Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4516/13 (N. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4516/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 4516/13, rješavajući zahtjev Nurke Glavića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nurke Glavića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurko Glavić (u daljnjem tekstu: apelant), iz mjesta Donja Lukavica, kojeg zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 00 001506 13 Rev od 20. avgusta 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 002506 12 Gž 2 od 16. novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 001506 11 p 2 od 27. aprila 2012. godine. Apelant je podneskom od 16. decembra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 001506 11 P 2 od 27. aprila 2012. godine, donesenoj u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Šemse Glavić, Have Glavić, Hirsena Glavića i Hameda Glavića (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu zaključen između apelantovog brata i prednika tužitelja Ibrahima Glavića (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja) i apelanta od 28. oktobra 1999. godine, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude. Istovremeno stavom 2. izreka presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da je zaključenim pravno valjanim ugovorom o poklonu, apelant stekao pravni temelj za upis u javne knjige o nekretninama, te da je upisom u katastarskom operatu pribavio zakonit posjed nekretnine koja je predmet ugovora o poklonu, sve precizije navedeno u stavu 2. izreke presude.
3. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a imajući u vidu odredbe čl. 56. stav 1., 103. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje je citirao, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. U tom kontekstu je navedeno, između ostalog, da je iz provedenih dokaza nesumnjivo proizašlo da je prednik tužitelja bio liječeni alkoholičar, koji je preživio Delirium tremens, da je u momentu zaključenja ugovor o poklonu koristio jake sedative zbog teške bolesti koju je imao, pa je sud došao do zaključka da prednik tužitelja u momentu zaključenja predmetnog ugovora nije imao očuvanu sposobnost za rasuđivanje, to jest nije bio poslovno sposoban zbog izraženih posljedica bolesti alkoholizma, te kompletne iscrpljenosti organizma usljed teške bolesti od koje je i umro samo dva nakon što je potpisao sporni ugovor. Upravo navedene okolnosti, prema mišljenju Općinskog suda, jasno ukazuju da su cio organizam, pa i stanje svijesti prednika tužitelja bili u teškom stanju, te da je u takvim okolnostima bilo teško očekivati da je prednik tužitelja bio svjestan svojih radnji i da je posjedovao moć rasuđivanja, odnosno da je u datom momentu bio svjestan svojih radnji (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 9. osporene presude).
4. Obrazlažući neosnovanost protivtužbenog zahtjeva Općinski sud se pozvao na odredbu člana 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima istaknuvši da je tokom postupka utvrđeno da apelanta niko ne uznemirava u korištenju predmetne nekretnine. Osim toga, kako je istakao Općinski sud, odredbom člana 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima je propisano da neovisno od spora zbog smetanja posjeda, ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed, međutim, kako je istaknuto u obrazloženju, apelant zbog ništavosti ugovora o poklonu gubi pravni temelj za upis u javne knjige o nekretninama, odnosno gubi zakonit posjed nekretnine koja je predmet ugovora o poklonu. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju uspjeha u parnici u okviru postavljenog zahtjeva za naknadu troškova postupka i vrijednosti spora (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 10. i 11. osporene presude).
5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio presudu broj 33 0 P 001506 12 Gž 2 od 16. novembra 2012. godine kojom je žalba djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu izmijenja prvostepena presuda na način pobliže naveden u izreci presude, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene odluke u svjetlu žalbenih razloga istakao, između ostalog, da je suprotno žalbenom rezonovanju, prvostepeni sud cijenio sve specifičnosti konkretnog predmeta i rezultate istraživanja, slobodno cijenio izvedene dokaze i stekao svoje uvjerenje o dokazanim, odnosno nedokazanim činjenicama po pravilima logike, psihologije i životnog iskustva uopšte. Istaknuto je da sud cijeni koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, kako je to propisano odredbom člana 8. ZPP-a. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je upravo i postupio na takav način, te je u obrazloženju osporene presude dao analizu svih izvedenih dokaza, sve subjektivne i objektivne elemente spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi koji su objektivno prihvatljivi i po ocjeni navedenog suda (član 191. ZPP-a).
6. U vezi sa istaknutim protivtužbenim zahtjevom apelanta Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada je utvrđeno da je predmetni ugovor o poklonu ništav pravni posao, apelant nema više nikakvog pravnog osnova na zakonit posjed nekretnine koja je bila predmet spornog ugovora, pa samim tim ne može s uspjehom isticati protivtužbeni zahtjev u tom pravcu, kako je to pravilno utvrdio i obrazložio prvostepeni sud.
7. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 5. i 6. obrazloženja osporene drugostepene odluke). Na temelju provedenog postupka Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude temeljem odredaba čl. 235. stav 1. tačka 3., 226. i 397. stav 1., u vezi sa članom 386. ZPP-a.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 001506 13 Rev od 20. avgusta 2013. godine revizija apelanta izjavljena protiv odluke o tužbenom zahtjevu je odbačena, a protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu je odbijena kao neosnovana. Obrazlažući stav o nedopuštenosti revizije u odnosu na tužbeni zahtjev Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. istaknuvši da označena vrijednost spora (5.000,00 KM) ne prelazi iznos iz navedenog člana, pa kako se ni zahtjevi stranaka (vrijednost predmeta spora po protivtužbi je 10.100,00 KM) ne mogu sabirati, revizija na odluku o tužbenom zahtjevu nije dopuštena, napomenivši da u predmetnom sporu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji, u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a.
9. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost revizije izjavljene protiv dijela odluke o protivtužbenom zahtjevu naveo da su nižestepeni sudovi odbili navedeni zahtjev apelanta zbog ništavosti ugovora o poklonu prema odredbi člana 103. ZOO-a jer je navedeni ugovor zaključen protivno odredbi člana 56. stav 1. ZOO-a. Istaknuto je da je ugovor o poklonu od početka bio bez pravnog dejstva i da na takvom ugovoru apelant ne može temeljiti svoja prava, posebno pravo na upis u javne knjige, niti pravo na zaštitu od uznemiravanja prema odredbi člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Osim toga, kako je istakao Vrhovni sud, nisu ostvarene ni pretpostavke za sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed, u skladu sa odredbom člana 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada apelant nije ostvario pravo na posjed, a neovisno od toga u postupku je utvrđeno da tužitelji nisu ometali apelanta u korištenju predmetne nekretnine, pa je u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu odlučeno temeljem odredbe člana 248. ZPP-a.
10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant naglašava da je tokom postupka pružao dokaze da je prednik tužitelja prilikom zaključenja i potpisivanja spornog ugovora bio poslovno sposoban, što je tokom postupka i utvrđeno temeljem vještačenja, a što sudovi nisu na objektivan i nepristrasan način cijenili, što ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje. Ukazuje nadalje da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio vrijednost spora odbacujući reviziju u dijelu tužbenog zahtjeva, pa je na taj način prekršeno i njegovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
11. U naknadno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da su tužitelji pokrenuli izvršni postupak temeljem osporenih presuda, koji je u toku, pa je zbog navedenog zatražio da se donese odluka o privremenoj mjeri kojom bi se postupak izvršenja obustavio do konačne odluke Ustavnog suda.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
14. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant uopšte nije obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, niti je ponudio dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić