Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4619/13 („Unametal“ a.d. Novi Grad)

Odluka donesena 15. 01. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4619/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 01. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 4619/13, rješavajući zahtjev „Unametal“ a.d. Novi Grad za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 , 64/08, i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Unametal“ a.d. Novi Grad za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unametal“ a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Novom Gradu, koga zastupa zakonska zastupnica Zdravka Reljić, podnio je 11. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 010340 12 Gž od 24. septembra 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 I 010340 11 I od 28. aprila 2012. godine. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja pravosnažne presude na osnovu priznanja Osnovnog suda broj P-292/01 od 31. oktobra 2001. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4022/12 od 20. decembra 2012. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere u predmetu istog apelanta, koji pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje (vidi, Ustavi sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 4022/12 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

3. Pravosnažnom presudom na osnovu priznanja duga, broj P-292/01 od 31. oktobra 2001. godine apelant je obavezan da bivšim zaposlenicima (njih ukupno 73) isplati iznose pobliže precizirane u izreci presude na ime duga po osnovu neto zarade za period od 1. septembra 1996. godine do 30. juna 2001. godine, sa pripadajućom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

4. Bivši zaposlenici apelanta, njih 14 pobliže imenovanih u osporenim rješenjima (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja) su 9. novembra 2011. godine, odnosno, kako proizlazi iz odgovora Osnovnog suda 31. oktobra 2011. godine, podnijeli prijedlog Osnovnom suda radi izvršenja navedene pravosnažne presude i to popisom, procjenom, a zatim prodajom pokretne imovine apelanta kao izvršenika, do potpunog namirenja tražitelja izvršenja.

5. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 76 0 I 010340 11 I od 14. februara 2012. godine određeno je predloženo izvršenje.

6. Odlučujući o prigovoru apelanta podnesenom protiv rješenja o izvršenju Osnovni sud je rješenjem broj 76 0 I 01340 11 I od 28. aprila 2012. godine prigovor odbio i osporeno rješenje potvrdio. Osnovni sud se u obrazloženju, prije svega, pozvao na odredbu člana 47. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojom je propisano da se prigovor može izjaviti ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kada je izvršenik više nije mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da apelant ne tvrdi da je potraživanje tražitelja izvršenja prestalo nakon zaključenja glavne rasprave u parničnom predmetu koji je rezultirao donošenjem presude broj P- 292/01 od 31. oktobra 2001. godine, koja je izvršna isprava u predmetnom izvršnom postupku, već ukazuje na činjenicu da je potraživanje tražitelja izvršenja prestalo još u vrijeme vođenja tog parničnog postupka, dakle prije zaključenja glavne rasprave i da je ispunjenje ovih obaveza tadašnji zakonski zastupnik apelanta namjerno prikrio izdajući radnicima (uključujući i tražitelje izvršenja) lažne potvrde o postojanju i visini potraživanja. Prema ocjeni Osnovnog suda, ovakvi prigovori nisu razlozi koji sprječavaju izvršenje, jer se prigovori odnose na činjenicu koja je postojala do zaključenja glavne rasprave u parničnom postupku iz koga potiče izvršna isprava.

7. Nadalje, prigovori apelanta da su navedene okolnosti, koje sprječavaju predmetno izvršenje, posljedica krivičnog djela Mirka Šljokavice, bivšeg direktora apelanata i Danice Ninić, bivšeg rukovodioca ekonomsko-finansijskog sektora apelanta, koje je utvrđeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda, prema ocjeni prvostepenog suda, nije opravdan razlog za prigovor protiv rješenja o izvršenju, već može da predstavlja, eventualno, razlog za ponavljanje postupka, propisan odredbom člana 255. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je još istaknuto da izvršni sud nije ovlašten da svojom odlukom o prigovoru oduzme pravnu snagu parnične presude, koja je postala pravosnažna, niti na pravnu snagu takve odluke može uticati pravosnažna odluka donesena u krivičnom postupku. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 00 3308 Gž od 5. marta 2012. godine, koje je doneseno u međuvremenu, jer se radi o istom pravnom osnovu i istom izvršeniku (apelantu) i o isplati plata za isti period u oba predmeta, pa je, imajući u vidu sve navedeno, na osnovu odredbe člana 49. stav 2. ZIP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 76 0 I 010340 12 Gž od 24. septembra 2013. godine odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja. Obrazlažući stav o neosnovanosti žalbe Okružni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da je prvostepenim rješenjem nepravilno primijenjena odredba člana 47. stav 1. tačka 8. ZIP-a, temeljem koje je donesena pogrešna odluka. U tom kontekstu je pojašnjeno da u konkretnom slučaju postoji pravosnažna presuda Osnovnog suda, kao izvršna isprava, koja predstavlja temelj za donošenje rješenja o izvršenju i pored prestanka potraživanja po nekom od osnova. Nadalje je pojašnjeno da je izvršni sud vezan izvršnom ispravom temeljem koje se donosi rješenje o izvršenju, a izvršenik, činjenice na osnovu kojih je potraživanje u cijelosti ili djelimično prestalo, može isticati u prigovoru protiv rješenja, ali na način kako je to navedeno odredbom člana 47. ZIP-a.

9. Međutim, kako je istakao Okružni sud, kako apelant u žalbi navodi da je tokom parničnog postupka, vještačenjem, utvrđeno da su tražiocima izvršenja isplaćeni lični dohoci u redovnom dospijeću, tačnije da je potraživanje tražitelja izvršenja prestalo još za vrijeme vođenja parničnog postupka, prije zaključenja glavne rasprave, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor izvršenika iz razloga što tvrdnje na koje se izvršenik poziva nisu razlozi koji sprječavaju izvršenje, jer su iste tvrdnje postojale još prije donošenja odluke koja je izvršna isprava u predmetnom izvršnom postupku, dakle, radi se o činjenicama koje su postojale za vrijeme trajanja parničnog postupka, a koje su obuhvaćene pravosnažnom presudom i zbog toga nisu valjan razlog za prigovor protiv rješenja o izvršenju. Zbog svega navedenog Okružni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 2. ZPP-a, u vezi sa odredbama člana 21. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

10. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji naglašava, između ostalog, da je presuda na osnovu priznanja broj P- 292/01 od 31. oktobra 2001. godine donesena na osnovu lažnih podataka. Zatim, ističe da su bivše odgovorne osobe apelanta (Mirko Šljokovica, u to vrijeme direktor apelanta i Danica Ninić, rukovodilac ekonomsko-finansijskog sektora, oboje tražitelji izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) pravosnažno oglašeni krivim za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona RS, upravo zbog činjenicu što su tražiteljima izvršenja i drugim radnicima pribavili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 439.051,30 KM, dajući lažne potvrde da im plate nisu isplaćene. Navodi da je sporna presuda po osnovu priznanja postala pravosnažna sa 31. oktobra 2001. godine, a da je krivični postupka protiv bivših odgovornih lica apelanta pravosnažno okončan 22. marta 2011. godine, tako da su protekli svi zakonom propisani rokovi za ponavljanje parničnog postupka na koji redovni sudovi u izvršnom postupku upućuju apelanta. Osim toga, naglašava da se sudovi nisu očitovali na njegov prigovor kojim je ukazano na zastarjelost prijedloga za izvršenje, budući da je protekao rok od 10 godina od dana pravosnažnosti presude čije se izvršenje traži. (Apelant u tom pravcu nije ponudio relevantne dokaze).

11. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant naglašava da je postupak izvršenja hitan i da shodno tome u takvoj situaciji apelant nema mehanizme zaštite od neosnovane blokade računa, odnosno prodaje imovine, kako su to tražitelji izvršenja predložili, te upravo iz tog razloga i traži donošenje privremene mjere. Navodi još da se u ovom izvršnom postupku radi o 14 tražitelja izvršenja, ali da ih po pravosnažnoj presudi ima ukupno 73, pa bi provođenje svih rješenja o izvršenju apelanta odvelo u stečaj, jer bi apelant na taj način mogao biti oštećen za iznos veći od 1.000.000,00 KM. Još je istaknuto da je Poreska uprava RS već obračunala i naplatila, i to sa kamatama, obaveze na te davno isplaćene plate, pa bi u situaciji da se te iste plate ponovo naplate u izvršnom postupku apelant bio u situaciji da ponovo plaća poreze i doprinose. Apelant je tražio da se predmetna apelacija spoji sa apelacijom broj AP 4022/12 jer se odnosi na izvršenje iste presude broj P-292/01 od 31. oktobra 2001. godine.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u zahtjevu i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

14. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o zahtjevu. Razlozi i dokazi koje je podnosilac apelacije naveo u pogledu kršenja ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, podnosilac apelacije mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge, niti je ponudio dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4619/13 („Unametal“ a.d. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio