Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1562/11 (N. B.,D. K. i B. K. i J. Č.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1562/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine, u predmetu broj AP 1562/11 rješavajući apelacije Nevenke Biljak i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nevenka Biljaka, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 RS 002779 10 RSZ od 29. decembra 2010. godine;
Dragan Kremenović i Branka Kremenović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033 795 11 GZ od 31. maja 2011. godine;
Jasminka Čapljak, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035756 11 GŽ 2 od 15. septembra 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1562/11 Nevenka Biljaka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnijela je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 RS 002779 10 RSZ od 29. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog da sud donese dopunsko rješenje kojim će tužene solidarno obavezati na isplatu troškova sastava prijedloga za ispravku presude i troškova sastava navedenog prijedloga za donošenje dopunskog rješenja. Također je odbijen i apelantičin prijedlog za naknadu troškova odgovora na žalbe tuženih. Sud je zaključio da tuženi svojim radnjama nisu apelantici prouzrokovali troškove u vezi ispravke presude jer su ti troškovi prouzrokovani pogreškom suda, pa ih tuženi nisu dužni nadoknaditi, a kako nema obaveze za naknadu troškova sastava prijedloga za ispravku presude, tj. nije bilo potrebno sastavljati pomenuti prijedlog za donošenje dopunskog rješenje, apelantičin zahtjev je neosnovan. Također je zaključeno da je neosnovan i apelantičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice u konkretnom slučaju.
2. AP-2863/11 Dragan Kremenović i Branka Kremenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vid Dujaković advokat iz Banja Luke, podnijeli su 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033 795 11 GZ od 31. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen zahtjev apelanata kao tuženih da im tužiteljica naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u dispozitivu rješenja, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev apelanata odbijen. U postupku je utvrđeno da apelantima pripada pravo na naknadu spornih troškova s obzirom na njihov uspjeh u postupku po žalbu koji iznosi 43% od ukupne vrijednosti spora, pa im u skladu s tim i pripada pravo na naknadu troškova u utvrđenom iznosu.
3. AP-4477/11 Jasminka Čapljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035756 11 GŽ 2 od 15. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelatnica je obavezana da tuženom-protivtužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u dipozitivu rješenja. Sud je, pozivajući se na odredbe člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da budući da su apelantica kao tužiteljica-protivtužena i tuženi-protivtužitelj povukli svoje tužbe, dužni su protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u predmetnom sporu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1562/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić