Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1629/11 (E. V.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1629/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 1629/11, rješavajući zahtjev Envera Veledara za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Envera Veledara za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Veledar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine. Apelant je 31. decembra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka u predmetima Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 049932 13 P i broj 53 0 P 009463 12 P 2 do donošenja odluke o apelaciji.
Postupak u kojem je donesena osporena presuda Vrhovnog suda
2. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 008515 07 P od 24. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 009463 09 Gž od 7. aprila 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Dragice Grgić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana broj 02-1-17-8/90 zaključen 6. aprila 1990. godine u Čapljini između Osnovne samoupravne interesne zajednice stanovanja Čapljina (u daljnjem tekstu: OSIZ stanovanja) sada Javno komunalno preduzeće Čapljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta i da joj tuženi (Javno komunalno preduzeće Čapljina i apelant) solidarno naknade troškove parničnog postupka. Navedenom presudom tužiteljica je obavezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelantu rješenjem direktora DP „Neretvatrans“ Čapljina od 3. aprila 1990. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Čapljini (u daljnjem tekstu: sporni stan) u koji se apelant uselio na osnovu ugovora o korištenju stana od 6. aprila 1990. godine zaključenog sa OSIZ stanovanja –prednikom prvotuženog. Također, je utvrđeno da je apelant stanovao u spornom stanu do 1993. godine kada je isti morao napustiti zbog ratnih okolnosti. Dalje je utvrđeno da je u upravnom postupku koji je apelant vodio pred nadležnim općinskim organom uprave za stambene poslove radi povrata spornog stana, sporni stan vraćen u posjed apelantu na osnovu presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-000 346 od 24. oktobra 2007. godine i to u postupku izvršenja 25. februara 2008. godine. Također, je utvrđeno da je rješenjem Fonda za stambeno-komunalno gospodarstvo Čapljina (u daljnjem tekstu: Fond) od 14. jula 1997. godine tužiteljici dodijeljen na korištenje sporni stan, da je tužiteljica sa Fondom 21. jula 1997. godine zaključila ugovor o korištenju spornog stana, da je isti otkupila na osnovu ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 5. oktobra 2000. godine, te da je 14. decembra 2000. godine rješenjem ZK ureda Općinskog suda dozvoljen upis prava vlasništva na spornom stanu u korist tužiteljice i njenog supruga sa po ½ dijela.
4. Kantonalni sud je u obrazloženu presude naveo da je nebitan žalbeni razlog tužiteljice da je 8. novembra 1993. godine došlo do raskida ugovora o kreditiranju spornog stana između Fonda i DP „Neretvatrans“ s obzirom da navedeni raskid nije od pravnog značaja za status apelanta u odnosu na sporni stan jer tim ugovorom nije promijenjen nositelj stanarskog prava na spornom stanu. Kantonalni sud je zaključio da budući da je apelant stanovao u spornom stanu na osnovu valjanog ugovora o korištenju spornog stana do 1993. godine kada je bio primoran napustiti sporni stan zbog ratnih okolnosti time nije izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava a kako je to već pravomoćno utvrđeno u upravnom postupku koji je vođen kod tog suda pod brojem 007-0-U- 07-000 346 i završen presudom kojom je potvrđeno da je apelant nositelj stanarskog prava, vraćen mu u posjed sporni stan, a tužiteljici kao privremenom korisniku naloženo da sporni stan slobodan od lica i stvari preda apelantu u posjed.
5. Vrhovni sud je presudom broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine, reviziju tužiteljice uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je ništav predmetni ugovor o korištenju spornog stana zaključen 6. aprila 1990. godine između OSIZ stanovanja i apelanta. Istom presudom obavezani su tuženi (Javno komunalno preduzeće Čapljina i apelant) da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru od 28. juna 1990. godine (potvrđena odlukom Suda udruženog rada BiH od 23. januara 1991. godine) poništena odluka Radničkog savjeta DP „Neretvatrans“ od 30. marta 1990. godine i rješenje direktora od 3. aprila 1990. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan. Istom odlukom naloženo je DP „Neretvatrans“ da pravilnom primjenom odredaba Pravilnika o stambenim odnosima utvrdi rang listu prioriteta za rješavanje stambenih pitanja radnika putem dodjele stanova te u skladu s tako utvrđenom listom da izvrši raspodjelu spornog stana u roku od 60 dana. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant na osnovu akta o dodjeli stana, rješenja direktora od 3. aprila 1990. godine sa OSIZ stanovanja 6. aprila 1990. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Navedeno je da davalac stana na korištenje DP „Neretvatrans“ nije postupila po nalogu Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru te da sporni stan u propisanoj proceduri nije dodijeljen drugom radniku pravomoćnim rješenjem nadležnog organa. Nasuprot tome, DP „Neretvatrans“ je 8. novembra 1993. godine kao korisnik kredita sa Fondom kao davaocem kredita iz sredstava solidarnosti za kupovinu spornog stana raskinula ugovor o kreditu zbog nemogućnosti otplate kredita, odustajući na taj način od spornog stana. Iz podataka o stanu PS obrasca slijedi da je kao vlasnik spornog stana upisan Fond. Isti Fond je spornim stanom raspolagao tako što ga je rješenjem od 14. jula 1997. godine dodijelio na korištenje tužiteljici koja je 21. jula 1997. godine sa Fondom zaključila ugovor o korištenju a potom zajedno sa suprugom i ugovor o kupoprodaji spornog stana. Vrhovni sud je naveo da iako je rješenje o dodjeli spornog stana apelantu poništeno u sudskoj proceduri, nižestepeni sudovi u svojim odlukama izražavaju pravni stav da zbog toga ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta i OSIZ stanovanja nije ništav jer se nisu stekli uslovi za to budući da u ponovnoj proceduri taj stan nije dodijeljen na korištenje drugom radniku pa da sve do tada postoje izgledi da stan zbog naknadno izmijenjenih okolnosti bude ponovno dodijeljen istom radniku, to jeste apelantu. Pri tome nižestepeni sudovi upućuju na cilj sankcije ništavosti u smislu odredbi čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izražen u odluci Vrhovnog suda BiH broj Rev-338/87 od 27. aprila 1988. godine. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su zanemarili činjenicu da je u predmetnoj parnici davatelj stana na korištenje DP „Neretvatrans“ od spornog stana „odustao“ (kako je navedeno u njegovom podnesku od 1. novembra 1993. godine upućenom Fondu) kada je raskinuo ugovor o kreditu iz sredstava solidarnosti). Na taj način sporni stan je postao predmet raspolaganja odnosno vlasništva Fonda i od tog vremena DP „Neretvatrans“ nije mogla raspolagati spornim stanom pa tako niti vršiti dodjelu stana nekom od svojih zaposlenika. Vrhovni sud je zaključio da od 1993. godine kada je raniji davatelj stana (DP „Neretvatrans“) odustao od kupovine spornog stana raskidom ugovora o kreditu prestali su svi izgledi da bi taj stan od istog davatelja ponovno mogao biti dodijeljen apelantu. Zbog toga je predmetni ugovor o korištenju spornog stana protivan odredbama čl. 26. i 24. Zakona o stambenim odnosima i kao takav ništav (član 103. stav 1. ZOO). Po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili pravni stav iz naveden odluke Vrhovnog suda BiH jer je ništav ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu poništenog akta o dodjeli stana u činjeničnoj i pravnoj situaciji kada je prestala mogućnost dodjele istog stana od strane davatelja stana na korištenje koji je sporni stan dodijelio apelantu.
Ponavljanje parničnog postupka pokrenutog tužbom apelanta za poništenje ugovora kojim je tužiteljici i njenom suprugu dodijeljen sporni stan (predmet Općinskog suda broj 53 0 P 009463 12 P 2)
7. Pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 53 0 P 009463 07 P od 25. juna 2009. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 009463 09 Gž od 7. aprila 2011 godine) u postupku po tužbi apelanta utvrđeno je da su ništavi rješenje o dodjeli spornog stana od 14. jula 1997. godine, ugovor o korištenju spornog stana od 21. jula 1997. godine i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog 3. oktobra 2000. godine između ugovornih strana i to Fonda sa jedne strane i tužiteljice i njenog supruga sa druge strane.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 53 0 P 009463 12 Gvl 2 od 27. augusta 2012.
godine uvažen je prijedlog tužiteljice i njenog supruga za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, ukinuta je presuda Općinskog suda broj 53 0 P 009463 07 P od 25. juna 2009. godine i presuda Kantonalnog suda broj 53 0 P 009463 09 Gž od 7. aprila 2011 godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osnovan prijedlog tužiteljice i njenog supruga za ponavljanje postupka iz razloga propisanih odredbom člana 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku obzirom da se radi o novim činjenicama i dokazima, u konkretnom slučaju to je presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 008515 09 Rev od 17. februara 2011. godine, koji su mogli dovesti do povoljnije odluke za tužiteljicu i njenog supruga da su bili poznati tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
9. U skladu s navedenim rješenjem Kantonalnog suda Općinski sud je u ponovnom postupku u predmetu broj 53 0 P 009463 12 P 2 17. decembra 2013. godine zakazao pripremno ročište za 4. februar 2014. godine.
Tužba tužiteljice i njenog supruga od 28. januara 2013. godine protiv apelanta radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje spornog stana (predmet Općinskog suda broj 53 0 P 049932 13 P)
10. Tužiteljica i njen suprug su 28. januara 2013. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu kojom su tražili da Sud obaveže apelanta da im preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan.
11. Općinski sud je povodom navedene tužbe u predmetu broj 53 0 P 049932 13 P održao pripremno ročište 11. novembra 2013. godine, a glavnu raspravu je zakazao za 14. januar 2014. godine.
Navodi iz apelacije i zahtjeva za privremenu mjeru
12. Apelant smatra da su mu odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3 f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da su Općinski i Kantonalni sud, za razliku od Vrhovnog suda, pravilno ocijenili utvrđene činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo, kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništav predmetni ugovor o korištenju stana od 6. aprila 1990. godine. Apelant je naveo da kao posljedica donesene presude Vrhovnog suda i tužbe tužiteljice od 28. januara 2013. godine zakazana je rasprava pred Općinskim sudom za 14. januar 2014. godine u predmetu broj 53 0 P 049932 13 P i po mišljenju apelanta evidentno je da će Općinski sud povodom navedene tužbe donijeti odluku u korist tužiteljice i apelantu naložiti da sporni stan oslobodi od lica i stvari. Na taj način apelant bi bio prinuđen da napusti sporni stan i da ostane bez doma. Istakao je da je nakon progona od strane HVO-a boravio u Sjedinjenim američkim državama i da se sa suprugom vratio onog momenta kada mu je sporni stan vraćen u posjed. S toga je apelant zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti obustavu postupaka u predmetima Općinskog suda broj 53 0 P 049932 13 P i broj 53 0 P 009463 12 P 2 do donošenja odluke o apelaciji.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud zapaža da je apelant zatražio da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri obustavi parnične postupke koji su u toku pred Općinskim sudom. Pri tome apelant ističe da je evidentno da će Općinski sud u predmetu broj 53 0 P 049932 13 P na raspravi koja je zakazan za 14. januara 2014. godine usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i naložiti apelantu da napusti sporni stan čime se krši njegovo pravo na dom. Ustavni sud zapaža da apelant pretpostavlja da će u predmetnom postupku biti donesean sudska odluka koja neće biti u njegovu korist. Također, Ustavni sud primjećuje da je i u postupku broj 53 0 P 009463 12 P 2 Općinski sud zakazao ročište za 4. februar 2014. godine, odnosno da još nije donesena nikakva odluka. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio parnični postupak pred redovnim sudom ne može donositi na bazi pretpostavki u pogledu odluke tog suda. Ustavni sud smatra da iz navoda apelacije proizilazi da apelant osim zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri obustavi predmetne parnične postupke koji se vode između istih parničnih stranka (za utvrđenje ništavosti rješenja i ugovora o korištenju kao i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana te povodom tužbenog zahtjeva za iseljenje apelanta), a koji postupci su u toku pred prvostepenim sudom, do donošenja odluke o apelaciji, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere neophodno u interesu stranaka ili vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogle otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Ovo osobito imajući u vidu da još uvijek redovni sudovi nisu donijeli ni prvostepenu odluku povodom zahtjeva za apelantovo iseljenje iz predmetnog stana a presudom Vrhovnog suda koja je predmet konkretnog apelacionog postupka, kojom je utvrđena ništavost ugovora o korištenju stana, apelantu nije naloženo izvršenje bilo kakve obaveze (osim isplate troškova parničnog postupka). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da isticanje budućeg neizvjesnog događaja (da li će i kad apelantu biti naloženo iseljenje iz predmetnog stana), ne može biti argument da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić