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 459 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000274 od 11. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-221/05 od 13. novembra 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fikret Bačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ahmet Tatarević, advokat iz Prijedora, podnio je 3. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 459 od 11. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000274 od 11. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 221/05 od 13. novembra 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Prijedor (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zakonskog zastupnika tuženih u predmetnom postupku Republike Srpske i Općine Prijedor, zatraženo je 13. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 5. februara 2013. godine zatražena dostava dodatne dokumentacije, a 22. oktobra 2013. godine zatražena je dostava spisa broj P-221/05.

4. Vrhovni sud je 19. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud i Pravobranilaštvo 20. oktobra 2010. godine, a Okružni sud 26. oktobra 2010. godine. Osnovni sud je 27. februara 2013. godine dostavio traženu dokumentaciju, a 30. oktobra 2013. godine traženi spis.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 10. novembra 2010. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 28. aprila 2005. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske i Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) radi izgradnje porodične kuće, predaje u posjed pokretnih stvari i naknade štete. U tužbi je naveo da je bio vlasnik nekretnina na kojim je bila sagrađena porodična kuća, koja je tokom ratnih djejstava 1992. godine potpuno uništena, minirana od vojnih, paravojnih snaga i pripadnika policije Republike Srpske, te da su, prije nego je uništena, iz kuće odnijete i prisvojene pokretne stvari. Dalje, navedeno je da je apelant bio vlasnik šume, koja je tokom trajanja rata u periodu od 1992. do 1995. godine potpuno posječena i to uglavnom za potrebe porodica boraca Republike Srpske. Osim toga, navedeno je da su 23. juna 1992. godine od vojske i paravojnih snaga Republike Srpske ubijeni njegova malodobna kćerka i sin, supruga i majka. U tužbi je istaknuto da je apelantova imovina uništena aktima nasilja i terora, a ubijanje članova njegove porodice je bilo radi istrebljenja i etničkog čišćenja od nesrpskog naroda. Dalje, navedeno je da tužene, odnosno njihovi organi, ne samo da nisu sprečavali već su naređivali i podstrekavali putem medija, svojim naredbama, uništavanje imovine i ubijanje civilnog stanovništva. Stoga su, prema navodima u tužbi, shodno odredbama čl. 172. i 180. Zakona o obligacionim odnosimau daljnjem tekstu: ZOO), tužene odgovorne za nastanak štetnih događaja i štete po osnovu objektivne odgovornosti, pa čak i po osnovu krivice, i to prvotužena zbog učešća u uništavanju imovine i ubijanju stanovništva koje su počinile njene vojne i policijske snage, a drugotužena, kao pravni sljednik ranijeg Kriznog štaba, zbog učešća paravojnih snaga i drugih lica, a u tome nisu sprečavani, već čak i podstrekavani na činjenje štete.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-221/05 od 13. novembra 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da apelantu izgrade porodičnu kuću na nekretninama bliže označenim u izreci presude ili da isplate protivrijednost kuće u iznosu od 30.719,00 KM, sa zateznim kamatama; da na ime naknade štete za uništenu i posječenu šumu zajedno sa izgubljenom dobiti isplate iznos od 58.293,88 KM sa zateznom kamatom; da apelantu predaju u posjed ili vrate pokretne stvari bliže navedene u izreci presude, te da apelantu na ime naknade štete na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog lica isplate iznos od 60.000,00 KM sa kamatom i troškovima spora. Presudom je dalje oslobođen apelant plaćanja sudske takse na tužbu i presudu.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, odlučujući u prvom redu o prigovoru zastare potraživanja istaknutom od tuženih, ocijenio da je on osnovan. S tim u vezi, obrazloženo je da se u konkretnom slučaju u suštini radilo o zahtjevu za naknadu štete na ime vrijednosti srušene porodične kuće, te se trebaju primijeniti odredbe o zastarjelosti zahtjeva na ime naknade štete, odnosno član 376. ZOO. Kako nije bilo sporno da se štetni događaj desio u toku ratnih dešavanja u BiH, da je apelant za štetu saznao 1998. godine, kada se prvi put vratio na predmetno imanje nakon ratnih dešavanja, a tužba podnesena 28. aprila 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba podnesena poslije isteka kako subjektivnog, tako i objektivnog roka na koji upućuje odredba člana

376. ZOO. Istaknuto je da Osnovni sud nije dao vjeru iskazu apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke u dijelu da je prvi put nakon rata 2000. godine došao u Zecove, jer je njegov iskaz u navedenom djelu bio suprotan iskazima saslušanih svjedoka, a i iskazu samog apelanta na ročištu na licu mjesta, kada je naveo da je 1998. godine prvi put došao u Zecove nakon ratnih dešavanja da obiđe svoje imanje. Dalje, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju imala primijeniti odredba člana 383. ZOO. S tim u vezi, obrazloženo je da, saglasno navedenoj odredbi, a u vezi sa članom 1. Zakona o rokovima o sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja, nisu tekli rokovi zastare uslijed proglašenog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti do 19. juna 1996. godine, kad je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Međutim, kako je apelant tužbu podnio tek 28. aprila 2005. godine, odnosno devet godina po prestanku ratnog stanja, odnosno poslije isteka roka zastarjelosti na koji upućuje odredba člana 376. ZOO, Osnovni sud je zaključio da zastoj zastare u vrijeme ratnog stanja nije mogao utjecati na donošenje drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

10. Kako je apelant saznanje o pričinjenoj materijalnoj i nematerijalnoj šteti, u pogledu obima i visine, imao već 1998. godine, kada je nakon ratnih dešavanja obišao svoje porodično imanje u Zecovima, a u pogledu nematerijalne štete kada je činjenica smrti njegovih najbližih upisana u izvod iz matične knjige umrlih, tj. 1998. godine, Osnovni sud je zaključio da su u predmetnoj pravnoj stvari protekli i subjektivni i objektivni rok na koji je upućivala odredba člana 376. ZOO. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu izgrade porušeni stambeni objekt, po ocjeni Osnovnog suda, u suštini predstavljao je zahtjev za naknadu štete u vidu naturalne restitucije, pa je zaključio da se on, u smislu istaknutog prigovora zastare, ima smatrati neosnovanim. Istaknuto je da je prilikom odlučivanja Osnovni sud imao u vidu i ostale prigovore tuženih, ali ih nije posebno obrazlagao, jer nisu bili od utjecaja na drugačiju odluku suda. Dalje, iz navedenih razloga Osnovni sud nije vršio analizu ostalih dokaza koji nisu bili relevantni za odluku u vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja.

11. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva da se obavežu tužene da mu predaju u posjed, odnosno vrate pokretne stvari pobrojane u izreci presude, Osnovni sud je zaključio da je on u suštini predstavljao zahtjev vlasnika stvari za predaju u posjed oduzetog vlasništva. Kako apelant nije dokazao da se predmetne pokretne stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženih, a ni apelant ni saslušani svjedoci nisu znali ko je prisvojio apelantove pokretne stvari, Osnovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za predaju u posjed pokretnih stvari neosnovan u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

12. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000274 od 11. januara 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice koje su bile od značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari, te je ocijenio da su zbog toga neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio kada je apelant saznao za štetu, zbog čega je i pogrešno utvrđeno da je nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, pored saslušanih svjedoka, i sam apelant je dao izjavu na licu mjesta da je prvi put 1998. godine došao na predmetno imanje, pa stoga nije bilo osnova za sumnju u pravni zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastarjelost potraživanja. Naime, istaknuto je da je, računajući od dana saznanja 1998. godine, kada je apelant obišao i vidio imanje, saznao obim i visinu štete, do dana podnošenja tužbe 28. aprila 2005. godine prošao i subjektivni (tri godine) i objektivni (pet godina) rok, saglasno odredbi člana 376. ZOO. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Okružni sud je istaknuo da je ograničenje rokova za podnošenje zahtjeva predstavljalo opravdanu potrebu radi osiguranja načela pravne sigurnosti i sprečavanja eventualne nemarnosti i zloupotrebe prava građana. Prema tome, primjenjujući odredbu člana 376. ZOO, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

14. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda u kojoj je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izgradnju porodične kuće i naknadu štete za posječena stabla, jer nisu uzeli u obzir primjenu člana

1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, te da se ograničenja navedena u tom članu nisu mogla primijeniti na konkretan slučaj. Dalje, apelant je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti njegovih bliskih srodnika, jer je njihova smrt bila posljedica krivičnog djela genocida, koje krivično djelo i zahtjevi za naknadu štete ne zastarijevaju. Stoga su, po apelantovom mišljenju, nižestepeni sudovi trebali uzeti u obzir primjenu odredaba člana 2. Evropske konvencije.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 459 od 11. novembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant bio objektivno u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine. Kako je apelant za štetu i učinioca saznao 1998. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, bilo je nesumnjivo da su do podnošenja tužbe 28. aprila 2005. godine protekli i trogodišnji subjektivni rok, koji se računao od saznanja za štetu i učinioca, i objektivni petogodišnji rok, koji se računao od dana kada je šteta nastala. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se na sporni odnos nisu mogle primijeniti odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja, jer se radilo o apelantovom pravu koje je zaštićeno članom 2. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, obrazloženo je da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantu vraćena nepokretna imovina koja je bila znatno oštećena, da je pokretna imovina uništena ili otuđena, te da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu usljed smrti bliskih lica. Istaknuto je da je oštećenje ili uništenje predmetne imovine bila materijalna šteta koju je apelant pretrpio, kao što mu je pripadalo i pravo da zahtijeva naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskih lica. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, o apelantovom pravu na naknadu imalo suditi primjenom odredbi ZOO koje regulišraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje se odnose na zastarjelost navedenog potraživanja.

17. Vrhovni sud je dalje naveo da odredbe Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske nisu isključivale primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju odredbi ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju navedenih prava, pa i određivanju vremenskih okvira, rokova za realizaciju naknade štete kao u konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, bila su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je neosnovan apelantov revizioni navod o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Evropske konvencije, jer je apelant svojim pasivnim držanjem, kroz zakonom propisani vremenski period, izgubio pravo na sudsku zaštitu. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Također, ocijenjeno je da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima odbili apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed pokretnih stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 1. Evropske konvencije (obaveza poštivanja ljudskih prava), pravo na život iz člana 2. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu „srbočetničke vojne formacije“ 25. jula 1992. godine ubile malodobne kćerku i sina, suprugu, majku i brata, zapalili i potpuno uništili kuću, potpuno posjekli šumu, te opljačkali svu pokretnu imovinu. Dalje navodi da je 1992. godine protjeran iz svog mjesta, te da po povratku nije imao materijalnih sredstava za podnošenje tužbe posredstvom advokata, pa smatra da potraživanje za materijalnu štetu nije zastarjelo. Dalje, apelant smatra da potraživanje za nematerijalnu štetu također nije zastarjelo, jer je šteta posljedica krivičnog djela genocida za koje krivično djelo gonjenje ne zastarijeva, pa tako ne zastarijeva ni potraživanje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe ZOO na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te stoga nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji.

20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji iz razloga navedenih u drugostepenoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da nema povrede apelantovog prava na imovinu zaštićenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju iz razloga navedenih u obrazloženju odluke Vrhovnog suda. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženih, u odgovoru na apelaciju navelo je da osporenim presudama nisu povrijeđeni ni Ustav, ni zakon Bosne i Hercegovine, niti postoji inkompatibilnost u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava. Po mišljenju Pravobranilaštva, redovni sudovi su pravilno utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da je apelant propustio i subjektivni i objektivni rok reguliran članom

376. ZOO. Stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ - prečišćeni tekst - broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 459 od 11. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 16. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 1, 2, 6, 8. i 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojima odgovaraju ustavne odredbe iz člana II/3.a), e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, Odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je u citiranom predmetu ukazao da (stav 33) (…) član 377. Zakona o obveznim odnosima predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana karivičnim djelom. Dalje, ukazano je (stav 34) da su u konkretnom slučaju aplikanti podnijeli tužbu za naknadu štete uzrokovanu krivičnim djelom nadležnom sudu u vrijeme kada nije bio protekao zakonski zastarni rok za konkretno krivično djelo, kao i da je bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca konkretnog djela. Međutim, u vrijeme kada su aplikanti podnijeli tužbu u građanskom postupku već je bio protekao opći zakonski zastrani rok iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima.

35. Slijedom navedenog, Evropski sud je dalje konstatirao (stav 35) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st.e 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnosilaca kako su na osnovu člana 12. Zakona o parničnom postupku građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud bilježi kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim bi u vezi Sud ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.

Dalje, Ustavni sud podsjeća da je i u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni postavljeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Ustavni sud je zavisno od činjenica konkretnih predmeta donosio odluke kojim je apelacije odbacivao kao prima facie neosnovane, budući da nije našao proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZOO (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 1758/09 od 18. septembra 2012, i broj AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web*stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja apelantove kuće. Naime, u navedenom slučaju je utvrđeno da je apelantima 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, odnosno pored njenog ulaza; da su se apelanti u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije da li je u vezi na navedenim događajima pokrenuta istraga, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili, niti je istraga pokrenuta; da su apelanti i u predmetnoj tužbi i apelaciji istakli da traže naknadu štete u smislu odredbi člana 377. stav 1. ZOO zbog toga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela ali da je njihova tužba odbijena zbog zastare potraživanja u smislu odredbi člana 376. stav 1. ZOO, te da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za primjenu člana 377. ZOO, budući da pravosnažnom presudom u krivičnom postupku nije utvrđeno da je šteta nastala učinjenjem krivičnog djela. Imajući u vidu specifične okolnosti navedenog predmeta, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09 utvrdio da je postojala pozitivna obaveza Republike Srpske za pokretanje istrage vezane za sumnju da je izvršeno krivično djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu, u situaciji kad su apelanti s time upoznali nadležne organe, dovelo do kršenje prava apelanata na imovinu i obaveze Republike Srpske za naknadu štete apelantima.

Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu broj AP 2763/09. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant u tužbi istaknuo da mu je u toku ratnog perioda uništena imovina i ubijeni članovi porodice od vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske, ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage vezane za uništenje njegove imovine i ubijanje srodnika, niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji vlasti, niti da je izvodio bilo kakve dokaze u tom pravcu. Naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi da i sam apelant, u apelaciji Ustavnom sudu, nije sporio da je tužbu podnio nakon proteka zakonom propisanog roka, iz razloga nedostatka materijalnih sredstava. Osim toga, apelant je tek u revizionom postupku i u apelaciji Ustavnom sudu iznio tvrdnje da potraživanje za nematerijalnu štetu također nije zastarjelo, jer je šteta posljedica krivičnog djela genocida, za koje krivično djelo gonjenje ne zastarijeva, pa tako ne zastarijeva ni potraživanje, a nije dostavio relevantne dokaze na ove okolnosti, što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta broj AP 2763/09. Također, u pogledu apelantovih navoda vezanih za potraživanje za nematerijalne štetu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj AP 36/06 od 16. jula 2007. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), koja se odnosila na pitanje nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, utvrdio povredu apelantovih prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog toga što nadležne vlasti nisu apelantu dostavile informacije o sudbini članova njegove porodice nestalih tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te naložio nadležnim vlastima, između ostalog, da dostave sve relevantne informacije. Stoga, Ustavni sud smatra da, u kontekstu zaključaka iz Odluke broj AP 36/06, bilo bi bespredmetno ponovo razmatrati isto pitanje, jer je Ustavni sud o tome već donio odluku. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da sama okolnost da je predmetna šteta nastala u ratu i da je apelant bio pripadnik manjinskog naroda na teritoriji Republike Srpske, te paušalne tvrdnje da su za materijalnu štetu odgovorne tužene bez dostavljanja konkretnih dokaza na te okolnosti i dokaza da je s time upoznao nadležne organe ne može sama po sebi voditi kršenju apelantovog prava na koje se poziva. Ovo osobito imajući u vidu razmjere ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini, odnosno okolnost da je u periodu ratnih djejstava (od 1992. do 1995. godine) svakodnevno na desetine građevinskih objekata bilo porušeno ili devastirano. U takvim okolnostima je, s obzirom na količinu razaranja, bilo iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju rušenje svakog objekta po službenoj dužnosti. Naime, upravo te specifične okolnosti su ukazivale na potrebu da lica čiji su objekti srušeni ili na drugi način devastirani a koji su imali saznanja da je rušenje posljedica određenog krivičnog djela na te okolnosti ukažu nadležnim organima i time ih iniciraju da istraže sporni događaj. Pri tome Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja apelantovog prava i postojanja pozitivne obaveze državnih organa za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta broj AP 2763/09 zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet ponaosob. Imajući u vidu okolnosti apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnova za primjenu stavova iz predmeta broj AP 2763/09.

36. Dakle, u konkretnom predmetu apelant tvrdi da njegovo potraživanje za materijalnu štetu nije zastarjelo, jer je 1992. godine protjeran iz svog mjesta i po povratku nije imao materijalnih sredstava za podnošenje tužbe posredstvom advokata, odnosno da potraživanje za nematerijalnu štetu nije zastarjelo, jer je uzrokovano krivičnim djelom genocida. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 376. ZOO propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe za naknadu štete, te da je takav rok strogi zakonski rok koji se kao takav ne može produžavati i da se njegovim propuštanjem ne gubi samo pravo na podnošenje tužbe nego i samo pravo povjerioca da zahtijeva prinudnim putem ispunjenje obaveze dužnika. Pošto je u konkretnom slučaju šteta nastala, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, u periodu 1992. do 1995. godine, i pošto je apelant za nju saznao 1998. godine, a opći zastarni rok, kako su naveli redovni sudovi, shodno odredbama ZOO, iznosi pet godina, te pošto je apelant tužbu podnio 28. aprila 2005. godine, uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da u njegovom slučaju potraživanje za materijalnu i nematerijalnu štetu nije zastarjelo. Pri tome, Ustavni sud ističe da sama činjenica da su se sporni događaji dogodili tokom rata ne znači da su posljedica krivičnog djela genocida.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu.

39. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu u suštini svode na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) usvojila je stav da se pojam „imovina“ odnosi i na sva „dodijeljena prava“ koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi, bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29 (1982)), i patente (vidi, Evropska komisija, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66 (1990)). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda, „imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A br. 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome, „legitimno očekivanje“ mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti sa postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti zasnovano na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i broj AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba).

U kontekstu navedenih stavova, kao i činjenica ovog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u slučaju pokretanja parničnog postupka radi naknade štete za uništenu nekretninu apelanti imaju «ostvariv zahtjev» da im se na ime naknade štete isplati novčana naknada (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2851/07 od 14. aprila 2010. godine, tačka 9,dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

42. S tim u vezi, Ustavni sud u takvim slučajevima dalje mora odgovoriti na pitanje da li je apelant mogao imati «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev, usmjeren na isplatu novčane naknade, biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan, budući da su zaključili da je u smislu odredbe člana 376. ZOO istekao i subjektivni i objektivni rok zastare njegovog potraživanja, te da mu s tim u vezi ne pripada pravo na traženu naknadu štete. Budući da apelant u postupku koji je tužbom pokrenuo, nije dokazao da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku, nije bilo mjesta za primjenu relevantnih odredaba ZOO kojim bi se utvrdila obaveza tuženih na naknadu štete apelantu. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na isplatu novčane naknade koje je zastarjelo.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu nije prekršeno ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

44. U pogledu ostalih apelantovih navode koji se tiču povrede prava iz čl. 1, 2, 8. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje i prava na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 376. ZOO zbog zastare potraživanja, budući da je apelant podnio tužbu za naknadu štete nakon proteka zakonom propisanog roka.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-471/10 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio