Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1453/11 („Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1453/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1453/11, rješavajući apelaciju „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001628 09 U od 21. januara 2011. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001628 09 U od 21. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba koju je apelant podnio protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na promet nekretnina i prava. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelantu, na osnovu prijavljenog notarski ovjerenog kupoprodajnog ugovora, utvrđena osnovica i razrezan porez na nekretnine u skladu sa odredbama čl. 9. i 10. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava Tuzlanskog kantona. Slijedeći navedeno, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor iz tužbe da on nije obveznik predmetnog poreza i da se u konkretnom slučaju radi o duplom oporezivanju, navodeći da je on kupcu na iste nekretnine obračunao porez na dodanu vrijednost. S tim u vezi je istaknuto da se radi o dva različita poreza, te da je neprihvatljivo apelantovo tumačenje odredaba Zakona o porezu na dodanu vrijednost Bosne i Hercegovine, jer ovim porezom nije utvrđen prestanak važenja navedenog kantonalnog zakona.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednice Seade Palavrić.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić o neslaganju U Odluci Ustavnog suda broj AP 1453/11 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je:
Odbacio dio apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer smatra da je očigledno (prima facie) neosnovana.
Uz dužno poštivanje većinskog odlučivanja, ne mogu se složiti sa obrazloženjem i zaključkom koji se odnose na odbacivanje apelacije u odnosu na pravo na imovinu kao očigledno (prima facie) neosnovano.
Obrazloženje Ustavnog suda se može sažeti kako slijedi:
Ustavni sud je u tački 6. svoje odluke usvojio stav da, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Zapažam, dakle, da Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, te da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, pa da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ da bi se njegova apelacija ispitala u meritumu, jer su njegovi zahtjevi očigledno (prima facie) neosnovani. Međutim, iz osporene presude Kantonalnog suda zapažam da je taj sud, odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja drugostepenog upravnog organa kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa, kojim je apelantu utvrđena porezna osnovica u iznosu od 4.737.050,00 KM i izvršen razrez poreza na promet nekretnina u iznosu od 236.852,50 KM, odbio apelantovu tužbu. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je istakao da apelant pobija zakonitost osporenog rješenja, jer je ono u suprotnosti sa odredbom člana 4. stav 3. tačka 4. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) i da se, u skladu sa ovim zakonom, pod prometom dobara podrazumijeva prijenos prava raspolaganja na stvarima osobi koja tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, kao i prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima ili ekonomsko djeljivim cjelinama u okviru tih objekata, odnosno da se pod prometom dobara smatra prvi prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima i ekonomski djeljivim cjelinama u okviru tih objekata (stanovi, garaže, poslovni prostori i sl.). Zatim, da se prema odredbi člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u i članu 33. Pravilnika svaki dalji promet nepokretne imovine i dijelova (ekonomski djeljivih cjelina) te imovine poslije prve prodaje novoizgrađene nepokretne imovine ne oporezuje PDV-om, nego u skladu sa propisima o porezu na promet nekretnina, te da je donošenjem osporene odluke tuženi organ uprave pogrešno primijenio odredbu materijalno-pravnog propisa i da se iz obrazloženja rješenja ne može zaključiti da je prvostepeni organ prometnu vrijednost parking-prostora ili skladišta utvrdio prema istim kriterijima i cijenama prema kojima je utvrdio prometnu vrijednost kancelarije i hipermarketa posebno naglašavajući da prodavac nije vlasnik predmetnog dijela zemljišta – parking-prostora i da se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu, te je predložio da se osporeno i prvostepeno rješenje kao nezakonita ponište.
Kantonalni sud je, međutim, odbijajući apelantovu tužbu istakao da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o porezu na promet nekretnina i prava Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nekretnina), na koju se organi uprave pozivaju, propisano da je obveznik poreza na promet nekretnina prodavac nekretnine, a pod prometom nekretnina u smislu tog zakona podrazumijeva se prijenos uz naknadu, između ostalog, prava vlasništva na nekretnini. Visinu poreza na promet nekretnine utvrdila je Komisija za procjenu nekretnina u ukupnoj vrijednosti od 4.737.050,00 KM na koju apelant u prethodnom postupku nije imao nikakvih primjedaba.
Kantonalni sud je kao neosnovan ocijenio apelantov prigovor da apelant nije obveznik predmetnog poreza na promet nekretnina i da se u konkretnom slučaju radi o duplom oporezivanju, navodeći da je na iste nekretnine apelant obračunao kupcu porez na dodatnu vrijednost u visini od 664.898,22 KM, jer se radi o dva različita poreza, kako i organi uprave pravilno zaključuju, pa apelant, koji je na predmetnu nekretninu obračunao PDV kupcu, ne može se, i prema mišljenju tog suda, osloboditi plaćanja poreza na promet nekretnine jer se radi o drugom (drugoj vrsti) porezu koji je određen u skladu sa odredbama kantonalnog zakona, tj. važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina, s tim što je neprihvatljivo tumačenje odredaba Zakona o PDV-u od apelanta, jer tim zakonom nije utvrđen prestanak kantonalnog Zakona o porezu na promet nekretnina.
Apelant smatra da je ovakvim stavom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant smatra da je Kantonalni sud odbijanjem njegovih prigovora da se u konkretnom slučaju radi o duplom oporezivanju, s obzirom na to da su porez na promet nekretnina i PDV dva različita poreza, te da stupanjem na snagu Zakona o PDV-u nije stavljen van snage Zakon o porezu na promet nekretnina i prava TK, između ostalog, povrijedio njegovo pravo na imovinu.
Prema mome mišljenju, ovaj predmet, u suštini, pokreće ista pitanja koja su bila predmet Odluke Ustavnog suda broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine u kojem sam, također, iznijela izdvojeno mišljenje o neslaganju. Naime, u navedenom predmetu u svome izdvojenom mišljenju, u relevantnom dijelu, iznijela sam sljedeće:
U konkretnom slučaju Ustavni sud je iskazao stav da je apelant prilikom kupovine poslovnog prostora platio PDV jer, u smislu člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u (kao zakona na nivou države Bosne i Hercegovine), nije oslobođen plaćanja PDV-a s obzirom na to da se radi o prvoj kupovini tek sagrađenog poslovnog prostora, odnosno da se radi o prvom prijenosu prava vlasništva ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom, koja ne podliježe oslobađanju od plaćanja PDV-a. Zatim, članom 5. kantonalnog Zakona o porezu na promet nekretnina, koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja kojim je utvrđena osnovica za obračun poreza na promet nekretnina - predmetnog poslovnog prostora i izvršen obračun poreza (29. maja 2008. godine), nije propisano oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina prilikom prve prodaje novosagrađenog poslovnog prostora , već je navedenom zakonskom odredbom propisano da se porez na promet ne plaća kada se vrši «prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade». Međutim, članom 6. stav 1. tačka d) «novog» Zakona o prometu nekretnina Zeničko-dobojskog kantona, koji je stupio na pravnu snagu 8. aprila 2009. godine, propisano je da se porez na promet nekretnina ne plaća kada se vrši prva prodaja još nenastanjene novosagrađene stambene zgrade ili novosagrađenog stana kao posebnog dijela zgrade ili novosagrađene poslovne zgrade ili novosagrađenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade. Dakle, predmetna kupoprodaja poslovnog prostora nije obuhvaćena odredbama o oslobađanju od plaćanja poreza iz člana 5. tač. od 1. do 10. Zakona o porezu na promet nekretnina koji je primijenjen na konkretan slučaj i kojim su izričito propisani slučajevi kada se ne plaća porez na promet nekretnina.
Ustavni sud je prihvatio obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova prema kojima je osporenim odlukama obrazloženo da se u konkretnom slu čaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju apelanta, jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina, te da Zakon o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a, a također Zakon o PDV-u u svojim odredbama ni na koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina u Zeničko-dobojskom kantonu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
Moji razlozi za neslaganje sa obrazloženjem i zaključcima Ustavnog suda u odnosu na Odluku broj AP 3247/09, pa tako i u konkretnom slučaju su sljedeći:
Imajući u vidu apelantove navode, prema kojima je na kupoprodajnu cijenu platio, odnosno u konkretnom slučaju naplatio i uplatio PDV i time faktički u cijelosti ispunio svoju obavezu kao porezni obveznik pri prvoj kupovini/prodaji novosagrađenog objekta i da pored poreza na dodatnu vrijednost nije trebalo da plati i kantonalni porez na promet nekretnina, smatram da je Ustavni sud, moglo bi se reći, nekritički prihvatio obrazloženja i stavove organa uprave i redovnih sudova, te zaključio da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Naime, od 2006. godine u Bosni i Hercegovini je na snazi Zakon o PDV-u, koji u članu 1. propisuje da se njime uvodi obaveza i regulira sistem plaćanja poreza na dodatnu vrijednost na teritoriji Bosne i Hercegovine i da tu teritoriju čini ona teritorija koja se nalazi pod suverenitetom ili jurisdikcijom BiH. U članu 82. tog zakona jasno se kaže da danom primjene ovog zakona, a to je 1. januar 2006. godine, prestaju važiti svi dotadašnji zakoni o porezu na promet proizvoda i usluga u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Članom 3. Zakona o PDV-u propisano je da je predmet oporezivanja promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, dok je članom 4. istog zakona propisano da se prometom dobara u smislu tog zakona smatra i prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima ili ekonomski djeljivim cjelinama u okviru tih objekata.
Dakle, počevši od dana stupanja na snagu Zakona o PDV-u, kao i u svakoj zemlji koja je uvela porez na dodatnu vrijednost, promet nekretnina može se oporezivati ili porezom na promet nekretnina ili porezom na dodatnu vrijednost, a nikako jedan promet sa oba poreza. Koji će se porez primijeniti i kolika stopa zavisi od vrste prometa nekretnine. Stjecanje nekretnina oporezuje se porezom na promet nekretnina prema stopi i na način propisanim Zakonom o porezu na promet nekretnina. Stjecanje novoizgrađenih građevina oporezuje se prema stopi i na način propisanim Zakonom o PDV-u.
U protivnom, kao u konkretnom slučaju, dolazi do oporezivanja jednog prometovanja nekretninom sa dva poreza na promet nekretnina. Naime, za mene je potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda da Zakon o PDV-u ne isključuje porez na promet nekretnina kada je riječ o prvom prometovanju novosagrađene nekretnine (bila ona sagrađena u stambene ili poslovne svrhe). Stoga, podsjećam na član 25. Zakona o PDV-u kojim je, u tački 2, propisano: «Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a» i navodi «promet nepokretne imovine, izuzev prvog prijenosa prava vlasništva ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom». Ovu odredbu, prema mome mišljenju, treba čitati na način da se samo prilikom prvog prometa novoizgrađenom nepokretnom imovinom plaća PDV. Također, kada se odredba navedenog člana dovede u vezu sa odredbom člana 82. Zakona o PDV-u, prema kojoj su danom primjene Zakona o PDV-u prestali važiti svi dotadašnji zakoni o prometu robe i usluga, onda je neupitno da se prvi promet novoizgrađenom nepokretnom imovinom ne može oporezovati i porezom na dodatnu vrijednost i porezom na promet nekretnina. Stoga je za mene neprihvatljiv i stav Ustavnog suda prema kojem nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu «jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina». Naime, riječ je o tome da se plaća porez na promet nekretninom i on mora biti jedan, a to što je, pored Zakona o PDV-u, kao osnova za oporezivanje prometa novoizgrađenom nekretninom Zeničko-dobojski kanton, a u konkretnom slučaju i Tuzlanski kanton svojim Zakonom o porezu na promet nekretnina ponovo uveo ili zadržao porez na promet nekretninom i u situaciji kada se plaća porez na dodatnu vrijednost, ne daje, prema mome mišljenju, dva pravna osnova plaćanja poreza, već dovodi do toga da na jedan promet nekretninom građanin, pa i apelant, mora platiti dva poreza, ali u suštini ista – porez na promet nekretnina, samo situirana u državnom i kantonalnom zakonu.
Pri tome valja imati na umu da je Zakon o PDV-u odluka institucija Bosne i Hercegovine i da su zakoni, kao što je kantonalni Zakon o prometu nekretnina u konkretnom slučaju, morali slijediti Zakon o PDV-u. Nažalost, sporni zakon Tuzlanskog kantona nije slijedio državni zakon, odnosno nije usklađen sa njim, iako, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu u potpunosti se pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Taj zakon nije izuzeo od plaćanja poreza na promet nekretnina prvi promet novosagrađenom nekretninom koja je počev od 1. januara 2006. godine postala predmet oporezivanja porezom na dodatnu vrijednost prema državnom Zakonu o PDV-u.
Dakle, smatram neupitnim da je apelant posjedovao imovinu koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; da su se javne vlasti umiješale u apelantovo pravo na imovinu; da je to miješanje formalno bilo u skladu sa zakonom. Međutim, smatram da se Ustavni sud morao umiješati, odnosno odlučujući o apelaciji u konkretnom slučaju, upustiti u ocjenu da li kantonalni Zakon o porezu na promet nekretnina, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, ispunjava standarde zakona u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Čak i kada bi odgovor na ovo pitanje bio pozitivan, pa i odgovor na pitanje da li je bio ispunjen uvjet javnog interesa, a to je ubiranje poreza, smatram da bi ova analiza dovela do zaključka da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo proporcionalno i da je na apelanta ovakvim miješanjem stavljen neproporcionalan teret. Naime, građani ili privredni subjekti koji kupuju novoizgrađene nekretnine na većem dijelu teritorija Bosne i Hercegovine plaćaju porez na dodatnu vrijednosti po stopi od 17%, a ako nije riječ o prvom prometu nekretninom, onda plaćaju porez na dodatnu vrijednost po stopi između 5 i 8%. Međutim, u Tuzlanskom kantonu kada građani ili privredni subjekti kupuju novoizgrađenu nekretninu u poslovne svrhe, kao što je u apelantovom slučaju, oni plaćaju kumulativno porez na dodatnu vrijednost po stopi od 17% i porez na promet nekretnina po stopi od 5%, što iznosi 22% kupoprodajne cijene, odnosno od vrijednosti novoizgrađene nekretnine. Takav teret svakako je neproporcionalan i pretežak za građanina, odnosno privredni subjekt, pogotovo kao u konkretnom slučaju kada je apelant kao privredni subjekt prilikom prodaje obračunao, naplatio i javnim vlastima uplatio naplaćeni PDV od kupca, a zatim kao prodavac obavezan na uplatu kantonalnog poreza na prvi, tj. isti promet istom novosagrađenom nekretninom.
Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je usvojila većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.