Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-340/13 (L. D.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-340/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj u 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 340/13, rješavajući zahtjev Lazara Draška za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Lazara Draška za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazar Draško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 24. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011. godine. Apelant je, također, 28. novembra 2013. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud: „zabranio prodaju zemljišta pod kućom; ukinuo Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Višegrad – zemljišno knjižna kancelarija Višegrad broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2012. godine i Rješenje Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 1 024401 12 i od 1. novembra 2013. godine“, do donošenja odluke o apelaciji.
Činjenice iz apelacije od 24. januara 2013. godine
2. Rješenjem Poreske uprave, Područni centar Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.07/0702/2-45-26-34/09 od 13. aprila 2010. godine, naloženo je apelantu, kao poreskom obvezniku, da na račun javnih prihoda Republike Srpske izvrši plaćanje prijavljene, a neplaćene obaveze po osnovu poreza na dohodak, za period 1. januar 2007. - 13. april 2010. godine i to glavnog duga u iznosu od 5.608,40 KM i obračunatih kamata, u iznosu od 1.958,47 KM.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo finansija Republike Srpske - Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) je Rješenjem broj 06.05/11- 450-836/10 od 3. marta 2011. godine, žabu odbilo, kao neosnovanu.
4. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv Rješenja Ministarstva broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine, Okružni sud je Presudom broj 4 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011. godine, tužbu odbio, kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da su i po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju, organi Ministarstva finansija pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo o čemu su dali jasne i valjane razloge.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, zahtjev odbio. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da je apelant kao poreski obveznik podnio poreske prijave za porez na dohodak na propisanom obrascu, 2. juna 2009. godine za 2007. i 2008. godinu. Navedeno je da je apelant u prijavi za porez na dohodak za 2007. godinu iskazao ukupan prihod u toj godini u iznosu od 47.940,00 KM, te umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva u iznosu od 984,00 KM, a također i iznos poreskog kredita za porez plaćen izvan teritorije Republike Srpske u iznosu od 2.397,00 KM. Navedeno je da je na osnovu podataka koje je prijavio apelant izvršen obračun poreza koji apelant treba da plati i to za 2007. godinu u visini od 3.150,00 KM. Nadalje je navedeno da je za 2008. godinu apelant prikazao ukupan iznos neto primanja od 43.424,00 KM te umanjenje osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva u iznosu od 1.200,00 KM, te iznos poreza plaćenog van teritorije Republike Srpske od 2.171,20 KM, pa da je na osnovu tih podataka utvrđeno da je ukupan iznos poreza za 2008. godinu u visini od 2.458,00 KM. Dalje je navedeno da iz apelantove kartice poreskog obveznika, proizlazi da navedene poreske obaveze apelant nije izmirio u zakonom propisanom roku, iz kog razloga je prvostepenim rješenjem na osnovu odredbe člana 62. Zakona o Poreskoj upravi, apelantu naloženo da izvrši uplatu prijavljene, a neplaćene obaveze u ukupnom iznosu glavne obaveze od 5.608,40 KM. Na iznos prijavljene obaveze, zbog neplaćanja u zakonskom roku, na osnovu odredbe člana 89. Zakona o Poreskoj upravi, obračunata je zakonska kamata po stopi od 0,06% dnevno u iznosu od 1.958,47 KM.
6. I po ocjeni Vrhovnog suda apelantu je pravilno nametnuta obaveza plaćanja poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu, shodno podnesenim prijavama, jer uplatu prijavljenih obaveza, nije izvršio u zakonom propisanom roku. Naime, obaveza podnošenja godišnje prijave za porez na dohodak do 31. marta tekuće godine za prethodnu propisana je odredbom člana 41. Zakona o porezu na dohodak („Službeni glasnik RS“ broj: 91/06 - 120/08). Obveznik je dužan da u prijavi iskaže sve prihode ostvarene u toku poreske godine, kao i plaćene poreze, a obveznici za koje je preplaćen porez po odbitku dužni su tražiti povrat poreza podnošenjem godišnje poreske prljave. Navedeno je da je prijavu za porez na dohodak za 2007. i 2008. godinu apelant podnio na propisanim obrascima 2. juna 2009. godine, shodno odredbama člana 41. stav 6. Zakona o poreskoj upravi, nakon što mu je ranija prijava od 21. aprila 2008. godine, vraćena, jer nije bila ponesena na propisani način. Također je navedeno da je apelantu data i uputa za postupanje i otklanjanje nedostataka što je apelant učinio tek 2. juna 2009. godine. S obzirom da se prijava prema odredbi člana 41. stav 3. Zakona o poreskoj upravi, smatra podnesenom onog dana kada je primi Poreska uprava u obliku, na način i u mjestu propisanom tim zakonom, proizlazi da je apelant predmetne prijave podnio tek 2. juna 2009. godine.
7. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je uz navedene godišnje poreske prijave apelant podnio i zahtjev za umanjenje poreske osnovice po osnovu izdržavanja članova porodice, koje iznose je i naveo u poreskoj prijavi i koji su prihvaćeni od strane tužene. Također je prihvaćen prijavljeni iznos neto primanja, te iznos poreza plaćen izvan teritorije Republike Srpske - poreski kredit, shodno odredbi člana 48. Zakona o porezu na dohodak, za koji je umanjen ukupno obračunati porez, s obzirom da apelant ostvaruje prihod van teritorije Republike Srpske, u Federaciji BiH, gdje je i zaposlen u Kantonalnom tužilaštvu u Goraždu.
8. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da nije bilo osnova, a ni potrebe da tuženi organ nakon podnošenja poreskih prijava, donosi posebno rješenje o ukupnom iznosu obaveze, kako to apelant navodi, a obaveza donošenja rješenja za plaćanje nastaje tek kada se obaveza ne plati u roku i tada nastaje i obaveza za obračun kamata, kako je propisano odredbom člana 62 Zakona o poreskoj upravi. Navodi apelanta da mu nije izvršeno umanjenje osnovice za iznos troškova korištenja vlastitog auta za odlazak na posao, službena putovanja i dr., a prema potvrdi Kantonalnog tužilaštva Goražde za 2007. godinu u iznosu od 2.489,00 KM i za 2008. godini u iznosu od 5.544,00 KM je neosnovan s obzirom da Zakonom o porezu na dohodak, nije predviđena mogućnost za umanjenje poreske osnovice po osnovu troškova prevoza i korištenja vlastitog automobila, pa se takav zahtjev apelanta nije mogao prihvatiti. Nadalje, u pogledu apelantovg zahtjeva za priznavanje naknada za prevoz na posao, navedeno je da troškovi prevoza na posao, prema odredbama člana 7. Zakona o porezu na dohodak, predstavljaju prihode koji se ne oporezuju, ali se kod apelanta radi o troškovima koji su nastali po tom osnovu, a ne o isplaćenim naknadama, pa iz tog razloga i ne mogu biti osnov za umanjenje poreske osnovice, kako to pogrešno smatra apelant. Kada je u pitanju umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva, odredbom člana 9. Zakona o porezu na dohodak, umanjenje je propisano u procentu od 20% neoporezivog dijela dohotka po izdržavanom članu uže porodice, kako je to učinjeno i kod apelanta, pa se navod da za liječenja dva člana porodice ima dodatne troškove nije od uticaja. Iz iznijetih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa se zahtjev apelanta za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan.
Činjenice iz dopune apelacije od 28. novembra 2013. godine
9. Apelant navodi da je Osnovni sud u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio Rješenje o izvršenju „na nekretnini na kojoj je 2001. godine sagradio kuću sa porodicom“
10. Ustavni sud konstatuje da je apelant uz dopunu apelacije, između ostalog, dostavio Rješenje Osnovnog suda broj 91 0 I 024401 12 I od 1. novembra 2013. godine (kojim se apelantov prigovor na Rješenje o izvršenju smatra povučenim) i Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko – pravne poslove Banjaluka broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine (kojim se odbija žalba apelanta i drugih, izjavljena protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove - Područna jedinica Višegrad broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2013. godine), ali da nije dostavio osnovna rješenja. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da iz Rješenja Osnovnog suda broj 91 0 I 024401 12 I od 1. novembra 2013. godine, proizilazi da je u pravnoj stvari tražioca izvršenja Ministarstvo finansija RS - poreska uprava - područni centar Istočno Sarajevo, protiv apelanta kao izvršenika, radi izvršenja , vsp. 9.889,11 KM Rješenjem o izvršenju broj 0 I 024401 12 I od 3. jula 2013. godine, dozvoljeno predloženo izvršenje. Međutim, kako je navedeno u rješenju apelant je skupa sa drugim licima, 13. jula 2013. godine podnio prigovor protiv donesenog rješenja o izvršenju. Zaključkom suda od 4. septembra 2013. godine, apelant je pozvan da uredi podneseni prigovor na rješenje o izvršenju. Dalje je navedeno da apelant nije postupio po zaključku suda te da je stoga doneseno Rješenje kojim se apelantov prigovor na Rješenje o izvršenju smatra povučenim.
11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, povredama upravnog postupaka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u njegovom slučaju. Pri tome, između ostalog, ističe da je blagovremeno podnio poresku prijavu, da je iznos poreza koji je uplaćen za raniju godinu trebalo da se odbije od ukupnih prihoda. Nadalje, navodi da je trebalo da bude oslobođen od poreza za iznose koje plaća ime troškova prevoza, zatim na ime održavanja i nabavke vozila te troškova koje ima na ime izdržavanja trećeg djetata. Pri tome, apelant tvrdi da su u Federaciji BiH sudski organi u sličnim predmetima zauzeli stav da se plaćeni porez „za prethodnu godinu treba da odbije od ukupnog prihoda i ne obračunava porez“. U prilog ovim tvrdnjama apelant navodi da su nadležni organi nipodaštavali takav njegov zahtjev mada im je, kako tvrdi dostavio Presudu Kantonalnog suda u Goraždu kojom je „to pravo dosuđeno M.B. …“, kao i stav Ministarstva finansija BiH u predmetu H.V. „koje je bilo obavezno za poreske organe RS“.
12. U dopuni apelacije od 28. novembra 2013. godine, apelant ponavlja zašto smatra da ima pravo na oslobađanje od dijela poreza za 2007. i 2008. godinu. U vezi s tim ističe da „sredstva za plaću dobija u Federaciji BiH te da smatra da i u pogledu plaćanja poreza, za njega važe zakoni Federacije BiH.“ Ukazuje i na presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/11 od 25. januara 2012. godine „kojom se utvrđuje diskriminacija u pogledu naknada za troškove prevoza“. Smatra da je on dvostruko diskriminisan jer je na troškove prevoza morao da plaća i porez. Pored toga, ističe da Poreska uprava i dalje insistira da on plati porez i na troškove za prevoz za navedene godine i da traži izvršenje na zemljištu od oko 400 m na kojem je „određena hipoteka“. Navodi da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju na njegovoj nekretnini na kojoj je 2001. godine sagradio kuću sa porodicom. Smatra da se ne može zasnivati hipoteka na predmetnom zemljištu jer je u međuvremenu na njemu sagrađena kuća koja je u suvlasništvu njegova četiri člana porodice. Stoga apelant traži da Ustavni sud donese Privremenu mjeru kojom će „zabraniti prodaju zemljišta pod kućom; ukinuti Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Područna jedinica Višegrad – zemljišno knjižna kancelarija Višegrad broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2012. godine i Rješenje Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 1 024401 12 i od 1. novembra 2013. godine“, do donošenja odluke o apelaciji do okončanja postupka po apelaciji.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je vođen pred nadležnim upravnim i sudskim organima,, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje postupka izvršenja zbog neizvršavanja poreske obaveze mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelant zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri zabrani prodaju zemljišta pod kućom i ukine Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 9. jula 2012. godine i Rješenje Osnovnog suda od 1. novembra 2013. godine, koja nije ni dostavio uz apelaciju.Ustavni sud nadalje zaapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da se na predmetnom zemljištu ne može zasnovati hipoteka jer je u međuvremenu na njemu sagrađena kuća koja je u suvlasništvu njegova četiri člana porodice, koji navodi sami po sebi ne mogu ukazivati na osnovanost zahtjeva za privremene mjere, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju neophodno u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva člana 77. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima, u smislu naprijed navedenog stava, navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić